Damir Boras je čovjek koji funkciju rektora obavlja već godinama, i to skandalozno. Okružen svitom poluznanstvenika i parapolitičkih akademskih apartatčika, on je zagrebačko sveučilište pretvorio u smjesu nekritičkog ideološkog moloha, klijentističke mašine za ubiranje para i nereformirane nakupine koja ubija svaku vrsnoću…..Ako pratite hrvatske medije, onda znate da sveučilište u Zagrebu dugo već nema reputaciju i ugled. U eri Borasa to je sveučilište tužilo vlastitog studenta za klevetu, u njemu je pola fakulteta palo na državnoj reviziji, otkrivene su enormne financijske anomalije i „kokošarenje“ javnog novca, samo sveučilišne obračunavalo se u više navrata sa svojim dobrim sastavnicama, a o „ugledu“ dosta govori i to da ulogu volonterskog savjetnika za kulturu rektora Borasa ima filofašistički treš-režiser Jakov Sedlar…..U idućih par godina možda ćemo ih imati još tri – ali bih se mogao kladiti da će Čović i 2025. biti Čović. To je razlog zašto Čović i Dodik nemaju baš nikakvog razloga zašto bi slušali Zagreb i Beograd. Čini mi se da dio sarajevske politike i javnosti tu novu dinamiku ne razumije. Oni i dalje misle da su stvari posložene kao 90-ih: Tuđman naredi Šušku, a Šušak Bobanu… Taj svijet više ne postoji…..Hrvatskoj je politici najvažnije da se ne zamjeri mainstreamu hrvatske politike u BiH i da ne dovede u pitanje tri glasa tzv. „dijaspore“ u hrvatskom saboru, pošto većina u hrvatskom parlamentu ionako visi o niti…..Dva dana prije nego što smo vodili ovaj intervju na HTV-u je gostovao povjesničar amater Igor Vukić koji je ushićenoj novinarki elaborirao teze vlastite knjige po kojoj je Jasenovac bio „samo“ radni logor, a poneki ljudi su tamo doduše umrli, ali od tifusa. Istodobno, HTV mjesečno proizvede barem jedan antikomunistički dokumentarac o zločinima partizana 1945. kojih je, dakako, bilo napretek…..Kako god bilo, Plenković se pokazao kao velika propuštena prilika. U jednom trenutku moglo je izgledati da s njim Hrvatska dobiva pristojnog političara desnog centra bliskog zapadnoeuropskom narodnjačko-demokršćanskom mainstreamu. Ali, prokartao je taj potencijal kukavičlukom- prepustio je pučkoj desnici školstvo, financijske privilegije i RTV, a onda ga je ona pojela i ispljunula…..Ono što također vezuje Hrvatsku uz Poljsku je uloga katoličke crkve. Ona je – nažalost- najgluplji, najštetniji i najzloćudniji akter u hrvatskom društvu, baš kao i u poljskom, te ustrajno radi na svojoj vlastitoj dugoročnoj propasti…..
Sredinom maja ove godine hrvatsku ali i bh. javnost je uzburkala vijest da je Senat Sveučilišta u Zagrebu dodijelio titulu počasnog doktora znanosti predsjedniku HDZ BiH Draganu Čoviću. Ali, jednako je u javnosti odjeknula i Vaša odluka da svoj počasni doktorat vratite spomenutoj ustanovi. Iako ste tu odluku u nekim medijima već obrazložili, hoćete li to učiniti i za moje čitatelje?
PAVIČIĆ: Ja nisam vratio počasni doktorat, jer ga nemam. Ja imam samo „obični“ doktorat iz povijesti filma koji sam dobio tako što sam napisao i obranio disertaciju. Zapravo ga nisam mogao vratiti, jer je doktorat stupanj obrazovanja i ne može se poništiti. Mogao sam samo simbolički vratiti tuljak. Zašto? Zato što je dodjela počasnog doktorata političaru bliskom vladajućoj stranci, koji je k tomu krajnje suspektan, finale erozije nekoć važnog i uglednog univerziteta. Akademska tituala koju ima Čović meni nije dovoljno dobra.
Ko bi, po Vašim eventualnim saznanjima ili pretpostavkama, mogao stajati iza odluke da se Čoviću dodijeli ta titula? Je li neka (i čija, eventualno) politika?
PAVIČIĆ: Bez sumnje, rektor Damir Boras koji je Čoviću „uzvratio“ što je i sam u Mostaru dobio nagradu za suradnju s Hrvatima u BiH. Damir Boras je čovjek koji funkciju rektora obavlja već godinama, i to skandalozno. Okružen svitom poluznanstvenika i parapolitičkih akademskih apartatčika, on je zagrebačko sveučilište pretvorio u smjesu nekritičkog ideološkog moloha, klijentističke mašine za ubiranje para i nereformirane nakupine koja ubija svaku vrsnoću.
Da li je odlukom da se Čovića, čovjeka sa kompromitirajućom ratnom i poratnom prošlošću (ne samo političkom) pozicionira u društvu jednog Tesle, Niels Bohra, Preloga, Ružičke i mnogim drugih velikana, Sveučilište u Zagrebu izgubilo na vlastitoj reputaciji i ugledu?
PAVIČIĆ: Ako pratite hrvatske medije, onda znate da sveučilište u Zagrebu dugo već nema reputaciju i ugled. U eri Borasa to je sveučilište tužilo vlastitog studenta za klevetu, u njemu je pola fakulteta palo na državnoj reviziji, otkrivene su enormne financijske anomalije i „kokošarenje“ javnog novca, samo sveučilišne obračunavalo se u više navrata sa svojim dobrim sastavnicama, a o „ugledu“ dosta govori i to da ulogu volonterskog savjetnika za kulturu rektora Borasa ima filofašistički treš-režiser Jakov Sedlar. Vratimo li se dulje u prošlost, riječ je o sveučilištu u koje su cijele referade i deseci profesora hapšeni i suđeni zbog prodaje ispita.
Kako generalno komentirate nastup Čovića na nedavno održanom Općem saboru HDZ-a u Zagrebu, posebno njegovu izjavu da će oni (bh. Hrvati) “čuvati tisuću kilometara dugu granicu prema BiH…”?
PAVIČIĆ: Pretpostavljam da on poručuje da će tu granicu čuvati od izbjeglica, pa da se tom izjavom dovorava ksenofobnom, antiizbjegličkom dijelu hrvatske javnosti. Ali, on bi prije svega morao Hrvatima u BiH razotkriri činjenicu da će na granicu između njih i Hrvatske jako brzo doći Schengen, i da to mijenja neke stvari.
Kako objašnjavate fenomene da su bliski politički partneri u BiH Čović i Dodik ispratili po nekoliko premijera i predsjednika Hrvatske i Srbije, a oni do danas ostali visoko rangirani na političkoj sceni BiH? I dokle bi mogli ostati?
PAVIČIĆ: I Dodik i Čović imaju puno postojaniju političku bazu nego i jedan političar u Hrvatskoj ili Srbiji, a dok su god u BiH međunacionalni odnosi centar političkog prijepora tako će i ostati. U Hrvatskoj su se u 3 godine izmijenila 3 premijera, a i Plenkoviću se vrata zatvaraju. U idućih par godina možda ćemo ih imati još tri – ali bih se mogao kladiti da će Čović i 2025. biti Čović. To je razlog zašto Čović i Dodik nemaju baš nikakvog razloga zašto bi slušali Zagreb i Beograd. Čini mi se da dio sarajevske politike i javnosti tu novu dinamiku ne razumije. Oni i dalje misle da su stvari posložene kao 90-ih: Tuđman naredi Šušku, a Šušak Bobanu… Taj svijet više ne postoji.
Kako Vi ocjenjujete aktuelnu politiku Republike Hrvatske prema BiH?
PAVIČIĆ: Politika Hrvatske prema BiH ne postoji. Ona je potpuno nekoherentna i prazna, te se svodi na krpanje vlastite savjesti velikom količinom novca koja se slijeva crkvi i mostarskom sveučilištu. Hrvatskoj je politici najvažnije da se ne zamjeri mainstreamu hrvatske politike u BiH i da ne dovede u pitanje tri glasa tzv. „dijaspore“ u hrvatskom saboru, pošto većina u hrvatskom parlamentu ionako visi o niti.
A da li službeni Zagreb uistinu vodi brigu o svim Hrvatima u BiH ili…?
PAVIČIĆ: Službeni Zagreb – rekao sam- svoju savjest krpi novcima, i nada se da problem podmeten pod tepih neće izići ispod tepiha.
Republika Hrvatska je prema Godišnjem izvještaju američkog State Departmenta za 2017. o stanju religijskih sloboda predstavljena kao država u kojoj se “veliča ustaštvo…”, “negira Holokaust”…. i tako dalje. Komentar?
PAVIČIĆ: Pa naravno da se predstavlja, kad je to tako. Dva dana prije nego što smo vodili ovaj intervju na HTV-u je gostovao povjesničar amater Igor Vukić koji je ushićenoj novinarki elaborirao teze vlastite knjige po kojoj je Jasenovac bio „samo“ radni logor, a poneki ljudi su tamo doduše umrli, ali od tifusa. Istodobno, HTV mjesečno proizvede barem jedan antikomunistički dokumentarac o zločinima partizana 1945. kojih je, dakako, bilo napretek. HTV također spada u insititucuije, poput sveučilišta u Zagrebu, koje su jednom imale ugled a sad su se pretvorile u porugu. Treće polje ideološkog udara je školski program, oko kojeg se u Hrvatskoj vode enormne bitke. Četvrto je memorijalna praksa. Recimo, u Splitu koji je bio do grla partizanski grad postoji ulica Alojzija Stepinca, a ne postoji ulica Ćire Gamulina, profesora antifašista kojeg su nasmrt prebili Talijani.
Kako bi se mogle završiti afere “Hotmail” i “Agrokor” po Plenkovića i njegovu Vladu? Hoće li aktuelni hrvatski prmijer dočekati slijedeće redovne opće izbore 2020. na toj funkciji?
PAVIČIĆ: Teško mi je o tome gatati. Dio ljudi misli da HDZ neće rušiti vlastitog premijera ma koliko bio slab i ma koliko ga mrzili, a dio ljudi drži da je klerikalnoj desnici „briselski podanik“ Plenković postao toliko nepodnošljiv i tuđ da će preuzeti rizik. Moguće da da na koncu okidač za svrgavanje bude neko tijelo izvan same stranke – recimo, povjerenstvo za sukob interesa ili tužiteljstvo. Moguće da se stvari raspletu nakon europskih izbora dogodine. Kako god bilo, Plenković se pokazao kao velika propuštena prilika. U jednom trenutku moglo je izgledati da s njim Hrvatska dobiva pristojnog političara desnog centra bliskog zapadnoeuropskom narodnjačko-demokršćanskom mainstreamu. Ali, prokartao je taj potencijal kukavičlukom- prepustio je pučkoj desnici školstvo, financijske privilegije i RTV, a onda ga je ona pojela i ispljunula.
Hrvatska se u mnogim relevantnim političkim krugovima u Evropi percipira kao Mađarska i Poljska, odnosno kao zemlje čiji režimi “voze” poprilično udesno i radikalno. Ako i Vi dijelite takva mišljenja, zašto je tome tako? Odnosno, zašto su Hrvatska država i njeno društvo došli u situaciju da ih se poredi sa aktuelnim režimima u Budimpešti i Varšavi, naprimjer?
PAVIČIĆ: Hrvatska još nije Poljska ili Mađarska, ali se ljulja nad ambisom i blizu je da postane. Da je Karamarko ostao na čelu HDZ to bi već bilo tako. Plenkovićevo doba predstavljalo je trpki kompromis između orbanovske i merkelovske desnice, a sad kako Plenković nepovratno slabi, taj se sukob reaktivira. Pri tom je bitno da to nije sukob između vlasti i opozicije, negu sukob unutar vladajuće stranke u kojem je opozicija pasivna, jer je bez lidera i zbunjena. Treba imati na umu da je Karamarko 2016. krenuo na izbore s „poljsko-mađarskom“ agendom, no to baš nije ispalo kako je očekivao, jer izbore nije dobio- a Plenković jest. Tada je kod Hrvata prevladao neki domobransko- proeuropski instinkt da se ipak bolje držati uz Berlin i Bruxelles. S tim da treba imati na umu da je tada to bio drukčiji svijet, i drukčija EU: još se nije dogodio Brexit, nije bilo Trumpa, EU nije bila u ovakvoj krizi, a Rusija nije tako intenzivno djelovala hibridnim ratom. Utjecaj velikih sila također je varijabla koju treba imati u vidu. Postoje prilično jaki argumenti za spekulaciju da su (tada pred-trumpovske) SAD uništile Karamarka objavljujući dokaze o njegovoj korupciji. Također, najveći profiter „afere Borg“ i Plenkovićevog urušavanja je Rusija. Bilo direktno- ulogom koju će njihovi kreditori imati u raspletu Agrokora- bilo time što su uklonili premijera lojalnog zapadu i otvorili prostor za nekog nalik Orbanu, dakle Karamarka. Hrvatska je postala igračka hibridnog rata sila: dva politička lidera za redom srušile su tajne službe SAD i Rusije. No, bitno je reći da ih ne bi mogle srušiti da te afere nisu postojale.
Ono što također vezuje Hrvatsku uz Poljsku je uloga katoličke crkve. Ona je – nažalost- najgluplji, najštetniji i najzloćudniji akter u hrvatskom društvu, baš kao i u poljskom, te ustrajno radi na svojoj vlastitoj dugoročnoj propasti.
RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (978)
bedrudingusic 