Arhiva za 30. Oktobra 2017.

Moja logoraška patnja je započela u rodnom Sanskom Mostu gdje sam živio i radio u prostoru OŠ  “Hasan Kikić” koja je koncem maja 1992. godine pretvorena u jedan od 24 logora koliko ih je bilo na sanskoj općini, zatim prostor garaža Betonirke a potom pritvorskih prostorija Policijske stanice u Sanskom Mostu. Tu sam proveo sansko ljeto 92. godine, tačnije od 01.6 do 28.08. 92. godine odakle smo prebačeni u logor Manajaču. Sva tri ova mjesta zatvaranja su bila mjesta užasa i patnje, skoro pa da nije bilo razlike u težini i žestini patnje….. Slika kad moja grupa logoraša ulazi u logor Manjača a otac skupa sa ostalim starijim i bolesnim – živi kosturi, jedva prepoznatljivi  odlazi kući, često mi bude pred očima. Ja sam oca prepoznao po glasu kada je tražio od upravnika logora Božidara Popovića da se vidimo. To su takve scene iz života koje nikad poželio ne bi ni samom upravniku Popoviću ni njegovom sinu……Ne smije niti jedna žrtva biti zaboravljena a niti jedan zločinac koji je počinio zločine, takođe. Ko smije da zaboravi ubistvo tek rođene muške bebe iz porodice Huskić, porodice koja je 1993. godine ubijena u logoru Kamenica kod Drvara? Grijeh je i civilizacijska sramota zaboraviti stradanja ljudi koji su prilikom dovoženja iz Sanskog Mosta  u logor Manjača ubijani, a takvih je bilo 60 slučajeva…..Savez je trebao  biti bosanski centar SIMON VIZENTAL, no nažalost ljudi koji su tokom sad 21 godinu postojanja SAVEZA su više gledali svoje sitne šićare i interese nego ono što nam  je bio cilj činom osnivanja. Mi Krajišnici smo 1996. godine išli preko Drvara, Livna do Sarajeva kako bi skupa sa drugima osnovali Savez, a sadašnja garnitura nije se potrudila ni da obilježi prošle godine 2o godina postojnaja i rada  Saveza logoraša, iako je to bilo planirano: ljudi imenovani, sredstva obezbjeđena.Tadašnji predsjednik Mešković kome je mandat istekao u aprilu ove godine učino je sve da se 20. godišnjica ne obilježi, a sredstva je potrošio sam, on zna u šta i gdje…..Veći dio članova UO je protiv rada Jasmina Meškovića kojem je svojstveno spletkarenje,  dodvoranje vlastima i izvlačenja lične materijalne koristi iz toga…..Nažalost, imam informacija da su još neki logoraši postali bliski sa počiniteljima zločina i da pokušavaju da utječu na svjedoke da ne budu baš strogi i precizni u svom svjedočenju.Volio bih da sve ovo ne bude istina i da sam dobio ne baš tačnu informaciju. Kažem, volio bih…..Rješenje vidim u provođenju zakona, uvođenju više pravde koji će obični ljudi osjetiti u svojim životima, te kažnjavanju odgovornih – kako onih koji su počinili ratne zločine, tako i onih koji su uništili, pokrali fabrike koje su stvarane znojem malih, običnih i poštenih ljudi ove Zemlje…..

Poštovani Nihade! Na početku dužan sam javnosti objasniti da se ni u ovom razgovoru, kao što to ne činimo ni u privatnim kontaktima, nećemo persirati. Naime, previše se dobro poznajemo i previše smo bliski jedan drugome da bi smo bili, pa i u razgovoru za javnost, na “vi”. Dakle, za ovaj razgovor nema nekog specijalnog povoda, ali zato razlog istome jeste činjenica da si proveo skoro 500 dana u srpskim konc-logorima i zatvorima. Iako je prošlo preko 20 godina otkako si ponovo ugledao slobodu, da li su i koliko i danas svježe neke slike u Tebi iz vlastitih zatočeničkih dana, mjeseci…?
KLJUČANIN:Da, devetog oktobra 1993. godine desila se razmjena logorša Batkovića kod Bijeljine na lokalitetu Turbeta, općina Travnik, logoraša koji su 13.12.1992 godine voljom srpskih vojnopolitičkih struktura kao preduvjet za zatvatranje logora Manjača nas 531 izdvojili i prebacili u logor koji se nalazio na samoj granici naše države  i agresora Srbije.Ono što mene i sve preživjele žalosti jeste činjenica da taj dan kao ni u prethodnim razmjenama jedan broj naših prijatelja-sapatnika nisu   dočekali  da živi dožive izlazak iz logora i tako dožive osjećaj slobode. Naime, neki su stradali radeći na prvim linijama a neki opet ubijeni radeći na nekim od  radova u samoj Bijeljini. Slike su svakako svježe, bolne i često se repertoar doživljenog iz tog perioda mog života reprizira kroz sjećanja tokom svih ovih godina.
 Nisi prvi, a vjerovatno ni posljednji, bivši zatočenik logora (ne volim koristiti onu “logoraš”) s kojim sam razgovarao za javnost, a pročitao sam i nekoliko knjiga ljudi koji su imali tu nesreću da neposredno osjete strahote zatočeništva, logora… I sve su te priče istovremeno i slične kao jaje jajetu jedna drugoj, ali i svaka od njih je i posebna. Naravno, sve Tvoje muke koj su trajale koliko i nekadašnji vojni rok ne bi mogle stati u nekoliko knjiga, a kamo li u jedan ovakav razgovor, pa ćemo se samo malo dotaknuti nekih od njih. Gdje i kada Ti je bilo najteže u tih 5 logora, odnosno zatvora? Hoćeš li to malkice dočarati nekim detaljima? 
KLJUČANIN:Moja logoraška patnja je započela u rodnom Sanskom Mostu gdje sam živio i radio u prostoru OŠ  “Hasan Kikić” koja je koncem maja 1992. godine pretvorena u jedan od 24 logora koliko ih je bilo na sanskoj općini, zatim prostor garaža Betonirke a potom pritvorskih prostorija Policijske stanice u Sanskom Mostu. Tu sam proveo sansko ljeto 92. godine, tačnije od 01.6 do 28.08. 92. godine odakle smo prebačeni u logor Manajaču. Sva tri ova mjesta zatvaranja su bila mjesta užasa i patnje, skoro pa da nije bilo razlike u težini i žestini patnje. Tuča je bila gotovo svakodnevna, maltretiranja, izgladnjivanje je bilo takođe dio koja je primjenjivana od strane zlostavljača.Ja inače svoj logorski život dijelim  na 3 perioda: ovaj proveden u ova tri logora u Sanskom Mostu, boravak u logoru Manjača od 28 08.1992. godine i onaj koji se tiče od odlaska sa Manjače u logor Batković. Ovaj prvi mi je bio  i najteži, uvijek se sjetim riječi jednog starijeg čovjeka koji mi je u vremenu kad su progoni, zatvaranja i ubistva otpočeli da se prva tri dana u svakom ratu najlakše glava gubi, valjda što adrenalin kod zločinaca tad najviše uzavrije. Teško je zaboraviti sav arsenal zločina koji su zločinci imali i koji su provodili .
 Posebnu težinu Tvome zatočeništvu činila je i činjenica da je strahote logorskog života osjetio i Tvoj rahmetli otac Adem. Koliko su te slike urezane u Tebi i jesu li ostali neki ožiljci?
KLJUČANIN:Nesreća naša je bila da je u srpskim logorima znalo biti svi muški članovi jedne uže i šire familije – od unuka do djedova, mnogi od njih su u tim logorima i ubijeni, kasnije nađeni u nekim masovnim grobnicama kojih je prostor Bosne prepun. Skoro da nema prostora koji nije obilježen nekom do masovnih gorobnica a bivši logoraši su ubijani te završavali u nekoj od njih.Samo u našoj Bosanskoj Krajini je 1000 i više grobnica nađeno. Moju krvavu glavu prvi je ugledao moj otac  isti dan kada sam uhapšen i doveden u logor OŠ “Hasan Kikić”. On je inače zarobljen skupa sa još 28 mojih Trnavaca 28. maja 1992. godine.Odvežen je u prvoj grupi Sanjana 6. juna u logor Manjaču.Pričali su mi logoraši koji su bili skupa sa njim da mu je veća briga bila šta će se desiti meni nego što je i preživljavao on lično. Slika kad moja grupa logoraša ulazi u logor Manjača a otac skupa sa ostalim starijim i bolesnim – živi kosturi, jedva prepoznatljivi  odlazi kući, često mi bude pred očima. Ja sam oca prepoznao po glasu kada je tražio od upravnika logora Božidara Popovića da se vidimo. To su takve scene iz života koje nikad poželio ne bi ni samom upravniku Popoviću ni njegovom sinu.
Zaborav je jedan od najvećih neprijatelja Bošnjaka, ako ne i najveći. Znam da si jedan od onih kojeg nije strefila ta kobna bolest velikog broja pripadnika našeg naroda. Kako Ti komentiraš tu bolest i ima li joj lijeka?
KLJUČANIN: Zaborav jeste “naša vrlina”, ljudi bježe od teškog i ružnog preživljenog u svojim životima ali ako svi to budemo činili velike su prilike da se nešto slično dogodi našim pokoljenima u njihovom vremenu. Sve ove godine sam činio da se ne zaboravi ono što su zločinci činili nevinim ljudima zarad jednog cilja a to je stvaranje etnički čistog prostora zarad projekta zvanog “velika Srbija”. Ne smije niti jedna žrtva biti zaboravljena a niti jedan zločinac koji je počinio zločine, takođe. Ko smije da zaboravi ubistvo tek rođene muške bebe iz porodice Huskić, porodice koja je 1993. godine ubijena u logoru Kamenica kod Drvara? Grijeh je i civilizacijska sramota zaboraviti stradanja ljudi koji su prilikom dovoženja iz Sanskog Mosta  u logor Manjača ubijani, a takvih je bilo 60 slučajeva.Pored toga da zločinci moraju odgovarati za svoje zločine mi moramo imati aktivnu kulturu sjećanja na taj period naših života, na ubijene ljude, na naše patnje i stradanja. Lijek je zapisivati, dokumentovati svaki zločin, ništa ne sakrivati. Istina jeste bolna, ali je jedino   ispravno sučeljavanje s njom.
 U pripremi ovog razgovora pitao sam Te kako da te predstavim, misleći pri tom i na neku eventualnu Tvoju funkciju u Udruženju logoraša Općine Sanski Most. Međutim, nisi ni u jednom organu istog. O čemu se radi? Da li je u pitanju potreba za “svježijim” kadrovima u procesu netom održanih izbora u Udruženju ili ste se Ti i oni na nečemu razišli? Zar nije nepojmljivo da čovjek koji je proveo skoro 500 dana u logorima i zatvorima ne bude u Upravnom odboru Udruženja Općine iz koje potječe – Sanskog Mosta, ako ne i njegov počasni predsjednik?
KLJUČANIN:Cijelo vrijeme dok sam bio na čelu Udruženja imao sam cilj da što veći broj odgovornih za počinjene zločine odgovaraju, pogotovo oni  koji su bili karika između Karadžića i njemu ravnih a to su članovi Kriznog štaba “Srpske opštine Sanski Most” koji je brojao 13 članova  od kojih je samo protiv jednog vodi postupak na Sudu BiH, načelnika policije Mirka Vrućinića protiv dvojice podignita optužnica 2014. godine a danas žive u Srbiji, prvi među njima Nedeljko Rašula je nažalost umro a da nije odgovarao za počinjene zločine. Ne treba nikad smetnuti sa uma da je u Sanskom Mostu ubijeno 785 civila Bošnjka i Hrvata, da je preko 5000 ljudi prošlo logore i zatvore, da su mnoga naselja sravnjena za zemljom, da su porušene sve bogomlje koje su dio religijske i kulturne baštine nesrpskih naroda koji su ovdje živjeli. Svakakao da je moj cilj takođe bio da se riješi zakonski status biviših logoraša. Nemoguće je da smo u BiH imali 657 logora i zatvora a da danas država ne prepozna te ljude i ne riješi njihov status  u duhu međunarodnih konvencija koje je i sama potpisala. Naravno, moj moto je da jedna stranka ne smije da ima patronat nad nevladinim sektorom, pogotovo nad Udruženjem koje okuplja ovu populaciju ljudi. Odavno je krenuo atak na Udruženje logoraša i to tako što se godinama nisu isplaćivala sredstva za rad i tako vršen pritisak na članove UO i mene  lično da nam se je sve to davno, skoro pa ogadilo. Većina logoraša  su ljudi koji nikad više ne žele da imaju tutora nad sobom, koji neće da saginju glavu na slobodi ako su to morali činiti u logoru.
Žestoki si kritičar nekih postupaka Saveza udruženja logoraša BiH, posebno predsjednika Jasmina Meškovića. Zašto?
KLJUČANIN:Savez logoraša u BiH je posebna priča. Savez je organizacija koja se morala postaviti tako da joj je samo ISTINA cilj. Savez je trebao  biti bosanski centar SIMON VIZENTAL, no nažalost ljudi koji su tokom sad 21 godinu postojanja SAVEZA su više gledali svoje sitne šićare i interese nego ono što nam  je bio cilj činom osnivanja. Mi Krajišnici smo 1996. godine išli preko Drvara, Livna do Sarajeva kako bi skupa sa drugima osnovali Savez, a sadašnja garnitura nije se potrudila ni da obilježi prošle godine 2o godina postojnaja i rada  Saveza logoraša, iako je to bilo planirano: ljudi imenovani, sredstva obezbjeđena.Tadašnji predsjednik Mešković kome je mandat istekao u aprilu ove godine učino je sve da se 20. godišnjica ne obilježi, a sredstva je potrošio sam, on zna u šta i gdje. Naravno on, Mešković, kao i njegovi prethodnici, su uvijek više gledali kako  da se što više približe onima koji u ime Bošnjaka participiraju u vlasti a nikako  da učine sve da bivši logoraši dobiju zakonsko priznanje, da Tužilaštva ove države podignu što više optužnica protiv osumnjičenih, a sudovi da iste procesuiraju.Ponekad mi se čini da su pojedinci činili sve da se što više približe vlastima a što manje zamjere sa zločincima. To je izdaja svih onih koji su ubijani u logorima, onih koji su paćeni . To je za mene izdaja pravde.
Da li si i koliko usamljen u svome kritičkom javnom diskursu prema Savezu, pa i nekim udruženjima, eventualno? Ako jesi, kako to objašnjavaš?
KLJUČANIN:Nisam usamljen sigurno, ali ljudima nije svojstveno da se  javno oglašavaju i bune. Veći dio članova UO je protiv rada Jasmina Meškovića kojem je svojstveno spletkarenje,  dodvoranje vlastima i izvlačenja lične materijalne koristi iz toga. Za  ono što su bivši logoraši preživeli to je jako jadno i bijedno od nekog ko ih hoće da predstavlja. Svoj poriv pohlepe  takvi ljudi su trebali zadovoljavati u nekim drugim djelatnostima i poslovima. Ovo je trebala biti misija, a nikako puka pohlepa. Grozim se do  takvih ljudi.
Ako je politika poklopila Savez, da li se to može reći i za lokalno udruženje u Sanskom Mostu?
KLJUČANIN:Mislim da sam na ovo već na neki način i odgovorio, mada ne smeta da ponovim: neki bivši logoraši su dobili politički zadatak da preuzmu Udruženje smatajući da se tako može dobiti koji glas više na nekim od sljedećih izbora. Naravno, neki su imali i lične dugove od strane politike. Ja i večina članova UO im nismo htjeli ni nešto posebno smetati u toj nakani. Mi smo uradili više kao Udruženje nego cijeli Savez koji broji preko 60 članica.
 Danas sam pročitao da je predsjednik Udruženja logoraša Rogatica Hašim Šabanić prihvatio da bude svjedok odbrane optuženim ratnim zločincima. Komentar (ako ovo uopće, iz higijenskih razloga, treba komentirati)?
KLJUČANIN:Treba komentarisati pojavu koja se nikad ne bi smjela desiti a kamo li i u drugim slučajevima  ponoviti. Pomenutog Šabanića ne poznajem ,nije sebi nikako smio dozvoliti da neko izvrši pritisak na njega i da bude svjedok odbrane onima koji su činili zločine. Meškovića danas više brine što Nihad i drugi iznose u javnost  kako se on bahato odnosi prema sredstvima kojima je raspolagao Savez nego što predsjednik jednog Udruženja svjedoči u korist optuženih. Eto dokle smo došli. Nažalost, imam informacija da su još neki logoraši postali bliski sa počiniteljima zločina i da pokušavaju da utječu na svjedoke da ne budu baš strogi i precizni u svom svjedočenju.Volio bih da sve ovo ne bude istina i da sam dobio ne baš tačnu informaciju. Kažem, volio bih.
 A prije par dana su vijećnici Gradskog vijeća grada Sarajeva izglasali da se izmijeni tekst ploče na ulazu u Vijećnicu na kojoj piše, između ostalog, da su je zapalili “srpski zločinci”. Iako tom sintagmom nije prozvan čitav etnos, nego njegovi zločinci, nekome je i to zasmetalo i neki su pristali na izmjenu. Kako to komentiraš? Ili, bolje je da pitam: kuda mi to idemo?
KLJUČANIN: U ime velikosrpskog projekta su činjeni zločini – počinjen je zločin genocida, zločinom nastala republika srpska, današnji prvaci kažu nastala voljom srpskog naroda, pa zašto im onda uskratiti i taj čin paljenja Vijećnice? Srpski zločinci su ponosito isticali da su čentici –  “nasljednici tradicije srpskih četnika…” predvođenih zločincem Dražom Mihailovićem….
 Da li su barem neki koji su Tebe,Tvoga rahmetli oca Adema i hiljade drugih mučili u logorima, optuženi i procesuirani? Ima li tih mučitelja na nekim javnim funkcijama u manjem entitetu? Ako ima, da li je tome kriv samo Dejtonski ustav ili je i do nekih “naših”?
KLJUČANIN:Ima procesuiranih, nažalost mali broj. Sporo se sve to odvija, umiru i zločinci, njihove žrtve i svjedoci zločina a opet stiče se dojam da to nekim politikama odgovara. Neprocesuiran i nepresuđen  zločin je garancija ponavljanja zločina. Molim Svevišnjeg da se to ne ponovi, da pokoljenja zločnica nikad to više ni ne pomisle, a ni djeca ni potomci žrtava nikad ne  požele da zločinom pravdu istjeruju.
Kako vidiš aktuelnu političku situaciju u BiH, F BiH te u Sanskom Mostu? Šta je rješenje, ako ga ima?
KLJUČANIN: Situacija u BiH je teška i konfuzna za mnoge njene građane. Mnogi ne vide kraj ovoj agoniji i zbog toga imamo pravi egzodus kada je u pitanju napuštanje ovih prostora. Sitaucija je skoro pa ista u svim krajevima  BiH, sa malom razlikom u brojkama, mada tu nažalost prednjači moja Sana. Rješenje vidim u provođenju zakona, uvođenju više pravde koji će obični ljudi osjetiti u svojim životima, te kažnjavanju odgovornih – kako onih koji su počinili ratne zločine, tako i onih koji su uništili, pokrali fabrike koje su stvarane znojem malih, običnih i poštenih ljudi ove Zemlje.
Hvala Ti velika za ovaj razgovor.
KLJUČANIN: Hvala Tebi prijatelju, svako dobro Ti želim!
RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (931)