Arhiva za 12. Avgusta 2017.

Piše: Mr Milan Jovičić, mostarski Sarajlija

Sudbine ljudske su čudne, znane i neznane, doživljene i preživljene, mnoge i zapisane i nedorečene, ali mnoge i nezaboravne i za vječno pamćenje. Upravo i jedna od ovih sudbina, vezana je za lik i djelo velikog prijatelja i šahovskog entuzijaste, koga su i svi šahisti grada Mostara poznavali i poštovali, bio je to naš Stevo Gvero, od milja zvani Stevica.

Nažalost, nije više među živima, počiva u miru Božije sudbine, od 13. marta 2017 godine.

Sjećanja na velikog prijatelja i izuzetnog čovjeka ovom prilikom je i trenutak da iskažem i našu sudbinu, svojim prijateljima i poznanicima, posebno našim šahistima, koja je do današnjeg dana bila pod velom tajni, nikada i nigdje javno nije izrečena, a upravo je u vezi sa dragim Stevicom. Prije no što je objelodanim, u znak sjećanja na jarana Stevicu, želim još jednom podsjetiti prijatelje i čitaoce ovog teksta, da sam i nedavno u objavljenoj knjizi PISMA SA NERETVE pisao i tekst, citiram ga u cjelosti;

C:\Users\User\Desktop\STEVO.jpg

Moji jarani i šahovski vitezovi

U ovom svom šahovskom mozaiku, kao izuzetno koloritne i istaknute kockice,  u sadržaju ove moje knjige  našao se susret dva šahovska viteza, dvije ljudine.  Kada naglasim da su to moji jarani i moji prijatelji,  za mene je sve  rečeno,  jer su moji Stevo Gvero i Omer Faladžić, istinske  šahovske veličine ili kako bi to u našem  šahovskom žargonu bilo rečeno,  oni su „ alfa i omega” svih šahovskih aktivnosti i prosperiteta ove igre u gradu Mostaru, brižnici organizovanog funkcionisanja u radu šahovskog kluba i njegovi čuvari.

 

Budno šahovsko oko, uvijek je prisutno, sa pažnjom i zadovoljstvom 

https://scontent-vie1-1.xx.fbcdn.net/hphotos-xtf1/t31.0-8/11947948_10207316351650083_8189553557136703528_o.jpg

Prije svega ljudske veličine, a pomalo i šahisti i tavlaši i kartaroši !

Vremenski period  koji im pripada je  različit,  dok je  naš Stevica ( nazivan od milja)  svoju harizmu i umješnost u ŠK „ Mostar” doživljavao u predratnom periodu,  u prostorijama kluba u ulici Maslića br. 6, u poslijeratnome periodu tj. poslije Dejtona naš Omer Faladžić se morao angažovati na  obezbjeđenju novog prostora u Univerzitetskom centru „Džemal Bijedić“ gdje se odvija naša šahovska aktivnost.

Bez obzira na postojeće uslove,  svakako je bilo  teže našem Omeru  raditi na obezbjeđenju materijalnih potreba u inventaru, da se o problemima finansiranja i ne govori. No, identično je njihovo angažovanje u doprinosu rada Kluba u cjelini,  u organizaciji mnogih takmičenja i turnira, u pripremi potrebne logistike u Klubu, do usluga bifea,  zatim inventarskih potreba – od šahovskih garnitura,  do časovnika,  šahovskih knjiga,  sudijskih obaveza i dr.  Uglavnom, nikad ništa nije nedostajalo zahvaljujući njihovom predanom radu i profesionalnom odnosu prema Klubu i svim članovima i šahistima-igračima. Zato njih dvojica i zaslužuju izuzetno poštovanje za cjeloviti doprinos egzistenciji i opstojnosti Kluba i svim našim aktivnostima u njemu. Da nam obojica požive dug vijek u zdravlju i našoj zajedničkoj šahovskoj igri,  u kojoj su isto tako veliki zaljubljenici.

Naš Omer Faladžić je isto tako, veoma aktivan u svim vidovima organizovanja i učešća  naših mlađih šahista na raznim prevenstvima i turnirima,  u domaćoj organizaciji,  a povodom značajnih datuma,  u aktivnostima prema višim instancama šahovske  Federacije,  ligaškim takmičenjima i drugim  aktivnostima,  kao predstavnik našeg kluba  i kao FIDE šahovski sudija,  angažovan  na brojnim  turnirima u zemlji.

Kao čovjek, u pravom smislu te riječi, odgajan i vaspitan u divnoj patrijahalnoj porodici,  ima veoma istančan osjećaj potrebe za pomaganjem  i drugim ljudima,  što je  kod njega veoma izražena humana i socijalna nit  ponašanja prema ljudima. Posebno sam srećan i ponosan na njega,  a s obzirom da u Mostaru i nemam neke bliske rodbine, nisam rođeni Mostarac,  u svako vrijeme i u svako doba za sve potrebe veoma se pouzdano mogu osloniti na moga jarana Omera. Bez pogovora i uvijek na vrijeme, Omer je spreman da se odazove na moj poziv.

Takav je Omer i u našem šahovskom životu,  vuče i radi i za mnoge druge,  često ulaže svoje  umne i fizičke napore samo da bi se u ovoj našoj teškoj i sumornoj stvarnosti organizovao neki turnir,  da bi neko od naših mladih igrača otišao na neki turnir. Ne smeta mu da ide i moljaka od institucije do institucije, do pojedinaca u vlasti,  kako bi samo namakao koju marku za sve naše  aktivnosti. Jednom riječju, često je morao preuzeti ulogu i obaveze Predsjedništva Kluba,  generalnog sekretara,  glavnog finansijera,  organizatora turnira, fizičkog radnika za ljepljene plakata i čega sve ne. Hoću da vjerujem da će se kolege šahisti i aktuelni čelnici  Sportskog saveza i aktuelni vlastodršci možda nekada prisjetiti da dodjele neko priznanje ovom istinskom sportskom aktivisti !

Međutim, želim još nešto napisati i o našem Stevici, koji je,  isto tako,  obavljao ulogu sekretara u Klubu i što bi rekli, bio je „tatica” za sve, ali mu je bilo lakše u onim boljim našim vremenima kada su radili i mnogi drugi razumni ljudi – od Predsjedništva Kluba do gradskih struktura  koji su imali i smisla i razumijevanja,  a i sluha za naše šahovske aktivnosti ali i društveni značaj ovog Kluba u gradu Mostaru.

Međutim,  ovom prilikom  želim da naglasim, tj. posebno ukažem da je kao moj sunarodnik u najtežim vremenima za ovaj grad jednom prilikom i spasio  moj sopstveni život. Kada i kako,  nije vrijeme za dalju elaboraciju u cilju njegove sigurnosti i njegove porodice. Kada dođe vrijeme u nekom dopunjenom izdanju moje knjige,  vjerujem da će i ovi detalji naći svoje mjesto.

U svakom slučaju, ovih nekoliko redaka teksta o mojima – Stevici i Omeru, napisani su s ciljem velike i iskrene zahvalnosti ovim ljudima,  mojim jaranima i šahovskim prijateljima za sve dobro činjeno i učinjeno u zajedničkom šahovskom interesu, ali i  sopstvenom interesu. Teško je bilo naći riječi dostojne njihovim veličinama,  njihove humanosti i ljudskosti, njihovog angažovanja i njihovog odnosa prema svemu drugom i drugačijem, pa neka za sada ostane bar napisano ovih nekoliko redaka za prisjećanje.

Za uzor su i Naš su ponos. Neizmjerna im i velika hvala.

Upravo, u današnjim trenutcima sjećanja na našeg Stevicu, javno i glasno, transparentno i sa zadovoljstvom ističem istiniti događaj koji je vezan i za moju golgotu, doživljenu poslije prvih postdejtonskih izbora u gradu Mostaru. Kao kandidat za vijećnika na jedinstvenoj listi građana za Gradsko vijeće Mostara, lično sam se angažovao na poziv mojih prijatelja sa istočne strane grada. Zahvaljujući strateškom, vizionarskom i znalačkom pristupu cjelovitih aktivnosti sa izbornim procesom koju je upravo osmislio i vodio gradonačelnik Safet Oručević, sa svojim saradnicima, ova lista je pobjedila i kandidate sa liste HDZ-a, koju je predvodio Mijo Brajković, dokazani nacionalista, diskriminator i kriminalac. Kao najstariji izabrani vijećnik, prama važećem Ststutu, bio sam određen da vodim i prvu konstituirajuću sjednicu prvog saziva Gradskog vijeća. Međutim, zlikovci i fašisti nacionalističke stranke HDZ-a i tadašnjeg čelništva, sa Mijom Brajkovićem, pripremili si scenarij prema kojem su mene trebali da likvadiraju njihovi ekstremisti i razbojnici. O ovome toliko, jer sam sve detaljno, cjelokupnu golgotu opisao u svojoj knjizi PROGNANIK U SVOME GRADU.

Suštinu i sadržaj moje golgote, kao i način i metod moje likvidacije, upravo je predupredio moj veliki prijatelj i moj sunarodnjak, Stevo Gvero. Naime, lično mi je preko moje prije, mame od moje snahe, što bi moji Bosanci rekli, dohaberio mi je šta mi se sprema.

Kako sam u to vrijeme sam živio u svome stanu u DUMU, a radio sam u poslijepodnevnim časovima kao profesor u Elektrotehničkoj školi, na zapadnoj strani grada, to bih i u večernjim časovima dolazio u stan. Upozorenje moga Stevice odmah me angažovalo na maksimalnu opreznost i budnost tako da sam prve noći primjetio siluete nepoznatih osoba oko moga ulaza u stan. Jasno je da su me isti sutridan veoma otvoreno i pratili do uprave Parkova, kroz Kalemovu ulicu, te izlaskom iz kola, pokušali su me sustići, ali sam ja trčeći kao sulud prečicama odmah se uputio u hotel „Ero” gdje sam se našao pod zaštitom Evropske administracije i gospodina Garoda, kao i njegovih bezbjednjaka.

Dakle, istina je da mi je upravo „haber” prijatelja i jarana Stevana Gvere učinio spremnim u spašavanju sospstvenog života, inače bih, siguran sam, završio ili u jami staroga rudnika ili u jamama u blizini Goranaca.

Duboko, iskreno i javno ja to danas objelodanjujem, što ranije nisam smio učiniti radi lične bezbjednosti moga Stevice i bezbjednosti njegove porodice, s obzirom da su stanovnici zapadnog dijela grada, gdje vladaju mafijaši i ovi nacionalističko-ustaško-fašistički čimbenici u stranci HDZ-a.

Naš dragi i voljeni Stevica je sahranjen 15. marta.2017 godine na pravoslavnom groblju Bjelušine, ali, sticajem okolnosti nisam bio obavješten kako bi prisustvovao njegovoj sahrani, kako bih imao prilike i javno da se oprostim od divnoga čovjeka, jarana i šahiste, da iskažem tom prilikom i neposrednu moju veliku zahvalnost, po prvi puta javno, što me je u sudbonosnom trenutku zaista i spasio od sigurne likvidacije.

Sjećanje je trajno na našeg Stevicu, a moja zahvalnost i moje porodice za njegov sudbonosni „haber” u moju korist, što mi život znači, vječno će biti zapisano u svim našim  životnim sudbinama i memorijama.

Hvala mome dragom Stevici i neka mu je laka ova naša mostarska zemlja i neka počiva u Božijem miru!