Arhiva za 5. Avgusta 2017.

Samoubistvo konja

Posted: 5. Avgusta 2017. in Intervjui

Ne, zaista to nije istina! Čuj narode i počuj: “Zar je moguće da je pas najbolji čovjekov prijatelj”? Vi morate da se šalite? Godina je 2017. I još uvijek živite u utopiji vjerovanja u vjernost. U vremenu poremećenih vrijednosti! Kada je društvena vrijednost “povjerenje” kulminiralo u svojoj “zerosti”!

Naravno da ne želim da povredim psa, kao nedužno biće! I koga je sam Bog stvorio da služi tom istom čovjeku! I pas je danas žrtva društva u kome je vrijednost ”psecost” jača od vrijednost ”ljudskosti”!! Pse lutalice danas ubijaju po ulici! Metak u čelo i ostaviš ga da se pati! Da, pas je danas opasnost po nacionalnu bezbjednost. Jer je čovjek izgubio kompas! Jer je svojom ljenošću ga prepustio ulici da se ulica brine o njemu! Zato ga se vlast u svojoj nemoći riješava dozvoljavajući Glembajevima da svoju pravdu traže na ulici! I koji u delirijumu niskih strasti uživaju u zadnjim samrtnim trzajima najvjernijeg čovjekovog prijatelja! Pas manje ili više u jednoj zemlji krvi i meda! U kojoj Čovjekov život manje znači nego pseći! Pa zašto bi neko trebao da mari za život jednog psa?

Zašto ovi krvnici ne ubijaju konje ? Jeste li možda čuli negdje i katkad da je neko ubio konja? Ne, ja nisam! Možda zato što konji ne šeću u ulicama? Nemojte se iznenaditi kad konj u svojoj tuzi što nije ubijen izvrši samoubistvo! Da, dilema je riješena; ” Konj je najbolji čovjekov prijatelj!” Ne vjerujete?

Pitajte Emina Bektića, mudrog čovjeka od sedamdesetak godina iz Jasenove, sela udaljenog nekih dvadesetak kilometara od Srebrenice! Čiju je porodicu konj prehranjivao i vratio na njegovu zemlju! A on mu u znak zahvalnosti napravio grob! Puno toga je prošlo preko leđa ove ljudine! Nije ga spriječio ni genocid da se vrati na svoje ognjište, kućerak smješten u sumarku, nedaleko od sekundarne grobnice strijeljanih srebreničkih Bošnjaka. Ni njemačko blještavilo i lagodnost života na zapadu zaslijepilo ga nije! Provrila uzavrela ponosna bosanska, srebrenička krv, vratio mu se miris livada, okus meda i zuj vijednih bosanskih pčela! Konj mu omogućio da zasnuje familiju i rodi četiri prekrasne Bosanke vile koje jašu na njegovih petnaest konja po srebreničkim vrletima i dolinama. Hej ljudi moji, konj mu pomogao! Vlast u Srebrenici ga zaboravila! I zato ne recite da je čovjekov najbolji prijatelj pas ili sam čovjek, već konj! Pitajte Emina koga najbolje razumiju i vole njegovi bosanski konji! Koji uživaju u ljepotama bosanskog raja i koji su najljepši kad ih jašu Eminove princeze i bosanske vile! Ljepote pravih konja najbolje odslikanih u likovnim djelima bosanskog velikana, slikara Berbera!

Neki lažni ”konji” su teški težački život zamjenili asfaltom u gradovima. Lakše im sjediti u parlamentima i dijeliti (ne)pravdu! Nije ih više briga ni za koga! Ni za psa, ni za Čovjeka! Osjetili slast betona pa sad misle samo na sebe!

I tako potcjeniše konja jer umjesto njega ubijaju pse po ulicama! U zemlji krvi i meda gdje Čovjekov život je isto toliko vrijedan kao i pseći! Zato me ne iznenadi vijest da su i konji u svojoj tuzi počeli da se samoubijaju!

Mr. sci Edin Osmančević

 
I danas smo se naslušali tlapnji političara, kako onih u Kninu i Zagrebu, tako i u Novom Sadu. Najmanje, ili nikako, se čuo glas sudionika “Oluje” (ma kako je ko kvalificirao) te civilnih srpskih žrtava. Govori političara na kninskoj tvrđavi kao i onih u Beogradu su naprosto degutantni. Ponavljaju izlizane fraze, lažu svoje podanike i same sebe.
 
Ne bih pisao ovaj osvrt da se u jednom histeričnom, ali u suštini galopirajuće jadnom izdanju nije za govornicom pokraj Vučića pojavio i neizbježni Srbin nad Srbima, Mile Dodik. Ne bih mu pridavao ni ovoga puta pažnju ni nakon njegovog hitlerovski toniranog najavljivanja spajanja RS sa Srbijom, doduše “do kraja ovog vijeka” jer i to je klasika i već viđeno 1000 puta, ali pišem ovih nekoliko redaka zbog tog Vučića i srpskog naroda s lijeve strane Drine koji su nam, kako god okreneš, komšije i sastavnica bh. organizma.
Dakle, taj Vučić može govoriti da poštuje i prizna suverenitet BiH po Briselu, Washingtonu… i gdje sve ne, ali ako nije reagirao na ovu Dodikovu da će se Srbija i Rs spojiti i tvoriti jednu državu, onda se postavlja pitanje: Koji je pravi Vučić? Moj skromni odgovor je: Ovaj drugi!
 
A što se srpskog naroda lijevo od Drine tiče, do njih je koliko još treba da vjeruju tom Dodiku i kojim njihovim uzrastima Baja može više prodavati maglu. Jer, ne zaboravimo, on je pajdaš Draganu Čoviću koji se ponaša da je veći Hrvat od Plenkovića i veći katolik od Pape, što je opet problem hrvatskog etničkog korpusa u BiH koliko njemu vjeruju, tako da se u ovom trenutku samo po sebi postavlja logično pitanje: Kada mu je politički i privatni pajdaš, da li je Mile Dodik čestitao “Oluju” Draganu Čoviću, makar privatno? Pod uvjetom da taj Čović politički i privatno konzumira “Oluju” kao “veći Hrvat od Plenkovića”, naprimjer.
 
Uostalom, neka mu ova pitanja postavljaju Srbi iz Banja Luke, Laktaša i ostatka onoga što bi on pripojio Srbiji (malo morgen, Baja!) i evo, ja ću osvježiti sjećanja na tog Dodika iz 2000., kada su ga Amerikanci doveli na vlast, kako je tada, naprmjer, govorio o ratnim zločincima Mladiću i Karadžiću. Pa neka bh. Srbi skontaju koji je to pravi Mile Dodik – onaj iz 2000. ili ovaj danas? Odnosno, kada je govorio istinu a kada nije? Koga je svih ovih 17 godina lagao?
 
Pogledajte i poslušajte prilog:
 
Bdrudin GUŠIĆ

Fra Mile Babić, filozof i teolog, dvostruki doktor, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i član Franjevačke provincije Bosne Srebrene, nedavno je dao intervju televiziji N1. Bio je to nastup ljudske čestitosti bez mrlje, velikog znanja u jednostavnom obliku i beskrajne hrabrosti i poštenja.

Religiozno obrazovanje sam stekao kod isusovaca, ali sam neobičnom toplinom vezan za bosanske franjevce. U divnoj Plečnikovoj crkvi Sv. Anto Padovanski na Crvenom krstu u Beogradu, koja je njihov dom blizu mog doma, svakodnevno imam priliku da tu toplinu, slobodoumnost, demokratičnost i ljubav i neposredno osetim. Sretna okolnost da živim u njihovoj blizini upotpunjuje moj život, čini ga bogatijim i razboritijim. Oni su najstarija operativna institucija grada Beograda. Prema hronici fra Fortunata Hüber-a (München, 1686), franjevci su u Beograd došli već 1280. godine, verovatno da bi poslužili oko verskih potreba katolika trgovaca iz Bosne i Dubrovnika. Na svu sreću i danas su tu i nadam se da će biti doveka.

Ni takvi bosanski franjevci, verni Bogu, verni Bosni, nisu uspeli odlučujuće da utiču na smirivanje “bosanskog pitanja”, iako bi bez njih situacija sasvim sigurno bila i mnogo gora. Jugoslavija je izgleda bila najbolje rešenje za Bosnu. Danas Jugoslavije već dugo nema, a u Bosni isto toliko dugo ništa ne funkcioniše. Ona jedva drži glavu iznad vode plivajući izmedju federalizma, unitarizma i separatizma. Hrvatski nacionalisti u Bosni danas napadaju i vredjaju bosanske franjevce, borci za multietničku Bosnu postali su velikobošnjački unitaristi, Srbi su postali ono za šta su optuživali Slovence i Hrvate u u bivšoj državi – separatisti. Dijalog izmedju bosanskih i hercegovačkih Hrvata tek treba da se pokrene (postoji itekakva razlika izmedju bosanskih i hercegovačkih franjevaca), ne zna se kako će rešiti hrvatsko nacionalno pitanje u BiH, a ono je tek manji deo mnogo većeg problema. Bosna je kvintesenca balkanskih mržnji, zarobljenica je lokalnih nacionalizama, ali i evropske nesposobnosti, sebičnosti i gluposti. Bosna opet ima austrijskog guvernera, baš kao i pre sto godina. Gde smo bili – nigde, šta smo radili – ništa!

Klasni kolektivizam je posle raspada bivše države prešao u nacionalni i religiozni, a nekadašnji udbaši su preko noći postali veliki nacionalisti i vernici. Dok je tako nema govora o slobodi gradjanina i pojedinca. “Svi nacionalisti misle isto, oni su smrt za svoj narod… Nacija je radi čoveka, a nije čovek radi nacije, kao što su i religija i politika radi ljudske osobe, a ONI sve to izvrću”, poručuje fra Mile Babić pre svega svojim Hrvatima, ali i ostalima u Bosni i celom svetu. Nacija sama po sebi ne poseduje nikakvu vrednost, celokupna vrednost pripada njenoj kulturi. Škole u Bosni su postale nacionalne, u njima se uči nacionalna netrpeljivost i isključivost. Umesto da mlade uče istini i slobodi, uče ih uzajamnom nasilju. Zbog takvih izjava hrvatski nacionalisti bosanske franjevce nazivaju izdajicama svoga naroda. A istina je zapravo sasvim suprotna: hrvatski nacionalisti u Bosni su izdajice svoga naroda, jer se pod njihovom vlašću danas Hrvati masovno iseljavaju iz Herceg-Bosne. Da nije bilo dobrog fra Andjela Zvizdovića, kojeg današnji hrvatski nacionalisti nazivaju kvislingom i koji se dogovorio sa sultanom, katolika u Bosni više ne bi bilo već u tom istom 15. veku. Tako se čuva narod i kultura, a ne kako to rade korumpirani nacionalisti danas.

Nacionalni lideri imaju vlast u Bosni, a parlament i ostalo – to je šminka. Danas u Bosni ni u jednom narodu nema demokratije, niko ne pokazuje nameru da promeni mišljenje, a onaj koji nikad ne promeni svoje mišljenje više voli samoga sebe nego istinu. Kad bi bilo ko od novopečenih vernika imao osnovnu veru, imao bi i poverenja u druge – mišljenje je koje promovišu u Bosni Srebrenoj. Pravi vernik ima svoju veru i osnovnu odgovornost, nije puki član kolektiva. Danas svode vernika na pripadnost nekakvom kolektivu i uskraćuju mu pravo na osobnu veru i osnovni moral. A pravi vernik je onaj koji se osobno obratio, osobni musliman, katolik ili pravoslavac, pa iz te vere onda osobno deluje odgovorno i moralno. I kad počne da sanja nacionalne snove, on mora imati tu osnovnu osobnu odgovornost. Priroda ne daje vrlinu, postati čovek je umeće, znamo to još od Seneke. Pojedinac veruje, a ne neki kolektiv. Zato je neophodna sloboda u veri, vernik bez svoje slobode i svoje odgovornosti je nezamisliv vernik. Ne možes se pozivati ni na kog drugog izvan sebe. Kad je ljudima moral manje važan od nacionalne pripadnosti, to je silazak sa hrišćanskog, humanog i svakog drugog pravog puta. Nacionalni demagozi upravo to zahtevaju – jer tako vladaju – i zato nije mogućno pronaći institucionalno-politički okvir u kojem bi Bosna profunkcionisala. Oni kažu da štite svoj narod tako što propagiraju nacionalne vrednosti. Ali nacionalne vrednosti su partikularne, podseća nas fra Mile Babić, a ljudske vrednosti su univerzalne. Na taj način nacionalisti vlastitom narodu zbog nacionalnih negiraju fundamentalne ljudske vrednosti: savesti, misli i govora. I to svaki dan rade. Ako kažemo da smo prvo Nemci, pa tek onda ljudi – znamo kako se to završava. A u Bosni je važno biti Srbin, važno je biti Hrvat, važno je biti Bošnjak – a što si poklao, ubio, pokrao – to nema veze! Zločince proglašavati herojima i svecima, to je perverzija i zlo ljudsko, poručuje fra Mile Babić: “Neće mene uništiti tudje zlo, nego moje zlo će mene uništiti”.

Političari u Bosni već dvadeset godina nisu ništa dobro učinili. Onaj ko ima jedini interes da ostane na vlasti, taj ništa pozitivno i ne može napraviti. A kako ništa dobro ne mogu ponuditi, onda im jedino preostaje da žive od zavadjenog naroda. Licemerno promovišu nacionalna prava, a ona su sekundarna. I to redovno čine na uštrb ljudskih prava sopstvenog naroda, kojem neprestano uteruju strah. Svako je u Bosni opljačkao svoje: Srbi Srbe, Hrvati Hrvate, Bošnjaci Bošnjake. A razlika izmedju bogatih i siromašnih je civilizacijska bruka. Eto šta oni uvode, eto rezultata njihove ljubavi za svoje i njihove mržnje prema drugima. Ponavljaju fraze i lažu besramno. Dok oni lažu odoše im ljudi u Nemačku u kojoj im nema nacionalnog televizijskog kanala, što znači da ljudima nije ni važan, da im je važno nešto drugo, a ne još jedan tv kanal koji će ih trovati. Ko ti danas brani da govoriš svoj jezik? Ko ti brani danas da budeš vernik, ko ti brani da budeš Hrvat, Bošnjak ili Srbin, ko ti brani da misliš svojom glavom? Fra Mile Babić kaže da Hrvati u Bosni zastupaju antievropske vrednosti, a to važi i za sve ostale. Neće slobodu pojedinca nego slobodu svoje nacije, kao da je uopšte neko i uskraćuje. Vrednosti su tamo gde je pojedinac, gde je individualni identitet i gde je svaki čovek politički subjekt. Sve ostalo je rat svih protiv svih, naročito u Bosni, jer je u njoj nacionalni kriterujum zapravo jedini koji uopšte postoji.

Ko je pošten čovek, pošten je brate dragi i svaka mu čast, bez obzira kojoj religiji, naciji i politici pripadao. Sa takvim stavom franjevci Bosne Srebrene su najprogresivniji element u Bosni.

Nenad Prokić

(prenešeno iz mariborskog “Večera”)

 

 

ŽIVIMO ZA NAŠU BOSNU

Posted: 5. Avgusta 2017. in Intervjui

Gdje god da živimo, u Hrvatskoj, Evropi ili bilo kom dijelu svijeta, čuvajmo i branimo svoj identitet i živimo za našu Bosnu –   istakao je u svom prigodnom predavanju  u Zadarskom islamskom centru poznati bh kulturolog Pr. dr. Senadin Lavić, profesor sarajevskog Fakulteta političkih nauka i predsjednik BZK “Preporod“

muslimani dobili svoju organizacijsku jedinicu i vjerski objekt

                                                                   Medžlis Islamske zajednice Zadar

Dok je zadarske ulice neumoljivo pržilo vrelo avgustovsko sunce, a temperatura u hladu dosezala 44 podeoka C skale, u Islamskom centru Zadar u Skročini na broju 27A skupila se velika grupa građana, koji su do kraja ispunili džamijske prostorije, a  jedan broj njih morao se zadovoljiti sa mjestom u hodniku. Svi oni su nestrpljivo čekali da čuju aktuelnu besjedu Pr. dr. Senadina Lavića, profesora Fakulteta političkih nauka Univerziteta Sarajevo i direktora Bošnjačke zajednice kulture (BZK) “Preporod“, koji je tog dana u cik zore krenuo iz Sarajeva da svoje vrijeme sa njima podijeli i u njima ojača uvjerenje  da je njihova sveta dužnost braniti i čuvati svoj identitet.

Image result for Senadin Lavic u Zadru

Pr. dr. Senadin Lavić

O g. Senadinu Laviću se već mnogo zna. Rođen je 1965.g. u Konjicu. Svojim predanim radom u obrazovnom procesu, spisateljstvu i kulturi afirmisao je i reafirmisao ne samo sopstvene već opšte bosanske i bošnjačke vrijednosti. Uspješan je pedsjednik “Preporoda“ i profesor na Fakuitetu političkih nauka u Sarajevu. U Zadar je došao da svoje vrijeme, znanje i iskustvo podijeli sa svima onima koji u njemu prepznaju osobu od koje imaju šta čuti i naučiti.

Islamski centar Zadar

U Zadarskoj županiji živi odko 1.200 Bošnjaka, ali i veliki broj drugih islamskih vjernika, prije svega Albanaca. Vjerske slobode su primjerne svakom demokratskom društvu…Svugdje gdje postoji kritična masa vjernika treba dozvoliti izgradnju prostora, u kojem će vjernici prakticirati svoju vjeru. I zadarski muslimani su duže vrijeme nastojali obezbjediti molitveni prostor, što im je pošlo za rukom tek u maju 2011. godine, kada je Islamska zajednica Hrvatske za njihove potrebe kupila jednospratnicu u zadarskom naselju Skročina i preuredili je u mesdžid (džamija bez minareta), u kojem je obezbjeđen manji molitveni prostor, stan za imama i prostor za druženje. Time se Zadarski mesdžid odvojio od Riječkog, a za imama je postavljen ef. Ćamil Bašić, koji i danas obavlja tu dužnost.

Senadin Lavić o Bošnjačkom identitetu

Svaki narod ima neprikosnoveno pravo na vjeru i vjerovanje. Imaju ga i Bošnjaci. Bošnjaci imaju svoju, vjeru, kulturu i tradiciju, koja u nečim i  nadmašuje kulturu i vjeru njihovih susjeda. To im daje, potvrđuje i vrednuje vlastiti identitet.

“Gdje god da živimo, u Hrvatskoj, Evropi ili bilo kom dijelu svijeta, čuvajmo i branimo svoj identitet, živimo za svoju BIH“,  poručio je S. Lavić  već na početku svog izlaganja prisutnim u Islamskom centru Zadar i zahvalio im što čuvaju i unapređuju svoju vjeru i tradiciju.

U svom izlaganju Lavić je govorio o procesima koji se vode i pokreću u svijetu, a imaju poseban  odraz i uticaj na narode Balkana, prije svega bh muslimane. Dio izlaganja odnosio se na prelaznu prelomnu epohu iz 20-og u 21. stoljeće, u kojoj su neumoljivo rušene ljudske vrijednosti, padao moral, a ljudi pretvarani u robove novog doba. Poguban uticaj na Bosnu, Bosance i Bošnjake imali su i imaju velikosrpski projekti usmjereni na razbijanje bh države, istrebljenje muslimana,  negiranje i potiskivanje historijskog bošnjačkog bića. Ti destruktivni procesi započeti u Sandžaku 1912-te, u BiH se razorno nastavljaju  i danas, negiranjem prava Bošnjaka na njihovu zemlju, jezik, kulturu i tradiciju.

Nažalost, i dalje je prisutno nastojanje da se falsificira slika BiH i da se Evropi i svijetu predstavi po modelu koji montiraju  stratezi Velike Srbije i zagovornici Velike Hrvatske. Razmjere antibošnjaštva i antibosanstva se sve više šire u težnji da opravdaju iracionalno i lažima daju snagu istine, da od laži naprave istinu.  Potiskivanjem bošnjačkog povijesnog bića razvija se i jača opasna i obmanjujuća razorna antibosanska konstrukcija Bosne i života njoj.

U takvim uslovima sve veći značaj imju oni koji su stali u zaštitu ljudskih prava i odbranu ljudskih vrijednosti.

Poseban akcenat u svom izlaganju Lavić je dao obrazovanju mladih.

Znanje je naš najveći prijatelj, a neznanje naš naš najveći neprijatelj. Razvijajmo svoje muslimansko bošnjačko biće.  Od  svakog treba učiti i uzeti ono što je dobro. Šaljimo našu djecu u škole, pomozimo i potstaknimo njihovo obrazovanje. Samo obrazovani (mladi) mogu dići naš narod i pokrenuti ga naprijed.

Bila je ovo i prilika potsjetiti se nekih Lavićevih stavova o entiteu Rs. Sasvim je jasno da entitet Rs i danas predstavlja posljednje mjesto aparthejda i gušenja ljudskih prava ne samo u Evropi, već i većem dijelu svijeta.

Istjerivanje “magarećije pameti“

Zadatak džemata je da živi sa svojim džematlijama, jača njihovu svijest i razvija muslimansko biće. To dobro znaju u Islamskom centru Zadar.

Imam zadarske džamije Ćamil ef.  je svoje vrijeme predviđeno za hutbu poklonio gostu iz Sarajeva i svoje izlaganje o “ ljudskoj nesreći” sveo na svega par minuta, zaključujući da se “nesreća može odagnati samo istjerivanjem „magarećije pameti“ a ne vješanjem konjskih potkovica na kućna  vrata i vrata automobila“.

U toku džuma namaza imali smo prilike susresti  Bosance koji ovih dana provode svoje vrijeme na nekom dijelu Jadrana, i nije im bilo ni daleko ni teško doći u Zadar da vide i čuju Senadina Lavića, kojeg je imam Ćamil s pravom predstavio kao “borca za mir, istinu i pravdu.“ Među prisutnima je bio i mladi zenički arhitekta Mujičić Ismar, koji sa svojom vjerenicom Sabinom provodi dane odmora na otoku Viru.

Za mene je to bila prilika upoznati Šahinović Safeta iz Bužima i sa njim obnoviiti sjećanja teške dane agresije, uspjehe slavne 505. Bužimske brigade i njenog herojskog komandanta Izeta Nanića.

Usud ili prokletstvo BiH?

Teško je reći da li Bosnu prati usud ili prokletstvo. Ima se dojam da na Bosni i Bosancima i dalje ostaje neka vrsta  prokletstva po kojem neki koji su rođeni i odrasli u ovoj lijepoj zemlji ne poriznaju svoju zemlju, već je  i dalje je negiraju,  osporavaju nju i njene vrijednosti, odbacuju je i iz njenog majčinskog zagrljaja bježe susjedstvu, mada je ona njihov zavičaj, njihova domovina i njihovo izvorište, u kojem su zajedno sa drugima doživjeli i proživjeli najsretnije dane svog života. Ne mali broj njih slobodno, otvorerno i nekažnjeno govori protiv nje i agituje za neprijateljske strukture  – u Srbiji i  Hrvatskoj. A takva mogućnost,po mišljenju mnogih,  proizilazi iz činjenice da sjede na dvije stolice i koriste dvojno državljanstvo, sa kojim im majka Domovina postaje rezervnom domovinom.  

Ma koliko se trudili, nastojali i uspjevali obezvrijediti ono što su BH narodi kroz vjekove stvorili, Bosni, Bosancima i Bošnjacima niko ne može osporiti da su bili Evropa, pa i onda kada su drugi  imali samo san o Evropi.

Evropa je mnogo ranije prošla kroz nas, prozimajući nas vrijednim značajkama i vrijednostima i niko nam nema pravo uskraćivati stečene vrijednosti i osporavati pripadnost toj Evropi. Ako ne po standardu, za mnoge smo po mnogo čemu i danas – više nego Evropa!

Vir, 5. avgusta 2017                                                                                   

Zijad Bećirević