Petak je, 14. juli 2017! Na putu smo iz Srebrenice ka Banjaluci! Autoput Doboj- Banjaluka prolazi kroz prelijepe krajolike Bosne i Hercegovine i završava u Prnjavoru! Tek poneko zalutalo auto preteknemo i nisam siguran da li vozači izbjegavaju autoput zbog putarine od 4 marke ili zbog toga što mu je ime ”9. januar”! Valjda nam pokušavaju ovakvim imenima ogaditi zemlju a ne shvataju da se ona nosi u srcu! U svakom slučaju radujem se ovom autoputu i želim da mi Doboj, Zagreb, Sarajevo, Srebrenica, Maribor, Geteborg budu još bliži! Razmišljam, možda je i ova autoput simbolika ”Vezenog mosta” iz poznate pjesme banjalučke pjesnikinje Nasihe Kapidžić-Hadžić!
Osjećam dok polako ulazim u njega da me moj grad grli svojim rukama! Kao da mi želi reći: “dobrodošao”! Osjećam ponovo humus zemlje drveta iščupanog sa obala Vrbasa koje je našlo svoje korijenje! Moja Banjaluka u srcu nije više grad zelenila, kakvu je pamtim iz dječačkih dana! Vreli sunčani dani postali su još omorniji, valjda zbog silnog betona koji je zamjenio njeno zelenilo. Magičnost u mom gradu čiju dnevnu omorinu smjenjuje noćna svježina vraćajući nam krepost i odlučnost da mu se vratimo ponovno u zagrljaj! Grad, koji kao da mi pokušava reći: ”Ne napuštaj me više!”
U gradu su ponovo ozarena lica mojih Banjalučana koja su mu se vratila u njegova njedra sa svih strana svijeta! Valjda je Banjaluka grad u kome naš život ponovo nalazi svoju balansiranu, tananu nit! Kerani vezeni most koja nas vraća u našu prirodnost svojstvenu banjalučkom, bosanskom bitku!
Ne, nisam sretan zbog toga što ovaj grad napuštaju mladi ljudi i što ljudi sve teže i teže žive! Možda je to prokletstvo ratnih profitera onih koji su uzeli njegovu dušu i više misle na svoje džepove nego na njegovu budućnost! U Gornjem Šeheru srećem Selmu, Vuka, Ermina, Nemanju, Elmu, Habibu koji zajedno trče za istom loptom. I gdje se rađaju prve ljubavi, poput Safikade i nepoznatog austrougarskog vojnika, jače od nacionalšovinističkih poruka onih koji su ih željeli uništiti!
I Vrbas je ljepši nego ikada! Na raftingu smo njegovim kanjonom! Tri čamca puna dragih ljudi djece i mladih ! Veseli smijeh i žagor dobrih ljudi odjekuje njegovom dolinom! Pokazujem devetogodišnjoj Selmi rode i čaplje koje nas prate čitavim putem od Krupe na Vrbasu pa do samog ulaza u Banjaluku! Pomislim da smo mi Banjalučani u dijaspori i te rode jedno te isto! Ljeti mu se vraćamo a zimi ga napuštamo! Iznad naših glava pikću prkosni sokolovi tražeći pogodan plijen! Prkosni sokolovi koji čuvaju vrbasku dolinu i koji su u nama prepoznali svoju bliskost! Stajemo na prelijepim obalama i bacamo se u njegov magični zagrljaj ! A on se sa nama igra puneći nas snagom da savladamo njegove kovitlace i brzake! I ponovo kao da čujem njegov glas ”Dobro mi došao, ostaj ovdje gdje sunce najljepše sija!”.
Naša Nasiha Kapidžić Hadžić je ušla u Njegovu dušu! Znam sada i zašto! Odrasla i sretna u bašti sljezove boje kraj rijeke čiji šapat je razumjela! U vrtu koji ”uvijek posle tople kiše” tako ”divno zamiriše”, ”lagan je k’o pjena” a ”svaka ruža umivena”!
Zato se moj grad obraduje ljudima koji ga razumiju, zajedno srasli u jednu dušu! Oni koji su željeli da mu dušu prodaju Luciferu u tome nisu uspjeli!
Mr. sci. Edin Osmančević
bedrudingusic 