Ibrahim Begić, Kotorvarošanin u egzilu, autor buduće knjige “Kotor Varoš – ratni raspored”: PREDAJA KOTOR VAROŠI ČETNICIMA JE NAREĐENA IZ SARAJEVA !

Posted: 5. Jula 2017. in Intervjui

Na opštini Kotor Varoš bilo je otprilike bare, skoro jednak broj – 13.000 Srba, oko 12 000 Muslimana i 11.000 Hrvata. Pored Modriče, Kotor Varoš je opština s takvim proporcionalnim omjerom pravoslavaca, muslimana i katolika, što nije imala nijedna od 107 ostalih opština u Bosni i Hercegovini…..Obe strane su imale svoje izdajnike – i mi i Hrvati. Kod Hrvata je napoznatiji Ilija Marić iz Šibova, a kod nas bilo ih je više, od Sulje Majsera s Ravana pa nadalje. U stvari, većina Muslimana u Kotor Varoši, u Čaršiji,  su htjeli da Srbi pobjede. Većina je smatrala tako da otpor nije ni potreban…..Moja knjiga obara sve priče koje su većinom napisali Srbi, lažne priče o Kotor Varoši i obara knjige koje su napisali Srbi do sada. Ovo je ujedno i moj lični odgovor Srbima u Kotor Varoši…..Kotor Varoš se mogao odbraniti bez nekih problema. Iako nismo imali oružje, mi koji smo se branili nismo se bojali Srba, u toku ratovanja pristigla je i pomoć, stigli su Hrvati iz inostranstva sa 9 mitraljeza, minobacačima, minama a došli su i momci iz Vrbanje kod Banja Luke. Jedna strana, desno od Vrbanje, je formirala liniju fronta od 22 kilometra kojoj četnici nisu mogli prići, osim u jednom slučaju – upada u selo Bilice. Nama je trebala pomoć iz Travnika, ali te pomoći nije bilo. Mi smo u stvari pali kada smo najviše bili organizovani radi mnogih događaja koje prikazujem u svojoj knjizi…..To je bila jedinstvena predaja, predaja po Dogovoru naređenom iz Sarajeva. Kotor Varoš je određen da pripadne Srbima, isto kao i Banja Luka, u tada već skrojenim zajedničkim planovima SDS-a i SDA. Hrvati nisu učestvovali u tome –  njih je predao banjalučki biskup Franjo Komarica. Izdao i predao, nas je predao hodža Hasan Halilović, zajedno s Kerimom Dizdarem- nekadašnjim članom Predsjedništva Centralnog Komiteta Saveza Komunista BiH. Ta priča je takođe u mojoj knjizi…..Imena 40 ratnih zločinaca i naredbodavaca objavio sam u “Ljiljanu’, 1994. godine. Glavni organizator zločina koji je pravio spiskove za hapšenje i likvidaciju Muslimana i Hrvata je bio Čedo Kalabić-bivši direktor “Proletera”, ili “Kozare”, tvornice koža u Kotor Varoši. To je tada bilo rukovodstvo SDS-a, prvi do Čede bio je drugi Čedo – Sodolović, direktor hotela “Borje”. Pričalo se ali se kasnije ispostavilo da nije istina, iako, ne znam, da im je pomagao u svemu Jefto Pejović, međutim to ja ne mogu tvrditi. Ostatak ide od četničkih funkcija koje su odmah uzeli-ne mogu znati da li su bili i organizatori ali tu su se u ratu na mjestima oficira pojavili Slobodan Župljanin, Rajko Ponorac zvani Žućo, Jovanka Miljanović, Nedeljko Đekanović, Manojlo Tepić, Savo Tepić, Rajko Škorić ali i Radenko Keverović, Duško Maksimović i mnogi drugi…..Treba napomenuti da neki Srbi nisu prihvatili agresiju na Kotor Varoš i nisu učestvovali u napadima. Jedan od takvih je i bivši predsjednik Opštinskog suda a kasnije opštinski i međuopštinski tužilac Aleksa Tepić, brat dva zločinca- Manojla i Save. Aleksa se bunio i onda pošto su ga mobilizirali, tražio je da dobrovoljno pogine. I poginuo je na ratištu prema Mehurićima. To je najčasnije srpsko ime u Kotor Varoši…..Na imena nemam pravo, ovo je moj lični intervju i knjiga, a nisu počinili nijedan ratni zločin-osim izdaje.Tu su bili Ado Zaimović-Chucho, Ado Barjaktarević, Sabahudin Bili Kurjak, brat dr. Asima Kurjaka,uglavnom, svi poženjeni Srpkinjama, te Sejdo Tatar. Oni i danas žive u Kotor Varoši…..Muhamed Sadiković je bio samoproglašeni Komandant odbrane Kotor Varoši i to je najopasnija varka koja nam se desila u Kotor Varoši. S time da je Muhamed Sadiković bio Komandant Teritorijalne odbrane, koja nije ni postojala, sprovedena je perfidna SDA i SDS priča da Kotor Varoš ima odbranu.Muhamed Sadiković je tako odigrao ulogu dvostrukog špijuna. Na sebi je nosio uniformu Armije BiH, bez oznake, nije bio naoružan kada sjedi s četnicima u hotelu “Borik” u Kotor Varoši i dogovaraju taktiku predaje, a onda Muhamed na konju Riđanu dolazi nama – braniocima, puštaju ga na linijama, naoružan i lično preda mnom pita :”Koliko vas ima “? Tako je Muhamed jahao na konju od sela do sela, u linijama odbrane, samoorganizovane i onda isti broj saopštavao četnicima, vraćajući se u svoju kuću sve vrijeme, dok smo mi izašli iz svojih kuća iz Čaršije i moja djeca su spavala u zemunici, pod zemljom –  Alma kći mi, beba od 7 mjeseci….Ja sam trebao biti prvi svjedok u Hagu, ali su tamo poslali Muhameda Sadikovića. S tim je zaokružena kompletna izdaja Kotor Varoši i davanje Srbima mog Kotor Varoša……

Do sada sam imao nešto informacija o događajima u nama (Banja Luci) obližnjoj Kotor Varoši s početka agresije na našu zemlju, te o padu tog gradića na obalama rijeke Vrbanje. Neke od informacija sam imao i iz “prve ruke”, misleći pri tom na jednog mog kolegu – koautora knjige SVJEDOČITI ZLOČIN I BOSNOLJUBLJE (izdata 2002. g.), Kotorvarošanina. Mislio sam da su te informacije potpune, odnosno da je stavljena tačka na neke događaje u Kotor Varoši te u nastavku – u Travniku (pa i u Sarajevu) i njihove protagoniste. Ali, “nikad ne reci nikad…” Razgovor s ovim čovjekom, koji je komotno mogao biti i njegov monolog, budući da sam osjetio njegovu žeđ da istrese iz sebe sve što ga je više od 20 godina tištilo, je proširio moje spoznaje o nekim događajima i ljudima iz tog kraja i u vezi njega. Zato ovaj razgovor smatram izuzetno značajnim doprinosom ISTINI o Kotor Varoši i njegovim ljudima počev od ranih 90-tih pa nadalje. I ne samo o tom malom gradiću, nego i o odnosu Sarajeva prema tom dijelu naše jedine domovine, kako prije agresije, tako i za vrijeme te nakon toga.

Kako smo se i dogovorili u pripremi ovog razgovora, povod za isti jeste Tvoja buduća (nadam se skora) knjiga, za koju već imaš pripremljen rukopis. No, o knjizi ćemo kasnije. Najprije da Te pitam slijedeće: kakva je nacionalna struktura bila u Kotor Varoši neposredno uoči 1992. – kako na nivou Opštine tako i užeg dijela Grada?

BEGIĆ: Na opštini Kotor Varoš bilo je otprilike bare, skoro jednak broj – 13.000 Srba, oko 12 000 Muslimana i 11.000 Hrvata. Pored Modriče, Kotor Varoš je opština s takvim proporcionalnim omjerom pravoslavaca, muslimana i katolika, što nije imala nijedna od 107 ostalih opština u Bosni i Hercegovini. U užem dijelu grada, Čaršije i Donjeg Varoša, što jeste faktički Kotor Varoš, bilo je najviše nas Muslimana, potom Srba a najmanje Hrvata. Međutim, ako se gleda Kotor Varoš je takav –  naselje Kotor s lijeve strane Vrbanje koja odvaja Kotor od Čaršije, odnosno u potezu Čaršije kojoj je najbliže naselje Cepak i Kotorište te Donjem Varošu,  kojem je najbliže naselje Ripište, omjer je drugačiji, iako ne spadaju u strogi centar Čaršije ni u Donji Varoš, Muslimani i Hrvati su činili apsolutnu većinu u Kotor Varoši kao gradu. Srba je bilo najmanje.

Trebam napomenuti da je Kotor Varoš bila jedna od najljepših malih čaršij i u Jugoslaviji,  ne samo i u Bosni i Hercegovini.

U momentu kada je bilo jasno šta se sprema Kotor Varoši, kao i svim drugim gradovima i mjestima u R BiH, kada je, zapravo, sve i počelo, da li je i kako bio organiziran otpor na području Opštine? Da li se Kotor Varoš mogao odbraniti?

BEGIĆ: Otpora u Kotor Varoši nije bilo nikako i nije isti niko organizovao u smislu otpora u Čaršiji, dok u pojedinim selima jeste, prvenstveno selu Večići u Mjesnoj zajednici Vrbanjci, koje je faktički jedino pružalo otpor na opštini Kotor Varoš. Ta priča mi je objavljena u nekadašnjem “Ljiljanu” pod redakcijskim naslovom “Herojska borba Bošnjaka iz Večića”. Ostala sela nisu pružala takvu vrstu otpora iz razloga što nije ni postojao organizovani otpor na području opštine Kotor Varoš. Ali selo Bilice, Baština, sela u kojima žive Hrvati i gdje sam ja bio s njima, branili su selo. Tu se ne radi o organizovanom otporu u smislu opšteg otpora nego o branjenu sebe, porodice i sela nasuprot nekim drugim selima koja se nisu ni branila nikako – i tamo gdje žive muslimani i tamo gdje žive katolici.Postojale su kasnije borbe koje su se desile u borbi nas koji smo odmah stali u redove odbrane, bez premišljanja. Ni tu nije bilo isto: jedni smo s puškom u ruci branili sebe i svoju porodicu, a oni pravi, istinski borci, formirani su po grupama i takve grupe su ušle u direktne borbe protiv četnika, što ćete pročitati u mojoj fenomenalnoj knjizi “Kotor Varoš – ratni raspored”.

Tamo gdje se otpor najviše očekivao, u Mjesnoj zajednici Zabrđe, gdje žive Hrvati i samo jedan Srbin, te Podbrđe, nije bilo otpora.Otpora nije bilo ni u Mjesnoj zajednici Vrbanjci. Jedino je selo Večići pripremilo otpor prije rata.

Šiprage, najudaljenija Mjesna zajednica od Kotor Varoši (40 km, dalje nego Banja Luka), u podnožju Vlašića, takođe nije pružala otpor.Organizovanog otpora ni u gradu ni na opštini Kotor Varoš nije bilo.

Međutim, neka sela su se branila na način da se brani selo, pokušaj uvezivanja u zajedničku odbranu Muslimana i Hrvata nije uspio. Ja sam bio kurir koji je pokušao da se ostvare veze o zajedničkom otporu, ali to niko nije htio prihvatiti – ni Muslimani na Ravnama ni Hrvati u Bilicama, iako su Hrvati bili daleko fleksibilniji. Međutim, radilo se o tome da Hrvati nisu znali ko će pobijediti i ukoliko bi Srbi pobijedili, zato Hrvati nisu htjeli saradnju s nama i računali su da će oni ostati na svojim ognjištima. Hrvati su kalkulisali u svemu: jedni su se branili a jedni nisu. Ovi što nisu takođe su računali da im Srbi neće ništa tako da se stvorila atmosfera nepodnošenja i između Hrvata – ko se brani a ko se ne brani.

Obe strane su imale svoje izdajnike – i mi i Hrvati. Kod Hrvata je napoznatiji Ilija Marić iz Šibova, a kod nas bilo ih je više, od Sulje Majsera s Ravana pa nadalje. U stvari, većina Muslimana u Kotor Varoši, u Čaršiji,  su htjeli da Srbi pobjede. Većina je smatrala tako da otpor nije ni potreban.

Tada, vidjet ćete u mojoj knjizi, to je ujedno bila i najveća, smrtna opasnost po svakog od nas i uopšte po čovjeka.Tada si bespomoćan, Srbin te kolje k'o jare, na očigled tvog brata i komšije, koji neće otpor. Samo svjesni ljudi su pružali otpor, a svjesnih u Kotor Varoši tada je najmanje ili ih uopšte nije ni bilo. Strah je paralisao sve.

Moja knjiga obara sve priče koje su većinom napisali Srbi, lažne priče o Kotor Varoši i obara knjige koje su napisali Srbi do sada. Ovo je ujedno i moj lični odgovor Srbima u Kotor Varoši.

Kako su onda četnici okupirali Kotor Varoš?

BEGIĆ: Četnici su ušli u Kotor Varoš bez ispaljenog metka otpora i zauzeli sve što su planirali. Došli su sa 3 autobusa, oko 150 četnika iz smjera Banja Luke. Ovdje naglašavam način, odnosno moram pojasniti situaciju prije tog dana, 11. juna 1992. na prvi dan Kurban bajrama, kada su Srbi okupirali Kotor Varoš. Zato i postoji moja knjiga, da se svi fino upoznamo s tim.

Helem, neki ljudi su znali da će okupacija biti ujutro, tačno u 5 ujutro, to su znali milicioneriu tadašnjoj Miliciji pošto je prije okupacije angazovana Milicija u rezervi a prethodno raspuštena Teritorijalna odbrana na poziv da vratimo svi mi u Rezervi uniforme i opremu koju smo zaduženi čuvali u kućama. To je bio prvi znak meni da se prirema opšti napad Srba.Tada nisam znao da je već bio pripremljen, potpuno isplaniran. Od tada sam počeo razmišljati šta će biti.

Milicija u rezervi, u kojoj su tada zajedno bili i Srbi i Muslimani i Hrvati je čuvala straže na prilazu Kotor Varoši od napada eventualnog neprijatelja, što je tada bilo zbunjujuće za sve nas. Ko će nas napasti? Takva Rezervna milicija je čuvala straže na pojedinim punktovima, ulazu i prilazu Kotor Varoši, na magistralnom pravcu Banja Luka prema Tesliću ili Doboju, iz oba smjera, te sa strana, iz prilaza selima. Tada je meni bilo jasno da su se, u stvari, već  Srbi samoorganizovali u Čaršiji, da se spoje sa ovima koji su došli da zauzmu Kotor Varoš i ta taktika je bila prethodno potpuno razrađena. Obzirom na tadašnju normalnu situaciju u Čaršiji rijetko ko osim onih koji su znali šta je, nisu to shvatali. Redovni milicioneri u tadašnjoj Miliciji nisu čuvali straže, nego nadgledali i kontrolisali Rezervnu miliciju i tada su neki od redovnih milicionera kao što su bili Mile zvani Ciki i Uzeir Prlja ali i neki od rezervnih miliconera, dan uoči okupacije, s oružjem koje su imali, pobjegli u šumu. Oni su obavjestili one koje su oni htjeli – prijatelje ili rodbinu i napustili su svoje kuće a da većina u Kotor Varoši nije znala da će ujutro biti rat. Nisam tako ni ja. Neki od drugih ljudi su takođe to znali: jedno od tih imena koje će kasnije biti važno u mojoj knjizi je i Đasim Selman, bivši drmator u Kotor Varoši sa svoji sinom Džerardom Selmanom-danas poznatim imenom u sudstvu Republike Drpske – jednim takođe izdajnikom, ali ne i jedinim, zatim većina bogatih zanatlija kao što su Bajrić Hamid, Ćeman Ahmet, Stipo zvani Grof… U stvari, većina njih su očekivali da Srbi njima neće nista te da će Srbi pobiti samo običan narod. Bili su s nama prva 3 dana u šumama a onda se vratili Srbima.

Uglavnom, nastala je zbrka i u prvi mah kada su četnici zauzeli ono isplanirano, već počeli ubijati milicionere Muslimane i Hrvate koje su zatekli, primjerice Iliju Draguljića, kojem će kasnije silovati i zaklati i ženu a njega prethodno ubiti-tada nije bilo otpora – četnici su to radili bez ometanja od bilo koga. I tu se dešavalo svašta, primjerice milicionere Muslimane koji su bili u mješanim brakovima sa Srpkinjama nisu ubijali, a mnogi raspleti će se desiti tek kasnije. Prvog dana upada četnika u Kotor Varoš i spajanja s domaćim četnicima narod je bio izgubljen – jedni bježe iz kuća a jedni ostaju, nastao je haos. Iz tog haosa kada četnici megafonom obavještavaju da je Vojska Srpske Republike Bosne i Hercegovine zauzela vlast u Kotor Varoši i poziva sve one koji su pobjegli u šume da se vrate svojim kućama gdje im Srpska Republika Bosna i Hercegovina i Vojska Srpske Republike Bosne i Hercegovine garantuju bezbjednost-počeo je otpor u navedenim selima, osim Večića, prethodno pripremljenih za otpor, formiranjem grupa branilaca kako na kojem lokalitetu i selima ali sve nepovezano jedno s drugim. Hrvati su branili neka svoja sela a Muslimani neka svoja iako i tu ovisno od blizine Čaršije branioci, oni koji su htjeli da se bore i mi koji smo se branili, počeo je simultani otpor, formirale su se linije odbrane. Zauzimanje Čaršije je trajalo 3 dana i nakon proglašenja te srpske države, šta li je, četnici kreću u napad u sela-  i branjena i nebranjena. Tako je u stvari počeo otpor i kasnije bitke koji je trajao sve do 18. oktobra 1992. godine, znači 5 mjeseci bitaka odnosno maskra koje su počinili Srbi u nebranjenim selima ali kasnijim odvijanjem bitki ubijali su i civile u branjenim selima, kao što su Bilice gdje su ubili 11 Hrvata i jednog Muslimana, pošto su se branioci povukli u drugo selo a civili ostali. Jedan širok psihološki roman radim u svojoj knjizi.

Kotor Varoš se mogao odbraniti bez nekih problema. Iako nismo imali oružje, mi koji smo se branili nismo se bojali Srba, u toku ratovanja pristigla je i pomoć, stigli su Hrvati iz inostranstva sa 9 mitraljeza, minobacačima, minama a došli su i momci iz Vrbanje kod Banja Luke. Jedna strana, desno od Vrbanje, je formirala liniju fronta od 22 kilometra kojoj četnici nisu mogli prići, osim u jednom slučaju – upada u selo Bilice. Nama je trebala pomoć iz Travnika, ali te pomoći nije bilo. Mi smo u stvari pali kada smo najviše bili organizovani radi mnogih događaja koje prikazujem u svojoj knjizi.

Branioci su se predali, organizovana predaja, taj opis imate jedino u Jerusalem Postu kada je objavljen intervju sa mnom, kasnije, u Izraelu, pod naslovom NIKO NE ZNA ZAŠTO-NOBODY KNOWS WHY, by Abraham Rabinovich.

Predali smo se pred Jelšingradom u takođe jedinstvenoj priči koja je tada obišla svijet, a koja se nalazi u ovoj mojoj knjizi o kojoj pričamo-radilo se o organizovanoj predaji pod prismotrom Međunarodnog crvenog krsta iz Ženeve, u intervjuu koji sam dao za Jerusalem Post. Taj intervju se može naručiti iz arhive Jerusalem Posta, od 25. juna 1993. godine pod gornjim naslovom i imenom novinara. Plati se kreditnom karticom, nije skupo, da se pročita na internetu.

To je bila jedinstvena predaja, predaja po Dogovoru naređenom iz Sarajeva. Kotor Varoš je određen da pripadne Srbima, isto kao i Banja Luka, u tada već skrojenim zajedničkim planovima SDS-a i SDA. Hrvati nisu učestvovali u tome –  njih je predao banjalučki biskup Franjo Komarica. Izdao i predao, nas je predao hodža Hasan Halilović, zajedno s Kerimom Dizdarem- nekadašnjim članom Predsjedništva Centralnog Komiteta Saveza Komunista BiH. Ta priča je takođe u mojoj knjizi.

Predali smo se nas oko 45o branilaca sa oružjem, ali tada je bio organizovan konvoj od 29 autobusa. Predali su se i oni civili koji su bili s nama na selima, ukupno oko 1500 ljudi, Muslimana i Hrvata, tada. Prije toga Kotor Varoš je čišćen od Muslimana i Hrvata sa sela i četnici su organizovali konvoje do Travnika. Ova naša predaja je za Srbe značila zvanični, službeni pad Kotor Varoša u njihove ruke. Jedino tada još nisu bili pali Večići i četnik Anđelko Stanić meni kaže :”Vi ste samo probni balon za Večiće: kada vide da smo vas pustili onda će se i oni predati. Vas puštamo radi Dogovora, a njih ćemo sve pobiti “.

Prije početka agresije na Kotor Varoš Hrvati iz sela Jakotina i dijela, područje sela Viševice i Sokoline iseljavali su se u Slavoniju-dakle prije sve ove priče, Hrvati su znali za buduću srpsku agresiju. Sve mi je to ukazivalo na ovo što pričam kako se izvelo, slutio sam i prije da će Kotor Varoš pasti u srpske ruke, odnosno da se vrši podjela BiH po principu ko šta zauzme prvi.

Ja sam bio član Predsjedništva Opštinske Konferencije Saveza Socijalističke Omladine Kotor Varoš, u dva i po mandata, 10 godina, bio sam sekretar Mjesne zajednice Kotor Varoš, Čaršijske Mjesne zajednice, bio sam jedini pjesnik Kotor Varoši –  štampana mi je Zbirka poezije DOŠLO VRIJEME, bio sam 2 puta komandant Omadinske radne brigade “Dragan Bubić” Kotor Varoš, pa zato sve to znam i ja nisam seljak, rođen sam u Blatnjaku, Donja Varoš, o čemu si ti Bedrudine i djelimično upoznat da sve to pišem u svojoj Knjizi pa smo i ona i ja ujedno razlog ovog intervjua.

Koliko je civila stradalo u Kotor Varoši od 1992. pa nadalje od četničke ruke?

BEGIĆ: Tada na predaji pred “Jelšingradom”, u naselju Slatina, pričalo se od oko 900 ubijenih. Stvarna današnja cifra mi nije poznata. Mi smo računali da smo ubili nešto oko isto toliko četnika ali nismo,cinformacije koja sam tada dobijao, čule se, pričalo se, prenosilo se različito, tada se nije brojalo nego bi dobili vijest poimenično na našu liniju odbrane kao :”Zaklan Ilija Draguljić, u zatvoru su ubili Edu Pecija, Marjan je s grupom u Orahovi pobio 13 četnika, ubili smo u Serdarima njih 16, poginuo je Ivan, ubili su Ramu Zehera, na Kotoru je pobijena grupa i Stipo Marić Sprzo, ubili su na Stislama kapetana Stevilovića, spaljeni su Hrvaćani, pobijeni su u Kotoru njih 38, Jakić je skidao četnike kao muhe, i tako, Slađo je odsjekao glavu Denijalu, stigla nam je grupa iz Vrbanje da se bori u Kotor Varošu pošto Banja Luka ne pruža otpor, došle su Zenge iz Hrvatske…uglavnom tako. Podataka nije bilo. Svi smo mi tada bili civili koji branimo samo naše vlastite živote. Mi nismo imali organizovani otpor ni Armiju R BiH u Kotor Varoši. Ni organizovanog otpora na organizovan napad.

Jesu li poznati naredbodavci i izvršitelji zločina nad kotorvaroškim muslimanima i katolicima i da li je iko od njih odgovarao za to – bilo u Hagu bilo pred domaćim sudovima?

BEGIĆ: Niko nikada u BiH nije ni postavio takvo pitanje, koje je kruncijalno pitanje –  ni za naredbodavce ni za žrtve, osim kasnijih opštih procesa koji uopšte na taj način kako formulišeš ovo pitanje, čak nije se uobzirilo nego svelo na pojedinačne zločine ili grupne zločine nad Srbima pa su prvo odgovarali Muslimani i Hrvati i oni hapšeni, dok je prvi Srbin uhapšen u Minhenu, Đurađ Kušljić, a kasnije Sud BiH je priveo i pustio neke od direktnih izvršilaca ratnih zločina među kojima je direktni naredbodavac SDS sa Nedeljkom Đekanovićem na čelu, koji uopšte još nije optužen za bilo što. Kotor Varoš i danas vrvi od četnika.

Imena 40 ratnih zločinaca i naredbodavaca objavio sam u “Ljiljanu’, 1994. godine. Glavni organizator zločina koji je pravio spiskove za hapšenje i likvidaciju Muslimana i Hrvata je bio Čedo Kalabić-bivši direktor “Proletera”, ili “Kozare”, tvornice koža u Kotor Varoši. To je tada bilo rukovodstvo SDS-a, prvi do Čede bio je drugi Čedo – Sodolović, direktor hotela “Borje”. Pričalo se ali se kasnije ispostavilo da nije istina, iako, ne znam, da im je pomagao u svemu Jefto Pejović, međutim to ja ne mogu tvrditi. Ostatak ide od četničkih funkcija koje su odmah uzeli-ne mogu znati da li su bili i organizatori ali tu su se u ratu na mjestima oficira pojavili Slobodan Župljanin, Rajko Ponorac zvani Žućo, Jovanka Miljanović, Nedeljko Đekanović, Manojlo Tepić, Savo Tepić, Rajko Škorić ali i Radenko Keverović, Duško Maksimović i mnogi drugi. Bio je to srpski mix svih njih pošto imas i one koji su učestvovali u huškanju Srba u predratnoj situaciji u Čaršiji ali napadom na Kotor Varoš nisu stali u srpske redove. Zajednička karakteristika ovih Srba je da nijedan od njih nije iz Čaršije –  svi su se doselili sa sela za vrijeme mog mandata u Omladini. Ama baš svi sa kotorvaroške opštine a ovih iz Crne Gore i Srbije, kakav je i Duško Lalović i drugi, osim četnika Tešića, nije bio domaći četnik. Uglavnom, većina Srba su se pridružili svojima, a mi smo većinom bili jedni protiv drugih, čak i kada smo zajedno, kasnijim odvijanjem događaja.

Treba napomenuti da neki Srbi nisu prihvatili agresiju na Kotor Varoš i nisu učestvovali u napadima. Jedan od takvih je i bivši predsjednik Opštinskog suda a kasnije opštinski i međuopštinski tužilac Aleksa Tepić, brat dva zločinca- Manojla i Save. Aleksa se bunio i onda pošto su ga mobilizirali, tražio je da dobrovoljno pogine. I poginuo je na ratištu prema Mehurićima. To je najčasnije srpsko ime u Kotor Varoši.

Ko su, imenima i prezimenima, kotorvaroški izdajnici i gdje su sve oni danas?

BEGIĆ: Kotorvaroški izdajnici su još u Kotor Varoši – muslimani četnici u srpskim uniformama, ali nisam čuo da osim dobrovoljnog pristupa da su počinili ijedan zločin i da su ubili bilo koga. Oni su i tada i sada smatraju da je to njihovo opredjeljenje pa im ja ujedno odgovaram da je i ovaj intervju i moja knjiga takođe moje opredjeljenje. Ima takođe i Hrvata- četnika a njihov zet, onaj mali Saša što sam ga vodio na akciju je ratni zločinac. Imali su neki dan postrojavanje u Maslovarama, pustio ih Sud BiH.Neki od naših izdajnika po opredjeljenju otišli su iz Kotor Varoša, međutim, većina izdajnika nas Muslimana živi svugdje.Na imena nemam pravo, ovo je moj lični intervju i knjiga, a nisu počinili nijedan ratni zločin-osim izdaje.Tu su bili Ado Zaimović-Chucho, Ado Barjaktarević, Sabahudin Bili Kurjak, brat dr. Asima Kurjaka,uglavnom, svi poženjeni Srpkinjama, te Sejdo Tatar. Oni i danas žive u Kotor Varoši.

Ovdje ću biti još konretniji: naime i Tebi je poznato da sam bio jedan od koautora knjige moga Banjalučanina Muharema Krzića SVJEDOČITI ZLOČIN I BOSNOLJUBLJE, izdate 2002. godine. Jedan od tih (koautora) je bio i Muhamed Sadiković, Kotorvarošanin. Kako komentiraš sadržaj njegovog poglavlja u knjizi i da li je on zaista pravi reprezentant otpora Kotorvarošana, kakvim ga je autor spomenute knjige predstavio?

BEGIĆ: Sadržaj poglavlja koji sam pročitao u knjizi u kojem se priča o Kotor Varoši je apsolutno tačan. Čak sam tu našao i podatke koje nisam ni ja znao ali znam da su istiniti. Ja, naime, znam čitav Kotor Varoš. Imena zločinaca su tačna, opisi događaja tačni, sve istinito, dobar opis stanja prije rata. Muhamed je bio na poziciji zamjenika komandira Milicije kao kadar SDA. Tada prije rata, SDA i SDS su radile pod istim krovom, kancelarija do kancelarije u baraci Opštinskog računovodstva, daktilografije i moje kancelarije, Mjesne zajednice, te restoran za radnike Opštine. HDZ nije imao kancelariju, nego su se sakupljali u kuci Ante Mandića, bivšeg predsjednika Opštine. Prije rata stranke u Kotor Varoši su na istom nacionalnom programu osvojile i dijelile te tako raposređivale opštinsku vlast, isto kao u prethodnom komunističkom sistemu, na potpuno isti kalup namicala se vlast. Muhamed je došao kao Musliman na poziciju pomoćnika komandira Milicije pošto je u participaciji vlasti to mjesto pripadalo Muslimanu iz SDA. Sve stranke su se dogovorile, pošto je već bilo počelo u Bijeljini, Višegradu, Novom Travniku-da u Kotor Varoši “NEĆE BITI RATA”. Bilo ko da napadne, Zelene beretke ili bilo ko drugi, dogovorena je zajednička odbrana.

Muhamed Sadiković s te pozicije nigdje nije ni išao, ni u odbranu ni u borbe, sam sebe je ovlastio da je Komandant odbrane Kotor Varoši i da je to ukaz iz Sarajeva, da je član Patriotske lige, čto je tačno. Samo što mi nismo imali Patriostku ligu ni odbranu. Srbi su ga prihvatili i zaštitili kao takvog da imaju s kime službeno potpisati predaju Kotor Varoši i pokazati na primjeru Muhameda Sadikovića kako su Srbi ugroženi od Muslimana i Hrvata, komandanta svih.

Muhamed Sadiković je bio samoproglašeni Komandant odbrane Kotor Varoši i to je najopasnija varka koja nam se desila u Kotor Varoši. S time da je Muhamed Sadiković bio Komandant Teritorijalne odbrane, koja nije ni postojala, sprovedena je perfidna SDA i SDS priča da Kotor Varoš ima odbranu.Muhamed Sadiković je tako odigrao ulogu dvostrukog špijuna. Na sebi je nosio uniformu Armije BiH, bez oznake, nije bio naoružan kada sjedi s četnicima u hotelu “Borik” u Kotor Varoši i dogovaraju taktiku predaje, a onda Muhamed na konju Riđanu dolazi nama – braniocima, puštaju ga na linijama, naoružan i lično preda mnom pita :”Koliko vas ima “? Tako je Muhamed jahao na konju od sela do sela, u linijama odbrane, samoorganizovane i onda isti broj saopštavao četnicima, vraćajući se u svoju kuću sve vrijeme, dok smo mi izašli iz svojih kuća iz Čaršije i moja djeca su spavala u zemunici, pod zemljom –  Alma kći mi, beba od 7 mjeseci. Muhameda su Srbi proglasili kao komandanta, hranili ga i čuvali da imaju znači osobu koja vodi nas “ekstreme” po šumama, ustaše i balije, da ubijamo mirne Srbe a oni nas ubijaju u samoodbrani bojeći se napada od Vojske Muhameda Sadikovića, koji sjedi s njima i piju i jedu zajedno u hotelu “Borik”. Naravno, sva ta priča je kasnije otisla na YOU TUBE, Muhamed priča, Srbin snima :”Ja sam onaj koji imam viziju i ogorčeno kaže :”Mi smo izdani”. Tako Muhamed, učen u Sarajevu i kasnije u Sekretarijatu unutrašnjih poslova BiH, obučen i poslan u svoj Kotor Varoš, dobija poene od ljudi kao :”Mi smo izdani…”, koje je on lično izdao po nalogu SDA iz Sarajeva, instrukcijama vjerovatno rađenim i planiranim još u vrijeme stranačkih izbora. Muhamed je inače milicioner.

Susrete sa Muhamedom, zvanim Ćelo, imao sam još dva puta kasnije na liniji odbrane kada je došao nagledati pad sela i kasnije u Travniku, u Medresi. Muhamed je školovani perfidni političar i kako je znao da sam ga ja jedini prokužio, bio je jako uljudan sa mnom: pri svakom susretu ponudio mi je mjesto šefa Press službe Civilnog vojnog okruga Banja Luka, u Travniku. Muhamed je dokaz podjele BiH.

Nezvanični komandant odbrane Večića, govorili su, bio je mali Ramo Zeher. I to je bezveze, iako je Ramo poginuo, Kotor Varoš nije imao organizovani otpor kao ni odbranu ni komandanta. Grupa od 13 momaka koju je vodio Stipo Marić Sprzo je bila najjača borbena grupa koja se je istinski borila u Čaršiji, ali su i oni svi redom pobijeni, radi izdaje.

Dalje manipulacije i gradnju političke karijere Muhameda Sadikovića u Travniku, objašnjene su u mojoj knjizi.

Odeš li u rodni Kotor Varoš i kakve utiske, eventualno, nosiš?

BEGIĆ:Bio sam jednom i ne znam da li ću ikada više. Ja nisam mogao progovoriti kada sam došao pred kuću, nisam se mogao popeti uz stepenice, to je naša porodična kuća u Blatnjaku. Stajao sam i zaplakao. Otišao sam u Čaršiju i neki su me prepoznali: prišao mi je jedan i rekao :”A nismo se vidjeli hejbet godina” i pružio ruku. Nisam prihvatio. Onda sam sišao i Staru čaršiju kod Bibe na ćevape. Tu je sjedio Juro Svalina, jeo je ćevape, kada me vidio skočio je i pružio ruku :”Vidi Ibre, ništa se nije promijenio, isti kao prije…”Srbin, koji me ugledao takođe je rekao isto a ja odgovorio :”Ja nemam potrebu da se mijenjam”. Međutim, pred opštinom počeo me pratiti jedan Srbin, pogledaao sam ga i shvatio da je naoružan, da Srbi imaju raspoređene svoje naoružane ljude koji prate svakog ko dođe u posjetu u Kotor Varoš, ja sam jedan od onih kojem su rekli Srbi :”Svi mogu da se vrate u Kotor Varoš ali ti Begiću ne možeš. Ti piši vašu istoriju ali imamo i mi Srbi svoju srpsku istoriju…” Imao sam to na umu i isti dan napustio Kotor Varoš. Takođe, imam direktne prijetnje od Vensana Šugića koji mi piše da za moja pisanja po internetu i “laž koju širim”, oni me čekaju u Kotor Varoši, bilo kada da dođem.

Vrlo si aktivan na nekim forumima putem društvenih mreža pa mi je za oko zapala jedna Tvoja sintagma – “beskorisna pamet”. O čemu se radi?

BEGIĆ: “Beskorisna pamet” je moj termin. Ja sam talentovan, literarno nadaren i kako ja tvrdim, najbolji pisac Bosne. To ti je kada imaš beskorisnu pamet. Ovakvu, sličnu mojoj, koju niko nema. Šalim se, ipak čitajte “Kotor Varos – ratni raspored”, shvatit ćete onda.

Eh, sada o Tvojoj budućoj knjizi: kada je nastao rukopis i zašto si čekao toliko godina da se odlučiš za njeno štampanje?

BEGIĆ: Sam moj rukopis, sam po sebi već ima svoju priču kako i zašto nije izdan. Originalno je napisan u aprilu 1993. godine., u kibucu Magaan Mihael, u Izraelu.Glavni sadržaj nije mijenjan i sve ostaje baš tako kako sam tada napisao, dakle original.Tada je bilo jasno stanje, nisu, u tom vremenu dok rat još traje, nikome trebala nikakva naknadna pojašnjenja, to je trebala biti prva knjiga u svijetu, štampana u Izraelu, šta se tada to uopšte dešava u Bosni. Ja sam to napisao tada na fantastičan način, imao sam potpunu potporu od jevrejke Ružice Singer koja mi je donijela nekoliko teka i 6 olovaka i rekla samo :”Sjedi i piši, svijet te čeka”…..Sjeo sam i počeo i onda, kada su ostale izbjeglice u kibucu čule da ja pišem knjigu, svi su se okomili na mene :”Nećeš ti pisati, ko si ti, pojma ti nemaš ni o čemu”. Mislim da shvataš taj osnovni razlog.

Ipak ja to napisah. Onda druga prevara, ovaj put Igor Primorac, profesor na Hebrejskom univerzitetu u Jerusalemu, nakon mog sklopljenog Ugovora sa američkom Literarnom agencijom Harris-Elon, iz Čikaga, koja ima ispostavu agencije u Jerusalemu, šalje moj rukopis Amielu Alkalaju , bratiću Svena Alkalaja, u Ameriku na prevođenje na engleski jezik. Obzirom na potrebu koju su mi rekli :”Požuri, poslije neće biti aktuelno…”, odmah je organizovan i intervju sa mnom za Jerusalem Post, da čitaoci, tako kažu rade na Zapadu, pokažu prvo pisca a tek onda knjigu i da to mora biti u jednim svjetskim novinama, što je Jerusalem Post i to u nedeljnom izdanju koje, samo inserte nedeljom u boji, čitaju sekretari ili predsjednici svih zemalja na svijetu, pored Washington Posta i drugih svjetskih listova. Intervju je izašao a rukopis je nestao. Predao sam ga Igoru, Igor mi je rekao da je poslao Amielu a ja nisam mogao čekati, pokupio sam ženu i djecu i napustio Izrael. Knjiga je trebala ići na zapadno, svjetsko tržište.Otuđena je i ja sam bio spriječen da je objavim tada. Srpski lobisti, zajedno s hrvatskim lobistom Dinom Katan Bencion i Igor Primorac su spriječili knjigu. Međutim, ja sam sve to prije iskopirao, orginal je nestao ali nije kopija.

Kasnije, obzirom da sam imao malu djecu, izbjeglištvo – Slovačka prvo, onda Njemačka pa sada Amerika, godine su prolazile jedna za drugom, moralo se raditi , školovati djecu i živjeti. Međutim, sve vrijeme sam izgubio na forumima, da sam tada izdao knjigu ova današnja bi bila deseta.

Danas, morao sam je proširiti prethodnim Uvodom na original, pošto je prošlo 20 i kusur godina od originala, čitaoci su odrasli a neki i pomrli u međuvremenu. Original je original.

Naravno, nećemo u ovom razgovoru prepričavati sadržaj knjige jer je to i nemoguće (vremenski i prostorno) i nije ni uputno (knjigu treba pročitati kada se pojavi iz štampe). Imao sam priliku pročitati tri dijela opširnog uvoda iste. Iz istog (uvoda) se nazire da će knjiga biti dokumentarno-literarno štivo.Dakle, da li će u tom žanru biti ispričana cijela Tvoja priča u knjizi?

BEGIĆ: Prije svega ovo je lična i porodična knjiga, a ne priča o ratu. Mnoge tako koji čitaju inserte koje sam postirao na internetu vodi na pogrešan trag da ja nekome objašnjavam nešto što oni znaju bolje od mene. Kniga počinje sa rečenicom :”Pogledaj gore mis vozi kolica”, o mojem sunećenju… do zadnje rečenice u knjizi kada je moj sin Ibrica u avionu za Tel Aviv, koji je poletio sa aerodroma “Pleso” u Zagrebu i kada su francuski i američki Jevreji privolili Izrael da primi 101 izbjeglicu iz Bosne i Hercegovine u Izrael a uz dozvolu Zlatka Lagumdžije da nas pusti za Izrael i Adalberta Rebića koji nas je ispratio, prema aerodromu Ben Gurion u Tel Avivu, čim se avion uspravio u zraku i u onoj tišini Ibrica, koji je imao samo 6 godina, uzviknuo :”A ja sam babo mislio da ćemo mi ovdje vidjeti Boga”!

Knjiga jeste dokumentovano literarno djelo pošto pišem o sebi i svojoj porodici, to je unikatno djelo sa faktima, imenima, mjestu dokumentu, a literaran način je moj vlastiti doživljaj svega, što nijedna knjiga u Bosni do sada nije pisala. Ja već imam priznat stil koji niko nema od naših pisaca. Sva ta priča jeste obuhvaćena u skraćenom obliku u knjizi od pocetka do kraja. Ovako, ne, još nije ispričana.

Meni je poznato, ali radi javnosti pitam: koje još radnje treba obaviti da knjiga ide u štampu?

BEGIĆ: Radim s ljudima na pripremi promocija u Sarajevu, a poslije ću ovdje u Americi.

Kada bi se to moglo desiti?

BEGIĆ: U oktobru 2017., odnosno ove jeseni.

Kakav interes čitatelja očekuješ nakon što se knjiga pojavi iz štampe? Da li će interes da je imaju pokazati samo Kotorvarošani ili i drugi?

BEGIĆ: Mislim iz iskustva za sada najmanje Kotorvarošani, ionako ne čitaju knjige a drugi će najviše, mislim kada knjiga prođe prvi proces da će je vremenom najviše čitati intelektualci. Mislim da će vremenom biti bestseler. Ova knjiga je više namjenjena zapadnom čitaocu, evropskom čitaocu, nego nama. Nas može ubiti, kako svojim sadržajem tako i formom te načinom, stilom mojeg pisanja, u stvari ovo je prva prava literarno dokumnetovana priča koju nisu uspjeli prodati Evropi ni Srajlije sa knjigom o Zlati i Zlatinom dnevniku, jeftinom pokušaju Sarajeva da se plagira bosanska Ana Frank i da lopovsko Sarajevo opet drmne lovu, na ničemu. Ova moja knjiga  je bolja od ijednog domaćeg filma, bilo kojeg, od “Nafake” pa nadalje. Ovo je istinita priča a ostalo što je snimljeno u filmovima je pokušaj da se, kako se u Americi kaže, ” proda govno”.

Na kraju, pošto znam da će knjiga biti i dokumentarna, iz prve ruke napisana, smatram da je neprocjenjiva šteta što istu nije imao Haški tribunal u nekim svojim predmetima. Vjerovatno bi istina o stradanjima Bošnjaka i Hrvata na području opštine Kotor Varoš bila potpunija, a samim tim i neki stavovi Tribunala o Kotor Varoši i zločinima u njemu. Šta Ti o tome misliš?

BEGIĆ: Ja sam trebao biti prvi svjedok u Hagu, ali su tamo poslali Muhameda Sadikovića. S tim je zaokružena kompletna izdaja Kotor Varoši i davanje Srbima mog Kotor Varoša.

Ipak, ovo je porodična knjiga koja ima imunitet i evropsku vrijednost-kasnije kada je prevedemo na engleski.

Hvala Ti velika za ovaj razgovor.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (908)

komentara
  1. damir kaže:

    DA NZALOST,TOSE SAD NAVELIKO ZNA DASU NAS PRODALI I IZDALI TI NASI IZDAJNICI,SVEJE TAKO BILO I KODNAS PO SIPOVU I SIRE MA PO CJELOJ BIH.TOSE I SADA VIDI SAMO PO TUZBI.STA RADE TI U SRJEVU U O MALO FUINDZAN DRZAVWE SAMO SEBI KORISTGRABE.DABOGD injiha protjeralo isto ko inas iz rs.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s