Arhiva za Juli, 2017

Ahmet Hromadžić je zaslužio jedan konkretniji kritički stav jer je dao svoj veliki doprinos književnosti za djecu ali i u izdavaštvu. Naime, poznato je da je bio dugo godina izdavač u IK “Veselin Masleša” te inicijator i glavni pokretač jednog velikog projekta u bivšoj Jugoslaviji koji do danas nije prevaziđen, iako postoje pokušaji. Radi se o projektu Biblioteke i Kolonije “Lastavica”….. Nedostatak financijskih sredstava je, zapravo, problem pa mi koji djelujemo u nauci u kulturi moramo uložiti više truda i entuzijazma za realizaciju nekih projekata. O tome itekako znaju ljudi koji se bave organiziranjem ovakvih kulturnih događaja, kao naprimjer Šimo Ešić koji djeluje u Tuzli, Ivica Vanja Rorić iz “Bosanske riječi” koja je izdavač moje knjige…..Znači, originalni dokumenti su izneseni iz Muzeja i zenička publika ih je vidjela prvi put. Desilo se to u povodu manifestacija ZENIČKO PROLJEĆE. Naša izložba MAK DIZDAR – PRVIH STOTINU GODINA je bila otvorena u Muzeju grada Zenice. Bio je izložen samo jedan segment iz izuzetno bogate zbirke Maka Dizdara – prezentiran je samo dio njegovih rukopisa koje je javnost prvi put vidjela….. Meni je najbitinije da ova knjiga posluži svim studentima sa Odsjeka za književnost ili onima koji se bave pisanom rječju ili ko želi nešto više istražiti o književnom djelu Ahmeta Hromadžića kako bi im eventualno pomogla u njihovom istraživačkom radu, magistarskim radovima ili doktoratima…..Ta izložba kao i MAK DIZDAR – PRVIH STOTINU GODINA, održana je u Osnovnoj školi “Hasan Kikić” u Gradačcu. Program je bio jako lijepo organiziran i tada sam imala priliku neposredno prvi put upoznati književnika za djecu Ismeta Bekrića, rođenog u mome gradu – Banja Luci kojega se ja sjećam još kao dijete. Srela sam i druge književnike koje znam i bio je veliki odziv u holu te škole….. Međutim, mene će banjalučka publika ipak vidjeti, mada mi je žao što neće i onaj dio koji ne živi u Banja Luci cijelu godinu a bit će to u povodu izložbe o Maku Dizdaru u septembru ove godine koja je planirala u Domu kulture (Banski dvor)……

Oni koji me prate znaju da sam do sada uobičajavao kroz razgovor predstaviti bh. autore netom izdatih knjiga. Ni moja današnja sugovornica niti je smjela niti mogla biti izuzetak.Naprotiv! Hem je mlada, hem Banjalučanka po rođenju, hem…Ne bih dalje “odmotavao” jer i ovo ispred je valjda dovoljno.

Dobrodošla na moj blog, Đana! Ovaj je razgovor mogao biti obavljen i u nekom bosanskom ambijentu prije 10-ak dana, prilikom našeg kratkog susreta u Sarajevu, ali evo, razgovor na ovu temu može se obaviti i u bilo kojem dijelu ovog regiona, pa i istarskom.

KUKIĆ: Drago mi je što mogu biti samo jednom dijelom Vašeg, po sadržaju izuzetno bogatog bloga i što naši sugrađani, naši zemljaci mogu nešto saznati i iz oblasti kulture, odnosno pročitati.

Da, tema iz kulture, koliko sam mogao spoznati, upravo nedostaje u našim medijima, pa i na mom blogu. No, ja nisam prestao tragati za kulturnim djelatnicima i veliko mi je zadovoljstvo da si Ti upravo moj sugovornik u ovome trenutku. A povod za ovaj razgovor jeste Tvoja knjiga – prvijenac ROMANESKNA I PRIPOVJEDNA PROZA AHMETA HROMADŽIĆA. Šta je bio povod da napišeš ovu knjigu i to baš o Ahmetu Hromadžiću? Jesi li imala neki neposredni povod za to, motive, inspiraciju?

KUKIĆ: Povod je bila izložba koju sam organizirala 2009. godine, odnosno tzv. “Omaž Ahmetu Hromadžiću” u Galeriji Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine i tada mi se nametnula misao da načinim jedno cjelovito istraživačko djelo o književnom djelu i stvaralaštvu Ahmeta Hromadžića jer do tada je sve to bilo u pojedinim kritikama koje su objavljivane u nekim časopisima i uočila sam da je nedovoljno obrađivana oblast književnosti za djecu u BiH, bar kada je riječ o kritičkom stanju. Ahmet Hromadžić je zaslužio jedan konkretniji kritički stav jer je dao svoj veliki doprinos književnosti za djecu ali i u izdavaštvu. Naime, poznato je da je bio dugo godina izdavač u IK “Veselin Masleša” te inicijator i glavni pokretač jednog velikog projekta u bivšoj Jugoslaviji koji do danas nije prevaziđen, iako postoje pokušaji. Radi se o projektu Biblioteke i Kolonije “Lastavica”. Danas postoji manifestacija “Vezeni most” u Tuzli i Banja Luci posvećen djelimično književnosti za djecu pa se u tom smislu nadam da će Država imati malo više sluha da i ovoj oblasti posveti više pažnje. Nedostatak financijskih sredstava je, zapravo, problem pa mi koji djelujemo u nauci u kulturi moramo uložiti više truda i entuzijazma za realizaciju nekih projekata. O tome itekako znaju ljudi koji se bave organiziranjem ovakvih kulturnih događaja, kao naprimjer Šimo Ešić koji djeluje u Tuzli, Ivica Vanja Rorić iz “Bosanske riječi” koja je izdavač moje knjige. Oni jedan dio svojih izdanja posvete književnoj kritici. S tim u vezi je ova moja knjiga svojevrsni vodič za studente te za ljude koji žele saznati nešto više o književnom djelu Ahmeta Hromadžića.

Vratit ćemo se Tvojoj knjizi i njenim promocijama kasnije. Nego, dva događaja iz ove godine, barem koja sam ja uočio, vezana su za Tvoje ime: prvi je od 30. marta kada je organizirana izložba u Zenici pod naslovom MAK DIZDAR – PRVIH STOTINU GODINA. U kakvom svojstvu si Ti bili pri toj izložbi i kako je ona protekla?

KUKIĆ: Naša institucija, u kojoj radim već 12-tu godinu, se otvorila bh. publici putem vlastite web. stranice i društvenih mreža čime ne želimo zadržati statuts tzv. zatvorenog, nego želimo biti tip otvorenog muzeja. Naime, time bismo pružili priliku široj bh. publici ali i u sisjedstvu pa i u svijetu da se upozna sa sadržajem našeg rada. Naš muzej baštini oko 22 hiljade eksponata od neprocjenjive vrijednosti. Radi se o izuzetno bogatom historijskom blagu od kojih su najznačajniji rukopisi kao napr. rukopis romana NA DRINI ĆUPRIJA Ive Andrića, zatim rukopis romana DERVIŠ I SMRT Meše Selimovića, te rukopisi iz književne i pozorišne djelatnosti kao što je zbirka (jedna od velikog broja njih) Maka Dizdara. S tim u vezi smo u saradnji sa Fondacijom “Mak Dizdar”, čiji je direktor Gorčin Dizdar, unuk Makov, odlučili da načinimo zajedničku izložbu pod rečenim naslovom. Ovo je drugi put da se originalni eksponati iznose iz Muzeja i prezentiraju javnosti na jednoj izložbi, jer dosadašnja praksa je bila da se isti mogu pogledati samo u prostoru Muzeja s obzirom da je postojala bojazan od otuđenja, oštećenja prilikom transporta itd. Znači, originalni dokumenti su izneseni iz Muzeja i zenička publika ih je vidjela prvi put. Desilo se to u povodu manifestacija ZENIČKO PROLJEĆE. Naša izložba MAK DIZDAR – PRVIH STOTINU GODINA je bila otvorena u Muzeju grada Zenice. Bio je izložen samo jedan segment iz izuzetno bogate zbirke Maka Dizdara – prezentiran je samo dio njegovih rukopisa koje je javnost prvi put vidjela. Moj kolega Gorčnin Dizdar sa prof. dr. Sanjinom Kodrićem su zajednički uradili veliki posao za posljednje – defintivno, autentično izdanje KAMENOG SPAVAČA čija je promocija bila u Bošnjačkom institutu Adil-beg Zulfikarpašića…..

Da li je ta promocija bila prije ili poslije Zenice?

KUKIĆ: Bila je prije Zenice. Želim napomenuti da je Muzej, čini mi se 1968. godine, otkupio rukopise zbirke Maka Dizdara od njegovih sinova Envera i Maje. Između ostalog, tu spada nekoliko verzija njegove pjesme MODRA RIJEKA, zatim pjesme iz ciklusa KAMENI SPAVAČ, zatim rukopis romana KOLUMBO, kojeg javnost nikada nije vidjela. Mak Dizdar se bavio i crtanjem pa smo tom prilikom izložili nekoliko njegovih crteža. Izložili smo i nekoliko prijetećih pisama koja su mu upućivana za njegova života. Naime, poznato je da su Maka zvali “crveni” budući da je njegova rana poezija bila oojena tom socrealističkom notom a poznato je da je surađivao i s partizanima. Njegov sin Majo se, naprimjer, sjeća da je Mak čak krio i pušku ispod bračnog kreveta. On i njegova supruga Sena su izbjegli Goli otok, možda i zbog toga što je Sena u to vrijeme imala dvije trudnoće. Ali, Mak je bio na meti Rajka Petrova Noge i Vojislava Lubarde, dakle tadašnje intelektualne elite koja je uređivala politiku. Načinit ću ovdje malu digresiju i navesti da je u sličnoj poziciji bio i Ahmet Hromadžić sa svojom LABUDOVOM POLJANOM i to je trebao biti prvi socrealistički roman u bivšoj Jugoslaviji, čak prije PROLOMA Branka Ćopića pa je taj roman bio objavljen tek nakon pet godina, odnosno 1952. godine jer se Nogo protivio objavljivanju istine o tome šta su Bošnjaci doživjeli od četničke ruke.

Kakav je bio odziv izložbi u Zenici?

KUKIĆ: Bio je jako dobar. Sva zenička intelektualna elita je bila prisutna na izložbi…..

Kako je to bilo medijski popraćeno?

KUKIĆ: Mediji su propratili taj događaj, posebno lokalna zenička televizija.

Da li je bio i gradonačelnik Kasumović?

KUKIĆ: Jeste, bio je te direktor Zeničkog pozorišta, te, kako rekog, i sva tamošnja intelektualna elita. Imam osjećaj da kako god je BiH u tranziciji, tako je i njena kultura u tranziciji…

Kultura prati sudbinu Države?

KUKIĆ: Da, upravo tako.

Da nastavimo ovaj razgovor nekom kronologijom. Naime, 23. aprila se desila promocija Tvoje knjige u Sarajevu. Ko su bili promotori i kakav je bio odziv?

KUKIĆ: Odziv je bio veoma dobar, na svu moju sreću. Naime, bila sam se malo zabrinula zbog toga jer je taj događaj medijski bilo skromno najavljen što me iznenađuje jer Šahinpašić tradicionalno organizira promocije. Što se tiče drugih promocija knjige odziv je bio slab zbog činjenice da mediji, osim lokalnih i OSLOBOĐENJA, nisu adekvatno pratili promocije.

Gdje je bila promocija?

KUKIĆ: Na Sajmu knjige, u sali gdje se inače održavaju promocije, u Skenderiji. Promotor je bio vlasnik Izdavačke kuće BOSANSKA RIJEČ Šimo Ešić a o knjizi su govorili moj mentir koji me vodio kroz magistarski rad, prof. dr. Muhidin Džanko, inače ekspert iz oblasti dječje književnosti, te mr. sci. Šejla Šehabović, direktorica Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti.Pretpostavljam da će knjigu budući čitaoci prihvatiti kao “hladno” kritičko izdanje jer knjiga ima vrijednost magistarskog rada. Čak je i profesor Džanko istakao da ista ima vrijednost jedne doktorske disertacije budući da je to pionirski poduhvat iz književnog opusa Ahmeta Hromadžića pa je, po profesoru Džanku, moj magistarski rad i zaslužio da se nađe i između korica jedne knjige. Meni je najbitinije da ova knjiga posluži svim studentima sa Odsjeka za književnost ili onima koji se bave pisanom rječju ili ko želi nešto više istražiti o književnom djelu Ahmeta Hromadžića kako bi im eventualno pomogla u njihovom istraživačkom radu, magistarskim radovima ili doktoratima.

Da li je na promociji bio Benjamin Isović?

KUKIĆ: Da, Benjamin Isović je bio moderator za sve promocije, pa i za ovu moju. Napominjem da će slijedeća promocija biti početkom septembra, kada u Muzeju planiramo organizirati ČITALAČKO LJETO i kada očekujemo još publike na promociji.

21. maja ove godine su se desili KIKIĆEVI SUSRETI u Gradačcu. Bila si tamo i zalaganjem doajena djčje bh. književnosti, našeg Banjalučanina Ismeta Bekrića. Kako je bilo tamo?

KUKIĆ: To se desilo slučajno. Inače, naš Muzej ima saradnju sa Gradačcem. Predsjednica Izvršnog odbora tih susreta je Šejla Šehabović, direktorica Muzeja i ona je predložila, zapravo, da se moja knjiga, koju sam napisala 2009. a obnovila prošle godine, predstavi na toj manifestaciji. Smatrala je da će se jako dobro uklopiti u program promocija knjige ali i izložba. Ta izložba kao i MAK DIZDAR – PRVIH STOTINU GODINA, održana je u Osnovnoj školi “Hasan Kikić” u Gradačcu. Program je bio jako lijepo organiziran i tada sam imala priliku neposredno prvi put upoznati književnika za djecu Ismeta Bekrića, rođenog u mome gradu – Banja Luci kojega se ja sjećam još kao dijete. Srela sam i druge književnike koje znam i bio je veliki odziv u holu te škole. Dakle, na izložbi pod naslovom AHMET VAM PRIČA mogli su se vidjeti mnogi eksponati iz života i književnog stvaralaštva Ahmeta Hromadžića kao naprimjer rukopisi, forografije. Bila je to i prilika da se književnici za djecu predstave djeci kao Ismet Bekrić, Muhidin Šarić iz Prijedora, Jagoda Iličić, Šimo Ešić, moja malenkost te ovogodišnji dobitnik nagrade za književnost VEZENOG MOSTA Mirsad Bećirbašić iz Sarajeva. Bila je i jedna gospođa iz Tuzle čijeg se imena nažalost ne mogu sjetiti, a pričala je svoju poeziju. Ismet Bekrić tada obilježio svoj 74. rođendan za koju priliku su mu djeca donijela tortu.Dakle, bilo je to jedno jako lijepo druženje koje će mi ostati u pamćenju.

Da, o tome mi je i sam Ismet Bekrić pričao prilikom našeg nedavnog susreta u Banja Luci. Bilo je to u povodu manifestacije VEZENI MOST u sklopu kojeg je bila predstavljena i Tvoja knjiga. Zašto Ti nisi došla u Banja Luku?

KUKIĆ: Ja sam nekoliko dana prije toga bila u Novom Pazaru i meni je žao da organizator nije imao financijsku mogućnost što mi je potvrdio i sam Šimo Ešić koji je član Organizacionog odbora VEZENOG MOSTA. Uz to, kratko je vrijeme bilo između povratka iz Novog Pazara i VEZENOG MOSTA pa je i to bio razlog što nisam mogla doći u Banja Luku. Međutim, mene će banjalučka publika ipak vidjeti, mada mi je žao što neće i onaj dio koji ne živi u Banja Luci cijelu godinu a bit će to u povodu izložbe o Maku Dizdaru u septembru ove godine koja je planirala u Domu kulture (Banski dvor). Vidjet ćemo hoće li se desiti i promocija knjige uz tu izložbu. Voljela bih da Muzej organizira izložbu o nekom drugom književniku slijedeće godine pa da se sam predstavi na VEZENOM MOSTU. Razgovarala sam o tome sa nekim ljudima iz Organizacionog odbora jer smatram da i banjalučka publika treba vidjeti barem dio kulturno-historijskog blaga BiH koje može prezentirati Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti.

Znači, prije Banja Luke desio se Novi Pazar?

KUKIĆ: Jeste. Mi imamo veoma dobru saradnju sa Bošnjačkim nacionalnim vijećem Sandžaka sa Sulejmanom Ugljaninom na čelu. Oni su se rado odazvali pozivu moga kolege Gorčina Dizdara da se organizira izložba u Novom Pazaru i mi smo se usudili da određene eksponate transportiramo iz Muzeja preko granice, odnosno u Sandžak. Bošnjaci Novog Pazara su bili izuzetno zainteresirani za tu izložbu koja je bila uvrštena u bajramski program. Bio je veliki odziv, možda najveći od svih dosadašnjih. Inače, ovu saradnju smo ostvarili sa Mustafom Baltićem, vijećnikom iz Zenice. Nadam se da je to početak naše buduće uspješne saradnje i u planu je izložba o Ćamilu Sijariću. Inače, za ovu godinu je planirana i posjeta BZK “Preporod” u Zagrebu, gdje smo ponudili i promociju moje knjige, skupa sa izložbama Ahmetu Hromadžiću i Maku Dizdaru. Pokušavamo dogovoriti i posjetu Ljubljani, ali za sada nema rezultata jer nismo naišli na pozitivan odgovor od naše dijaspore iz Slovenije.

U svakom slučaju, sve to poprima neki regionalni značaj?

KUKIĆ: Pa to nam je i cilj. Napominjem da planiramo izložbe u još nekim bh. gradovima poput Tešnja i Tuzle.

Gdje i kao se može nabaviti Tvoja knjiga?

KUKIĆ: Može se nabaviti u knjižarama BOSANSKA RIJEČ Tuzla. U sarajevskim knjižarama je još nisam vidjela jer je tek promovirana na Sajmu knjige ali se nadam da će se uskoro pojaviti. Što se tiče naše dijaspore, trebalo bi komunicirati sa Šimom Ešićem i dogovoriti gdje bi se mogla distribuirati knjiga odakle bi naši ljudi izvan BiH mogli najlakše i najbrže doći do nje. U Wupertalu (Njemačka) je sjedište BOSANSKE RIJEČI i vjerovatno bi se odatle najlakše i mogla distribuirati zainteresiranima iz dijaspore. Kniga nije doduše komercijalnog karaktera ali ne znači da je ne mogu imati svi koji je žele.

Koliki je tiraž?

KUKIĆ: 500 primjeraka. Iskoristila bih priliku da želim nastaviti svoj naučno-istraživački rad jer postoji deficit u istraživačkom radu za dječju književnost. Kritika za oblast dječje književnosti postoji jer je pišu Muhidin Džanko, Ibrahim Kajan, Rašida Kadrić. Ali, ponavljam, trebala bih nastaviti putem naučno-istraživačkog rada i želim dati svoj doprinos izgrađivanju književne kritike za djecu.

Da li je to i najava neke slijedeće knjige, ako nije rano o tome sada govoriti? Želja postoji?

KUKIĆ: Pa rano je još o tome govoriti iako želja za nekom novom knjigom postoji. Postoje i naboj i entuzijazam…Znate šta: svaka naša izložba jeste povod za neki istraživački rad, pa i za novu knjigu.

Hvala za ovaj razgovor.

KUKIĆ: Hvala vama.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (910)

 

 

 

Mi smo ispred Sindikalnog vijeća Banja Luka djelovali zahtjevom da se relej mora usmjeriti prema Sarajevu. Naime, u Vijeću je bilo aktivista koji su bili protiv rata, odnosno za objektivno informiranje bh. javnosti. Međutim, bilo je i onih koji su se zalagali da to ostane tako, odnosno da relej bude usmjeren ka Beogradu. Uspjeli smo u svom zahtjevu da se relej vrati prema Sarajevu, ali to je kratko trajalo. To je bila prva intervencija Vijeća sindikata Banja Luka koja je imala i političku težinu u to vrijeme. Druga aktivnost je bila organiziranje antiratnih šetnji od Boske do zgrade Opštine….Kada je bila mobilizirana I krajiška brigada tadašnje JNA, mi smo govorili da to nije naš rat i da ne treba se odazivati na mobilizaciju. Neki su nas poslušali i nisu se odazvali, ali su dobili otkaze u preduzećima. Nekoliko nas pojedinaca iz Vijeća smo prikupili novčanu pomoć i pomoć u hrani i uručili porodicama otpuštenih ljudi…..Jednog dana, dok sam još radio, žena mi javlja da je došla policija u stan da ga pretrese i da mene traže. Onda sam iz kruga KMC otišao u stan Azre i dr. Ismeta Osmanovića, pokraj Vrbasa, da se jednostavno sklonem. Boravio sam u njihovom stanu jedno dva-tri sata da bi me žena nazvala i kazala da su otišli.Navodno nisu ništa posebno učinili u mome stanu već su tražili oružje koje nisu našli. Vratio sam se onda svojoj kući…..Samo momenat: zaboravio sam kazati da sam surađivao i sa Ahmetom Kozaragićem, nastavnikom engleskog jezika koji je ranije radio kod nas (KMC, op. B.G.) na Fizijatriji kao fizioterapeut. Imao je kuću blizu poznatog banjalučkog glumca Adema Ćejvana, ali je stanovao i blizu mene…..Također sam imao kontakte prije hapšenja sa prof. dr. Miodragom Živanovićem koji je bio u mobiliziran u jednoj raketnoj jedinici VRS-a. Jednog ljetnog dana  1992. sam se s njim sastao u parku i on mi je rekao da je mobilisan da se nalazi u Raketnoj jedinici blizu Čelinca odakle tuku Derventu, posebno na tamošnji Katolički centar. Htjeli su, navodno, da i njega ubiju tamo jer se izjašnjavao da je protiv rata. Onda je, kako kaže, otišao u SDS i rekao: “Evo, došao sam, ako treba da me ubijete, ubijte me ovdje”! Poslje ga, navodno, nisu više progonili…..Ja sam uspio napraviti dva-tri skleka i dolazi Darko Drljača koji je radio u KMC, na Kirurgiji, kao vozač, a bio je upisao Pravo. On je tu bio nabavljač  za zatvor. Kada je ušao pitao je Goju “šta ćeš ti tu?On je meni potreban živ, a ne mrtav. Iziđi napolje”. Očigledno je da je Darko tu imao autoritet pa ga je policajac Goja morao poslušati. Onda mi se obratio rekavši: “Ja vas znam, bili ste predsjednik sindikata u KMC…..Jednom je policajac pitao Bracu: “Jesi li ti Valter”?, da bi ovaj odgovorio: “Nisam, nego ovaj (pokazujući prstom na mene). Onda me dovede pred sebe i počeo da me tuče. Uglavnom, proveo sam u zatvoru 510 dana i, kako rekoh, bio sam sa drugima osuđenim razmijenjen u Koprivnoj kod Sanskog Mosta 10. januara 1996. Danas živim u Sarajevu……

Bio sam s njim radni kolega sedamnaest godina. Onda se desila 1991. pa 1992., nismo se viđali po Gradu. 31. august 1994. nikada neću zaboraviti jer sam od advokatice Melihe Filipović putem telefona saznao za hapšenje njenog brata Safeta, a sutradan je u njihovom “Glasu” objavljeno i za hapšenje ostalih. Među njima je bio i Osman. Priznajem, iznenadilo me jer sam znao da nije bio stranački čovjek. Potom sam, koliko sam mogao, pratio njihovo suđenje i konačne presude. Osman je osuđen na 20 godina. Po izlasku iz Banja Luke, u proljeće 1995. sam u evropskom izdanju “Oslobođenja” objavio feljton u pet nastavaka ŽIVOT I SMRT U OKUPIRANOJ BANJA LUCI. Naravno da je posebno poglavlje istog bilo posvećeno hapšenju Osmana, Safeta, Asima… Ali, godinama sam poslije toga pokušavao sresti se sa Osmanom i uspio sam to u prošli četvrtak, 20. jula 2017. u njegovom stanu u Sarajevu. Tu smo i obavili ovaj razgovor. Godine čine svoje pa je moj junak Osman, sada 84-godišnjak, mnogo toga zaboravio, posebno imena nekih protagonista iz vremena njegove golgote za vrijeme i nakon hapšenja, odnosno 510 dana provedenih u zatvoru Mali logor u Banja Luci. Ali, mnogo toga je i rekao što nikada i nigdje do sada nije objavljeno. Dao mi je i kopije vrijednih dokumenata koji upotpunjuju ovaj razgovor i daju mu dokumentarnu dimenziju.

Da započnemo ovaj razgovor s Tvojim angažmanom kao predsjednika sindikata RO Kliničko-medicinski centar Banja Luka vezano za relej na Vlašiću koji je, kao što je poznato, bio usmjeren ka Beogradu. Šta si Ti i ostali iz Vijeća sindikata SO-e Banja Luka tada bili poduzeli po tom pitanju?

GOJAČIĆ: Mi smo ispred Sindikalnog vijeća Banja Luka djelovali zahtjevom da se relej mora usmjeriti prema Sarajevu. Naime, u Vijeću je bilo aktivista koji su bili protiv rata, odnosno za objektivno informiranje bh. javnosti. Međutim, bilo je i onih koji su se zalagali da to ostane tako, odnosno da relej bude usmjeren ka Beogradu. Uspjeli smo u svom zahtjevu da se relej vrati prema Sarajevu, ali to je kratko trajalo. To je bila prva intervencija Vijeća sindikata Banja Luka koja je imala i političku težinu u to vrijeme. Druga aktivnost je bila organiziranje antiratnih šetnji od Boske do zgrade Opštine….
Je li to bilo 1991. godine?
GOJAČIĆ: Da, to je bilo u ljeto 1991. Sjećam se da su bacili na nas suzavac…
Ko je bacio?
GOJAČIĆ: Ne zna se ko je bacio….
Kako se policija ponašala kada ste činili tu antiratnu šetnju?
GOJAČIĆ: Bila je ravnodušna. Čak mislim da je policija dala tim ljudima zeleno svjetlo da nas provociraju i da bace taj suzavac na nas. Ja sam morao otići kod brata da saperem oči jer sam bio zaslijepljen, te se ponovo vratio u kolonu. Za te antiratne šetnje sam pokušao pridobiti neke ljude iz SDP-a. Oni koji su bili protiv takvih šetnji stajali su sa strane i posmatrali. Poslije je objavljena i slika u novinama na kojoj sam i ja.
Dobro, tad je već bio rat u Hrvatskoj. Da li ste vi iz sindikata pojedinačno i Opštinsko vijeće imali neki poseban stav prema tom ratu, neovisno o stavu Predsjedništva R BiH?
GOJAČIĆ: Kada je bila mobilizirana I krajiška brigada tadašnje JNA, mi smo govorili da to nije naš rat i da ne treba se odazivati na mobilizaciju. Neki su nas poslušali i nisu se odazvali, ali su dobili otkaze u preduzećima. Nekoliko nas pojedinaca iz Vijeća smo prikupili novčanu pomoć i pomoć u hrani i uručili porodicama otpuštenih ljudi. To se naročito odnosi na radnike iz Čajaveca, Jelšingrada, GIK-a Kozara i drugih banjalučkih privrednih giganata. Potom smo angažirali sudiju Suda udruženog rada i uspjeli smo te ljude vratiti na posao.
Slijedeći događaj koji je bitan za ovu priču jeste 1. mart 1992. kada je bio raspisan referendum za suverenu i nezavisnu R BiH.Kako ste se prema tom činu odredili – prije, za vrijeme i nakon njega?
GOJAČIĆ: Pa prije tog događaja aktivnost je bila usmjerena u smislu da ako su Slovenija i Hrvatska već izišle iz Jugoslavije, to treba da učini i Bosna i Hercegovina jer se kroz neke afere poput Agrokomerca, Neuma i sl. pokušavalo od strane Srbije da se Bosna i Hercegovina upropasti. Agitirali smo u tom smislu koliko smo mogli, a pratili smo i samo održavanje referenduma. Ali su i nas pratili oni koji su bili protiv referenduma…
Kako su se građani ponašali kada ste agitirali da iziđu na referendum?
GOJAČIĆ: Pa mogu govoriti o pojedinačnim slučajevima i iskustvima. Naime, lično sam agitirao kod ljudi za koje sam pretpostavljao da jesu za referendum objašnjavajući im da čim su izišle Hrvatska i Slovenija da tu nešto nije u rediu i da treba nešto činiti. Govorili smo im o višestoljetnoj povijesti Bosne kao države, iako je ljudima pa i nama bilo žao Titove Jugoslavije koja se već raspadala.
I referendum se desio, znamo kakvi su rezultati bili ali i znamo da je nedugo nakon referenduma i priznavanja R BiH od strane nekih država, počela agresija na našu domovinu. Jesi li Ti tada imao manje suradnika u tm svom angažmanu za samostalnu i suverenu R BiH ali i za antiratnu opciju?
GOJAČIĆ: Već se pokazala neka podjela među ljudima po tom pitanju. Djelovala je i televizija protiv suverene R BiH, naročito onaj Ostojić..ali se još uvijek nije moglo pretpostaviti da bi moglo biti rata u BiH…
Međutim, on je počeo, znamo ko ga je i gdje započeo….
GOJAČIĆ: Da. Prvo je rat započeo u Hutovu, u Hercegovini…, pa u Bijeljini, u Sarajevu na Dan oslobođenja Grada i na Bajram. Sarajlije su se u startu organizirali i branili i odbranili svoj grad. Da je Sarajevo palo, pala bi i Bosna.
Kada je, zapravo, počeo Tvoj individualni ilegalni rad?
GOJAČIĆ: Praktično, to je počelo odmah nakon referenduma. Naime, I krajiška brigada JNA dobila zadatak od generala Nikole Uzelca da navodno ide samo do granice na Savi da kao brani Bosnu. Međutim, dobio sam informaciju da kada su došli do mosta na Savi, komanda je glasila: “Marš preko Save, na Pakrac…”! Govorili su neki povratnici sa hrvatskih ratišta kako su palili tamošnje kuće.
Tog ljeta, odnosno od maja pa do jeseni desili su se mnogi logori na području Prijedora, ali i Banja Luke (Manjača). Da li si imao neku posebnu aktivnost u odnosu na saznanja da su se logori desili, te brojni zločini u njima?
GOJAČIĆ: Nisam u početku imao nikakve informacije o tim logorima. Međutim, kad su neki stigli u Banja Luku, posebno u neke banjalučke džamije, mnogi nisu smjeli primiti te ljude u svoje kuće, iako bi to rado učinili. Ja sam im, recimo, krišom nosio hranu biciklom u džamiju Gazanferiju, te tim prilikama sam saznao od tih ljudi šta se desilo. Poznat mi je jedan slučaj za kojeg sam čuo da je jedan čovjek bio angažiran u Ljubiji kao bagerista da kopa jame, a čuvao ga jedan čuvar – Srbin. Pošto je bilo veoma vruće čuvar je zaspao, a ovaj bagerista je ostavio bager da radi, a on je zbrisao i stigao u Banja Luku. Nažalost, ne znam ime tog 25-togodišnjaka niti znam šta je poslije bilo s njim. Uglavnom su svi  preživjeli logoraši putem Međunarodnog crvenog križa izišli najprije u Hrvatsku a potom u treće zemlje.
Kao što je poznato, Banja Luka je bila okupirana od prvog dana, informativno potpuno izolirana i hermetički zatvorena. Da li si već u to vrijeme pokušavao slati informacije o zlodjelima u našem gradu?
GOJAČIĆ: U početku nismo puno znali o tome, ali kada smo saznali za ta zlodjela, onda smo se sastajali – ja, Kjazim Duraković, dr. Nedim Hadžikarić…zatim neki ljudi iz Šehera i Novoselije koje nisam poznavao. Organizator tih sastanaka je bio inžinjer iz Jelšingrada Bernard Kezić
Šta je bio cilj tog skupa?
GOJAČIĆ: Cilj je bio da se dogovorimo šta i kako raditi u novonastaloj situaciji. Kažem, Bernard je bio organizator, a inače osim što je radio u Jelšingradu, bio je i predsjednik nekog kluba onih malih vozila….
A da li ste u to uključivali stranačke ljude u te dogovore?
GOJAČIĆ: Nismo išli na to nego smo se okupljali, kako rekoh, oko tog kluba za koji nam je Bernard dao članske karte da se pokrijemo, čisto preventive radi. Znali smo već šta se desilo u Prijedoru pa smo tražili odgovor na pitanje šta učiniti da se spriječi tako nešto u Banja Luci. Znali smo da smo bili okruženi Srbima – u smjeru Jajca, Čelinca, Bosanske Gradiške. Smatrali smo da treba biti strpljiv u toj situaciji i čekati pogodan trenutak za izlazak iz Grada, bilo prema Hrvatskoj ili prema Travniku a oni sposobni da se uključe u Armiju R BiH. Jedan je Šeherlija, naprimjer, predlagao da pošto je imao motorku pilu da se posijeku svi kestenovi od Grada prema Gornjem Šeheru i tako naprave barikade za tenkove. Međutim, to nije dolazilo u obzir jer za tenk drvo nije nikakva prepreka. Znali smo također da je iznad ušća Suturlije u Vrbas bilo četiri do pet artiljerijskih oruđa okrenutih upravo prema Gornjem Šeheru i Novoseliji pa bi svaki neoprezni potez bio koban po Šeher, Novoseliju, Vrbanju….Predlagali smo da se čine mogući potezi kao naprimjer da svako zakopa kod nekog drveta kojeg bi označio kanister vode i zalihe hrane u šumi na Šehitlucima…
 Ti nisi bio stranački čovjek. Da li si imao neke kontakte i sa stranačkim ljudima u to vrijeme i ako jesi, jesi li Ti bio upućen na njih ili oni na Tebe?
GOJAČIĆ: Pa, nekako smo zajednički sarađivali. Sarađivali smo sa nekim ljudima iz SDP-a, ali i sa dr. Seadom Hadžagićem, iz Medicine rada, inače članom SDA. Išao sam kod njega u ordinaciju da pokušam dogovoriti neku zajedničku strategiju, ali on je iskazao nepovjerenje u mene pa nije se otvarao, što sam ja svakako razumio. Surađivao sam sa Omerom iz Tvornice obuće (ne mogu da se sjetim njegovog prezimena), onda sa Kjazimom Durakovićem, Bernardom Kezićem…..
A sa Bracom Smailagićem?
GOJAČIĆ: Pa njega sam upoznao ranije kada sam se sreo sa jednim njegovim komšijom koji je nekad radio u Odsjeku za opštenarodnu odbranu, sa Salihom Talićem (čini mi se da se preziva Đumišić, op. B.G.). Kada sam se sreo s njima dvojicom pokušali smo dogovoriti miniranje releja na Šehitlucima kako bismo doprinjeli da nam barem putem tog releja ne zagađuju medijski prostor iz Beograda….
Znači, pripremali ste jednu vrstu diverzije?
GOJAČIĆ: Pa jeste, jer, rekoh da smo htjeli barem malo zaštiti ovaj medijski prostor od laži iz Srbije jer slušajući i gledajući njihovu televiziju čovjeku dođe da mu srce pukne od muke. Ali, nismo dalje ništa učinili po tom pitanju jer je došlo do nekih podijeljenih mišljenja. Potom sam više radio sa Durakovićem, Omerom, Sakibom Muhsinovićem, koji je kod nas (u KMC, op. B.G.) radio u Marksističkom centru.
Da li si i u jednom momentu pretpostavio da Te neko prati?
GOJAČIĆ: Kada je započeo rat ja nisam puno izlazio napolje. Ali, imao sam bicikl…
Ne mislim samo fizički, nego da te i prisluškuje…?
GOJAČIĆ: Jednog dana, dok sam još radio, žena mi javlja da je došla policija u stan da ga pretrese i da mene traže. Onda sam iz kruga KMC otišao u stan Azre i dr. Ismeta Osmanovića, pokraj Vrbasa, da se jednostavno sklonem. Boravio sam u njihovom stanu jedno dva-tri sata da bi me žena nazvala i kazala da su otišli.Navodno nisu ništa posebno učinili u mome stanu već su tražili oružje koje nisu našli. Vratio sam se onda svojoj kući…
Da li si imao informacije o položajima četničkih snaga izvan Banja Luke koje su djelovale po napim gradovima naseljima? Jesi li na tom planu mogao šta uraditi, odnosno obavještavati našu stranu?
GOJAČIĆ: Samo sam povremeno putem radija na baterije (jer nije bilo struje) mogao čuti šta se događa u drugim dijelovima BiH. Dakle, vrlo malo sam imao informacija o stanju oko Sarajeva, Travnika…
Sada dolazimo do ključnog momenta ne samo ovog razgovora, nego i jedne od Tvojih najznakovitijih životnih epizoda. Naime, 31. augusta 1994. …
GOJAČIĆ: Samo momenat: zaboravio sam kazati da sam surađivao i sa Ahmetom Kozaragićem, nastavnikom engleskog jezika koji je ranije radio kod nas (KMC, op. B.G.) na Fizijatriji kao fizioterapeut. Imao je kuću blizu poznatog banjalučkog glumca Adema Ćejvana, ali je stanovao i blizu mene.Pokušavao sam i s njim dogovoriti neko konkretno djelovanje. U jednom trenutku je i spomenuti Kjazim Duraković meni rekao da ga proganjaju neki Srbi iz Novoselije te da sa ženom treba čim prije da iziđe iz Banja luke. Imao je pištolj…
Ali šta je bila Ahmetova uloga ovdje?
GOJAČIĆ: Pošto je volio poeziju, pisao je neke pjesme. To su bile patriotske pjesme a protiv srpskog fašizma koje je on negdje rasturao. Da se vratim Durakoviću: kada je  polazio iz Banja Luke htio je da mi proda pištolj. Rekao sam mu da ja para nemam, da bi mi ga potom poklonio. Sakrio sam ga u garažu. Kada je Duraković krenuo, zvao je i mene. Ja sam mu rekao da ne idem te da ostajem u Banja Luci. Na rastanku, dogovorili smo se da nastavljamo kontakte na mogući način te sam mu rekao: “Naša će lozinka biti – VALTER”! Poslije sam dobio broj telefona Omera Behmena u Iranu, Tunje Filipovića u Londonu, Harisa Silajdžića. Te brojeve telefona sam dao Braci Smailagiću.
Koja je bila Bracina funkcija tada u SDA?
GOJAČIĆ: On je bio operativac kojemu su bili povjereni faks i arhiva. Kada su njega hapsili, pretražili su mu kuću i u njoj našli arhivu i faks, a u arhivi i ono moje – “VALTER”.
Dakle, evo nas konačno kod 31. 8. 1994. Prvo su otišli kod Brace?
GOJAČIĆ: Prvo su išli kod Brace, onda kod  Filipovića, pa Jakirlića, Đuzela a onda oko 8 sati uveče kod mene.
Gdje su Te odveli?
GOJAČIĆ: Prvo su me ispitivali u stanu, gdje nas je bilo više.
Ko je još bio u stanu osim Tebe?
GOJAČIĆ: Bila je supruga, onda jedan komšija, jedan čovjek sa Pobrđa…
Jesu li svi prisutni morali ostati u stanu dok je trajao pretres i ispitivanje?
GOJAČIĆ: Naravno. Tražili su lične karte od svih. Kada sam ja pokazao svoju, policajac kojemu sam dao je klimnuo glavom drugima, što je bio znak da mu je rekao da sam ja taj. Shvatio sam da sam markiran.
Koliko je trajalo to u kući?
GOJAČIĆ: Trajalo je jedno sat vremena.
Je li bila gruba premetačina?
GOJAČIĆ: Jeste. Ponašali su se tako što su shvatili da sam glavni organizator neprijateljskog djelovanja prema Srpskoj republici.
Jesu li oni čitavu organizaciju označili kao “Valter” ili samo Tebe?
GOJAČIĆ: Nisu. Kada su osmišljavali kako montirati optužnicu, nisu išli na SDA jer su mislili da bi to bilo kontraproduktivno za njih pa su optužnicu fokusirali na nas pojednice organizirane u jednu “kriminalnu grupu” koja je djelovala protiv Srpske republike. Najlakše im je bio udariti na “Valtera”, onodno na mene kao, po njima organizatora te grupe, a, kao što rekoh, to sam ime izmislio rekavši ga Durakoviću i tražeći od njega da ga kaže Muharemu Krziću.
Gdje su te odveli?
GOJAČIĆ: Odveli su me u zgradu MUP.a (ranije: SUP, op. B.G.). Čim sam izveden iz stana, već u stubištu bio sam izmlaćen. Čitavo stubište, uključujući i zidove, bili su krvavi. U autu su me trojica tukla…
Ti si tada imao 61 godinu?
GOJAČIĆ: Da. dakle, pošto sam znao ko me odvodi i šta me čeka, prije izlaska iz kuće sam obukao jednu kožnu jaknu kako bi amortizirao udarce.
Jesu li i u MUP-u nastavili da Te tuku?
GOJAČIĆ: Jesu. Tukli su me u hodniku, stubištu..jaukao sam od bolova, da bi konačno prestali sa tučom. Onda su me uveli u prostoriju kod isljednika čije ime ni dan-danas ne znam (velika šteta, op. B.G.). Nije bio neki grubijan ali je insistirao da priznam da sam slao inormacije gdje se nalaze četnički topovi na Vlašiću koji su tukli Travnik, Bugojno i druga mjesta tog dijela R BiH. A ja jesam imao kontakte s jednim čovjekom koji je bio na Vlašiću i koji mi je davao te informacije.
Znači slao si te informacije koje si imao?
GOJAČIĆ: Jesam, preko Hide. Također sam imao kontakte prije hapšenja sa prof. dr. Miodragom Živanovićem koji je bio u mobiliziran u jednoj raketnoj jedinici VRS-a. Jednog ljetnog dana  1992. sam se s njim sastao u parku i on mi je rekao da je mobilisan da se nalazi u Raketnoj jedinici blizu Čelinca odakle tuku Derventu, posebno na tamošnji Katolički centar. Htjeli su, navodno, da i njega ubiju tamo jer se izjašnjavao da je protiv rata. Onda je, kako kaže, otišao u SDS i rekao: “Evo, došao sam, ako treba da me ubijete, ubijte me ovdje”! Poslje ga, navodno, nisu više progonili. Imam još nešto bitno što trebam kazati: Ja sam imao ranč prema Bronzanom Majdanu, iza Jankovića. Kada je rat već krenuo u Hrvatskoj, išao sam gore i vidio jedan veliki kamion-transporter. To je bio ruski transporter i spoznat ću da su na njemu bile tri rakete koje su bila stigle najprije do Bara, potom ovdje onda u Knin da bi ih koristili za raketiranje Zagreba, kada su htjeli ubiti i samog Tuđmana.
Dobro. Nego, jesi li prenoćio u SUP-u?
GOJAČIĆ: Da, prenoćio sam tu na stolici i razmišljao kako da se branim.
Jesi li tada bio svjestan u šta si upao?
GOJAČIĆ: Jesam, naravno.Shvatio sam da sam otkriven, da Braco nije odradio svoj posao kako valja.
Jesi li tu prvu noć bio pretpostavio da su i oni uhapšeni?
GOJAČIĆ: Ja sam Bracu vidio u SUP-u kada su od njega tražili da potvrdi da sam to ja. Doveli su i Šuhretu. Nego, dok su vršili pretres moga stana ja sam imao jednu knjigu u čije sam korice stavio jednu pjesmu pod nazivom “Kletva Radovanu” koju smo napisali ja i Suada Talić. Umnožio sam je bio u jedno deset primjeraka a jedan sam namijenio ostaviti sebi, te sam je bio pohranio u korice jedne knjige. Međutim, našli su to. Druge kopije sam ubacio u sandučiće svojih komšija. Dakle, pošto su to našli kod mene, pitali su me ko je napisao tu pjesmu. Rekao sam da je napsao Kjazim Duraković. Pitali su me gdje je on? Rekao sam da ne znam, samo znam da je trebao izići i da je vjerovatno stigao u Švedsku. Ta se pjesma nalazi u sudskom spisu u Banja luci. A kada je bilo suđenje, nisu je smjeli da pročitaju…
Zašto?
GOJAČIĆ: Zato što je nezgodna po njih.
Kada je započelo suđenje?
GOJAČIĆ: Prvo da kažem da sam nakon noćenja u SUP-u dvije noći proveo u zatvoru na Tunjicama, od toga jednu noć u samici. Čuo sam da po cijelu noć nekoga tuku jer su jauci odjekivali. Očekivao sam da će te prve noći doći i po mene da me tuku, ali nisu. Međutim, nisam oka sklopio. Sutradan su me odveli u neku drugu ćeliju gdje su bili sve Srbi zatvorenici. Kada sam došao odmah su me pitali ko sam. Kada sam rekao svoje ime, uzviknuli su: “Evo balije…”!
Jesu li Te oni maltretirali?
GOJAČIĆ: Nisu me tukli ali jesu verbalno napadali. Tu sam dakle prenoćio drugu noć. Treći dan su strpali u jedan kombi i mene i Jakirlića, Filipovića, Smailagića i Đuzela i vozili prema Tužilaštvu na ispitivanje. Vozač koji je vozio kombi je namjerno krivudao ili naglo kočio da smo mi unutra letjeli od jednog do drugog zida kombija i udarali glavama o iste.
Koliko je trajalo ispitivanje?
GOJAČIĆ: Trajalo je čitav dan.
Jeste li imali advokate?
GOJAČIĆ: Duška (Osmanova supruga, op. B.G.) je angažirala jednog za mene ali sam mu zaboravio ime. Poznato mi je da su neki od zatvorenika pokušali angažirati advokata Zorana Opačića a on je čak i od Srba tražio 5,000 DM za odbranu.
Da li Te je Tvoj advokat korektno ranio?
GOJAČIĆ: Bio je korektan ali to nije bila prava odbrana. Odnosno bila je odbrana koja “ne pije vode”. Onda sam odveden u Mali logor u “VIZ-u” (Vojno-istražni zatvor). Dakle, to je značilo da će nastavak suđenja biti po vojnom zakonu, a ne po civilnom.Po njima, odnosno po optužnici, mi smo vršili u ratnim uvjetima neku antidržavnu djelatnost. Po dolasku u zatvor Mali logor prvo sam skinut do kože i odmah izmlaćen. Smješten sam u samicu koja je u rešetkama. Navečer ulazi jedan policajac čiji je nadimak Goja i bio je, čini mi se, negdje od Mrkonjić Grada. Kada je ušao tražio je od mene da radim sklekove. Ako ne mogneš, onda on kao ima razlog da te izmlati. Ja sam uspio napraviti dva-tri skleka i dolazi Darko Drljača koji je radio u KMC, na Kirurgiji, kao vozač, a bio je upisao Pravo. On je tu bio nabavljač  za zatvor. Kada je ušao pitao je Goju “šta ćeš ti tu?On je meni potreban živ, a ne mrtav. Iziđi napolje”. Očigledno je da je Darko tu imao autoritet pa ga je policajac Goja morao poslušati. Onda mi se obratio rekavši: “Ja vas znam, bili ste predsjednik sindikata u KMC. U toj samici sam proveo sedam dana s tim da je u međuvremenu doveden još jedan Srbin  koji je bio od Maglaja. Bio je hemijski tehničar u Natronci i nije bio za rat. Kada su ga pokušali mobilisati on im je naoružan pružio otpor da bi ga savladali i doveli u Mali logor. Ne znam šta je poslije bilo s njim.
Šta je uslijedilo poslije samice?
GOJAČIĆ: Poslije samice su me prebacili u ćeliju br. 4. U toj ćeliji je bio i jedan zloglasni zatvorenik – Savić Momčilo koji se predstavljao kao “četnički vojvoda od Teslića”. Saznao sam kasnije da je ubio ili komandira ili policajca – Srbina u Tesliću pa je savladan i doveden u zatvor u banjalučki Mali logor.
Kako je on postupao s Tobom?
GOJAČIĆ: Grozno. Kada je saznao moje ime nije mi poslije dao ni da sjednem, da uzmem vode. Pušio je, donosili su mu kafu, imao je svoj krevet a mene je natjerao da spavam pekraj “kible”.
Koliko vas je bilo u toj ćeliji?
GOJAČIĆ: Samo nas dvojica. Bio sam njegov rob, bukvalno. Morao sam čistiti, služiti njega. Imao je bradu. Jednom je rekao” “Da imam samo mali nožić sada bih te ogulio k'o jarca”. Nije mi dao da jedem, da pijem vodu, ma grozno je bilo s njim.
Koliko si bio s njim?
GOJAČIĆ:Pa bio sam jedno petnaest dana. Tjerao me je i da pjevam četničke pjesme kao naprimjer o četničkom vojvodi sa Dinare (pop Đujić, op. B.G.) a ja kažem da ne znam. Ja po njegovoj komandi moram stajati na nožnim prstima prislonjen sa po tri prsta ruku na zid. On pri tom puši i udara me nogama i rukama, ja padam na pod od bolova. Potom kaže da mu nabavim zbirku srpskih junačkih pjesama. Ili, kada mi žena, prilikom posjeta, donese nešto da pojedem, policajci prvo proberu sebi a meni šta ostane. Međutim, kada je jedan policajac bahnuo u našu ćeliju i vidio šta ovaj radi samnom, tražio je od upravnika da ga premjesti.
U zatvoru je bio i jedan Srbin – kontraš koji je prije dolaska ubio devetnaest Srba., a koliko Bošnjaka ne znam. Toliki je bio kabadahija da su ga se i policajci bojali.  Naprimjer, kada je taj išao u WC, pet policajaca bude angažirano oko njega.  Psovao je i upravniku i svima drugima da bi ga se riješili premjestivši ga na Tunjice. Međutim, nije poživio jer su mu namjestili priču da kao ide kući da bi ga na petlji ispod Tunjica ubili.  Tada je zatvorena i Šuhreta Đuzel te Sadika Cerić iz prijedorskog Merhameta. Potom sam premješten u “devetku” i ponovo sam bio u situaciji da se predstavim novim cimerima. Morao sam reći pravo ime i prezime jer čuvari navečer prozivaju. I opet bi bio izmlaćen. Nekako sam uspio kasno navečer naći jedan ćošak ispod stola da pokušam zaspati, ali to nije bio pravi san. Tu sam proveo dva-tri dana gdje sam morao prati, čistiti, kiblu nositi..
Ama, šta je kibla?
GOJAČIĆ: To je kanta u kojoj se vršila nužda. Tjerali su me da spavam pokraj te kante i ujutro da je nosim da prospem. Ali, kada sam bio u “desetki”, dođe jedan Srbin od Prijedora koji je prethodno ubio one fratre u Ivanjskoj. Dakle, toga dana je imao ročište, nije mu bio došao advokat a on ljut ušao u ćeliju, dohvatio se željezne stolice i počeo da me mlati. Nekako sam se dočepao ćoška ali sam već bio krvav. To je čuo dežurni policajac i njega je premjestio u neku drugu ćeliju, a mene u ćeliju broj 12. Tamo je bilo još više Srba – zatvorenika nego u prethodnim. Opet su uslijedila ista pitanja i isti tretman. Nakon prijetnji i udaraca pitali su me koga sam ubio. Uzvratio sam da nisam nikoga ali su bili uporni da im priznam da jesam. Nisam imao kud pa sam odlučio da im priznam nešto što zapravo nisam učinio. Razmišljam koga da imenujem kao žrtvu pa se sjetim svoga kuma iz Sarajeva Milana Savića. Onda zaurlaše: “A što si ga ubio”?
Bože moj, šta god kažeš, ne valja!
GOJAČIĆ: Da, upravo tako. Poslije sam prebačen u ćeliju br. 6 i tamo sam se sreo sa Smailagićem. Bilo je već mirnije. Otpočela su suđenja.
Koliko je trajalo suđenje?
GOJAČIĆ: Po dva puta godišnje, znači 1994. i 1995. Vodili su nas u prizemlje zgrade gdje je nekad bio Komitet. Pri tome je bilo jako obezbjeđenje, ruke su nam bile vezane.
Čime su Tebe naročito teretili?
GOJAČIĆ: Pa, mene su teretili da sam bio glavni organizator u pripremi rušenja Srpske republike…..
Kakve su dokaze iznosili?
GOJAČIĆ: Pa nisu imali valjanih dokaza, naravo, jer proces je bio montiran. Ali, na jedno od ročišta su doveli jednu mlađu ženu, neku Aidu od Prnjavora koja se sva tresla dok je “svjedočila”. Rekla je da sam ja imao vezu sa Ahmetom Kozaragićem i Kjazimom Durakovićem te da smo planirali izvršiti atentat na Koljevića i Plavšićku. Teretili su me i za onu pjesmu “Kletva Radovanu”.
Ona je to potvrdila jer je natjerana?
GOJAČIĆ: Pa jasno, ona se sva tresla dok je govorila na Sudu.
A jesi li Ti imao pravo na svoje svjedoke?
GOJAČIĆ: Nisam. Ali sam sam zahtijevao da uzmu izjavu od Brace Smailagića od kojeg sam očekivao da negira navode u optužnici. Međutim, Braco se tu okazao kao veliki kukavica jer nije ništa rekao meni u korist.
I kakve su na kraju bile presude?
GOJAČIĆ: Ja sam osuđen na 20 godina… Nego, prilažem kopije svih presuda, kopiraj ih i priloži ovom intervjuu.
Jeste li imali pravo na žalbe?
GOJAČIĆ: Zapravo, čim smo bili esu ali pod uvjetom zatvoreni dolazila je Meliha Filipović, poznata banjalučka advokatica (sestra rahmetli Safeta Filipovića, op B.G.) i zahtijevala posjetu predstavnika Međunarodnog crvenog križa. U početku to nisu bili dozvolili, ali kasnije jesu. Međutim, uvjet je io da prilikom svake posjete donesu svim zatvorenicima cigarete.
Je li tako i bilo?
GOJAČIĆ: Jeste. Ali, posjete MCK-a su nam puno pomogle jer su nas oni evidentirali i to je nama značilo kao izvjesna zaštita. Nisu im uvijek dozvoljavali posjete ali kada su ih vršili donosili su i odjeću i obuću za nas zatvorenike.  Ali, kada odu predstavnici MCK-a policajci bi od nas to sve oteli.
Šta je uslijedilo nakon izricanja presuda?
GOJAČIĆ: Pa, najprije se govorilo da će nas smjestiti u Foču, čega  smo se bojali jer bi to bila za nas nova sredina i nove torture u njima. Poželjeli smo da ostanemo u Banja Luci. Onda su počele kružiti priče o razmjeni, najprije ona da će se desiti oko Gračanice, kod Doboja, onda kod Travnika, ali na kraju je bila ona 10. januara 1996. kod Sanskog Mosta.
I gdje si Ti razmijenjen?
GOJAČIĆ: U Koprivnoj, mjestu između Sanskog Mosta i Prijedora.
Za koga ste vi razmijenjeni?
GOJAČIĆ: Za vojna lica. Bilo nas je u autobusu 40 ljudi, s nama su bili i osuđenici iz banjalučkog Merhameta – Nijaz Karaselimović, Adil Medić, Ismet Pelak... Ali posljednjih dana pred razmjenu bilo nam je grozno u ćelijama. Jednom je policajac pitao Bracu: “Jesi li ti Valter”?, da bi ovaj odgovorio: “Nisam, nego ovaj (pokazujući prstom na mene). Onda me dovede pred sebe i počeo da me tuče. Uglavnom, proveo sam u zatvoru 510 dana i, kako rekoh, bio sam sa drugima osuđenim razmijenjen u Koprivnoj kod Sanskog Mosta 10. januara 1996. Danas živim u Sarajevu.
RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (909)
PRILOZI:
————————————————————————————————————————————————-
———————————————————————————————————————————————————
—————————————————————————————————————————————————–
—————————————————————————————————————————————————–
—————————————————————————————————————————————————–
————————————————————————————————————————————————————-
——————————————————————————————————————————————————
——————————————————————————————————————————————————–
—————————————————————————————————————————————————–

Garant opstojnosti građana srpske nacionalnosti u BiH je građanska BiH i nekorumpirana vlast!

U današnjem intervjuu za Al Jazeru Balkans gospodin Srđan Puhalo tvrdi da RS treba da opstane. On dalje u svojoj izjavi tvrdi da Republika Srpska ”nije problem, problem je kad ona postane sama sebi dovoljna, kada ne radi u interesu Bosne i Hercegovine i ne vodi računa o njoj!”

Srđan Puhalo je doktor socijalne psihologije, rođen u Kalinovniku, srednju Elektrotehničku školu završio u Sarajevu, a studije psihologije u Beogradu i Banjaluci. Danas radi i živi u Banjaluci gdje radi u marketinškoj kući Prime Communicatons, analizira duštveno-političku sliku Bosne i Hercegovine. Istraživanja javnog mnijenja, socijalna i politička psihologija su polja njegovog interesovanja.

Srđana redovno pratim u njegovim saopštenjima nekoliko zadnjih godina. Smatram ga razboritim, razumnim i hrabrim analitičarem i kritičarem današnje političke vlasti u RS-u. Sa njegovim stavovima se u uglavnom slažem kao što je to bilo i u poslednjem tekstu datom Al Jazzeri.

Zato sam ostao i iznenađen njegovom izjavom po kojoj Republika Srpska treba opstane, iz jednog jedinog razloga – što je garant Srbima da će ostati u Bosni i Hercegovini. On dalje tvrdi da ”Srbi ne mogi zamisliti Bosnu i Hercegovinu bez Republike Srpske i bilo kakavo ukidanje Republike Srpske je kontraproduktivno!

Poštovani Srđane, garant opstojnosti svakog građanina mora biti država Bosna i Hercegovina i to je onaj ideal na kome moramo istrajati! Od koga to danas dolaze prijetnje Srbima u BiH ako ne od kriminalnog i nefunkcionalnog društveno-političkog sistema u kome su sve očitije i izraženije socijalne razlike između siromašnih i bogatih? Ako je RS garant opstojnosti srpskog naroda u BiH zašto trend crne kuge sa negativnim prirodnim priraštajem traje već 22 godine? Zar Srbi ne trebaju da opstanu i žive u Mostaru, Sarajevu, Travniku, Livnu i drugim gradovima van RS-a? Istovremeno se logički postavlja pitanje da li RS moze biti garant opstanka nesrpskog stanovništa i povratnika na njihova ognjišta? Presude Sejdić-Finci, Dr Pilav i drugi, su najjasniji signal međunarodne zajednice u kojoj se od Bosne i Hercegovine traži građanski koncept države i uvažavanje ljudskih prava svih njenih građana na svakom pedlju njene teritorije. Bošnjacima, Hrvatima i drugim manjinama u Srbiji upravo Republika Srbija treba biti garant opstojnosti! To je ono što  danas međunarodna zajednica traži i od Bosne i Hercegovine kako bi postala ravnopravni partner u velikoj europskoj familiji!

RS već duže vrijeme svjesno proizvodi problem, kako sami navodite ” u kojoj je ona sama sebi dovoljna, u kojoj ona ne radi u interesu Bosne i Hercegovine i ne vodi računa o njoj!” RS je danas šegrt Republike Srbije iza čijeg se paravana kriju separatističke težnje Beograda i Srbima u BiH šalju lažne  poruke i nade o jednom narodu u jednoj državi! Dakle iste one poruke iz 90-tih.

Upravo ovakvi parametri koje navodite su razlog više ukidanja entiteta i kantona i svih podjela među njenim građanima na kojima moramo istrajati.

Svi mi trebamo raditi na pomjeni percepcije i svijesti građana Bosne i Hercegovine svih nacionalnosti u kojoj je domovina Bosna i Hercegovina jednako njihova koliko i moja ! I u kojoj nam je aerodrom i autoput u Banjaluci, Sarajevu i Mostaru važniji od onih u Beogradu i Zagrebu!

Mr. sci. Edin Osmančević

 

Našoj Banjaluci, u pohode!

Posted: 19. Jula 2017. in Intervjui

Petak je, 14. juli 2017!  Na putu smo iz Srebrenice ka Banjaluci! Autoput Doboj- Banjaluka prolazi kroz prelijepe krajolike Bosne i Hercegovine i završava u Prnjavoru! Tek poneko zalutalo auto preteknemo i nisam siguran da li vozači izbjegavaju autoput zbog putarine od 4 marke ili zbog toga što  mu je ime ”9. januar”! Valjda nam pokušavaju ovakvim imenima ogaditi zemlju a ne shvataju da se ona nosi u srcu! U svakom slučaju radujem se ovom autoputu i želim da mi Doboj, Zagreb, Sarajevo, Srebrenica, Maribor, Geteborg budu još bliži! Razmišljam, možda je i ova autoput simbolika ”Vezenog mosta” iz poznate pjesme banjalučke pjesnikinje Nasihe Kapidžić-Hadžić!

Osjećam dok polako ulazim u njega da me moj grad grli svojim rukama! Kao da mi želi reći: “dobrodošao”! Osjećam  ponovo humus zemlje drveta iščupanog sa obala Vrbasa koje je našlo svoje korijenje! Moja Banjaluka u srcu nije više grad zelenila, kakvu je pamtim iz dječačkih dana! Vreli sunčani dani postali su još omorniji, valjda zbog silnog betona koji je zamjenio njeno zelenilo. Magičnost u mom gradu čiju dnevnu omorinu smjenjuje noćna svježina vraćajući nam krepost i odlučnost da mu se vratimo ponovno u zagrljaj! Grad, koji kao da mi pokušava reći: ”Ne napuštaj me više!”

U gradu su ponovo ozarena lica mojih Banjalučana koja su mu se vratila u njegova njedra sa svih strana svijeta! Valjda je Banjaluka grad u kome naš život ponovo nalazi svoju balansiranu, tananu nit! Kerani vezeni most koja nas vraća u našu prirodnost svojstvenu banjalučkom, bosanskom bitku!

Ne, nisam sretan zbog toga što ovaj grad napuštaju mladi ljudi i što ljudi sve teže i teže žive! Možda je to prokletstvo ratnih profitera onih koji su uzeli njegovu dušu i više misle na svoje džepove nego na njegovu budućnost! U Gornjem Šeheru srećem Selmu, Vuka, Ermina, Nemanju, Elmu, Habibu koji zajedno trče za istom loptom. I gdje se rađaju prve ljubavi, poput Safikade i nepoznatog austrougarskog vojnika, jače od nacionalšovinističkih poruka onih koji su ih željeli uništiti!

I Vrbas je ljepši nego ikada! Na raftingu smo njegovim kanjonom! Tri čamca puna dragih ljudi djece i mladih ! Veseli smijeh i žagor dobrih ljudi odjekuje njegovom dolinom! Pokazujem devetogodišnjoj Selmi rode i čaplje koje nas prate čitavim putem od Krupe na Vrbasu pa do samog ulaza u Banjaluku! Pomislim da smo mi Banjalučani u dijaspori i te rode jedno te isto! Ljeti mu se vraćamo a zimi ga napuštamo! Iznad naših glava pikću prkosni sokolovi tražeći pogodan plijen! Prkosni sokolovi  koji čuvaju vrbasku dolinu i koji su u nama prepoznali svoju bliskost! Stajemo na prelijepim obalama i bacamo se u njegov magični zagrljaj ! A on se sa nama igra puneći nas snagom da savladamo njegove kovitlace i brzake! I ponovo kao da čujem njegov glas ”Dobro mi došao, ostaj ovdje gdje sunce najljepše sija!”.

Naša Nasiha Kapidžić Hadžić je ušla u Njegovu dušu! Znam sada i zašto! Odrasla i sretna u bašti sljezove boje kraj rijeke čiji šapat je razumjela! U vrtu koji ”uvijek posle tople kiše” tako ”divno zamiriše”, ”lagan je k'o pjena” a ”svaka ruža umivena”!

Zato se moj grad obraduje ljudima koji ga razumiju, zajedno  srasli u jednu dušu! Oni koji su željeli da mu dušu prodaju Luciferu u tome nisu uspjeli!

Mr. sci. Edin Osmančević


 

  1. jul 2017. godine

Savez antifašista Vojvodine iskazuje podršku hiljadama fabričkih radnika koji štrajkuju u današnjoj Srbiji. Naše političke elite već decenijama zanemaruju život radnika i trude se da njegov tihi bes preusmere na razne adrese – druge nacije, druge konfesije, kulture i poglede na svet. U pitanju je oprobana taktika nehumanog kapitaliste i njegove države-saveznika – upreti prstom u druge identitete kao krivce za naš socijalni nemir, koristeći moćne medije kao sredstvo obmane, kako bi se zamaglila svest radnika o stvarnom uzroku naših problema. Živimo u društvu u kom je alijansa fašizma i kapitalizma veoma moćno oruđe eksploatacije.

Današnja Srbija nije zemlja „kapitalizma sa ljudskim likom“, u kojoj se vodi računa o kvalitetu života radnika i zaposlenog. Srbija je zemlja korupcije i burazerskog kapitalizma, u kojoj institucije postoje samo formalno kako bi zamaskirale otvorenu pohlepu manjine. U takvom društvu razara se radnička solidarnost sa svih mogućih instanci, kako rečima tako i delima. Jedan od poslednjih primera za ovo bila je izjava predsednice Vlade Ane Brnabić, kojom je ukazala da radnici Fijata imaju navodno visoke plate, od preko 40.000 dinara, te da bi se za povećanja morale smanjiti plate radnicima u drugim fabrikama. Međutim, niti je navedeni iznos plate dovoljan za stanovanje, prehranu, obrazovanje i brojne druge životne potrebe, niti se novac mora uzimati od jednih da bi se dao drugima (primera radi, iskrenom borbom protiv korupcije državna kasa bila bi znatno punija). Savez antifašista Vojvodine osuđuje ovakva i njima slična delovanja.

Izgraditi društvo bez fašizma i mržnje, društvo slobode, nije moguće bez osnovnih pretpostavki za dostojanstven život svih građana naše države. U ubeđenju da nas je nehumanost društvenog i ekonomskog sistema načinila više nejednakima nego što jesmo, u ubeđenju da je antifašista onaj koji razumeva probleme drugog čoveka, Savez antifašista Vojvodine iskazuje punu solidarnost sa našim radnicima, i spremnost da pruži svaku izvodljivu vrstu pomoći.

Predsednik Saveza antifašista Vojvodine

prof. dr Duško Radosavljević

                                         Sa Husein efendijom Kovačevićem (u sredini) i Bekirom Bešićem
 
Hadži Husein efendiju Kovačevića, glavnog imama Medžlisa IZ Sanski Most, poznajem skoro tri decenije i kada god pohodim taj gradić na obalama Sane i još osam rijeka i riječica, trudim se da sretnem tog meni dragog čovjeka. Naročito sam priželjkivao da ga sretnem prekjučer ili jučer, za vrijeme svoga dvodnevnog boravka u Sanskom Mostu. Jeste velika stvar sresti prijatelja i časnog čovjeka kada mu “dobro ide”, ali je još veća kada se suočava sa problemima pa ih treba i podijeliti s njim, saslušati njegovu priču i pokazati spremnost da mu se na bilo koji mogući način pomogne. Imao sam s njim intervju prije par godina i sada ga nisam htio opterećivati sa novim jer situacija kroz koju ovaj kršni Bužimljanin, pripadnik V korpusa A RBiH prolazi, upravo nalaže da ga ne otvraram. Pogotovo u ovoj fazi kada je odlučio da javno šuti na harangu koju protiv njega predvodi isti onaj koji je onomad bio sevepom da general Mehmed Alagić doslovno prepukne i ode na Onaj svijet.
 
Sreo sam se preksinoć sa Husein efendijom i njegova priča mi se toliko dojmila da osjećam ljudsku obavezu da napišem ovih nekoliko redaka kao poziv prije svega njegovim džematlijama a potom i institucijama IZ BiH da principjelno i odvažno stanu iza svog imama i kažu “sikter” politici  koja se već 27 godina uvukla u IZ i kontrolira je putem svojih kadrovika, često i sredstvima primjerenim visoko sofisticiranim i organiziranim mafijaškim organizacijama.
Ovu zgradu su natakarili podobni, a ne sposobni, a ona je  potpuno zaklonila pogled na Hamzibegovu džamiju iz smjera Muhića, a ugrozila je i saobraćajnicu s njene lijeve strane
Da, Asim Kamber, taj kadrovik SDA je sada nasrnuo na Husein efendiju Kovačevića koristeći najprljavije harangaške i mafijaške  metode. Tužno, pretužno je čitati po novinama ili slušati neposredno priču nove targetirane žrtve tog monstruma iz SDA, poslanika Skupštine USK-a i stvarnog čaršijskog šerifa koji odlučuje o životu i smrti Sanjana i jučer i danas. Ako SDA valja takav jedan kabadahija, eno im. Ali, kada je taj sada nasrnuo na lik i djelo jednog časnog efendije, borca A RBiH, bolno je da na sve to šuti Bihać (Muftijstvo bihaćko), Sarajevo (Rijaset IZ BiH i sam reisu-l-ulema). Čovjek treba ne samo verbalnu i moralnu podršku, nego konkretnu i praktičnu. Ako prozvani puste niz vodu Husein efendiju Kovačevića, onda bi to bilo probijanje vlastitog dna i pokazatelj da se ta Zejednica ne kani uhvatiti u koštac sa problemima u svojoj avliji kao što je onaj dobro poznati u Banjoj Luci i sada ovaj u Sanskom Mostu. Hoće li zaista muftija bihaćki Hasan ef. Makić i reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović dopustiti da jedna bitanga poput tog Kambera, nakon što je dohakao gaziji – general Mehmedu Alagiću, sada to isto ili slično učini i Husein ef. Kovačeviću? Hoće li IZ BiH dozvoliti sebi da bude pod skutima Stranke koja je, konkretno u tom istom Sanskom Mostu, “najzaslužnija” što je taj gradić na devet rijeka postao grad sa najviše iseljenih stanovnika u F BiH posljednjih par godina?
                                              Ovako Sanjani “čuvaju” jednu od svojih devet rijeka – Zdenu
Zato, pozivam sve, posebno građane Sanskog Mosta te institucije IZ BiH da stanu u odbranu lika i djela glavnog imama IZ Sanski Most i pripadnika V korpusa A RBiH, Husein efendije Kovačevića. Za dobrobit ne samo njega, nego i Sanskog Mosta i IZ BiH u cjelini.
Bedrudin GUŠIĆ

Danas je u džamiji u Šipovu, nakon podne namaza, u povodu obilježavanja 12. obljetnice otvorenja iste, izveden prigodan mevludski program u kojem su sudjelovala djeca-polaznici mektebske nastave tamošnjeg džemata. Program je vodio imam džemata Šipovo Sadik ef. Đulabić.

Prisutnima se obratio i vakif te džamije Asim Hamidović koji je podsjetio na njegove temeljne motive koji su ga opredjelili da uloži svoja sredstva za obnovu te džamije i pripadajućih drugih sadržaja a oni su da to hair djelo služi narodu toga kraja. Istakao je da je u Šipovu po popisu iz 1991. na području opštine Šipovo živjelo nešto preko 2.800 Bošnjaka, da ih je u vrijeme otvorenja džamije, dakle prije 12 godina bilo 640, a danas oko 400.

Potom je o značaju džamije, posebno za Bošnjake džemata opštine Šipovo, govorio glavni imam Medžlisa IZ Jajce prof. Zehrudin ef. Hadžić. Iskazao zahvalnost vakifu džamije, imamu, višegodišnjem predsjedniku Džematskog odbora i današnjem muteveliji Nakibu Musagiću kao i svim džematlijama koji su dali svoj doprinos obnovi ove džamije i njenoj višestrukoj funkciji svih proteklih 12 godina.

Nakon programa proučena je hatmenska dova za roditelje vakifa Asima Hamidovića i njegove hanume Aide Hamidović, rođ. Dedić. Vakif je podijelio i prigodne poklone mektebskoj djeci – izvođačima programa.

Bedrudin GUŠIĆ


 

 

 

Evo još fotki: