Srpska pravoslavna crkva između genocida i ekumenizma: Svešteni “Koran” za “Srbe muhamedance”

Posted: 26. Juna 2017. in Intervjui

Piše: Safet Kadić

Mićo Ljubibratić

“Duša srpskog naroda”, odnosno njeni predstavnici poput Miće Ljubibratića, bili su nosioci i organizatori tzv. hercegovačkog ustanka 1875. godine, poznatog pod imenom “nevesinjska puška”, na čijim se dostignućima i idejnim osnovama zasniva i sadašnja RS. On je imao izrazit antibosanski, antibošnjački i antimuslimanski karakter i katastrofalne posljedice po Bosnu i Bošnjake. Historijske su činjenice da je ustanak iniciran i sponzoriran iz Srbije, uz podržku majčice Rusije, a crkve su se koristile kao logističke i zavjereničke baze. Po uzoru na Karađorđev ustanak u Srbiji 1804. godine, počinjena su dotad neviđena zvjerstva, ubistva, paljevine i otimačine i nebrojeni zločini. Ustanici su po cijeloj Hercegovini spaljivali kompletne begovske porodice u njihovim kulama. Potomci nekih koji su preživili taj zvjerski pokolj iz Blagaja, Nevesinja, Mostara, Čapljine, Počitelja, Domanovića, Stolca danas žive u nekoliko sela pored Drača u Albaniji, kao što su Borak i Kodžaz. Ustanak je na kraju ugušen, ali je on bio povod za odluku Berlinskog kongresa 1876. za evropskim uspostavljanjem reda u Bosni, odnosno za austro-ugarsku okupaciju Bosne i Hercegovine dvije godine kasnije. Historija se ponovila u posljednjoj deceniji 20. stoljeća u mnogo drastičnijem obliku. Ono što nisu uspili 1875. godine, uspili su stotinu dvadeset godina poslije, 1995. godine, ne samo uz blagoslov nego i aktivno učešće crkve i mantije.

U okrilju te crkve prevedena je i muslimanska sveta knjiga Qur'ān, a preveo ju je niko drugi do sveštenik i vođa hercegovačkog ustanka Mićo Ljubibratić 1895. godine, s proklamovanom prijetvornom namjerom za izmirenjem sa “muhamedancima srpske nacionalnosti”, a stvarnim ciljem uspostavljanja velikosrpskog patronatstva nad desetkovanim i posrnulim Bošnjacima. Razumije se, nije preveden sa arapskog originala, nego sa ruskog, a i ruski sa francuskog. Od uleme je dočekan kao antiislamski potez par exellence. Jedan anonimni autor iz Bosne u zvaničnom glasilu skadarskog vilajeta propratio je Ljubibratićev prijevod Kur'ana izrijekom “da Kur'an na srpskom jeziku što je izašao u Beogradu ne može biti ni u najmanjoj mjeri adekvatan originalu”, a po svjedočenju historičara Muhameda Hadžijahića, bošnjački časopis iz tog vremena “Hikjmet” nije se ženirao da ustvrdi da je uvođenje prijevoda Kur'ana “u svaki islamski narod … skrajna i najviša želja svih kolonizatora”. Hadžijahić zaključuje: “Po svemu se čini da je ovaj podhvat bio motiviran prije svega političkim razlozima s tendencijom da se izdanjem prijevoda Kur'ana postignu kod Bosanskih muslimana određeni nacionalno-politički efekti…”. Nije nimalo začudno što Ljubibratićev sljedbenik, savremeni srpski orijentalista i antiislamski ideolog, koji fabrikuje priče o vehabijama i islamskim teroristima, patološki islamofob, Darko Tanasković tvrdi da je ovaj Ljubibratićev prijevod “jezički i stilski najbolji, a značenjski zadovoljavajući”, jer jezik i stil prijevoda Qur’ana Hercegovca Miće Ljubibratića gotovo da je prekopiran iz prijevoda Biblije, tačnije Novog zavjeta Vuka Karadžića. Nije nikakvo čudo jer Ljubibratić je bio sveštenik i zakleti sljedbenik ideja Vuka Karadžića i njegovog savremenika, hercegovačkog jeromonaha i arhimandrita Joanikija Pamučine.

Ljubibratić je i sam naziv Koran (ar. ﺍﻟﻗﺮﺃﻦ, izg. Al-Qur’ān) prilagodio svome izgovoru: arapsko /u/ zamijenjeno je sa /o/, koje kao glas i grafema ne postoji u arapskom jeziku, a arapski grleni preglas iznad /a/ jednostavno amputirao, pa je njegov naziv postao grafemski i glasovno potpuno identičan nazivu jednog romanijskog lokaliteta u blizini pala (Koran) ili nazivu rijeke koja čini Plitvička jezera (Korana). Inače, izgovor Bošnjaka i Srba na opoziciji u:o razlikuje se i u drugim riječima: Mušćanica (Bošnjaci) prema Mošćanica (Srbi), Dobuje (Bošnjaci) prema Doboj (Srbi), itd. I danas mediji koji baštine tu tradiciju arapska imena transkribuju sa /o/ umjesto /u/, pa će biti Mohamed (prema engleskoj transkripciji), umjesto Muhammed, Hosni (Mubarak), umjestu Husni(ja) (Mubarek). Ljubibratićev Koran je objavljen na “spskom pismu ćirilici” u vrijeme dok je još postojalo kolebanje kod Bošnjaka u pogledu prihvatanjanekog neorijentalnog pisma, na kojima je do tada gajena pismenost, i kada je latinica sve više dobijala primat, a uspostavljanjem austro-ugarske vlasti i zvanično prihvaćena. U njegovom crkvenom Koranu u potpunosti je prihvaćen pravoslavni crkveni vokabular, terminologija i frazeologija Novog zavjeta, dosljedno je provedena Vukova ijekavica, zatim princip štakavizma, nasuprot bosanskom samorodnom šćakavizmu, itd. Vjerovatno taj Koran danas ne koristi ni nekadašnji bosanski reditelj Emir Kusturica koji je nakon konverzije u pravoslavlje izjavio: Ja sam Srbin, a Srbin ne može biti musliman, što kako smo vidili, nije u skladu sa hegemonističkim shvaćanjima najvećih srpskopravoslavnih autoriteta sa područja Hercegovine i Pive i Drobnjaka: Vuka Karadžića, Joanikija Pamučine i Miće Ljubibratića. Posebno je znakovito da su sve te jezičke osobine iz Ljubibratićeva Korana privladale i u Rječniku bosanskog jezika u odnosu na izvorne osobine bosanskog jezika i tako postale leksička norma koju su ustanovili sami Bošnjaci, ali to ne treba čuditi one koji znaju ko je bio urednik ovoga bezprizornog leksikona, koji je svoje jezičko znanje sticao na djelima arhimandrita Joanikija Pamučine. Po svemu se čini da je “crkva i mantija” mnogo više udaljila ljude, istinu i pravdu od ove zemlje, nego što je spremna za ekumenski dijalog sa “muhamedancima srpske nacionalnosti”.Hoće li neko buduće vrijeme demantirati riječi Maka Dizdara kada kaže: Bosni je suđeno da sanja o pravdi, da radi za pravdu i da na nju čeka, ali da je ne dočeka.


OPREČNI STAVOVI PROF. KADIĆA I PROMOTORA REIZDANJA LJUBIBRATIĆEVOG PRIJEVODA “KOPAHA”

Međutim, iz donja dva priloga (klikni na linkove) se nedvosmisleno može zaključiti da garnitura iz IZ BiH i Muftijstva banjalučkog, promovirajući reizdanje prijevoda “KOPAHA” Miće Ljubibratića, nije na istim valnim dužinama sa tvrdnjama prof. Safeta Kadića izrečenim u gornjem njegovom tekstu. Više je nego očito da se dokumentirani stavovi prof. Kadića o ulozi Ljubibratića u “Nevesinjskoj pušci”, ciljevima i sadržaju ustanka, njenim posljedicama po bošnjački narod toga kraja, inspiratoru i sponzoru prevođenja Kur'ana te njegovim političkim motivima itd., nimalo međusobno ne podudaraju. Naprotiv, u potpunoj su suprotnosti. Također, bar potpisnik ovih redova nije imao priliku da pročita ili čuje stav stručnih ljudi o vjerodostojnosti Ljubibratićevog prijevoda. O nekim bitnim lingvističkim propustima bilo je već riječi u Kadićevom tekstu.

Imajući u vidu gore navedene kontroverze koje se isprepliću između Kadićevog teksta i promotora (a vjerovatno i sponzora) reizdanja Ljubibratićevog prijevoda “KOPAHA”, nameće se logično pitanje šta je motiviralo promotore i vjerovatne sponzore ovog reizdanja, i to baš u ovo vrijeme i, k tome, u jednoj Banja Luci? S obzirom na mnogo toga viđenog i lično doživljenog u posljednjih godinu dana, posebno posljednjih nekoliko dana, meni su njihovi motivi jasni kao dan. A vama?

No, kliknite na slijedeće linkove:

http://www.muftijstvobanjalucko.ba/index.php/vijesti/12-teme/255-kopah-prijevod-kur-ana-mice-ljubibratica-hercegovca

http://www.nezavisne.com/novosti/drustvo/U-Banjaluci-promovisan-Koran-prevod-Kurana-na-cirilici-FOTO/368325

Bedrudin GUŠIĆ

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s