U susret Maršu mira ili zašto trebamo svi biti u Srebrenici 11. jula?

Posted: 22. Juna 2017. in Intervjui

Piše: Mr. sci. Edin Osmančević

Juli mjesec je ponovo tu! Ne znam da li nas je ikoji mjesec tako obilježio kao ovaj 7. mjesec u godini? Mjesec miješanih osjećanja srebreničkog inferna i ljetnog odmora kad željno iščekujemo susret sa našom domovinom.

Već osmu godinu odmor započinjem Maršom mira! Polazna tačka Žepa, orijentir Srebrenica, krajnja destinacija Potočari! Marš dugačak 60-tak kilometara. Cilj je dostojanstvenim maršom evocirati patnje šehida i golgote kroz koju je prošao ovaj narod, pomoći istovaru transportovanih tabuta i pomoći familijama  da nađu svoj smiraj dostojanstvenom dženazom! Željno očekujem susret sa učesnicima marša: našim Mujom Zimićem, vođom marša,  golobradim mladićem koji je kao dijete preživio Žepski genocid, mojim dragim planinarima i vatrogascima iz Mostara Mirom, Zukom, Ibrom, Sabirom i brojnim drugim. Ljudinama sa  srcem kao soliteri! Želim da se napijem ledhladne žepske vode koja izvire ispod žepske džamije, najukusnije vode  na svijetu, vode koja utli i glad!

Ja, Banjalučanin, sam se davno odlučio da svakog 11. jula moram doći u Srebrenicu! I po cjenu da dam otkaz ukoliko mi poslodavac ne odobri godišnji odmor  u ovom periodu! Možda je jedan od razloga mog dolaska što je i moja supruga Amra iz Bratunca, čija je kuća samo 4 km udaljena od Potočara! Možda i zato što je više od 90 Ahmića iz njene bliže i dalje familije ubijeno  i čija su imena uklesana u Memorijalnom centru u Potočarima.

Međutim, glavni razlog su dva momenta, dva događaja koja su me obilježila!

Događaj 1.

Jednog sparnog ljeta boraveći u Voljevici, selu nadomak Bratunca, imao sam čast da sretnem staricu od 70 godina Abidu (rođ.Ahmić) kako vrijedno skuplja sijeno i brine se o kravama i ovcama. Vratila se ova starica u svoje Sikirice nakon srebreničkog genocida u kome je izgubila svo troje djece i muža, na svoje ognjište, tik uz rijeku Drinu, ponovo dižući svoj dom iz pepela. Sa visoravni na kome se nalazi kuća pruža se veličanstveni pogled na dolinu i Drinu, a tamo još dalje vide se obronci planina u Srbiji. Ugledavši mene, suprugu i tada moja dva sina, 9 i 12 godina stara, onako kako to samo bosanska žena-heroj može, prestade radit, obrisa teški znoj sa lica i potrča u svoju kuću da nam iznese ono što je najbolje imala! Pričajući svoju životnu priču, smrt njene djece i muža, u jednom trenutku zastade i reče nam:

” Dragi moji, moja djeca i muž su ukopani u Potočarima. Neka ih tamo, neka su našli smiraj sa hiljadama drugih, rahmet im! To ne mogu promijeniti. Oni su ubetonirali svoje živote u ovu našu lijepu Bosnu i Hercegovinu! Ali na vama  je i vašoj djeci da obilazite ova ognjišta i mezare, proučite Fatihe i ne zaboravite što nam se desilo…..” .  Svakako da se nisam mogao oduprijeti suzama koje su navrle na oči. Pitao sam se u sebi da li je moguće da ova žena u svoj  boli, halali živote svojih najvoljenijih, a tako malo traži od mene? Za mene više nije bilo dileme: Srebrenica me se tiče, tiče me se nevina ljudska  bol.  Srebrenica je moj hadž  i moja obaveza  prema  svim  žrtvama genocida!

Događaj 2.

Svoju  prvu posjetu sa familijom Memorijalnom centru u Potočarima neću nikad zaboraviti. Naime, obilazeći more nišana, skrhani tugom i boli, supruga i ja nismo ni primjetili da nam je mlađi, tada devetogodišnji sin Adin, prosto  nestao. Zabrinuti, dali smo se u potragu i nakon izvjesnog vremena našli smo ga kako kleči pored svježe humke. Plačući,  jedva kroz suze, pokazujući na mezar me je upitao: ” Babi, a zašto su i njega ubili?” Prstom je pokazivao na mezar dječaka manjeg uzrasta nego što je on sam bio!

Neko će me možda osuditi zašto sam svoju djecu izlagao ovakvim traumama. Danas njih dvojica, studenti medicine, jako dobro znaju što se dogodilo u Srebrenici. Za njih nikada nije bilo dileme! Istina je gorka, bolna, teška  ali i mehlem za dušu u borbi za pravdu i budućnost! Nakon pada fašizma u Njemačkoj, saveznici su organizovali kolektivne posjete njemačkih građana, žena i djece koncentracionim logorima u Dahau, Aušvicu i drugim stratištima na kojima je počinjen holokaust. Tek tada je počeo proces denacifikacije i svijesti  o dimenziji zločina i suočavanja sa teškom istinom!

U Srebrenici se desio fašizam i genocid! U Srebrenici će fašizam biti poražen! Želim da vjerujem da će prije svega srpska omladina iz Srebrenice i Bratunca početi da obilazi Memorijalni centar, jasno poručujući da neće biti taoci neofašističke politike. Baš onako kako je to poručila omladina Jajca, jasno protestvujući protiv podjela u školama! I baš onako kako to poručuju hrabre  ”Žene u crnom”, ne prihvatajući kolektivnu odgovornost srpskog naroda, osuđujući ratne zločince.

Radujem se Maršu mira….. Kolona će krenuti dostojanstveno ka Zlovrhu, odakle se pruža prelijep pogled, zaustavit ćemo se na mjestu pada helikoptera i  pogibije hrabrih ljekara i pilota koji su žrtvovali svoje živote spasavajući ranjene i bolesne. Zanoćit ćemo u šatorima u Ljeljendolu, a rano ujutro krenut ćemo ka Srebrenici, prisustvujući času historije, ali  gdje će nas dočekati suze tuge ali i suze radosnice da šehidi nikad neće biti  zaboravljeni. U Potošarima ćemo brižno iznijeti iz kamiona kosti ubijenih šehida, a onda se se pripremiti za dostojanstvenu dženazu 11. jula.

Ovo je najmanje što moja familija i ja  možemo da učinimo za nanu Abidu i za sve one koji su izgubili svoje najmilije!

komentara
  1. Mujo kaže:

    Hvala ti prijatelju na divnim riječima…..

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s