Dr. sc. Enes Osmančević, vanredni profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli i Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu: POLITIKA U BiH JE U OSNOVI ANTIINTELEKTUALNA I PREZIRE SVAKU VRSTU INTELEKTA I INTELEKTUALNOG RADA

Posted: 1. Juna 2017. in Intervjui

Kaže se da je štampa tokom svog razvoja proizvela dva suprotna fenomena: nacionalizam i demokraciju. Problem sa BH medijima je u tome što sve više njih, pod utjecajem nacionalista, sve više proizvode nacionalizam, a sve manje demokraciju. Osim časnih izuzetaka…..Najveći pritisak na medije vrše nekapacitativni i neprosvijećeni političari sa totalitarnom tendencijom vladanja. Oni su isključivi i potpuno netolerantni prema drugačijim mišljenjima. Oni politiku poimaju kao vladanje drugima, tačnije potčinjavanje drugih i odlučivanje o sudbinama drugih ljudi,  a ne poimaju politiku kao javnu stvar i učenje o biranju najboljih opcija…..Zapravo ima slobodnih i neovisnih novinara koji nalaze načine da saopće svoje mišljenje na različite načine – sve češće je to u online sferi komunikacije, u kojoj i Vi djelujete……Tokom posljednjeg rata u BiH mediji su, najčešće kroz tzv. „patriotsko novinarstvo“, a tačnije – kroz ratnu propagandu stvorili etno-nacionalnu homogenizaciju  i monolitnost mišljenja kroz kolektivne identitete, gušeći slobodu pojedinca……Ne postoji racionalan, na argumentima zasnovan dijalog ili polilog. Umjesto civiliziranih rasprava, na djelu su svađe, omalovažavanja, vrijeđanja, prijetnje, ucjene. To je primitivan način da se neko pozicionira u javnom dijalogu. Političari koriste neprimjeren jezik, vrijeđaju jedni druge, ali i omalovažavaju društvene grupe, etnije, pa čak i čitave narode…..Od ove generacije političara u BiH koji su na sceni desetljećima – uglavnom se može učiti samo umijeće laganja, manipulacija, samoreklamerstvo, narcizam, nekompetentnost, demagogija…..Sloboda govora u BiH je ugrožena. Svjedoci smo sve brojnijih napada na novinare. Svjedoci smo sve brutalnijeg obračuna političara sa političkim neistomišljenicima. Model je otprilike slijedeći: Političar verbalno napadne neistomišljenika, a onda ga dočeka i „razvlači po blatu“ armija partijskih poslušnika u komentarima na portalima i društvenim mrežama…..Znanstveno-istraživački rad je na marginama društvenog interesa. Uzrok tome je politika kojoj ne treba nikakvo istraživanje, nikakvo propitivanje bilo čega, već status quo postojećih odnosa…..Valja podsjetiti da je oblast visokog obrazovanja u nadležnosti kantona, a ne države. To je  svojevstan apsurd u kojem je visoko obrazovanje, univerziteti i kategorija univerzalnog znanja, na kojoj je naročito insistiralo Prosvjetiteljstvo, svedena na kategoriju parcijaliteta. To je svojevrsni trijumf provincijalizma, i u konačnici provincijalizacija visokog obrazovanja…..Politika je dovela do toga da danas niko tačno ne zna koliko ima univerziteta u BiH. Univerziteti niču kao gljive poslije kiše, bez transparentnosti u procesu apliciranja za dozvole i odlučivanja u dodjeli dozvola za rad. Univerzitete otvara gdje ko hoće i kako ko hoće, bez ispunjavanja osnovnih standarda za vršenje visokoobrazovne djelatnosti…..

Enes Osmančević je doktor žurnalističkih nauka, vanredni profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli i Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Diplomirao je, magistrirao i doktorirao na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Član je Odbora za politologiju Akademije nauka i umjetnosti BiH.

Koristio je tri vrste programa međunarodne akademske razmjene: Program studijskog usavršavanja Relations Between Government and the Media (Odnosi između vlade i medija) 1999.godine u SAD. Završio je specijalističku edukaciju Federalism, Democracy and Human Rights  (Federalizam, demokracija i ljudska prava) 2000.godine, na Univerzitetu ULB u Briselu, Belgija. U akademskoj 2003-2004. godini koristio je stipendiju Vlade SAD u okviru Junior Faculty Development Program i boravio na University of Tennessee u Knoxville-u, u SAD.

Bio je predsjednik Asocijacije US Alumni u BiH i član je Žalbene komisije Vijeća za štampu BiH.

Objavio je 4 knjige i 20 naučnih i stručnih radova o informatizaciji, novim medijima i javnom mnijenju u domaćim i međunarodnim časopisima. Sudjelovao je u brojnim istraživačkim projekatima, kao i u radu mnogih domaćih i međunarodnih simpozija i konferencija o medijima.

Kako generalno ocjenjujete ulogu medija u bh. društvu?

OSMANČEVIĆ: Generalizacijom gubimo iznijansiranost u percepciji i vrednovanju medijskih različitosti, vrstama medija, vlasništva, orijentiranosti, pa zbog toga ni ocjena medijskih uloga ne može biti precizna i općevažeća za sve medije.

Trebamo razlikovati uloge privatnih i javnih medija. Privatni su profitno orijentirani, a javni bi trebalo da služe javnom interesu, odnosno produciraju informacije od javnog interesa. Informacije od javnog interesa su sve one koje omogućavaju orijentaciju i donošenje odluka.

Trebamo razlikovati tradicionalne od novih (ili online) medija, lokalne od nacionalnih, regionalnih, globalnih… Trebamo, također, imati u vidu da mediji s jedne strane utječu na društvo, ali s druge – odražavaju sliku društva i sve one dobre i loše strane tog društva.

Osim toga, valja se podsjetiti da se vremenom,  sa novim društvenim odnosima, mijenjaju i medijske uloge.

S tim u vezi možemo konstatirati da su mediji u BiH prolazili kroz različite faze, i da su u njima imali različite uloge: U ratnoj fazi neki novinari i mediji imali su izrazito ratnohuškačku ulogu, a neki su branili općecivilizacijske vrijednosti.  O tome je pisalo više domaćih i inostranih autora. U poratnoj fazi u medijima je dominirala ratna terminologija, a neki mediji je još uvijek koriste. U novijoj fazi sve više medija je pod utjecajem vlasti i političkih partija, i sve se više stavljaju u službu političke propagande i širenja netrpeljivosti prema političkim neistomišljenicima.

Kaže se da je štampa tokom svog razvoja proizvela dva suprotna fenomena: nacionalizam i demokraciju. Problem sa BH medijima je u tome što sve više njih, pod utjecajem nacionalista, sve više proizvode nacionalizam, a sve manje demokraciju. Osim časnih izuzetaka…

Zbog svega navedenog ocjena uloge medija u BH društvu može  biti ambivalentna: S jedne strane, uprkos padu novinarskih standarda, mediji još uvijek osiguravaju raznovrsnost informacija i pluralizam mišljenja, a s druge zbog pogubnog utjecaja nacionalističkih politika nisu uspjeli stvoriti javno mnijenje u političkom, građanskom smislu, a time ni izvršiti svoju ulogu u demokratizaciji društva.

Da li su neki mediji u našoj zemlji uzurpirani i od koga, eventualno?

OSMANČEVIĆ: Na žalost jesu. Uzurpirani su najviše od strane političkih partija i njihovih lidera, ali i od predstavnika vjerskih zajednica, ratnih profitera i novopečenih bogataša, različitih lobija i centara moći.

Najveći pritisak na medije vrše nekapacitativni i neprosvijećeni političari sa totalitarnom tendencijom vladanja. Oni su isključivi i potpuno netolerantni prema drugačijim mišljenjima. Oni politiku poimaju kao vladanje drugima, tačnije potčinjavanje drugih i odlučivanje o sudbinama drugih ljudi,  a ne poimaju politiku kao javnu stvar i učenje o biranju najboljih opcija. Oni se neumjereno nameću medijima, kadroviraju u medijima, prijete, zastrašuju i harangiraju političke neistomišljenike i višestruko negativno utječu na medijsku produkciju, javnost, kulturu komuniciranja i političku kulturu. To su velike štetočine.

Ima li kod nas istinski slobodnih i nezavisnih medija i koliko su oni utjecajni u svojim medijskim prostorima?

OSMANČEVIĆ: Na sreću ima. Malo ih je i nisu toliko utjecajni, ali ih ima. Zapravo ima slobodnih i neovisnih novinara koji nalaze načine da saopće svoje mišljenje na različite načine – sve češće je to u online sferi komunikacije, u kojoj i Vi djelujete.

Postoji li u suštinskom smislu  bh. javnost kao jedan pojam ili je i ona, ako je ima, isparcelizirana, posebno po etničkom principu?

OSMANČEVIĆ: Na žalost mediji u BH društvu tokom svog postojanja nisu uspjeli inicirati stvaranje generalne, političke javnosti. Uzroci su višestruki, a temeljni je nesloboda ovdašnjeg čovjeka tokom burnih historijskih kretanja u dugom vremenu i različiti oblici nedemokratske vladavine.

Tokom posljednjeg rata u BiH mediji su, najčešće kroz tzv. „patriotsko novinarstvo“, a tačnije – kroz ratnu propagandu stvorili etno-nacionalnu homogenizaciju  i monolitnost mišljenja kroz kolektivne identitete, gušeći slobodu pojedinca.

Poslije rata taj trend je nastavljen nizom političkih i administrativnih nelogičnosti. Kao posljedicu svega imamo etno-teritorijalno isparcijaliziranu javnost, koja nije generalna, politička, pa ako hoćete i građanska javnost. Ta latentna javnost, zajedno sa ostalim akterima političke komunikacije – vlašću i medijima, kreira odnos višestruko negativnih utjecaja: Vlast vrši pritisak na medije i čini ih pristrasnim, mediji ne doprinose kritičkom preispitivanju stvarnosti, a time niti stvaranju svjesne i aktivne javnosti, a onda takva javnost ne vrši pritisak na vlast i medije da budu odgovorniji. Tako svi ostajemo u začaranom krugu niskog stupnja političke kulture sa obilježjima palanačkog i podaničkog.

Pratimo na mnogim bh. kanalima dijaloške emisije u kojima sudjeluju djelatnici iz raznih oblasti, posebno iz politike. Kako stoje stvari sa kulturom dijaloga, bilo s pozicije pozvanih u emisije ili s pozicije voditelja?

OSMANČEVIĆ: S obje strane stvari stoje loše. Kultura dijaloga u javnom komunikacijskom prostoru BiH gotovo da i ne postoji. Ne postoji racionalan, na argumentima zasnovan dijalog ili polilog. Umjesto civiliziranih rasprava, na djelu su svađe, omalovažavanja, vrijeđanja, prijetnje, ucjene. To je primitivan način da se neko pozicionira u javnom dijalogu. Političari koriste neprimjeren jezik, vrijeđaju jedni druge, ali i omalovažavaju društvene grupe, etnije, pa čak i čitave narode.

S druge strane imamo voditelje TV programa koji vrlo pasivno posreduju komunikaciju između sugovornika u pojedinim emisijama. Česta je forma intervjua vodiitelja sa jednim gostom, koja je često pretvori  u neku vrstu monologa.  Voditelji vrlo često ne smiju prekidati sugovornika, postavljati mu dodatna pitanja, a kamo li polemizirati sa njim, iznijeti suprotna mišljenja, ili strožije ga ispitivati.

Ipak, političari su medijski naeksponiraniji, posebno uoči izbora. Ima li se šta od njih novoga, a posebno konstruktivnog čuti i pokazuju li oni, barem pred izbore, da im je stalo do birača i do ispunjenja predizbornih obećanja?

OSMANČEVIĆ: Od ove generacije političara u BiH koji su na sceni desetljećima – uglavnom se može učiti samo umijeće laganja, manipulacija, samoreklamerstvo, narcizam, nekompetentnost, demagogija…

Na sceni je estradizacija politike, u kojoj su političari zaboravili šta je njihova društvena  uloga, pa se ponašaju kao zabavljači,  komičari, pjevači ili turbo folk zvijezde. Njima nije stalo do birača. Oni birače poimaju kao glasače. Bitni su im samo u tim predizbornim obećanjima dok ne dobiju njihov glas. A, onda ih zaborave do pred kraj izbornog perioda. Kod nas se politika vodi populistički među biračima sa niskim stupnjem političke kulture koji nisu zahtjevni, ne propituju gotovo ništa, pristaju na mnoge nelogičnosti i uglavnom se ne bore za svoja prava. To je, na žalost, plodno tle za svaku vrstu manipulacije.

Postoji li u BiH sloboda govora i ako postoji, može li se ona podvesti pod demokratska dostignuća političkih i vladajućih struktura ili društva u cjelini?

OSMANČEVIĆ: Sloboda govora u BiH je ugrožena. Svjedoci smo sve brojnijih napada na novinare. Svjedoci smo sve brutalnijeg obračuna političara sa političkim neistomišljenicima. Model je otprilike slijedeći: Političar verbalno napadne neistomišljenika, a onda ga dočeka i „razvlači po blatu“ armija partijskih poslušnika u komentarima na portalima i društvenim mrežama.

Osim toga, prisutan je neskriveni govor mržnje  u svakodnevnim izjavama  političara koji se manifestira kao negiranje zločina, veličanje totalitarnih ideologija i mržnje prema političkim neistomišljenicima. Na žalost taj govor mržnje, koji je prema krivičnim zakonima BiH krivično djelo – uglavnom ostaje neprocesuiran. Protiv govora mržnje, čije posljedice mogu biti  pogubne, za sada se bore samo novinarska udruženja, samoregulatorna tijela i pojedine NVO.

Na kraju, posebno je zabrinjavajući trend totalitarne vladavine BH političara na svim nivoima vlasti i među izabranim zvaničnicima iz gotovo svih partija.

Osim toga, u novinarskoj profesiji primjetna je sutocenzura, koja  je, u stvari, gora i od cenzure. Novinarske slobode su ugrožene, profesionalni položaj novinara je izrazito težak.

To su vrlo jasni indikatori da je sloboda govora ugrožena.

Da li je u našoj zemlji zamro znanstveno-istraživački rad?

OSMANČEVIĆ: Znanstveno-istraživački rad je na marginama društvenog interesa. Uzrok tome je politika kojoj ne treba nikakvo istraživanje, nikakvo propitivanje bilo čega, već status quo postojećih odnosa.

BiH je među zamljama u svijetu koje najmanje izdvajajaju za znanstveno-istraživački rad. Osim toga, profesori su od strane politike svedeni u rang administracije, nametnute su im velike norme sati predavanja, tako da se svakodnevno bore za egzistenciju i ne stižu istraživati. Plaće političara u vladama, ministarstvima, parlamentima, plaće direktora u javnim preduzećima i agencijama, članova Upravnih odbora i pravosuđu su i po nekoliko puta veće od plaća profesora. Politika u BiH je u osnovi antiintelektualna i prezire svaku vrstu intelekta i intelektualnog rada.

Na jednom forumu održanom prije nešto više od tri godine u Tuzli ste izjavili da je u BiH na sceni “srednjoškolizacija sveučilišta”. Hoćete li i za moje čitatelje obrazložiti tu tezu i da li je ona (srednjoškolizacija) prisutna i danas?

OSMANČEVIĆ: Srednjoškolizacija sveučilišta znači upravo ovo što ste problematizirali u prethodnom pitanju – nedostatak znanstvenih  istraživanja, po čemu se sveučilišta, univerziteti razlikuju od srednjih škola. Dakle, ono što sam već pomenuo u prethodnom odgovoru, samo predavanja bez istraživanja, loš materijalni položaj profesora zbog kojeg su primorani pristajati na velika opterećenja u nastavi, borba za te sate predavanja, za svakodnevnu egzistenciju, prijete da sveučilišta/univerzitete pretvore u srednje škole. To znači da bi univerzitetski profesori na predavanjima govorili o istraživanjima drugih, a ne svojim vlastitim. Time bi se izgubio karakter istraživačkog u visokoobrazovnim institucijama, a one bi se pretvorile u puki transfer znanja do kojih je neko drugi došao. U tehnološkom razvoju kasnimo za svijetom čitava desetljeća, a u proizvodnji ideja u društvenom životu čak stoljeće, a možda i stoljeća.

Uzrok tome je antiintelektualni karakter vlasti, koji se manifestira i u nekapacitativnosti kantona, premijera i ministara da menadžiraju visokim obrazovanjem. Valja podsjetiti da je oblast visokog obrazovanja u nadležnosti kantona, a ne države. To je  svojevstan apsurd u kojem je visoko obrazovanje, univerziteti i kategorija univerzalnog znanja, na kojoj je naročito insistiralo Prosvjetiteljstvo, svedena na kategoriju parcijaliteta. To je svojevrsni trijumf provincijalizma, i u konačnici provincijalizacija visokog obrazovanja.

Da li je u našoj zemlji, koja ima nešto preko 3,5 miliona stanovnika i koja je prostorno mala, previše univerziteta/sveučilišta? Da li je i tu prste umiješala politika?

OSMANČEVIĆ: Politika je dovela do toga da danas niko tačno ne zna koliko ima univerziteta u BiH. Univerziteti niču kao gljive poslije kiše, bez transparentnosti u procesu apliciranja za dozvole i odlučivanja u dodjeli dozvola za rad. Univerzitete otvara gdje ko hoće i kako ko hoće, bez ispunjavanja osnovnih standarda za vršenje visokoobrazovne djelatnosti.

Nemam ništa protiv privatnih univerziteta i zdrave konkurencije ako je zasnovana na jednakim kriterijima i dosljednom ispunjavanju standarda. Na žalost, i ovo malo propisanih standarda često se ne poštuje. O tome svjedoče rijetki inspekcijski nadzori ali i nezadovoljni klijenti. Tretiranje visokog obrazovanja samo kao profita, mogućnosti za brzu zaradu, a zanemarivanje društvene uloge visokog obrazovanja stvoriće niz problema s kojima ćemo se tek suočiti u godinama koje dolaze.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

OSMANČEVIĆ: Hvala Vama.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (898)


 

komentara
  1. damir kaže:

    u nasoj zemlji zvanoj bih ima svega previse i hidza i njihvi vodja a poltivara da nepisem kao i administracije.a samo radni mjesta nema previse u toj maloj nasoj zemlji zvanoj bih,ali bez republike Srbske.i naravno bez te vladavine izmetbegovicevaca i sve te stranke zvana S.D.A.nema tuj napredka jer munaflikluk vlada.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s