Hadžinica Aiša Softić, autorica knjige NANA'S SHOES (NANINE CIPELE): NASTOJMO KAO LJUDI TRAŽITI SVJETLO U SVAKOM ČOVJEKU…

Posted: 19. Marta 2017. in Intervjui
Naime, nakon što sam za 20 mjeseci završila program za master degree, ja očekujem da mi se poveća plata. Naime, završila sam krajem augusta, proleti septembar pa oktobar ali ništa ne bi od povećanja. Ja nazovem nadležne i pitam šta je s povećanjem a oni rekoše da će se to desiti “za dvije sedmice”, odnosno u slijedećem čeku. I desilo se i to na Hadžili bajram. Onda se ja sjetim kada mi je direktor srednje škole u Bosanskoj Gradišci prije 18 godina samo meni kao muslimanki odbio da isplati bonus objašnjavajući da ja, pošto ne slavim Božić, ne mogu niti dobiti taj bonus, već za moj vjerski praznik – Bajram, što sam opisala i u knjizi. I evo, taj Bajram je došao nakon 18 godina, ali ne u mome zavičaju, nego ovdje u Americi…..Ovdje kažu da se mora biti u nečijim cipelama da bi se znalo kako je toj i toj osobi. Kod nas u Bosni kažu da se mora biti u nečijoj koži.Eh, tao sam ja stavila te nanine cipele…..Ja sam u knjizi spomenula moju komšinicu Ljubicu. Ona me prijatno iznenadila kada nas je pozvala u svoju kuću da noćivamo, umjesto u kukuruzima što smo činili u nekim opasnim situacijama po nas. Kada sam spomenula da ja ne mogu doći bez moje nene koja je bila prava muslimanka, sa šamijom na glavi, u dimijama, bluzi dugih rukava, a Ljubica je znala nenu jer smo mi bile komšinice, ona kaže: “Pa naravno, sa nenom (svi smo je zvali nena, op. A.S.). Ja želim da i nena dođe”. Onda sam shvatila da Ljubica stvarno želi da pomogne meni, neni i mome tada 14-togodišnjem sinu Samiru. Zatim Jelena, koja je bila profesorica biologije, naprimjer, kada su nama muslimanima isključili telefone, jednom Jelena bahnu na moja vrata…..Ponudila mi je a potom dala svoju ličnu kartu kada sam konačno napuštala Bosansku Gradišku odlazeći sa sinom za Ameriku, preko Beograda…..Bila sam potpuno predana Allahovoj volji. Ja sam iskreno vjerovala da će me On nagraditi. Ja sam mislila da ću umrijeti kao šehid – na svome pragu, braneći svoju kuću i porodicu, pa sam vjerovala da će mi Allah dati nagradu na ahiretu. I bila sam spremna na to. Ja nisam ničim pokazala da izazivam neke smutnje na dunjaluku, ali šta god je Allah odredio, bila sam spremna da prihvatim….Grafiku je radila jedna djevojka iz Daytona (nešto mi poznato to mjesto, op. B.G.) koja se zove Feiruz Bakthir. Ona je jednom bila dobitnik prve nagrade za grafiku u Washingtonu DC. Znajući za nju, pitala sam nju i njene roditelje o mogućoj ideji za grafičko rješenje i rečeno mi je neka to bude Bosna sa mostom koji treba da simbolizira premošćavanje svih nedaća koje su zadesile našu zemlju i da oni nikada više ne budu zatvoreni…
 
Oni koji me prate znaju da pokušavam jednim razgovorom predstaviti svakog ko napiše i izda knjigu i koji mi je dostupan. Zašto bi onda moja današnja sugovornica bila izuzetak? I, k tome, ovaj razgovor je za mene imao i jednu dodatnu, emocionalnu aromu, jer je hadžinica Aiša bila školska kolegica moje supruge, a ja školski kolega njenog supruga, dr. Huseina Softića. Kakva slučajnost! Ma, jok, ništa na ovome svijetu nije slučajno!
Es-selamu alejkum, poštovana hadžinice! Dobro došla u moju, kako ja to šeretski volim reći, medijsku kuću.
 
SOFTIĆ: Alejkumu selam! Meni je drago da sam ovdje.
 
Povod za ovaj razgovor je Tvoja knjiga NANA'S SHOES (NANINE CIPELE) i koju sam skupa sa članovima moje familije pročitao, a pročitali su je, siguran sam, još mnogi drugi i ovo neće biti razgovor o sadržaju knjige, nego o nekim detaljima, porukama ili percepcijama koje knjiga nužno proizvodi kod čitatelja. Dakle, koliko je trajala priprema za ovo štivo, odnosno kada je započeo rukopis a kada je završio?
 
SOFTIĆ: Pa neki rukopisi su nastali još u toku rata kao naprimjer moja borba za pšenicu (htjeli su joj neki Srbi u Bosanskoj Gradišci oteti čitav godišnji urod, op. B.G.), pa moj posljednji radni dan u školi, prije otpuštanja, neki emocionalno jaki događaji koji su ds dešavali u to vrijeme ostavili su traga u meni pa nisam mogla da ih ne zabilježim.
 
A kada je nastavo kompletan rukopis?
 
SOFTIĆ: Kada sam došla u Ameriku (Cincinnati, Ohio, op. B.G.) su bili neki drugi prioriteti preda mnom. Naime, trebalo je snaći se u novoj sredini, početi raditi, opstati.. tako da sam morala ovdje ponovo ići u školu pa potom počela raditi kao učiteljica, nagovarali su me onda da upišem i studiram za master degree (postdiplomski studij, op. B.G.), čemu sam se opirala. Naime, nisam to imala ni u Bosni, već sam imala fakultetsku diplomu. Ali, valjda je tako određeno da radim sa pet drugih učiteljica koje su u jednom trenutku upisale taj program online. Ja nisam znala ništa oko kompjutora prije dolaska u USA. Dakle, osim problema sa engleskim i nepoznavanjem rada na kompjutoru, tu je bila i moja dob kao prepreka – u tom trenutku 58 godina. Sve sam to navodila kao razloge zbog kojih sam odbijala upis na master degree. Međutim, moje kolegice – učiteljice su me i dalje ohrabrivale da ipak upišem, pa sam na kraju pristala. Eh, ovo upravo ima veze s knjigom. Naime, nakon što sam za 20 mjeseci završila program za master degree, ja očekujem da mi se poveća plata. Naime, završila sam krajem augusta, proleti septembar pa oktobar ali ništa ne bi od povećanja. Ja nazovem nadležne i pitam šta je s povećanjem a oni rekoše da će se to desiti “za dvije sedmice”, odnosno u slijedećem čeku. I desilo se i to na Hadžili bajram. Onda se ja sjetim kada mi je direktor srednje škole u Bosanskoj Gradišci prije 18 godina samo meni kao muslimanki odbio da isplati bonus objašnjavajući da ja, pošto ne slavim Božić, ne mogu niti dobiti taj bonus, već za moj vjerski praznik – Bajram, što sam opisala i u knjizi. I evo, taj Bajram je došao nakon 18 godina, ali ne u mome zavičaju, nego ovdje u Americi. Dakle, ovo povećanje na Hadžili bajram nije moglo biti slučajno. Onda sam taj detalj ispričala svojim kolegicama – učiteljicama, rekavši da se ovo mora negdje zapisati. One su me podržale i obećale naći izdavača. I tako sam ja 2010. počela pisati ovu knjigu.
 
Kada si završila kompletan rukopis?
 
SOFTIĆ: Završila sam ga 2013. godine.
 
Kada je knjiga štampana i izdana?
 
SOFTIĆ: Štampana je i izdana u junu 2015.
 
U Tvojoj knjizi je ispričana priča o golgoti, prije svega Bošnjaka iz Bosanske Gradiške i njene regije. Možda treba podsjetiti da je taj grad smješten na samoj granici sa Republikom Hrvatskom, što jeste bitno upravo zbog događaja koji su se desili 1991., 1992. i nadalje. Dakle, važno je zbog čitatelja naznačiti gdje se radnja knjige dešava, s jedne strane, a s druge, Ti sada sa familijom (suprugom, kćerkom, zetom i unucima) živiš u Cincinnatiju, u Ohaju, odnosno u SAD, gdje je knjiga rođena. Za one koji nisu čitali knjigu hoćeš li obrazložiti zašto takav naslov?
 
SOFTIĆ: Ovdje kažu da se mora biti u nečijim cipelama da bi se znalo kako je toj i toj osobi. Kod nas u Bosni kažu da se mora biti u nečijoj koži.Eh, tao sam ja stavila te nanine cipele…
 
Nana je Tvoja svekrva, sada rahmetli?
 
SOFTĆ: Da. Znači, mi bismo trebali obući njene cipele pa da vidimo kako je ona živjela, kud je isšla i šta je u životu preživjela.
 
Međutim, za njeno posljednje putovanje  nisu joj trebale njene cipele niti lična karta. To je snažno poentirano u samoj knjizi. I ona je otišla, cipele su ostale..?
 
SOFTIĆ: Jesu.
 
Znam se lično i sa autoricom dr. Svetlanom Broz, Titovom unukom, koja je neposredno nakon rata napisala i izdala knjigu DOBRI LJUDI U VREMENU ZLA i koju sam pročitao. Ne znam da li si čula za tu knjigu ali želim s njome načiniti uvod u moje slijedeće pitanje. Naime, ona je u toj knjizi navela puno primjera kada su u toku rata ljudi jedne etničke pripadnosti i kao većinski na nekim bh. prostorima, pomagali onima iz drugog naroda, a koji su bili u nevolji,  rizikujući ponekad i vlastite živote. Hoćeš li Ti i za moje čitatlje reći nešto i o Srbima koji su Tebi pomogli, budući da smatram da su zaslužili da ih se spomene i u ovom razgovoru, kao što su spomenuti i u knjizi?
 
SOFTIĆ: Svakako. Nekako mislim da je rat poseban test. Jer, mi mislimo da su nam neki ljudi prijatelji ili veoma malo poznajemo neke ljude dok ne dođu prave situacije. Rat je svakoga osvijetlio i stavio svakoga na pravo mjesto., shodno njihovom karakteru. Ja sam u knjizi spomenula moju komšinicu Ljubicu. Ona me prijatno iznenadila kada nas je pozvala u svoju kuću da noćivamo, umjesto u kukuruzima što smo činili u nekim opasnim situacijama po nas. Kada sam spomenula da ja ne mogu doći bez moje nene koja je bila prava muslimanka, sa šamijom na glavi, u dimijama, bluzi dugih rukava, a Ljubica je znala nenu jer smo mi bile komšinice, ona kaže: “Pa naravno, sa nenom (svi smo je zvali nena, op. A.S.). Ja želim da i nena dođe”. Onda sam shvatila da Ljubica stvarno želi da pomogne meni, neni i mome tada 14-togodišnjem sinu Samiru. Zatim Jelena, koja je bila profesorica biologije, naprimjer, kada su nama muslimanima isključili telefone, jednom Jelena bahnu na moja vrata. Prije toga smo se ponekad čule telefonom. Ona je znala da sam još u Gradišci pa bi me nazvala pitajući kako sam, šta radim i sl. I kada mi je došla kući, ispričala sam joj zbog čega me ne može više dobiti na telefon. Bila je začuđena i rekla je da ne bi vjerovala da joj je neko drugi to ispričao, ali pošto je čula upravo od mene, onda je, naravno, povjerovala. Ali, taj slučaj s telefonom je bio povod da joj kažem kako ne mogu kao muslimanka otići do Beograda, odnosno prijeći granicu na Drini, kako bih se srela sa svojom kćerkom Aidom koja je tada bila došla iz Amerike do Njemačke i bila spremna doletjeti do Beograda radi eventualnog susreta samnom. Ponudila mi je a potom dala svoju ličnu kartu kada sam konačno napuštala Bosansku Gradišku odlazeći sa sinom za Ameriku, preko Beograda.
 
Mislim da u ovoj priči trebamo spomenuti i Petra i Daru. Ipak ste s njima, odnosno njihovim autom, Ti i sin Samir prešli granicu u Rači, na rijeci Drini. Hoćeš li taj detalj ispričati?
 
SOFTIĆ: To je bio najstrašniji dan u mome životu.
 
To je bila 1995. nakon naninog preseljenja na ahiret?
 
SOFTIĆ: Jeste, bilo je to u maju 1995. kada je već situacija bila veoma loša, kuća mi je bila puna srpskih izbjeglica iz obližnje Hrvatske nakon akcije “Bljesak”. Dakle, kuću su mi praktično okupirali. Ja sam mislila da ja mogu biti u jednoj sobi sa mojim sinom, međutim ispalo je da ne može ni to pa moram otići ako želim živu glavu spasiti, kako moju, tako i moga sina. Dakle, pošto je most u Gradišci bio zatvoren zbog akcije “Bljesak”, jedina opcija je bila ići preko Rače za Beograd. Jedan dan sam pozvala Jelenu da razgovara sa mojim novim sustanarima, da sazna ko su, kakvi su…Ja sam nekako sa njihovim ženema i djecom i bila neposredna, svima sam im osim prostora za smještaj davala hranu, otvorila im svoje srce, shvativši i njihove muke, ali muškarci – glave tih familija, su nekako djelovali tajanstveno. Nakon što je razgovarala s njima, Jelena mi je rekla da čim prije moram sa sinom otići.
 
Ali, u jednom dijelu knjige si spomenula i indoktrinaciju Tvojih novih sustanara o muslimanima. Percipirali su nas kao neke ljude sasvim drugačije nego što to jesmo. Imali su, da pojednostavim, predrasude o nama. Ti si svojim primjerom njima pokazala naše pravo – humano lice. Ali, ipak si se njih morala klonuti, odnosno napustiti svoj dom, zavičaj, domovinu?
 
SOFTIĆ: Da! Nego, da se vratimo Petru i Dari koji su došli u Bosansku Gradišku iz Beograda i s kojima je bilo dogovoreno da nas voze. Tog ranog jutra, kada smo trebali krenuti, Petar (čovjek se drukčije zvao ali ovo ime mu koristim da ga zaštitim od eventualnih posljedica) se bio malo pokolebao ili možda prepao pa je tražio da to odgodimo za “slijedeći vikend”. Međutim, moja sestra Derviša, koja je posredovala ovom aranžmanu, je rekla da to ne dolazi u obzir jer “Bog zna šta se do tada može desiti i promijeniti…” Ipak, na kraju je pristao i krenuli smo. Taj put je za mene bio strašan. Toliko sam se plašila, jer sam imala iskustvo prethodnog pokušaja istim putem kada nisam uspjela prijeći granicu na Drini i sresti se sa svojom kćerkom Aidom. Dakle, išla sam na Jeleninu ličnu kartu, a Samir je imao rodni list na ime jednog Milana, a mi za graničnu policiju nismo bili ništa u srodstvu. Plašila sam se i zbog Jeleninog pitanja na ispraćaju “da li je Samir osunećen”, kojeg detalja se do tada nikad ne bih sjetila. Naime, u svim tim pripremama za odlazak nikome, pa ni meni, nije palo napamet da bi neki tamo graničari mogli insistirati i na takvoj provjeri. I onda me je Samir ohrabrio rekavši: “pa, mama, nemoj se sekirati, evo Drine blizu, proći ćemo…” A Petar je pred granicom razmišljao o drugim metodama prelaska – ilegalnim, ali je na kraju ipak krenuo na most. Odjednom je pretekao čitavu kolonu automobila koji su čekali prijelaz i stao iza prvoga u koloni. Kada je policajac uzeo ličnu kartu od mene, ja sam se sledila. Nešto je šuškao s papirima. Nisam znala kuda da gledam – preda se, u prvacu policajca ili… Prešli smo bez dodatnih pitanja, valjda što je Jelena iz Novog Sada a Petar i Dara iz Beograda. Ali, ja mislim da je to bila Allahova odredba da se mi konačno nađemo na drugoj obali Drine i nastavimo putem ka slobodi.
 
U knjizi si u mnogo situacija pokazala hrabrost, a naravno i strah, o čemu smo upravo govorili. Čime si taj strah najviše pobjeđivala, jer ipak je on potiskivan?
 
SOFTIĆ: Vjerom u Allaha. Bila sam potpuno predana Allahovoj volji. Ja sam iskreno vjerovala da će me On nagraditi. Ja sam mislila da ću umrijeti kao šehid – na svome pragu, braneći svoju kuću i porodicu, pa sam vjerovala da će mi Allah dati nagradu na ahiretu. I bila sam spremna na to. Ja nisam ničim pokazala da izazivam neke smutnje na dunjaluku, ali šta god je Allah odredio, bila sam spremna da prihvatim.
                                               Most nekada zvan “Bratstvo i jedinstvo” između dvije Gradiške
Ne mogu a da ne napravim jednu paralelu, s obzirom na ukupni sadržaj knjige, između onoga što je doživjela Tvoja majka rahmetli i njena porodica u Rudom za vrijeme Drugog svjetskog rata, i evo sada – vi, mi i svi Bošnjaci iz Bosanske Gradiške, Banja Luke, cijele Bosanske Krajine….BiH…Jesi li Ti razmišljala o toj paraleli da se nama, a pogotovo vama čiji korijeni dosežu u istočnu Bosnu i čije je muslimansko stanovništvo bilo žrtva četničkih zločina pola stoljeća prije, dakle da li si razmišljala da je to sve naš usud, sudbina, testovi na ovom dunjaluku. Evo, sada su Tvoji potomci ovdje, u Americi, pa nema šanse da se njima nešto tako kao Tebi i Tvojima dogodi. Jesi li, dakle, vukla neku paralelu od Rudog, preko Bosanske Gradiške do Cincinnatia?
 
SOFTIĆ: U početku, kada je moja majka rahmetli pričala nama – djeci o tim strahotama iz Drugog svjetskog rata a koji su se događali u Rudom, ja sam razmišljala na način kao da se to dešavalo nekada davno i nekom narodu koji je davno živio, iako sam rođena pet godina poslije završetka Drugog svjetskog rata. Tako da sam mislila de je to nemoguće da se ponovi. Ja sam kao dijete duboko vjerovala učiteljima da je Drugi svjetski rat bio uzrokovan nepismenošću ljudi, njihovim neznanjem, međutim, kad je rat počeo u Bosni, uvjerila sam se da su ga započeli kreirati oni najpismeniji. I strah me je bilo kad su se u Bosanskoj Gradišci bili počeli pojavljivati četnički simboli. Onda sam se sjetila priča moje rahmetli majke koji su sada bili moja stvarnost. Živjela sam do rata jedan normalan život, a kada je rat započeo, bila sam potpuno iznenađena i nepripremljena.
 
Pa svi smo. Baš si u knjizi podvukla kada Te onaj što je htio s Tobom mijenjati kuću slao u Visoko, među “Tvoje” i kada si ga odbila riječima: “Ja tamo ne znam nikoga, ovdje je moj svijet, moj narod, bez obzira ko se kako zove. Imali smo svi takve živote, manje više…
 
SOFTIĆ: Da, odgovorila sam mu da “moj narod nije nigdje do ovdje, gdje sam rođena, išla u školu, odrasla….”
 
Zašto izdanje ove knjige samo na engleskom?
 
SOFTIĆ: Eh, ja bih željela prevesti knjigu na bosanski i to mi je cilj. Nadam se da će se to ostvariti. Ali, odlučila sam se za verziju na engleskom iz više razloga: jedan od njih je da na taj način i svoj engleski poboljšam, drugi je da se nađem u ovdašnjim spisateljskim krugovima od kojih mogu dobiti sugestije i treći je razlog da verziju na engleskom može više čitaoca pročitati knjigu i upoznati se s tim šta se događalo, nego da odmah pišem na bosanskom.
 
A jesi li razmišljala i o bosanskoj verziji i zbog rodnog kraja, jer držim da je veoma važno da se knjiga pojavi i tamo?
 
SOFTIĆ: Jeste, pokušavala sam, zvala neke izdavačke kuće iz Sarajeva i Tuzle, ali uvijek bi me pitali ko je sponzor. I najčešće bi se na tome završavalo. Ja bih voljela da lično sponzorišen svoju knjigu na bosanskom jeziku.
 
I nisi odustala od toga?
 
SOFTIĆ: Ne, nisam nikako.
 
Kako često posjećuješ zavičaj?
 
SOFTIĆ: Ne baš svake godine…
 
Kuća je vraćena, odnosno u vašem posjedu?
 
SOFTIĆ: Jeste. U prosjeku u Bosansku Gradišku odlazim svake druge ili treće godine.
 
Da li si u kontaktu sa osobama koje su Ti pomogle i koje smo spomenuli u prethodnom dijelu razgovora? Da li si s njima u kontaktu odavde i da li ih srećeš kada odeš tamo?
 
SOFTIĆ: Da, Ljubicu srećem….
 
A Jelenu?
 
SOFTIĆ: Jelena je umrla iste te godine…
 
Pokoj joj duši!
 
SOFTIĆ: Da, pokoj joj duši. Ali sam u vezi sa njenom kćerkom. Pitala sam je hoću li spomenuti ime njene pokojne majke u originalu, budući da sam nekim ljudima u knjizi promijenila imena zbog njihove sigurnosti. Dakle, pitala sam Milanu, Jeleninu kćerku tako nešto a ona je odgovorila doslovno: “To će biti najveća počast mojoj pokojnoj majci da bude njenim originalnim imenom spomenuta u toj knjizi”.
 
Da li je ona u posjedu knjige?
 
SOFTIĆ: Nije još. Naime, budući da je knjga, kako sam navela, izdana juna 2015., te godine sam neposredno nakon izdavanja išla na dženazu brata Alije u Dubrave, pa nije bilo prilike da joj ponesem.
 
Kakvi su Ti inače utisci kada posjećuješ Bosansku Gradišku ovih godina, naprimjer?
 
SOFTIĆ: Pa, ja prvu noć ne mogu da spavam jer toliko ožive brojne uspomene A onda se pomalo to smiri.
 
Koliko tamo ima naših ljudi, uključujući i povratnike?
 
SOFTIĆ: Ima ih poprilično, kako u ulici gdje je naša kuća, tako i u Dubravama. Ili, nekad u Gradišci sretnem puno mojh učenika koje se uvijek fino jave, pozdrave me. A nekad, kada odem, desi se da skoro nikod poznatog ne sretnem.
 
Siguran sam da će mnoge čitatelje zanimati gdje i kako mogu kupiti ovu knjigu?
 
SOFTIĆ: Na internetu na web site  www.amazon.com neka ukucaju naslov knjige i mogu je poručiti online. Ima ju tri verzije: printana, e-book i audio.
 
I kako ide prodaja knjige?
 
SOFTIĆ: Pa na internetu se može vidjeti da ima 74 pregleda od čega su samo dvije sa četiri zvjezdice dok su sve ostale sa pet. Ali, ne ide najbolje sa prodajom..
 
Koliki je tiraž?
 
SOFTIĆ: Knjiga se štampa nakon što se naruči.
 
Hoćemo li čitateljima objasniti grafički dizajn na naslovnici?
 
SOFTIĆ: Pa tu su karta BiH, žena sa mahramom na glavi koja dovi te most u Bosanskoj Gradišci (nekad se zvao “Most bratstva i jedinstva”, op. B.G.).
 
A ko je uradio grafiku?
 
SOFTIĆ: Radila je jedna djevojka iz Daytona (nešto mi poznato to mjesto, op. B.G.) koja se zove Feiruz Bakthir. Ona je jednom bila dobitnik prve nagrade za grafiku u Washingtonu DC. Znajući za nju, pitala sam nju i njene roditelje o mogućoj ideji za grafičko rješenje i rečeno mi je neka to bude Bosna sa mostom koji treba da simbolizira premošćavanje svih nedaća koje su zadesile našu zemlju i da oni nikada više ne budu zatvoreni…
 
A je li to baš most između dvije Gradiške, konkretno?
 
SOFTIĆ: Jeste.
 
Da li je bila neka promocija knjige?
 
SOFTIĆ: Jeste, prva promocija je bila ljeta 2015. u jednom restoranu kod škole u kojoj sam radila. Promotor je bio editor John Overbeck koji je predstavio knjigu, a i ja sam govorila, naravno. Bila je zavidna posjeta. Najbolja mi je bila ta prva promocija i tada nisam imala dovoljno knjiga u odnosu na njihovu potražnju. Iznenadile su me mnoge učiteljice koje su u crkvama priredile promociju knjige. Izdvajam jednu održanu i jednoj katoličkoj crkvi u Belhaju, predgrađu Cincinnatija kada je tamošnji svećenik pozvao da se tim povodom pomole Jednom i Jedinom Bogu. Još je jedna tamošnja Amerikanka priredila promociju u svojoj kući.
 
A da li je neka bosanska ili bošnjačka zajednica priredila promociju negdje?
 
SEFTIĆ: Jeste, desilo se to u Chicagu u povodu Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike ali s obzirom da su aktvnosti u povodu održavanja Kongresa bil podjeljene postorno, malo je ljudi prisustvovalo promociji moje knjige. I bila je promocija u Bošnjačkom islamskom centru u Atlanti, Georgia.
 
I, na kraju, imaš li neku poruku za moje čitatelje, odnosno sve ljude dobre volje, kako se to kaže?
 
SOFTIĆ: Ja mislim da vrijedimo na ovome svijetu onoliko koliko jedni drugima pomažemo. Nastojmo kao ljudi tražiti svjetlo u svakom čovjeku, da to svjetlo proširimo i omogućimo da sija kod većine ljudi, da se jedni drugih sjećamo po dobru.
 
Poštovana hadžinice, ja Ti zahvaljujem prvo na tom značajnom dokumentu kojeg si napisala i koji je odštampan i koji će biti svjedok jednog vremena i jednog prostora, za sva vremena – trajno, do kijametskog dana. Svjedočit će o ljudima i događajima iz tog dijela Bosne i Hercegovine i, bez obzira koliko je ljudi do sada imalo prilike da pročita knjigu, ona ostaje kao jedan Trajan dokument za današnje i buduće generacije. I mene je, inače, knjiga kroz koju sam prošao vratila u događaje iz Banja Luke  u vrijeme koje i Ti opisuješ u knjizi. Neka Te Allah nagradi!
 
SOFTIĆ: Eh, hvala i neka vas Allah nagradi za sav vaš trud i želju da ovim putem svijet čuje za knjigu.
 
RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (877)
 
 
 
 
 
 
 
komentara
  1. damir kaže:

    cuj a gologlava hdzinica,hahah sve je to opomena a i kazna bozija.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s