Otvoreno pismo Nenada Popovića članovima Hrvatskog društva pisaca i Hrvatskog centra PEN-a

Posted: 17. Marta 2017. in Intervjui

Poštovane kolegice i kolege iz PEN-a i HDP-a,

zajedničko radno tijelo, koordinacija židovskih općina, ni ove godine ne želi sudjelovati u službenoj – čitaj državnoj –  komemoraciji 22. travnja u Jasenovcu, na dan kad su se zatočenici 1945. godine pokušali spasiti bijegom i poslije lovljeni i ubijani.

Mislim da trebamo podržati židovske općine i, štoviše, apelirati na službena državna tijela i stranke da zbog toga odustanu od te komemoracije. Ma što da ona je, ta ‘službena komemoracija’, da li se održava nekom odlukom Sabora, vlade ili ne znam koga i čega.

Židovi su najrelevantnije Jasenovcem pogođena grupa. Oni su u Hrvatskoj praktički istrijebljen narod, a njegovi ostatci su danas u našem društvu samo još jedna mikroskopska zajednica. Bez njih je nekakva državna komemoracija besmislena.

Ako se tamo pojave predstavnici drugih izričito progonjenih grupa, na primjer Srbi ili Romi, sve  će se izopačiti u karikaturu situaciju da prisustvuju grupe koje su manje istrijebljene.

Solidarnost potrebna je iz načelnih ljudskih razloga. Komemoracije su po svojoj naravi izražavanje sućuti i solidarnosti. I jedno i drugo je nedjeljivo, pomiješani osjećaji su tu nemogući.  Ne može se imati više sućuti za jedne žrtve nasilja, a za druge manje. Najmanje pak  solidarnost i sućut ne smiju biti predmet političke ekonomije emocijama. Nečije tugovanje, a pogotovo onih najpogođenijih, ne smije se uzurpirati, niti na bilo koji način biti predmet trgovine, dogovaranja uvjeta.

Pogreb na koji neće doći baš djeca i obitelj umrlih je bespredmetan i nakaradan. To vrijedi i za mise zadušnice, kadiše i slična okupljanja iz žalosti. Ona su perimetri apsolutne tuge kao i apsolutnog odbacivanja onog koji je nečiji život nasilno prekinuo. Stoga ljudi i  smatraju cinizmom – i psihološkim nasiljem – kad se osobe koji simpatiziraju s ubojicom pojavljuju na pogrebu.

Dvogodišnji nedolazak Židova na tugovanja i to nad konkretnim žrtvama 22. travnja u Jasenovcu pretvorio je komemoraciju u apsurd.

Posrijedi nije samo ideologija, već paradoks demokracije kao takve, jer se u njoj na vlasti izmjenjuju različite stranke. Kod nas su sad na vlast izabrane stranke koje o strahovladi NDH imaju drugačije mišljenje, ili imaju podijeljeno mišljenje. Na primjer, one žaluju i za ubojicama, ili ih opravdavaju. Time je napušten teren stvarne, apsolutne žalosti nad žrtvom. Na djelu je njihovo relativiranje.  A relativirati znači koliko i stavljati na vagu. Vaga se pak njiše, dok je tugovanje apsolutno. Ne može se na jedno oko tugovati, a na drugo namigivati.

Sada zemljom politički upravljaju stranke koje imaju razumijevanja za ubojice, neki veličaju duh u kojem su ubojstva počinjena, a brojni su njihovi članovi, simpatizeri i njihovi glasači. S tim se mi građani, jer pristajemo na demokraciju, u nekoj mjeri moramo pomiriti. To što se mnogi od nas osjećaju izloženi teroru većine jedna je od ključnih dilema država s općim pravom glasa i sustavom reprezentativne demokracije.

To je teorija demokracije, a jedna njena činjenica je da iza saborskog zastupnika Zlatka Hasanbegovića, koji je ljubitelj SS-Handžar divizije, stoji vrlo velik broj glasača. Činjenica je da ministar unutarnjih poslova Orepić, postavljen od stranke Most, jedne od najpopularnijih u Hrvatskoj, nema ništa ni protiv neoustaških marševa po Zagrebu niti postavljanja ploče s ustaškom lozinkom u selu Jasenovac. Činjenica je da je ministrica kulture Obuljen-Koržinek potpisala akt kojim država financira pisanje knjige Zgode i nezgode Ante Pavelića. Činjenica je također da premijer Andrej Plenković isticanje ustaškog pokliča u selu Jasenovac smatra tek delikatnim pitanjem i da ne vidi zašto bi se on od tamo uklonio.

Ono što dosta nas građana smatra terorom većine, odnosno teroriziranjem, sijanjem straha, aktualno nudi samo jednu opciju:  da se barem zaštiti prostor tuge Jasenovac. Da se zatraži, predloži, zamoli one koje ne osjećaju apsolutnu sućut za žrtve, one koji gaje simpatije ili imaju razumijevanja za ubojice, da tamo ne dolaze – barem ne kad se oplakuju žrtve.

Ja, što se mene tiče, uopće ne razumijem zašto ‘službeni’ ljudi, a ponaosob političari pomiješanih osjećaja i stavova, imaju potrebu ići u Jasenovac. Status tog spomen područja određen je zakonom, ne vjerujem da u njemu piše da su stranački vođe, saborski zastupnici, političari svih vrsta obavezni tamo odlaziti. Ako i piše ili pak postoji neki drugi zakon da predstavnici republike tamo na određeni dan moraju ići, onda ga treba ukinuti ili napisati mu neki amandman, da se ta obaveza skine. U protivnom se građani dovode u neprimjeren i neugodan položaj da sad oni koji su Židovi  povodom predstojećeg spomen-dana umjesto da tuguju – politički prosvjeduju. Njihov politički bojkot je iznudila politika. Također, oni koji dođu 22. travnja tamo žalovati i prisjećati se žrtava mogu se naći u situaciji da izađu iz kolone, te naprave skandal vraćanjem na parkiralište i odlaskom doma. Recimo ako se tamo pojavi istaknuta političarka koja uživa u sportskim natjecanjima gdje se skandira Za dom spremni!

Najmanje što možemo učiniti je da ostavimo političare da 22. travnja tamo odu sami. A mi, svaki za sebe ili već kako, možemo tamo otići bilo kad. Spomen područje otvoreno je 365 dana u godini.

Nenad Popović, član HDP-a i PEN-a

16.3.2017.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s