Mr. sci. Dženana Delić, članica užeg vodstva fb. grupe “Zahtjev za povratak u život Ustava RBiH”: BiH NEĆE SPASITI DEKLARATIVNO UZVIKIVANJE PAROLA IZA KAFANSKIH STOLOVA I SA MINDERA POPUT ONE “BOSNE JE BILO I BIĆE JE UVIJEK….”

Posted: 5. Januar 2017. in Intervjui

dzenana-1

Istovremeno se ‘neko’ pobrinuo da se naša država demilitarizuje pod izgovorom izbjegavanja mogućnosti novog sukoba. Kao da se 1992. radilo o građanskom ratu, a ne o agresiji Srbije, a zatim i Hrvatske!….Reakcija građana Sarajeva na uskladištenje municije OS u Jahorinskom potoku je izostala, a što neodoljivo podsjeća na reakcije građana 1992. kada se kamionima zločinačke JNA prevozilo naoružanje i municija i ukopavalo se oko Sarajeva. Ni tada niko vjerovao nije da nam se sprema zlo…..Falsifikovanje historije i izjednačavanje žrtve i zločinca ne mogu nikako pomoći na putu ‘normalizacije odnosa’ jer će postojanje dviju istina biti i ostati kamen spoticanja o koji će se bilo kakav pokušaj normalizacije odnosa redovno i u nedogled spoticati. To će ujedno i ostati tačka na kojoj će mogućnost nekog budućeg sukoba uvijek biti otvorena…..Međutim, tzv. bošnjački politički predstavnici u vlasti već dugo vremena tom zločinačkom projektu povladjuju čime u njemu saučestvuju, a nas pretvaraju u evropske Palestince…..Dolazak četničkog vojvode Nikolića baš u tom periodu nikako ne vidim kao slučajnost. Srbija sve čini i činiće da spriječi reviziju tužbe jer zna da je počinila agresiju i genocid……Ne iznenađuje to kad se zna ko vlada sudstvom, a na čemu također možemo zahvaliti tzv. bošnjačkim predstavnicima u vlasti. Oni niti jesu niti mogu biti predstavnici bošnjačkog naroda jer oni cijelo vrijeme rade protiv bošnjačkih interesa. Oni šute po nečijoj direktivi, a kada se vidi šta nam se radi i dešava, nije teško zaključiti po čijoj…..Lov na časne i najbolje sinove naše zemlje je također dio četničkog projekta izjednačavanja zločinaca i žrtava, a čiji je cilj falsifikovati historiju i preinačiti prirodu rata iz agresije u ‘građanski rat’…..Današnja zvanična britanska politika ipak se razlikuje od ondašnje tako da taj bivši britanski diplomata koji lobira za Dodika i za Srbiju ne predstavlja zvaničnu britansku politiku prema našoj državi, već je obični plaćenik kojeg četnici finansiraju iz naše državne kase….. Po meni problem leži u tzv. bošnjačkim predstavnicima u vlasti koji ne vode nikakvu politiku. Sve što su u stanju da ponude, ili po nečijem diktatu svjesno nude, na sve ono što nam se radi od strane Srbije i Hrvatske preko njihovih sluganijskih satrapa, Dodika i Čovića, jeste šutnja…..Patriotizam nema cijenu, on se nosi u srcu bez obzira gdje si i sve što se radi da bi se pomoglo svojoj domovini radi se iz ljubavi prema njoj. Vrijeme i trud koji se na to potroši ne plaća se nikakvim novcem, već se poklanja našoj domovini u nadi da će doprinijeti njenom boljem sutra…..

Mnogi će, siguran sam, primjetiti da sam sa svojom sugovornicom u nekoliko navrata i s jakim povodima nastupao “u horu”, odnosno u okviru naše grupe. Ali, razgovor jedan na jedan je nešto sasvim drugo i prilika je da se mnogo toga pita i čuju odgovori koji, po mom viđenju, mogu da otvore oči onima koji žele da progledaju….

Poštovana Dženana! Dio javnosti će vjerovatno prepoznati da ste se skupa samnom i još nekolicinom iz vodstva Grupe javno obraćali nekim političarima iz regiona zbog njihovih konkretnih antibosanskih poteza. Činjenica također jeste da sam na neke vruće ali aktuelne teme razgovarao sa svima iz vodstva Grupe osim s Vama. I onda, pitao sam i sebe i Vas: zašto ne i s Vama, jedan na jedan? Puno je vrućih tema za koje držim da bi za javnost bilo zanimljivo Vaše mišljenje, ali ću se dotaknuti samo nekih od njih, iz objektivnih razloga. Dakle, kako komentirate činjenicu da nam se komšije i susjedi naoružavaju, a naša zemlja demilitarizira?

DELIĆ: Utrka susjednih dviju država u naoružavanju protivna je Dejtonskom sporazumu po kojem su se obje države obavezale na balans u naoružanju po kojem naoružanje mora biti srazmjerno broju populacije. Tako bi BiH trebala imati istu količinu naoružanja kao Hrvatska. Da naglasim da ni Srbija ni Hrvatska nisu nikakvi garanti Dejtonskog sporazuma kako često vole govoriti, a što im služi kao opravdanje za miješanje u unutrašnje poslove naše države. One su svojim potpisom na Dejtonski ugovor potvrdile da su zemlje-agresori, te su pristale da poštuju Dejtonski ugovor što podrazumjeva nemiješanje u unutrašnje poslove naše države. Međutim, ni Srbija ni Hrvatska sve ove godine nisu prestale vršiti agresiju na našu državu te podsticati svoju služinčad u BiH da neprestano krše Dejtonski sporazum. Nanoviji primjer je kršenje istog od strane Srbije nepoštivanjem odluke Ustavnog suda BiH u obilježavanju 9. januara.

Istovremeno se ‘neko’ pobrinuo da se naša država demilitarizuje pod izgovorom izbjegavanja mogućnosti novog sukoba. Kao da se 1992. radilo o građanskom ratu, a ne o agresiji Srbije, a zatim i Hrvatske! Moguće je da se demilitarizacija vrši po nalogu Amerike i Zapada kojima je bitno da se kod nas ne puca pa ma kako nama bilo. Ali je isto tako moguće da se demilitarizacija vrši po nalogu Srbije i Hrvatske putem onih koji su se uvukli u strukturu vlasti u BiH, a ustvari rade za njihove interese.

A kako komentirate činjenicu da je neko dopustio da se u Jahorinskom potoku, dakle na lokaciji odakle se također pucalo na građane Sarajeva preko 1500 dana, vrši uskladištenje municije? Da li je zaprepaščujuće opasna ne samo šutnja tzv. bh. političara (koji sebe deklariraju kao probosanski i probošnjački), nego i građana tog Sarajeva? Jesu li zaboravili šta je značio njima taj Jahorinski potok od 1992-1995 i potcjenjuju li mogućnost neke reprize u bližoj ili daljoj budućnosti?

dzenanaDELIĆ: Nekad je naoružanje bilo u rukama zločinačke JNA i mi smo bili nemoćni da na to utičemo, jer se sve to radilo godinama planski. Ali, neshvatljivo je da se i poslije svog ogromnog zla koje nam je nanio agresor uz pomoć zločinačke JNA danas uspjelo u nastojanju da narod zaboravi svo to zlo koje ga je snašlo tada, te da se ovaj put otišlo dotle da se tom istom zlu svjesno izašlo u susret dopuštajući da se municija OS BiH uskladišti u mjestu koje je bilo jedna od zločinačkih jazbina od kojih su ne tako davno masovno stradavali građani Sarajeva, a koja bi opet, vrlo vjerovatno, bila ista vrsta zločinačke jazbine. Ovaj put tzv. bošnjački predstavnici nisu samo vodli ‘politiku šutnje’ koja se ne može ni vidjeti niti tumačiti ikako drugačije do odobravanje svega onog što nam se radi već su otišli još dalje saglasivši se da se municija OS uskladišti u Jahorinskom potoku čime su tom istom zlu koje nas i dalje vreba dali municiju u ruke. Biće da ćemo, ukoliko nas isto zlo zadesi, opet morati otimati svoje vlastito naoružanje!

Što se tiče građana Sarajeva, nije izgleda zaboravljeno  samo zlo koje ih je snašlo iz Jahorinskog potoka već i ostala zla, a na čemu godinama na razne načine u našoj zemlji rade eksponenti naših agresora koji su se uvukli u strukture naše vlasti i na razna druga mjesta sa kojih takve projekte mogu nesmetano provoditi. Vrši se mentalna eutanazija svijesti našeg naroda i svih građana koji su lojalni RBiH kako bi se sve učinjeno zlo što više minimiziralo i svelo na ‘Pa bio je rat’! Time se narod navikava na izjednačavanje agresora i žrtve i na to da se ‘prošlost treba zaboraviti’, te stoga taj narod živi u ubjeđenju da nam se zlo ponoviti ne može. Narod se drami pričom o ‘Evropskom putu’, nudi mu se bijeg iz svakodnevne katastrofalne ekonomske i političke situacije u svijet turskih sapunica itd.  Istovremeno se taj isti narod truje (ne)kulturom koju nam smišljeno izvoze i nameću oni koji su nam ne tako davno slali granate, avione, tenkove i genocidne zločince da nas fizički zatru. Mene zaprepašćuje svijest (odnosno nedostatak iste) velikog dijela našeg naroda po pitanju agresije na našu državu. Naime, mnogi pod agresijom smatraju samo oružanu agresiju, te je po njima agresija okončana kada su završena ratna dejstva. Tako po njima sada treba živjeti normalno što uključuje i prihvatanje (ne)kulture koja se uz niske moralne vrijednosti nameće kroz muziku i razne TV programe iz agresorske Srbije. Recimo, TV Pink uključujući i Pink BH je Vučićeva TV, a za Pink BH Srbija je uložila milione Eura kako bi kroz svoje programe uticala na brisanje našeg i nametanje svoga identiteta i niskih moralnih vrijednosti koje tako plasira.   Ono što, čini se, mnogi u našem narodu ne shvataju jeste da agresija na našu državu od strane Srbije nikad nije stala već se od prestanka oružanih dejstava vodi svim drugim sredstvima uključujući i uvoz te (ne)kulture koja za cilj ima uništavanje našeg identiteta. Mnogi to površno gledaju pa kažu ‘to je samo muzika’ ili ‘to je samo sport’, a zapravo kroz tu ‘muziku’ ili ‘sport’ nama se podturaju njihova kultura i identitet. Dakle, opet se radi o negiranju i zatiranju onog što je naše po istom receptu po kojem se to radilo i prije agresije.

Reakcija građana Sarajeva na uskladištenje municije OS u Jahorinskom potoku je izostala, a što neodoljivo podsjeća na reakcije građana 1992. kada se kamionima zločinačke JNA prevozilo naoružanje i municija i ukopavalo se oko Sarajeva. Ni tada niko vjerovao nije da nam se sprema zlo.

Na osnovu gore spomenutog može se povući paralela između onog što nam se radilo prije oružane agresije i onog što nam se dešava sve ove godine nakon okončanja oružane agresije. Program i zločinački projekat stvaranja tzv. Velike Srbije otimanjem naše hiljadugodišnje domovine ostaje isti. Tome smo se projetku hrabro oduprili 1992. Međutim, tzv. bošnjački politički predstavnici u vlasti već dugo vremena tom zločinačkom projektu povlađuju čime u njemu saučestvuju, a nas pretvaraju u evropske Palestince.

Kada se predsjednik SDA i član Predsjedništva zemlje u kojoj je izvršen genocid nad narodom kojem i on pripada zalaže da se izmijeni dio teksta ploče na Vijećnici, odnosno ukloni ono da su “srpski zločinci zapalili Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku BiH…” jer se, po njemu, to odnosi na čitav srpski narod, možemo li onda govoriti o gluposti trenutno “prvog u Bošnjaka” ili o sračunatom mazohističkom, da ne kažem izdajničkom činu?

DELIĆ: Prije nego što prokomentarišem kako vidim taj potez Bakira Izetbegovića naglasila bih da je ključno to da na ploči stoji da su taj zločin počinili ‘srpski zločinci’. Kako Bakir Izetbegović tvrdi da taj natpis vrijeđa čitav srpski narod smatra li to on da je čitav srpski narod zločinački? Zar upravo ne treba na taj način razdvajati zdravi dio jednog naroda od bolesnih zločinaca koji tom narodu pripadaju?

Kad je riječ o samom potezu Bakira Izetbegovića da se ta ploča skine to vidim kao direktno učestvovanje u stalnim nastojanjima zločinačke agresorske strane da se falsifikuje  historija i da se izjednače žrtva i agresor, a samim tim i da se priroda rata preinači iz agresije u ‘građanski rat’ gdje su ‘sve tri strane u sukobu’ činile ista zla. Time se želi izaći u susret agresorskoj Srbiji kako bi to navodno pomoglo ‘normalizaciji odnosa’ između nas i Srbije. Interesantno je da takva inicijativa dolazi od Izetbegovića u vrijeme najave dolaska u posjetu Sarajevu četničkog vojvode Nikolića iz Srbije u februaru, pa Izetbegovićev potez vidim u tom kontekstu kao još jedan čin dodvoravanja četničkom vojvodi. Možete li zamisliti i jednog jevrejskog lidera koji bi pokušao da skloni natpise iz Aušvica ili promijeni istinu o njemu tvrdeći kako ona vrijeđa cijeli njemački narod?!

Falsifikovanje historije i izjednačavanje žrtve i zločinca ne mogu nikako pomoći na putu ‘normalizacije odnosa’ jer će postojanje dviju istina biti i ostati kamen spoticanja o koji će se bilo kakav pokušaj normalizacije odnosa redovno i u nedogled spoticati. To će ujedno i ostati tačka na kojoj će mogućnost nekog budućeg sukoba uvijek biti otvorena. Postoji samo jedna istina: desila se brutalna agresija od strane Srbije i zločinačke tzv. JNA, potpomognuta domaćim izdajnicima, u kojoj je počinjen genocid nad Bošnjacima-muslimanima i bosanskim katolicima.

Ni Zapad nije išao na normalizaciji odnosa sa Njemačkom po svaku cijenu. Fašizam je prvo fizički pobijeđen, zločinci kažnjeni, a u historiji je zabilježena i vječno će ostati jedna istina o prirodi II svjetskog rata i ulozi nacističke Njemačke u njemu.

Konačno, citiraću Sonju Biserko koja je rekla da ‘bez istine nema pomirenja’ s čim se apsolutno slažem. Srbi se moraju suočiti sa istinom i radi sebe i radi nas, a mi moramo sve učiniti da im u tome pomognemo počev od konstantnog i neumornog insistiranja na istini.

 Nije daleko 26. februar, dan kada ističe rok da BiH podnese zahtjev za reviziju Tužbe protiv SRJ (SCG), odnosno za ulaganje žalbe na prvostepenu presudu. Kakve vidite, u ovom trenutku, moguće scenarije? Da li je za Vas indikativna posjeta predsjednika Srbije, inače četničkog vojvode Tomislava Nikolića Sarajevu baš u februaru, kada ističe rok za ulaganje naše žalbe?

DELIĆ: Dolazak četničkog vojvode Nikolića baš u tom periodu nikako ne vidim kao slučajnost. Srbija sve čini i činiće da spriječi reviziju tužbe jer zna da je počinila agresiju i genocid. Ako neko nije kriv nema se razloga bojati izlaska pred sud. Čak naprotiv, bilo bi logično da neko ko je nevin za nešto za što ga optužuju jedva čeka da se i pravno dokaže da je nevin kako bi se sprala ljaga s njegovog imena.

Srbija se ne boji samo presude po reviziji tužbe već i njenih pravnih posljedica. Naime, time bi se ukinula genocidna tvorevina (jer, priroda nastanka tog entiteta određena je postojećom presudom Međunarodnog suda pravde od februara 2007. kao i nizom presuda haškog Tribunala brojnim srpskim ratnim zločincima koji su osuđeni na 1000 godina zatvora plus 4 doživotne kazne) čime bi Srbija izgubila svoj genocidni ratni plijen u našoj zemlji. A sve što bi joj ostalo od agresije i genocida koji je počinila jeste to da bi bila i ostala obilježena kao agresor koji je pored agresije počinio i genocid. I o tome bi se učilo u školama širom svijeta na način na koji se uči o nacističkoj Njemačkoj, sve do Sudnjeg dana. Uz to bi se suočila sa mogućom ogromnom ratnom reparacijom koju bi morala za rušenje, paljenje i sve ostalo zlo koje je počinila na našoj teritoriji, decenijama plaćati ogromne pare – nešto od čega se nikad finansijski ne bi oporavila.

Posjetu četničkog vojvode iz Srbije  svakako vidim kao pokušaj da u zamjenu za odustajanje od revizije nama tokom te posjete Srbija pokuša ponuditi novu šarenu lažu u koju samo naivni mogu povjerovati na način na koji su svojevremno vjerovali da rata neće biti.

Nedavno se pojavio tekst u Latićevom ‘The Bosnia Times’ o tome da će revizije tužbe ipak biti. Teško je sa sigurnošću reći da li je ta vijest tačna ili ne, a i ako jeste šta stoji iza toga. Tako da ću ovdje špekulisati, pod pretpostavkom da je ta vijest tačna, o mogućim scenarijima onog što iza te revizije stoji.

Kao jednu od mogućnosti vidim Bakirov pokušaj da popravi svoj politički rejting u bošnjačkom narodu koji je već odavno na poražavajućem nivou. Njegova ‘politika’ (ako se to može uopšte i nazvati politikom) šutnje dovela je dotle da su Bošnjaci izgubili u miru ono što se puškom odbranilo, da su kao većinski narod u svojoj matičnoj državi ponižavani i majorizirani od dva druga naroda koja su brojčano zajedno malobrojniji od Bošnjaka. Ukoliko se radi o reviziji tužbe koja bi služila samo tome da Izetbegović popravi svoj politički rejting takva bi revizija bila formalnost u kojoj ne bi bio važan njen ishod. Tu bi se radilo samo o zadovoljavanju forme što bi značilo uraditi reviziju površno i proći kroz procedure. U tom bi slučaju Izetbegović izbjegao dalju osudu bošnjačkog naroda da nije podnio reviziju tužbe što većina vidi kao izdaju i žrtava i našeg naroda koji je sav bio žrtva srpskih zločina na razne načine, jer bi uvijek mogao reći da nije kriv za ishod revizije jer je sa svoje strane učinio sve što je do njega. Kad se uzme u obzir da se sa revizijom čekalo do zadnjeg trenutka umjesto da se ona godinama temeljto pripremala, stiče se utisak da se radi upravo o formalnoj reviziji. Moguće da iza scenarija ‘formalne revizije’ tužbe stoji određena zavjerenička klika kojoj je veoma važno da Bakira sačuva na vlasti kako bi ga nastavila iskorištavati da bi završili svoj zločinački projekat uništenja naše države i nestanka našeg naroda. A obzirom na njegov sadašnji politički rejting ta je urotnička klika svjesna da je on politički mrtav, te da mu je politički ‘rok trajanja’ istekao prije nego što su isti uspjeli ostvariti svoje planove. Tako je moguće da ga ta klika pokušava politički oživjeti time što ga podstiče da napravi formalnu reviziju tužbe ne bi li se narod naivno opet poveo za njim i povjerovao kako se on ipak ‘bori’ za interese Bošnjaka, te ponovo za njega glasao što bi mu produžilo politički ‘rok trajanja’ dovoljno da urotnička klika uspjedne ostvariti svoje planove.

Drugi mogući scenarij jeste da će revizija biti pod pokroviteljstvom Amerike pa i Evropske Unije kako bi se kaznila Srbija zbog svoje velike bliskosti sa Rusijom. Zasigurno i Amerika i Evropska Unija su postale svjesne narastajućeg ruskog prisustva i u Srbiji i na okupiranom dijelu naše države. Evropska Unija se već odavno zasitila dvostruke igre Srbije gdje s jedne strane Srbija pokazuje svoju opredjeljenost za ‘evropski put’, a sa druge strane nastavlja sve veće približavanje Rusiji.

Amerika je nezadovoljna širenjem i učvršćivanjem ruskog uticaja u našoj državi jer je taj uticaj glavni razlog kočenja napretka naše zemlje na putu u NATO. Stoga je moguće da Amerika kroz reviziju tužbe vidi mogućnost ukidanja tzv. RS čime bi se eliminisalo rusko prisustvo u našoj zemlji, a time i oslabilo u regionu. Jer, ulaskom C.Gore i naše države u NATO ruski bi uticaj bio lokalizovan samo na Srbiju bez izgleda da Rusija ostvari svoj vjekovni san i izađe na Sredozemno more. U okruženju zemalja-članica NATO-a, a bez izgleda da ikad izađe na Sredozemlje, Rusija ne bi imala nekih interesa da bude toliko prisutna i u Srbiji.

Ukoliko će se revizija tužbe odvijati pod pokroviteljstvom Zapada onda bi se mogao očekivati pravedniji ishod iste koji bi potvrdio istinu o ulozi Srbije u agresiji i genocidu u našoj zemlji u periodu 1992-95. godine.

Međutim, kako rekoh, ne znam da li je vijest o reviziji tužbe tačna ili ne. Ono što je neosporno jeste nužnost revizije tužbe, a za što uz pravno potvrđivane uloge Srbije u agresiji i u genocidu, zapravo njenog direktnog učešća u istom, postoji i niz političkih i moralnih razloga. Revizija tužbe je nužna i zbog naših budućih političkih odnosa sa Srbijom. Ona je osnov za otvaranje bilo kakvog dijaloga o početku normalizacije odnosa sa Srbijom, a i trajno rješenje za konačno trajno odustajanje Srbije od teritorijalnih pretenzija prema našoj državi koja historijski nikada nije bila dijelom Srbije niti će to ikada biti. Konačno, revizija tužbe kojom bi se donijela presuda koja potvrđuje ulogu Srbije u agresiji i genocidu u našoj državi u periodu 1992-95. godine zatvorila bi mogućnost budućim agresijama od strane Srbije, te bi tako doprinijela stvaranju uvjeta za trajni mir i stabilnost u regionu.

Moralno, oni koji su u poziciji da podnesu reviziju tužbe dužni su to učiniti zbog žrtava srpskog i srbijanskog genocida i agresije, a i u ime svih onih koji su dali svoje živote za odbranu naše države od te agresije. Historija pamti i bilježi izdajnike.

A očekivani ishod revizije jeste i razlog zbog čega se revizija i mora napraviti (tj., da se i pravno potvrdi istina o  ulozi Srbije u agresiji i genocidu u periodu 1992-95.).

Ali, još smo bliže 9. januaru kada će ga anamo oni proslaviti vjerovatno pompeznije i provokativnije nego do sada, usprkos Odluci Ustavnog suda BiH te nekih relevantnih međunarodnih zvaničnika. Sejfudin Tokić najavljuje da će taj dan u Sarajevu obilježiti kao “dan početka genocida nad Bošnjacima”. Međutim, “probošnjački” političari “glasno” i po nepisanom (možda je negdje i napisano, ali nije dostupno javnosti !), šute. Komentar?

DELIĆ: Ovaj put političari iz kroz genocid okupiranog entiteta pokazuju još veću drskost jer taj dan početka genocida nad Bošnjacima i bosanskim katolicima obilježavaju uprkos odluci Ustavnog suda BiH koji je potvrdio da je taj datum neustavan. Dodik je saslušan u Tužilaštvu po pitanju referenduma, ali ga to nije spriječilo da i dalje krši odluku Ustavnog suda BiH. Tužilaštvo je trebalo odmah pokrenuti krivični postupak protiv njega što naravno nije učinilo. Ne iznenađuje to kad se zna ko vlada sudstvom, a na čemu također možemo zahvaliti tzv. bošnjačkim predstavnicima u vlasti. Oni niti jesu niti mogu biti predstavnici bošnjačkog naroda jer oni cijelo vrijeme rade protiv bošnjačkih interesa. Oni šute po nečijoj direktivi, a kada se vidi šta nam se radi i dešava, nije teško zaključiti po čijoj.

Jasno je da sve ono što provode Dodik i Čović oni rade po direktivama agresorskih zemalja, Srbije i Hrvatske. Najnovije u nizu zala te dvojice sluganijskih satrapa koji vjerno služe interesima Srbije i Hrvatske jeste njihov dogovor da se odobri učešće OS BiH u obilježavanju Dana početka genocida nad Bošnjacima-muslimanima i bosanskim katolicima čime se direktno i javno ismijavaju žrtve genocida čiji su leševi uzidani u temelj genocidne tvorevine. Najverovatnije po nalogu Čovića, ministrica odbrane BiH je dala odobrenje za učešće OS u paradi ponosa genocidom koji je počinjen nad nama kako bi se okupiralo pola države. Nije li strašno da njen zamjenik, Bošnjak (Sead Jusić, op. B.G.), na to šuti?! Nije li očito po čijem nalogu isti šuti?!

Što se tiče ministrice odbrane, Pendeš, ona bi morala odmah ili podnijeti ostavku ili biti po hitnom postupku smijenjena sa tog mjesta, pa čak i krivično odgovarati, jer svojom odlukom o učešću OS u obilježavanju dana početka genocida nad Bošnjacima i bosanskim katolicima krši odluku Ustavnog suda BiH čime direktno ne priznaje Ustavni sud BiH, a što je opet dio zla koje se okotilo iz ljubavne veze Dodik- Čović koja funkcioniše na principu njihovog zlog dogovora koji su isti obznanili javnosti.

Ono sto je Sejfudin Tokić najavio prije dvije-tri godine je pokrenuo i Fatmir Alispahić, a o čemu se može naći dosta toga na internetu. Međutim, takve inicijative moraju imati jaku podršku u političkom vrhu i biti dio probošnjačke politike kao što imperativ takve politike mora biti ukidanje genocidne tvorevine.  Ali, mi nažalost imamo tzv. probošnjačke političare koji očito rade protiv interesa bošnjačkog naroda.

I dalje traje lov na najbolje sinove naše zemlje. Ovih dana je podignuta optužnica protiv Dragana Vikića i Jusufa Pušine. Da li je i ovaj čin posljedica činjenice da oni koji obnašaju vlast na nivou Države iz samo njima poznatih razloga pristaju na vođenje “crnih figura” ili čak i gorega od toga?

DELIĆ: Lov na časne i najbolje sinove naše zemlje je također dio četničkog projekta izjednačavanja zločinaca i žrtava, a čiji je cilj falsifikovati historiju i preinačiti prirodu rata iz agresije u ‘građanski rat’. U svom nedavnom intervju u programu ‘Centralni zatvor’ Zoran Čegar je rekao da je ovo što se čini našim herojima djelo četnika koji su se uvukli u strukture državne vlasti, te da Tužiteljstvo funkcioniše na principu iznuđivanja lažnih svjedoka i lažnih svjedočenja kako bi se osudili naši časni heroji.

Također, mislim da se radi i o tome da ‘neko’ želi da na taj način i takvim odnosom prema najvećim sinovima naše zemlje odvratiti sve one koji bi željeli stati u odbranu naše zemlje u slučaju da to opet zatreba. Međutim, ne vidim da taj zli projekat može uspjeti. Jer, ni kad je na nas počinjena i činjena oružana agresija niko od onih koji su se uključili u odbranu zemlje nije razmišljao o tome šta će biti kad se rat završi. Osim toga, u Americi ili u Britaniji recimo, gdje je riječ o profesionalnim vojnicima, imate slučajeva gdje su veterani rata (npr. Zalivskog rata) završili kao beskućnici. Ali, to nije odvratilo nove generacije onih koji žele da se uključe u vojsku da to i učine.

Oni koji sebe zovu bošnjačkim političarima to nisu niti ikako mogu biti jer dopuštaju da se taj projekat sprovodi i to do te mjere da se i ne oglašavaju (a šutnja je, kažu, odobravanje!). Time gaze po dostojanstvu najboljih sinova naše zemlje i nipodaštavaju njihov doprinos u borbi protiv genocidnih agresorskih zločinaca stavljajući naše heroje tako na istu ravan sa onima protiv kojih su se oni borili. Nazvati takvu ‘politiku’ od strane tzv. bošnjačkih predstavnika u vlasti sramotnom i previše je blago. Takva politika može biti samo izdajnička.

 Mnogo toga puca unutar SDA. Može li se iz toga izroditi neki boljitak za BiH ili će se “tresti gora a roditi – miš”?

DELIĆ: Teško je dokučiti šta stoji iza tog ‘pucanja’ u SDA. Također je upitno i koliko uticaja u narodu mogu imati oni koji se otvoreno raziđu sa SDA jer će sa sobom i dalje nositi hipoteku nepovjerenja (kao bivši članovi SDA- da li je razlaz samo predstava za javnost?). SDA je jedna preživjela i zastarjela stranka koja se davno trebala modernizovati i napraviti program i političku platformu koji će biti u stanju da se nose sa izazovima na političkoj sceni naše države i da odgovore na njih. Taj bi program obezbijedio fokus i odredio smjer bošnjačke politike što ta politika nažalost nema. Kao osnov te platforme moralo je biti ukidanje genocidne tvorevine (postoji niz pravnih sredstava kojima se to može lahko učiniti), reorganizacija države na ekonomskom principu (ekonomske regije) i stvaranje građanskog društva. Jer, ne treba zaboraviti da su se građani RBiH na referendumu 1. marta 1992. velikom većinom izjasnili za nezavisnu RBiH koju su vidjeli kao građansko društvo. Međutim, oni koji vode SDA ne vide potrebu niti važnost promjene programa stranke već je vode stihijski, bez pravca i fokusa, a ponajviše je ista vođena pojedinačnim ili taborskim interesima njenog rukovodstva za koje, čini se, postoji samo ‘unutarnji svijet’ stranke, a politička scena je beznačajno mjesto koje je daleko izvan njihovog domašaja i interesa. Drugim riječima, Stranka postoji radi njih i kako bi zahvaljujući njoj ostvarivali svoje lične interese, a ne radi naroda i vođenja politike u interesu tog naroda.

Mislim da je rano govoriti o tome šta se može i da li će se išta izroditi iz ovog ‘pucanja’ u SDA posebno kada se sve to stavi u kontekst prilično uzburkane bh. političke scene i krajnje nezvijesne političke budućnosti. Nama je potreban ujedinjeni politički front oko kojeg će se okupiti sve probosanske političke snage i zajedničkim naporima povesti državu u pravom smjeru. U demokratskim društvima gdje postoji i pozicija i opozicija u pravom smislu te riječi, političke razlike se ostavljaju po strani kada je u pitanju interes države i sve političke partije zajedno rade na zaštiti tog interesa.

Nimalo bezazleni (naprotiv!) američki časopis Foreign Affairs je nedavno objavio članak za nas zastrašujućeg sadržaja: da će se Bosna raspasti, odnosno podijeliti između tzv. “velike Srbije” i “velike Hrvatske”, da će Kosovo pripasti “velikoj Albaniji…” Da se ne radi samo o medijskim ili političkim špekulacijama na ovu temu, potvrđuju i neka posljednja događanja na terenu, kojih smo svjedoci.Kako ste Vi doživjeli ove teze objavljene u uglednom američkom magazinu?

DELIĆ: Ta propaganda ne iznenađuje jer je ona rezultat lobiranja kako Srbije tako i Dodikovih plaćenika u inostranstvu koji, pored toga što primaju novac iz naše državne kase za ono što rade iz te iste državne kase (dakle, iz poreza koji plaća bošnjački narod kao i svi građani lojalni RBiH) plaća lobističke firme i lobiste poput bivšeg britanskog diplomate koji je priču o ‘mirnom razlazu naše države’ (kao da je ona neka vještačka tvorevina, a ne država sa hiljadugodišnjim postojanjem!) plasirao u američki časopis. Ovdje ću opet spomenuti nedostatak finansijske kontrole državnog novca jer bi se time mogao utvrditi odliv novca za ovakve svrhe i isti spriječiti. Nažalost, znamo ko kontroliše finansije, a što opet imamo zahvaliti tzv. bošnjačkim predstavnicima na vlasti. Znamo i ko je potpisao pismo MMF-u za novu tranšu kredita.

Kad već govorim o Britaniji vrijedi spomenuti da je Britanija glavni i vodeći krivac za našu nesreću jer je ona, zajedno sa Francuskom, sprječavala podizanje embarga na oružje našoj državi. Uz to, kad pogledate ko su bili ‘pregovarači’ ispred međunarodne zajednice, jasno je da su svi bili Britanci. Britanska Konzervativna partija koja je tada bila na vlasti podržavala je Srbiju i sprječavala podizanje embarga na oružje Armiji RBiH idući u tome tako daleko da je došlo i do zatezanja odnosa sa Amerikom koja je insistirala da se embargo podigne. Politika podržavanja Srbije od strane Britanije prominjenila se dolaskom Laburista na vlast pa se zato i desilo bombardovanje Srbije 1999. Da bi se vidjelo svo zlo britanske politike prema nama tokom agresije na našu državu 1992-95. od strane Srbije, preporučujem knjigu Brandana Simmsa ‘Najneslavniji trenutak- Britanija i uništenje Bosne’ (naslov originala ‘Unfinest Hour- Britain And Destruction Of Bosnia’).

Današnja zvanična britanska politika ipak se razlikuje od ondašnje tako da taj bivši britanski diplomata koji lobira za Dodika i za Srbiju ne predstavlja zvaničnu britansku politiku prema našoj državi, već je obični plaćenik kojeg četnici finansiraju iz naše državne kase.

 Mnogo toga nam ne ide u prilog ni od onoga što se dešava vani, u nekim centrima moći ili čak globalno. Koliko smo zaista u stanju sami uzeti stvar u svoje ruke i izići iz ove pat pozicije, beznađa i spriječiti nestanak Domovine, kada se još neko pita o sudbini Bosne ili onaj ko može pomoći, jednostavno nema interesa za našu zemlju i pustio bi nas niz vodu?

DELIĆ: Po meni problem leži u tzv. bošnjačkim predstavnicima u vlasti koji ne vode nikakvu politiku. Sve što su u stanju da ponude, ili po nečijem diktatu svjesno nude, na sve ono što nam se radi od strane Srbije i Hrvatske preko njihovih sluganijskih satrapa, Dodika i Čovića, jeste šutnja. Zapad i Amerika poštuju i uvažavaju ozbiljne političare koji imaju jasan cilj i fokus i u stanju su da to jasno artikulišu i istog se čvrsto drže. Oni koji sebe smatraju bošnjačkim predstavnicima u vlasti ne uklapaju se u takvu sliku niti mogu biti poštovani od Zapada i Amerike kao takvi. Politika popuštanja zahtjevima Amerike i Zapada šalje im signal da smo ‘lahak plijen’ i da je nas najlakše pregaziti, a ne da smo strana koja je najkooperativnija. Za vođenje politike sa međunarodnom zajednicom treba biti dorastao toliko da znaš kada trebaš biti kooperativan, a koji je minimum ispod kojeg nećeš popustiti njima da bi ispao ‘kooperativan’ kako bi te ozbiljno shvatili i uvažavali. Tako moramo postupiti i sa onima koje vidimo kao naše moguće prijatelje. Recimo, pojedini vide Tursku kao našeg prijatelja. Međutim, Turska vodi prvo računa o svojim interesima i danas je, zbog tih svojih interesa, jako bliska sa Rusijom. Turskoj treba jasno staviti do znanja da mi ne želimo nikakvo povezivanje sa Rusijom jer bi nas ono vodilo u ruke Srbije što je nedopustivo i neprihvatljivo za nas.  Citirala bih ovdje Winstona Churchilla koji je rekao ‘U politici ne postoje prijatelji. Postoje samo interesi.’ Na nama je da vodimo računa o svojim interesima i da na svjetskoj političkoj sceni tražimo za saveznike one koji će te interese podržavati.

Drugi problem jeste nedostatak organizovanog lobiranja od strane bošnjačkog naroda širom svijeta. Bošnjaci imaju ogromnu dijasporu što predstavlja jedan ogroman, neiskorišteni potencijal koji kroz lobiranje u zemljama u kojima žive može donijeti veliku korist i našoj politici i opstanku naše države, kao i opstanku našeg naroda. Međutim, ne postoji bošnjačko tijelo ili institucija unutar BiH koja bi sa našom ‘diajsporom’ (to ime nerado koristim) radila upravo na usmjeravanju i podsticanju naše dijaspore na lobiranje kod vlada zemalja u kojima žive. Zapravo, sasvim suprotno tome, ‘neko’ se pobrinuo da razbije bošnjački korpus na ‘nas’ (one Bošnjake koji žive u BiH) i ‘vas’ (tj. bošnjačku dijasporu) kako bi se dijaspora iz razočarenja što više odrodila od svoje zemlje i svog naroda koji u njoj živi.

Da imamo prave, politički dorasle i zrele bošnjačke predstavnike u vlasti i organizovano i razgranato lobiranje vani vjerujem da bi se i te kako moglo uticati na Zapad i Ameriku u ostvarivanju podrške našoj zemlji i našoj politici. Nije važno koliko smo mali kao zemlja i kao narod u odnosu na mnoge druge države u svijetu. Jer, Jevreja u svijetu ima samo 14 miliona, ali je nepotrebno napominjati koliki uticaj oni imaju na svjetskoj političkoj sceni, počev od Amerike. Kad već spominjem Jevreje želim reći i to da oni nisu imali takav uticaj uvijek. Zapravo, u prvoj polovini XX vijeka pa sve do nekih 60-tih godina Jevreji u Americi su bili diskriminisani. Ono što im je pomoglo da se iznad toga izdignu jeste njihovo jedinstvo, okupljanje oko svojih intelektualaca, sampoštovanje i rad na izgradnji i očuvanju zajedništva kroz sinagoge i svoje zajednice, uzajamno pomaganje, njihova upornost i ustrajnost da izgrade reputaciju i zarade poštovanje drugih u sredinama u kojima su živjeli, te visoko obrazovanje ka kojem su masovno usmjeravali svoju djecu. To je model koji bismo trebali iskoristiti, ako želimo ojačati sebe kao narod.

Vrlo konkretno i ne bez povoda: da li su za ovakvo stanje u BiH odgovorni samo političari, posebno oni koji obnašaju vlast ili ima još odgovornih? Ako ima, ko su oni?

DELIĆ: Narod bira političare, a oni kreiraju političku situaciju pa se može reći da su oni najodgovorniji za ovakvo stanje. Problem je i to što na našoj politicčoj sceni ne postoji opozicija. Postoje samo stranke na vlasti i one koje to nisu. One stranke koje se samo formalno nazivaju opozicijom ili ne razumiju ulogu opozicije ili su se utopile u političku žabokrečinu i u njoj tavore sarađujući u pozadni sa strankama na vlasti, a zarad sopstvenih interesa. Ali se ne mozž reći da su političari jedini odgovorni za situaciju u zemlji. Jer, veliku odgovornost snosi i sam narod. Kažu da narod ima vlast koju zaslužuje. Mnogi nisu izašli na izbore jer su mislili da time pokazuju svim političarima da ni za kog od njih ne žele glasati. A zapravo su neislazkom na izbore dali svoj glas onima koji su već bili na vlasti da tu i ostanu. Također, za one koji su izasši na izbore, ako narod uporno bira takve političare ili šuti na ono što oni rade to znači da na takvu politiku koju oni provode taj narod i pristaje. Čini se da je naš narod postao inertan jer su ga tzv. bošnjački predstavnici navikli da za sve što nam se dešava odgovor treba biti šutnja i nezainteresovanost. Uz inertnost, čini se da je dobar dio naroda politički nepismen pa nije u stanju da dublje i detaljnije sagleda ono što nam se dešava na političkoj sceni i zlo koje se time nama čini. Nekad u komentarima naiđem i na one tipa ‘Rat je davno završio. Što ja ne bih trebao slušati srbijanske pjevače!’ Za takve se vrijeme dijeli na ‘agresiju’ i vrijeme ‘poslije agresije’ za koje smatraju da je vrijeme kad se treba vratiti normalnom životu što podrazumjeva recimo i slušanje srbijanskih pjevača. Oni ne vide da agresija na našu državu nikad nije prestala. Ona zapravo, kontinuirano traje od 1992. pa do ovog trenutka, ali  se umjesto oružjem vrši drugim sredstvima na svim poljima, pa je i podturanje srbijanskih pjevača vid agresije na našu kulturu i identitet.

Postoji i dio naroda koji je nezainteresovan za politiku, a nije svjestan da mu ta politika utiče i na zrak koji udiše.  Takvi insistiraju na rješavanju ekonomskih problema, korupcije, kriminala. Međutim, ono što oni ne razumiju jeste da jedan od ključnih faktora koji utiče na ekonomsku stabilnost jedne zemlje jeste politička stabilnost. Bez rješavanja političke situacije i stvaranja političke stabilnosti nema ni ekonomskog razvoja i prosperiteta, pa time ni bilo kakvog boljitka. A zemlje-agresori, Srbija i Hrvatska, namjerno putem svojih služinčadi u BiH svjesno, smišljeno i planski konstantno politički destabiliziraju našu državu kako bi je u očima međunarodne zajednice predstavili kao jednu nefunkcionalnu zemlju za koju je najbolje da se raspadne i podjeli između te dvije države. To samo dokazuje kontinuitet agresije dviju susjednh zemalja, te da su njihove zločinačke nakane prema našoj zemlji ostale iste od vremena kad su te nakane začete. Samo su se akteri mijenjali kroz vrijeme.

Dakle, htio ili ne bošnjački narod bi morao pokazati interes za politiku zbog samih sebe i stanja u društvu koje se direktno odražava na njih i njihove porodice, zbog naših budućih generacija, zbog našeg opstanka i opstanka naše drzžve, te se pobrinuti da na vlast dovede prave bošnjačke predstavnike, a otjera one tzv. koji su sada na vlasti. Vrijeme je da kao narod svi, bez izuzetka, politički sazrijemo i probudimo se jer nije vrijeme da sliježemo ramenima i kao Zombiji koračamo kroz svakodnevnicu, potpuno neosjetljivi na ono što nam se radi i dešava. Željeli smo demokraciju, sad preko noći moramo naučiti kako se u demokraciji odnosi prema političarima i kako se isti kažnjavaju u demokratskim društvima za pogrešne političke poteze (a kod nas se radi o katastrofalnim političkim potezima!).

Jedna od tema koja mene žulja proteklih više od 21 godinu jeste i odnos, ne samo BiH kao države prema nama koji živimo izvan Domovine (ne volim koristiti termine “dijaspora”, “dijasporci”), nego i tzv. običnog naroda koji tamo živi. Lično osjećam da tu i tamo se na nas gleda sa dozom animoziteta. Kakva su Vaša iskustva u vezi s tim?

DELIĆ: Kao prvo, naziv ‘dijaspora’ vidim kao nešto vrlo uvrjedljivo. A moja iskustva po tom pitanju su ista kao vaša. I ja doživljavam taj odnos prema ‘dijaspori’ na isti način kao i vi. Kako rekoh ranije, ‘neko’ se pobrinuo da razbije bošnjački korpus podturivši priču u kojoj se dijaspora prikazuje u negativnom svjetlu- kao neko koga domovina ne zanima, jer se nije vratio (kad je već otišao), kao neko ko se okrenuo zarađivanju novca i lagodnom životu, kome je ‘lahko’ govoriti iz daljine jer na njega bh. svakodnevnica ne utiče niti od nje zavisi.

Nije nepoznanica da bh. dijaspora godišnje šalje u BiH u prosjeku dvije milijarde američkih dolara, te da time vjestački održava životni standard u BiH. Uz to treba napomenuti da dijaspora potroši ogroman novac tokom svojih posjeta domovini. O tome se mogu naci i tekstovi koji su objavljivani i u bh. štampi i na internetu. Kakvo bi stanje u BiH recimo, danas bilo da se ta dijaspora sva vratila u domovinu? Koliko bi više bilo gladnih i onih bez posla pa čak i bez kuće?

Za one koji možda imaju utisak da se na Zapadu lagodno živi i da poslovi čekaju iza svakog ćoška rekla bih da je sve daleko od toga. Ako ste se našli u zemlji gdje strance ne vole šanse da dobijete dobar posao, bez obzira na kvalifikacije i koliko tečno govorite jezik te zemlje i bez obzira što imate njihovo državljanstvo, daleko su vam manje nego onima čija je to matična država. Sve je daleko teže i morate se dokazati da ste deset puta bolji od njihovog domaćeg kandidata kako biste uspjeli dobiti dobar posao. Posebno je teško bilo prvoj generaciji naše ‘dijaspore’ gdje ste imali i izvjestan broj visoko obrazovanih ljudi koji su morali naučiti jezik da bi eventualno nostrifikovali svoju diplomu (što znači polagati dodatne ispite koji su dosta teški) ukoliko je to bilo moguće, jer ni jedna naša visokoškolska diploma nije priznata na Zapadu.  Dio naših visokoobrazovanih kadrova je morao ili upisati postdiplomski studij da bi stekao njihovu kvalifikaciju ili upisati novi fakultet od početka. A pored zapadne kvalifikacije za zapošljavanje je bilo potrebno i radno iskustvo, a ono stečeno u domovini prije dolaska na Zapad uglavnom se nije uvažavalo. Vjerovatno i sami znate da ima i naših visokoobrazovanih kadrova koji su završili radeći u tvornicama ili staračkim domovima (npr. doktori koji su završili radeći po staračkim domovima).

Sa našim mladim generacijama je već drugačije jer su rasle i obrazovale se u tim zemljama pa su u mogućnosti i da dobiju dobre poslove i imadnu uspješne profesionalne karijere.

Ono sto bih ovdje ponovila jeste da naša ‘dijaspora’ (upotrijebiću to ime iako ga ne volim) predstavlja neprocjenjiv potencijal koji osim materijalne dobrobiti koja se ostvaruje kroz slanje novca u domovinu može služiti i kao politički potencijal za organozivano i masovno lobiranje kod vlada zemalja u kojima žive. Mislim da je to jedan od glavnih razloga zašto se ‘neko’ pobrinuo da proturi u naš narod negativnu sliku o ‘dijaspori’  i podijeli nas na ‘nas’ (one koji žive u BiH) i ‘njih’ (tj. dijasporu) kako bi okrenuo ‘nas’ protiv ‘njih’, te kako bi ‘oni’ odustali od svoje domovine i okrenuli se životu zemalja u kojima žive.

To me dovodi i na priču dijela našeg naroda koji živi u BiH o tome kako ‘dijasporu’ nije briga za domovinom. U svom ste uvodu već iznijeli primjer naše grupe koja se svojim javnim istupima putem pisama, deklaracija, a i Proglasa koji smo uputili tzv. bošnjačkim predstavnicima u vlasti povodom Dodikovog referenduma u septembru prošle godine, konstantno politički bori protiv agresije Srbije i Hrvatske na našu zemlju kao i protiv katastrofalne i po bošnjački narod pogubne politike koju vode tzv. bočnjački predstavnici u vlasti. Sva ta naša javna istupanja zahtjevaju vrijeme i koordinaciju jer svi živimo u različitim dijelovima svijeta. Ali, nas to ne sprječava da reagujemo, protestujemo i dignemo svoj glas protiv svakog političkog zla koje utiče na naš narod i našu državu. Koja se to grupa građana koja živi u BiH ikada tako javno oglasila povodom bilo kojeg političkog poteza koji se direktno tiče našeg naroda i naše države? Ako ‘dijaspore’ nije briga za našu domovinu ne bismo li mogli ogromno vrijeme koje provodimo u međusobnim diskusijama i komunikacija vezanim za događanja na političkoj sceni naše zemlje kao i na političke poteze iz dviju susjednih agresorskih zemalja koji imaju direktan uticaj na političku scenu naše zemlje, te vrijeme koje provodimo u sastavljanju pisama, provesti ‘’uživajuci u blagodetima života zemalja u kojima živimo’ kako to neki u domovini vole reći za nas? Patriotizam nema cijenu, on se nosi u srcu bez obzira gdje si i sve što se radi da bi se pomoglo svojoj domovini radi se iz ljubavi prema njoj. Vrijeme i trud koji se na to potroši ne plaća se nikakvim novcem, već se poklanja našoj domovini u nadi da će doprinijeti njenom boljem sutra.

Nedavno ste se vratili iz Sarajeva, iz Bosne. Kakve ste neposredne, svježe utiske ponijeli?

DELIĆ: Boravila sam kratko. Dočekao nas je veliki smog, ogromna zagađenost zraka i poluprazne sarajevske ulice tokom dana. Tužna i tmurna slika svakodnevnice koja samo još više potvrđuje nebrigu onih na vlasti za narod i stanje u državi i društvu. A to me vraća upravo na ono što sam ranije govorila o dijelu naroda koji pokazuje nezainteresovanost za politiku i rezigniranost političkim stanjem, ali nastoji fokusirati se samo na rješavanje tragičnog ekonomskog stanja. Bez rješavanja političke situacije i bez stvaranja političke stabilnosti nema nade za ekonomski boljitak.

Na samom kraju, uz sve spoznaje koje imamo a neke od njih ste i sami ovdje iznijeli, vrijedi li nam nastaviti borbu s vjetrenjačama?

DELIĆ: Čovjek se kroz borbu i izmori i istroši. Posustane i iz frustracije, pod teretom lavine  negativnih vijesti iz domovine, zastane. Ali, zastane samo da predahne, da prikupi novu snagu i nastavi dalje.

Smatram da je patriotska dužnost i obaveza svakog pojedinca iz našeg naroda, bez obzira na kojoj tački planete se on nalazio, da na svoj način i kako može doprinese političkoj borbi, pa na taj način  vidim i svoju borbu. Ja mogu i hoću kako ja umijem i znam najbolje. Ovo je presudno vrijeme u kojem se radi o opstanku naše države i bošnjačkog naroda koji nikad u svojoj hiljadugodišnjoj historiji nije bio u većoj opasnosti. BiH neće spasiti deklarativno uzvikivanje parola iza kafanskih stolova i sa mindera poput one ‘Bosne je bilo i biće je uvijek’ ili ‘Mnogi su je pokušali pokoriti pa su slomili zube’. Vrijeme je za bošnjačko jedinstvo i sveobuhvatnu političku akciju svih nas.  Bez obzira na sve i uprkos svemu ne vidim da možemo i smijemo odustati od ‘borbe sa vjetrenjačama’. Kako god smatram da mi ne smijemo odustati od ove borbe, lično ne mogu od nje odustati jer to mi to ne dopuštaju ni moja savjest ni moja svijest.
Hvala Vam velika za ovaj razgovor. 

DELIĆ: Hvala vama što ste mi pružili priliku za intervju i mogućnost da iznesem svoje stavove i gledanja na politička zbivanja i političku situaciju u našoj domovini.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (856)

bg-26-12-2016-1

komentara
  1. Ahmet Kozaragic kaže:

    Dobar intervju, kao obicno prijatelju Bedro. Pozdrav iz Svedske.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s