U OKOVIMA MRŽNJE

Posted: 27. Decembra 2016. in Intervjui

Do sada se nekako moglo i znalo iz sjemenskog žita izdvojiti kukolj, a kako danas u obilju kukolja sačuvati zdravo žito? –  jer živimo  u vremenu kada ljubav sve više  ustupa  mjesto mržnji!

Image result for mrznja

Živimo u svijetu u kojem je sve manje ljubavi, a sve više mržnje. Skoro da smo zaboravili vrijeme romantične ljubavi Romea i Julije, Omera i Merime, a  sve više smo prepusteni  činima satane i izloženi neofašističkoj ikonografiji  sa simbolima mržnje od kojih se diže kosa na glavi.

Mržnja se širi poput virusa

Među ljudima je uvijek bilo mržnje, ovisno o uslovima života i uticaju okruženja. Zasnivana  je  na vjerskoj, nacionalnoj, rasnoj, političkoj,polnoj ili nekoj drugoj osnovi. U različitim uslovima života različiti slojevi društva  bili su različitio podložni njenom uticaju. Moglo bi se reći prema  stepenu društvenog razvoja, prosvjećenosti  i  razvijenosti  socijalne  strukture.

Mržnja se svijetom širi poput virusa. U ovoj etapi društvenog razvoja se sve  zloupotrebljava –porodica , zajednica,UN, pa i Bog. Manipuliše se etnicitetima, narodima, vjerom… U ime Boga svijetom se danas sve beskrupuloznije ratuje, teroriše, ubija… Narodi se karakterišu kao dobri i loši… a pod naletom mržnje zemlje jedna po jedna padaju kao snopovi  žita. U uslovima sve veće krize,  ljudi  zavedeni ideologijom, a povedeni  mržnjom i pohlepom ,  neostvarene težnje i nedostatne materijalne vrijednosti  teže kompenzirati drugim vrijednostima, pa traže krivca,  pljačkaju, otimaju …

Simboli mržnje se sve više manifestuju i šire od lokalnog , preko regionalnog,  sa težnjom da postanu globalni. Šire ih različite ekstremne skupine koje postaju sve veće i nasilnije. U najvećem broju slučajeva odgovorne društvene institucije, društveno javno mnijenje i društvo u cjelini pokušavaju prećutiti i ne vidjeti  koreografiju, transparente, panoe, web stranice… preko kojih se mržnja sve više širi i oplođuje. Na našim prostorima srbočetnički  i  hrvatski ustaški  simboli mržnje postaju  prateća ikonografija javnih skupova , kulturnih i sportskih diogađaja. „Nož,žica, Srebrenica!“ – “Srbe na vrbe“ ili ustaški pozdrav „Za dom spremni“    u memorijalu  Jasenovca , bole i vrijeđaju ne samo one protiv  kojih su usmjereni , već sve narode BiH.

Vijeće Evrope ima Preporuku a ima i Komisiju za borbu protiv netolerancije i rasizma. Ne može se reći da su djelotvorni. Iako su kaznenim zakonima predviđene kazne za širenje rasne, vjerske, spolne, nacionalne, etničke mržnje, prekršioci se dosljedno ne kažnjavaju, a vladajuće strukture ih  prećutno podržavaju i nerijetko štite. Oficijelne vlasti ih i nagrađuju i odlikuju.

Mržnja je kao balon

Svi smo sposobni mrziti. Zato mržnju susrećemo na svakom koraku, od porodice, preko škole, posla,  kroz medije, društvene organe i institute…Mržnju huškački i sve agresivnije šire pojedinci, partije, države… Onaj koji mrzi želi naštetiti i povrijediti… A mržnja je ne samo izraz već i osobina onog koji mrzi.  Po Dučiću „Mržnja najprije pogađa one koji je nose.“  A svi koji mrze razloge nalaze u vanjskom faktoru, umjesto u sebi i svojoj sredini.

Mržnja je kao balon, što ga više naduvavaš, sve više raste,dok ne eksplodira. Ona čini racionalnim najsvirepije zlo i opravdava najveće zločine. U službi mržnje koriste se sve masovnije laži, jer tri puta ponovljena laž postaje istina. Mržnja nije samo osjećaj već, devijacija i poremećaj uma.

Uzroci mržnje su zavist i sebičnost, ljubomora, neuzvraćena ljubav… Uzrok mržnje je nadmoć duha zla, unutarnji sukob, naš stav ili interpretacija koja pojačava naše predrasude, jer one koje mi mrzimo, neki drugi  vole. Istina rađa mržnju – jer ko govori istinu zamjera se drugima.  Čest uzrok mržnje je i strah – jer čovjek mrzi onog kojeg se boji. Ondje gdje je uklonjena mržnja, nikakvo oružje nije potrebno.

“Razlike među ljudima – po Stendalu – rađaju mržnju.“  Ljudi mrze i one koji u njima pobjeđuju osjećaj manje vrijednosti. Mržnja ne prihvata drugačije mišljenje, kvari, izopačava, sabotira i potkopava… ličnost, porodicu, društvo, čovječanstvo.  Ona  unosi nered u čovjekovu prirodu,unakazi um, iskrivi najčistije srce.

Mržnja je otrov, koji  kada se unese u mehku, ranjivu, bespomoćnu dušu, uništava sve što u njoj dotakne. Nemojmo mržnju tražiti u drugom, dok se ne uvjerimo koliko je ima u nama. I kada nađemo lijeka svojoj mržnji, bićemo spremni pomoći druge da mržnju  zamjene ljubavlju.

U školi su nas učili da mrzimo

Ko je, kada i zašto posijao sjeme mržnje u rahovu bosansku zemlju teško je otkriti, jer bi se moralo ići daleko u prošlost, ali nije teško razaznati i saznati ko ga i radi čega sada sije i rasijava…..

Kada sam, kao i drugi moji vršnjaci, u prvim razredima osnovne škole, a u kasnijim godinama i u srednjoj školi, morao napamet učiti pjesme srpskih pjesnika u kojima su, kao i danas, ubice i koljači opjevani kao heroji, naivno sam vjerovao da su njihova djela bila herojska, da je to bila borba za slobodu i jednakost… U to sam vjerovao i onda kada sam uz logorske vatre slušao  priče “heroja“  NOR-a o njihovim ratnim podvizima, a još više sam bio zadojen idealima tog lažnog herojskog  patriotizma kad sam na književnim večerima i svečanim akademijama učestvovao u recitalima povodom Dana republike i čitao svoje prve patriotske pjesme… Do koje mjere su nas uspjeli naučiti da volimo druge a ne volimo sebe i svoje pokazuje i ovaj primjer.

Kad smo kao djeca, potstaknuti herojstvom epskih junaka i njihovoj ulozi u filmovima, oponašali borbu legendarnih junaka, Marka Kraljevića i Muse Kesedžije, od kojih je prvi simbolizirao pobjedničke srpske heroje, a drugi omrznute Turke, niko od djece nije dobrovoljno prihvatao da bude Musa Kesedžija, jer je Marko bio naš a Musa njihov, a uz to se unapred znalo ko treba pobjediti. A svako je želio da bude pobjednik. I kad se znalo deseti da Marko Kraljević iznevjeri očekivanja, to je bilo naprosto neprihvatljivo. Borba se morala obnoviti.

Mržnja Rajka Lukača

Pola stoljeća kasnije, kao prognanik, koji je u zemlji svojih snova ostavio sve što su on i njegove  prethodne generacije stvorile, dolazim do spoznaja koje mi govore o jednoj drugoj istini. Tu spoznajnu stranu istine otkriva mi dubički seljak koji i nakon što je opanke zamjenio šimikama, selo u kome je rođen za Beograd, koji toliko mrzi Bošnjake i njihove adete i običaje, da i nakon svega što su srpski nacionalisti i fašisti učinili širom Bosne a finalizirali u Srebrenici, i dalje u agresiji na BiH vidi građanski rat, u svakom Bošnjaku vidi dahiju, u buni protiv dahija poziv za osvetu…  „jer je (kako kaže) krvca iz zemlje provrela, zeman došo, valja vojevati.“

Skrhan mislima o onom što se maja, juna i jula  1992. dogodilo prijedorskim Bošnjacima i u julu  1995. drinskim Bošnjacima u Srebrenici, sa nevjericom i grozotom čitam knjigu “Božiji ugodnici I“ i „Božiji ugodnici II“ književnika Rajka Lukača “ (pisanu neposredno nakon Srebreničkog genocida) i ne mogu vjerovati svojim očima što vidim na prvim stranicama knjige.

Lukač slavodobitno ponovno piše istoriju i vuče nas u mrak vraćajući u  21. vijek događaje iz minule prošlosti:  „Čim se nebesa smrače” – „tu knezovi nisu radi kavzi, nit su radi Turci izjelice, al’ je rada sirotinja raja,koja globa davati ne može, ni trpiti turskoga zuluma; i radi su  božji ugodnici, jer je krvca iz zemlje provrela, zeman došo valja vojevati“.

Ovo nam poručuje i na ovo nas ponovno podsjeća Rajko Lukač  iz Beograda 1998. godine. Na prvoj stranici njegove knjige „Božiji ugodnici I“  Lukač u stilu horora poentira sjemenom mržnje, sprema ga za plodno bosansko tlo, tražeći u čitaocima one koji su spremni da ga siju, u još krvavu zemlju bosansku. Za njega je i ovo novo vrijeme, nakon Prijedora, Sarajeva, Foče, Srebrenice… nosi iste poruke  kao vrijeme iz vrenmena borbe protiuv dahija.

Poistovjećujući Bošnjake sa Turcima i stavljajući vrijeme agresije na BiH u kontest borbe protiv Turaka, Lukač nam piše:

„U početku avgusta 1875. godine pokaza se u nas buna. Turci se uzrujaše… Digli su i vojsku te vojevali na Knešpolje. Sirotinju tamošnju proćerali su preko Save i u nju sasuli. Donesoše pljačku,valeći se kako su junaštvo provodili.“

„U povratku Ahmo Šerić nađe u pustoj kući dijete iznemoglo od gladi. Dadne mu ljeba i dok on iziđe da vidi konja, druge merhametlije isijeku dječaćića na komade. Vratio se i nađe glavicu da se kotrlja i mrtva ljeb njegov žvače.“

Pitam se da li Lukač dok ovo piše vidi kolone očajnika koje Mladićevi “heroji“ i njegova braća vode na stratišta i logore smrti? Da li se sjeća svog  idola i vođe Ratka Mladića kao krvavim rukama daje bosanskom dječaku smrtnu čokoladu za posljedni zalogaj? Nije li to ona ista dječačka glavica iz kuće Ahme Šerića?

Otkud tom Rajku tolika mržnja?!  Zar je sjeme mržnje toliko otrovalo njegovu dušu, da ga tako duboko zaorava u  brazde krvave zemlje bosanske ?…

Zasljepljen Lukačevom mržnjom, i poistovjećujući se sa njegovim porivima i shvatanjima, moj sugrađanin,Dubičanac, Rajko Krneta, čiji je otac kao srpski heroj NOB-e  desetine godina bio privilegovan uživao i brao lovorike, ne želi vidjeti Bošnjačku tragediju ovog vremena, već  je svojim uvodnim prilogom podešava  Lukačevom modelu:

„Kad su stigli nepoznati konjanici s teškim zatvorenim kolima, razmotali su veliku kravlju kožu na kojoj su kao žile bile iscrtane rijeke, putevi, obodi šuma i naselja ( zašto ne reći  sa granicama nove srpske države). Na mjestu koje je izgledalo kao vime, negdje u uglu koji čine rijeke Sava i Una prije nego se sastave , bilo je napisano ime našeg naselja ( da li reći Kozarske Dubice), a vodićev prst kucnuo je u to mjesto kao djetlić u stablo i on klimnu glavom pratiocima.“

Da bi ostao dosljedan sebi i što upečatljiviji sijač , Lukać  u završnom tekstu “Božijih ugodnika I“ nastavlja trovati  svojom mržnjom: “Krstovi I križovi su iznijeti iz crkvi i po njima izbijaju fleke mržnje, hvata se rđa zla. Duhovi dva svijeta su pušteni iz boca “.

“Samo će groblja govoriti da se ovdje živjelo”, poručuje Lukač, ali propušta i ne želi reći da su to Bošnjačka mezarja, nepregledna polja bijelih nišana, od Une do Drine i Potočara!

BiH idealno tlo za sijanje mržnje

BiH je idealno tlo za sijanje mržnje. Na njemu se već stoljećima to sjeme uspješno oplođuje, a plodove žanju bh susjedi – Srbija i Hrvatska. Što više mržnje, sve više ustaških kapa i četničkih kokardi. Što više ustaških kapa i četničkih kokardi sve više prijetećih skupova sa prijetećim porukama. Ustaški i četnički totalizmi u BiH, sada predvođeni Čovićom i Dodikom, dosljedno nastavljaju širiti mržnju po modelu “huškanja naroda“, dobro poznatom iz vremena nacističke Njemačke.

Po istom kriteriju U BiH se mržnja  pokreće  s pozicije neonacionalizma,  neofašizma, klerofašizma, a širi preko uticajnih pojedinaca, pokreta, udruženja, organizacija… Aktivnosti se kreću od verbalnog eksponiranja preko masovnih medija i plakata, pucanjem, bacanjem eksplozivnih naprava, povicima, prijetnjama, napadima na objekte i uticajne pojedince… Umjesto spomen obiljžja braniocima slobode i nezavisnosti spomenici se podižu krvnicima.

„U zemlji mržnje najviše mrze onog ko ne ume da mrzi“. Tako je mržnju prepoznatu u Srbiji dijagnosticirao Andić. U Republici spskoj je to vladajući politički model, preko koga se srpski okupatori održavaju na vlasti.

Antibošnjaštvo se neprijateljski širi prema bošnjačkom narodu, njegovoj historiji, kulturi i tradiciji. Ispoljava se kao pojedinačna netrpeljivost i organizovana diskriminacija u cilju marginiziranja i eliminacije Bošnjaka iz Rs kao naroda i etničke skupine. Korijeni antibošnjaštva crpe se iz osmanskog perioda i poturaju u formi “islamskog terorizma“, kako bio se povećano anti-islamsko raspoloženje podiglo i na globalni nivo.

Težnje srpskog i hrvatskog nacionalizma prema Bošnjacima u BiH se ne razlikuju mnogo. Srpski nacionalizam želi oduzeti  bh teritorij, reducirati broj Bošnjaka i svesti ga na poslušne izvršioce njihovih zahtjeva, dok hrvatski nacionalizam pored otvorenih teritorijalnih pretenzija nastoji pojeftiniti, potčiniti i prisvojiti bošnjačke vrijednosti, staviti ih u službu svojih interesa i uključiti ih kao svoje u hrvatsku kulturnu baštinu.

BiH kao tampon zona  mržnje

Umjesto da BiH i njeni najbrojniji stanovnici Bošnjaci budu katalizator, da izoliraju suprostavljene naboje mržnje, oni  joj postaju podložni, jer se pomirljivo prepuštaju njenom uticaju. Dio njih na jednoj, a dio na drugoj strani. Samo jedan nedefinisani dio njih ostaje negdje u sredini, između ta dva naboja. Tako se kao centri mržnje i centri njene moći  jačaju i profiliraju Zagreb i Beograd, uspješno koristeći isprobani sistem „zavadi pa vladaj“. Pokušaj Sarajeva da približi dvije suprotnosti u vrijeme Titove Jugoslavije samo je jedno vrijeme bio uspješan. BH tampon zona između mržnje s hrvatske i mržnje sa srpske strane samo je ublažila i odgodila procese, koji su se vrlo posljedično dogodili devedesetih godina prošlog vijeka.

Mržnja i ljubav ne mogu postojati istodobno. Ko ne nalazi razloge za ljubav, nalazi razloge za mržnju.  Mržnja je bolesno stanje koje nastaje kao osjećaj krajnje odbojnosti prema nekom ili nečem i vremenom prerasta  u otvoreno neprijateljstvo. Mada sa mržnjom graniče, ipak su znatno blaži i umjereniji, osjećaji odbojnosti, prezira, antipatije, gađenja…  Suprotno mržnji su ljubav, praštanje i tolerancija.  Za razliku od mržnje, ljubav nam pomaže da iskažemo svoje najdublje emocije, koje nas uče da jasnije iskažemo svoja osjećanja. Ali, ljubavi je sve manje.

Govor mržnje su poruke mržnje i netrpeljivosti koje izazivaju ili prouzrokuju mržnju prema jednoj osobi, skupini ili narodu, radi stvaranja netrpeljivosti, razdora, diskriminacije, nasilja ili raspaljivanja već postojeće mržnje. Govor mržnje je postalo snažno srestvo za podsticanje diskriminacije, nasilja, svirepog ponašanja, do linča i ratnih zločina. To je otrov koji se brzo širi i teško odstranjuje. Nepovratno vodi nasilju, agresiji i terorizmu i sve je prisutniji u našem dnevnom životu.

Mržnjom  gubimo, ljubavlju dobivamo

Ljudsko srce ima granicu u ljubavi, ali nema u mržnji (Balzak). Kada volimo postajemo bogatiji za nešto, a kada mrzimo oduzimamo sebi nešto.

Svijet je po Empedoklu građen od 4 elementa: vode, zemlje, ljubavi (koja spaja) i mržnje ( koja razdvaja).

Ljubav i uspjeh uvijek idu zajedno, a posljedica  mržnje je  neuspjeh. Ni danas još uvijek nismo svjesni  koliko su nam mržnjom  zla nanijeli, koliko dobra uništili, koliko smo životnih vrijednosti izgubili. Mi prognani svoju državu, sela i gradove, sa svim što smo u njima stvorili, prepustili smo onima koji mrze. Izgubili smo naše tople domove, firme i radna mjesta na kojima smo radili, vrtiće i škole u kojima smo našu djecu učili, bolnice u kojima smo oboljele liječili, domove u kojima smo igrali i pjevali… Izgubili smo sigurna radna mjesta, pravo na minuli rad, pravo na sticanje penzije, pravo na trinaestu platu, regres za godišnji odmor, stipendije i školarine našoj djeci i studentima…

Izazivanje razdora i netrpeljivosti, vjerske, rasne i  nacionalne mržnje je krivično djelo. Nadležni pravosudni organi nastoje implementirati najbolje prakse i standarde u sankckionisanju krivičnih dijela  počinjenih iz mržnje, ali je još uvijek prisutno niz  prepreka i problema koji otežavaju efikasno procesuiranje. Sve je izraženiji i otpor građana, koji sve složnije i otvorenije ustaju protiv mržnje i netrpeljivosti koje nas vuku u mrak i beznađe.

Volite se ljudi! Ne dozvolite da živimo u strahu i mržnji! Mržnjom gubimo, a s ljubavlju smo uvijek na dobitku.

Burlington, Decembra 27, 2016

Zijad Bećirević

zijad_becirevic2

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s