NOVOGODIŠNJI POZDRAV NAŠOJ BOSANSKOJ DUBICI

Posted: 27. Decembar 2016. in Intervjui

Image result for kozarska dubica

Moj grad, naša Bosanska Dubica, dočekuje još jedan naš voljeni praznik, još jednu Novu godinu, bez nas, bez svojih građana. Umjesto da šetamo dubičkim ulicama, jedemo Ćetavine ćevape i pijemo pivo u Starom bagremu, da se sastajemo na korzu pored Ćaršijske džamije i zagrijani u Kosovića bašći krećemo u hotel, gdje ćemo igrati Šotu, veseliti se i  nazdravljati za Novu godinu poljupcima zalivenim  šampanjcem, a potom vedra rapoloženja krenuti svojim kućama, mi sjedimo uz tablete, mobitele i kompjutere i  na dubičkim portalima tražimo naš voljeni grad i mislima obnavljamo draga sjećanja iz nedavne prošlosti.

U našem ranijem životu Novu godinu smo uvijek dočekivali kao godinu novih obećanja.  Neka se nisu ostvarivala, ali smo uspješno prevazilazili sva teška stanja i zajednio išli naprijed. Bili smo srećni! Dubičani koji danas žive u Dubici i oni koji su iz nje protjerani, nemaju šta od nje očekivati. Bosanska Dubica koju kršteno zovu Kozarska je mrtav grad. Razoren srpskom mržnjom, šovinizmom, nacionalizmom, fašizmom.  Za Bošnjake iz dijaspore “groblje slonova“,  mjesto u koje stariji dolaze da umru. Ovu sumornu sliku moći  će samo za kratko prikriti sjaj božićnih praznika i  novogodišnje noći, kada će se na dubičkim ulicama pojaviti više ljudi, u kućama i trgovinama biti više šarenila i svjetla  i na licima malo više nade.

Ni svjetla ne mogu razbiti mrak

Nastupajuću 2017-tu godinu Dubica dočekuje sa novim osvjetljenjem, koje je centar grada učinilo čarobnim. Ipak, teško je vjerovati da bilo koje svjetlo može razbiti mrak srpskog jednoumlja, koje vlada Republikom srpskom i  dubičkim područjem.

Od kada je Bosanska Dubica promjenila ime u Kozarska Dubica, to više nije grad koji mi prepoznajemo po njegovim vrijednostima, niti  ih prepoznaju oni koji su sad u njemu. Dvadeset godina naš grad čami i čeka u čamotinji. Ali ne zna ni šta, ni koga čeka. Nas su otjerali  i zamjenili nas  s nekim drugima. A sada se ti drugi spremaju da zamjene njih. I tako se naša Dubica vrti u krug kao na vrteški.

Svaka nova vlast dolazi sa pregrštom obećanja, nagovještava da će promijeniti sve što nije bilo dobro, a stanje iz godine u godinu sve gore. Od Bošnjaka koji su se vratili još niko ne radi, a sve je manje radnih mjesta i za Srbe.  Malo je onih koji  iz Kozarske Dubice ne žele da odu.  Koliko je mladih napustilo Dubicu u zadnje vrijeme niko ne zna. Zna se samo to da prognane  Bošnjake i Hrvate još niko nije pozvao da se vrate, a i onima koji su se vratili nerijetko stižu prijetnje.

U Dubici  je sve više napuštenih bošnjačkih kuća. Vjeruje se da ih je već  sad par stotina. Od industrije i privrede ne radi skoro ništa. Dubički privredni giganti kao što su bili ŠIP “Kozara“, TIK „Knežopoljka“, Šećerana, Tvornica poljoprivrednih priključnih mašina „Mehanika“… su mrtvi ili neki dišu samo na škrge. Dovoljno je reći da je ŠIP“ Kozara“ imao 2.000 zaposlenih , a ono što je od njega ostalo zapošljava svega 27 radnika. Ono što je ostalo od respektabilne predratne privrede prigrabili su i opljačkali tajkuni i kriminalci. Sa najviše povjerenja građani su 2000-te svoje vrijedonosne vaučere uložili u “ Zepter- invest“, od kojeg  do danas niko nije dobio ni KM dividende.  Kada je u aprilu 2015-te zatvoren gradski granični prelaz ka Hrvatskoj, u narodu je zavladalo još veće beznađe, koje je novim sezonskim otvaranjem  granice samo donekle ublaženo, ali nije prevaziđeno.

Posebno je porazna činjenica da  u Dubičkoj parlamentarnoj skupštini  izabranoj 2016-te, kojom dominira Dodikov SNSD,  od 27 mjesta ni jedno ne pripada Bošnjacima niti bošnjačkim partijama. A do agresije na BiH Bošnjaci su gradu činili većinu.

Dubica oživi samo kada dođe Dijaspora

Kozarska Dubica je već dvije decenije avetinjski grad. Oživi samo tokom ljetnih mjeseci, kada dolazi dijaspora, da obiđe svoje  bližnje i svoja napuštena imanja. Ali zadnjih godina je  sve manje posjeta i u ljetnim mjesecima. Dovoljno je proći dubičkim ulicama u kojima je nekad bujao život. Danas je  rijetka kuća u bilo kojoj gradskoj ulici u kojoj se može vidjeti  bošnjačka glava. I to uglavnom starije žene. Nešto veća koncentracija Bošnjaka je samo na Krivdića brdu i u Jošiku.  To nam govori  da i oni podaci  koji govore da se u Dubicu vratilo 1000 do 1200 prognanih nisu tačni, jer obuhvataju i one koji su samo jednom ili par puta dolazili u svoj grad, vadili lične dokumente, a većinu vremena provode negdje u inostranstvu.

Svima je poznato da se od 7000 prognanih dubičkih Bošnjaka i 600 Hrvata, do danas vratilo oko 1.000 Bošnjaka i šačica Hrvata. Pretežan broj povratnika su stariji, koji se vraćaju u zavičaj da u njemu ostave svoje kosti. Dubičke vlasti svih posdejtonskih godina na razne načine onemogućavaju povratak, umjesto da učine sve da vrate izgobljenu trećinu  stanovništva, koja u svakoj  drugoj zemlji predstavlja glavni razvojni potencijal.

Na području dvije Dubice tokom agresije je ubijeno oko 200 nevinih građana, a jedan broj se još vodi kao nestali. Zahvaljujući angažovanju rodoljuba iz dijaspore tek  je ove godine u krugu Gradske dubičke džamije dubičkim šehidima podignut nišan, na koji su upisana imena 53 dubička šehida.

Prema popisnim podacima iz 1991.godine na području dubičke opštine živjelo je 31.606 stanovnika, od čega 13.680 u gradu a 17.926 u 60 sela. Popisom iz oktobra 2013-te utvrđeno je da na području opšine žive 23.074 stanovnika, od čega 11.566 u gradu. To znači da opština sad ima 8.532 stanovnika manje  nego 1991, a gradsko područje je siromašnije za 2.114 stanovnika. Ako se ima u vidu da zadnjih 10 godina natalitet ima negativan trend, onda to znači da Kozarskoj Dubici ozbiljno prijeti bijela kuga.  I ako se produži negativan trend povratka Bošnjaka, moglo bi se dogoditi da u dogledno vrijeme Bosanska Dubica bude  jednonacionalna – Kozarska, kakvu su projektovali srpski fašisti  tokom agresije i za koju se i danas zalažu vlasti Rs, uključujući i dubičku vlast.

Kozarska Dubica sigurno utočište za ratne zločince   

Kozarska Dubica je i danas jedno od najsigurnijih utočišta za počinioce zločina nad Bošnjacima. Mnogi od njih se kriju pod lažnim imenom i lagodno žive u nekom od novih srpskih naselja podignutih donacijama i parama međunarodne zajednice. Nedavno je otkriveno da je u dubičkom naselju Jošik, kod Nebojše Stojanova,  u više navrata boravila Monika Stojanov ili Monika Karan ili Monikla Ilić, još poznatija pod imenom “Žena monstrum“, osuđena za najsvirepije zločine počinjene 1992.  nad Bošnjacima u Logoru Luka u Brčkom. Naravno dubičke vlasti o tome šute i ko zna koga i gdje sve kriju u dubičkom zvjerinjaku.

Do sada je na dubičkom području otkrivena samo jedna masovna grobnica, sa 8 bošnjačkih tijela, mada postoje  argumentovane indicije da ih ima više. Za progon, pljačku i počinjene zločine još niko nije odgovarao.  Upornošću porodica žrtava pokrenuta su svega tri četiri krivična procesa, koji se odugovlače i pokušavaju podvesti pod  zastaru ili amnestiju. Tužilaštvo BiH se tek ove godine počinje interesirati za ono što se u vrijeme agresije dogodilo na dubičkom području. A dogodilo se mnogo toga. Događa i danas.

Dubičani neizmjerno vole svoj grad

Ali  pored svega, mi koji smo vani i dalje neizmjernio volimo naš grad, našu Dubicu. Sa velikom radošću primamo svaku pozitivnu promjenu. Mnoge od nas obradovala je nova rasvjeta u centru grada, koja ga je u našim očima učinila čarobnim, iako znamo da ni to svjetlo neće nimalo probiti mrak jednoumlja, koje vrada Rs i našom Dubicom.  Svjesni smo da ni toj novini nije cilj da svima nama unese više vedrine, optimizma i vjere u bolje sutra, već se sve čini da se jednoumlje srpskog nacionalizma ojača i produbi, da proslavu Dana Rs – 9. Januara učine pobjedničkom i  veličanstvenom, ali samo za srpski narod. A to nam dovoljno jasno govori da mi Bošnjaci i Hrvati nismo dobro došli u naš grad, iako u njemu imamo itekako šta tražiti i dobiti. Ako sav srpski narod Rs i naše Dubice kao svoj najveći dan slavi 9. Januar – dan kada je nad nama pokrenuto genocidno istrebljenje, onda je to  poruka koja nas mora prizemljiti i osloboditi svih zabluda.  Na takvu nacionalističku i fašistoidnu poruku se mora odgovoriti. Ono što smo mukotrpno i marljivim dugogodišnjim radom stvorili nećemo i ne smijemo nikad napustiti. Na to imamo apsolutno pravo i obavezu, kao na svoj život.  U ime nas samih i u ime generacija koje dolaze. BiH, kao i njen dio Rs sa našom Bosanskom Dubicom,  je zemlja svih naših naroda i građana, na koju niko nema  isključivo apsolutno pravo. Te gradove, sela i naselja smo gradili mi i naše prethodne generacije, i oni pripadaju svima nama i našim budućim generacijama.

U to ime i ovom prigodom šaljemo pozdrav našoj voljenoj domovini BiH, našem voljenom  gradu  Bosanskoj Dubici,  sa željom da Nova 2017-ta svima nama  ispuni dugogodišnja očekivanja i nadanja i unese više radosti, ljubavi, zdravlja i sreće u naše živote.

Od aktuelnih vlasti dubičke opštine i novoimenovanog načelnika  Radenka Reljića, bez obzira što pripada SNSD-a, očekujemo da shvati i prihvati kao činjenicu ono što njegovi prethodnici nisu htjeli, da Kozarska Dubica – Bosanska Dubica pripada ne samo Srbima već svim njenim građanima, svim Dubičanima koji su je i učinili takvom kakva je bila jučer, kakva bi trebala biti sutra.

Burlington, 27. decembra  2016.

Zijad Bećirević

zijad_becirevic2

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s