Mr. sci. Julija Koš, umirovljena voditeljica knjižnice i arhiva Židovske općine Zagreb – STVARNOST, ŽELJE, MAŠTA I NAPORI: PRIZIVANJE FAŠIZMA U TRANZICIJSKOJ HRVATSKOJ

Posted: 17. Decembar 2016. in Intervjui

lula-slikica-ruah-copy-237x300Predsjednica si uz savjetnika za HOLOKAUST nije uzela savjetnika za pitanja ustaškog GENOCIDA, dakle progona Srba i Roma, etničko čišćenje koje su ustaše podjednako proveli u okviru svojih zakonskih odluka i praktičnih provedaba tih odluka za “zaštitu časti i krvi hrvatskog naroda”. Samo ovaj izbor teme (Židovi kao žetve, ali ne i Srbi) govori dovoljno o Predsjednici, koja se uključuje u široku struju u današnjoj Hrvatskoj koja zločin Holokausta pripisuje nacizmu, umjesto da se u hrvatskom slučaju Holokausta pozabavi ustašama. To je time istodobno i pokušaj ulagivanja Židovima i zamagljivanje ustaškog zločina…..Zatim, tu je i sam izbor ličnosti: Nataše Jovičić, upravo osobe od početka na čelu ustanove koja prvo postavlja revizionistički stalni postav u muzeju na području samoga nekadašnjeg jasenovačkog logora (2006.), a zatim uporno i rekla bih čak vrlo drsko brani takav postav i takav pristup…..Sad, savjetuje li ta savjetnica Predsjednicu, te kako i o čemu, nemam pojma, niti je to moja briga. Društveno nemoćna osoba poput mene, u okolnostima slabašne demokracije, obična građanka i umirovljena bibliotekarka, samo može – ali i kao objavljeni autor na teme iz Holokausta i kao potomak i srodnik ustaških žrtava – braniti koliko je moguće njihove grobove u jasenovačkoj ledini. Ali braniti svim snagama koje imam, to mi je namjera…..Transparenti se ne čitaju kao tekst, oni stvaraju dojam, pa moraju biti kratki i pogađati cilj. Stoga sam na transparentu to usporedila s “Hasom”, kako su u narodu prilijepili nadimak ministru Hasanbegoviću, koji se pod pritiskom ipak “ispričao” (a u toj javnoj isprici je rekao da je jedini problem, u smislu grijeha, Nezavisne Države Hrvatske to što je izgubila rat – koliko mi je poznato, NITKO tada na to nije reagirao, ni antifašisti, ni mediji, ni Vlada, ni saborski zastupnici, ni sveučilišni profesori…) – tako je taj podnositelj fiktivne isprike dospio na moj transparent…..Stavovi političara moraju se dnevno potvrđivati, ako je ikada i dala jasan stav o ustaškom pokretu i NDH (a nisam ga ikada opazila da je jasan), to je vjetar definitivno odnio pod vihorenjem ustaške zastave u Kanadi… A to nosi i svoj dio posljedica za ugled države, članice EU, koju predstavlja, samo baš ju briga, glasovi desničara se sakupljaju za novi mandat od 5 godina, taman do penzije…..Dakle, Predsjedničina specijalna savjetnica za Holokaust, po ugledu na šeficu, nema stav. Pa ni o uzviku Za dom spremni na samom pragu jasenovačkog grobišta ustaških žrtava…..Ta je načelnica Jasenovca doista članica stranke čiji je predsjednik ujedno i hrvatski premijer. Ona uostalom samo preslikava Predsjedničinu rečenicu da u tome ne vidi problem. Nadam se (a sve nešto sumnjam) da mi je u medijima promaklo da je protiv te svoje članice gospodin premijer Plenković pokrenuo potrebne političke i disciplinske mjere… međutim, kako da ih pokrene, kad on i sam problem ustaškog gesla ZDS u današnjoj Hrvatskoj i pred samim jasenovačkim logorom smatra “delikatnim” pitanjem i prebacuje ga dalje, zataškava slučaj…..Naglašavam da je u Srbiji neusporedivo gore: rehabilitacija četništva je nastupila, premijer je “iznenađen i uvređen” što mu se jasno kaže da na taj način Srbija ne može u EU – s rehabilitacijom četništva, sa spomenikom Draži Mihailoviću, sa sudskim postupkom za aboliciju Nedića kao fašističkog zločinca. Jer nakon toga sljedeći korak je da dođe do mnogo čega što oni predstavljaju. Tu se, kao kod ustaša, zločin ne skriva, njime se ponosi. VRLO opasna razlika….. Nema se tko, a osobito novi čelnik SDP-a, sposobno suprotstaviti, utemeljiti se na europskim, demokratskim, antifašističkim zasadama. Jer kada najbolju, lapidarnu, meritornu i humanističku analizu o problemu ustaškog znakovlja iznese (7.12. 2016. na TV N1) ne neki od vođa takozvanih lijevih političkih opcija, nego vrlo sposobni hrvatski odvjetnik Anto Nobilo, ali posve sigurno ne ljevičar u političkom smislu, onda je to znak da je nastupio možda konačni sumrak lijevih bogova u Hrvatskoj. Ne očekujem brz oporavak…..

Julija Koš je po struci povjesničarka umjetnosti, arheologinja i diplomirani bibliotekar, te magistra znanosti s područja društvenih znanosti.  Autorica je triju knjiga (Alef bet židovstva, Ulaznica za nebo, Kabalisti i racionalisti) i brojnih stručnih, publicističkih i leksikografskih tekstova o židovskoj religiji, kulturi, povijesti i književnosti. Predavač je na područjima židovske povijesti te opće povijesti i povijesti religije. Specijalni je bibliotekar za područje židovstva (od 1992. do 2011. voditeljica specijalne knjižnice judaike pri Židovskoj općini Zagreb, a od 2012. vodi edukacijsko-informacijsku knjižnicu Židovske zajednice Bet Israel). Dvadeset pet godina je vanjska suradnica izraelske državne ustanove Yad Vashem, koja čuva memoriju na žrtve Holokausta, te prikuplja i priprema dokumente za proglašenje Pravednicima među narodima svijeta nežidova zaslužnih za spašavanje Židova tijekom rasističkih progona u Drugome svjetskom ratu.

Negdje u aprilu prošle, 2015. godine, ste se otvorenim pismom obratili gospođi Nataši Jovičić, ravnateljici Spomen područja Jasenovac, zahtijevajući od nje da odbije ponudu predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović da bude njena posebna savjetnica za pitanje holokausta. Zašto ste se javno suprostavili takvom izboru predsjednice Republike i zašto je, po Vašim spoznajama i mišljenju, predsjednica Republike predložila i izabrala baš gospođu Jovičić?

KOŠ: Prvo, Predsjednica si uzima “posebnog savjetnika za Holokaust”, što zvuči kao da Holokaust tu negdje i dalje traje – ta nespretna i neprotokolarna formulacija sama po sebi govori o nekakvoj unutrašnjoj prisili, o političkoj zamisli da se povlađuje “moćnim Židovima”… Vrlo antisemitski u osnovi, premda tu moju kvalifikaciju autor ideje vjerojatno u svom neznanju ne prihvaća… Drugo i bitno, Predsjednica si uz savjetnika za HOLOKAUST nije uzela savjetnika za pitanja ustaškog GENOCIDA, dakle progona Srba i Roma, etničko čišćenje koje su ustaše podjednako proveli u okviru svojih zakonskih odluka i praktičnih provedaba tih odluka za “zaštitu časti i krvi hrvatskog naroda”. Samo ovaj izbor teme (Židovi kao žetve, ali ne i Srbi) govori dovoljno o Predsjednici, koja se uključuje u široku struju u današnjoj Hrvatskoj koja zločin Holokausta pripisuje nacizmu, umjesto da se u hrvatskom slučaju Holokausta pozabavi ustašama. To je time istodobno i pokušaj ulagivanja Židovima i zamagljivanje ustaškog zločina. Imala bi Predsjednica i te kako više razloga da uzme savjetnika za progon Srba, ne ulazeći ovdje u događaje u ratu na kraju 20. stoljeća, jer mržnja na Srbe danas u Hrvatskoj poprilično u narodu divlja, kao i mržnja na Rome, u ovoj novoj hrvatskoj državi, u kojoj Židova više praktično i nema, jer su ih zapravo dokrajčili već ustaše.

Zatim, tu je i sam izbor ličnosti: Nataše Jovičić, upravo osobe od početka na čelu ustanove koja prvo postavlja revizionistički stalni postav u muzeju na području samoga nekadašnjeg jasenovačkog logora (2006.), a zatim uporno i rekla bih čak vrlo drsko brani takav postav i takav pristup. Sve to uz pomoć niza ministara kulture Republike Hrvatske, od kojih neki aktivno, a neki pasivno podržavaju ovo stanje, sve do kulminacije: donedavnog notornog ministra Hasanbegovića, čijom pohvalom i podrškom u daljnjim naporima se Jovičić nedavno obilato javno pohvalila. U to je vrijeme ona i vrlo srdačno prihvatila da na samom području izvršenog ustaškog zločina svoj vijenac postavi ultradesničarska organizacija koja nameće ideju o “trećem Jasenovcu”, zamagljujući tako povijesnu istinu do neprepoznatljivosti.

No, već u sljedećem mjesecu nakon vašeg javnog poziva da se od toga suzdrži, dakle maja 2015., gospođa Jovičić je prihvatila ponudu te postala posebna savjetnica Predsjednice. Kako ocjenjujete njen dosadašnji rad na toj funkciji?

KOŠ: Moram se malo sada i nasmješkati, jer, dakako, moj poziv u otvorenom pismu Nataši Jovičić da se suzdrži od te funkcije zbog toga što očito ništa ne zna o Holokaustu, bio je stvarno upućen kao svojevrsna opomena Predsjednici. Ali nisam tada bila uvjerena da će mi mediji objaviti izravno obraćanje Predsjednici… a bilo mi je bitno da se čuje poruka. Samo postavljenje je stvar inercije, više ga se nije moglo zaustaviti nakon javnog objavljivanja. Ali u okviru mogućega, zadovoljna sam postignutim. Jer, tada sam javno poručila da ću svaki govor Nataše Jovičić u Predsjedničino ime na bilo kojoj komemoraciji židovskih žrtava ustaškog režima smatrati izravnom uvredom i ruganjem Predsjednice tim žrtvama. I bilo bi to ruganje, da osoba koja žestoko predvodi zamagljivanje povijesne istine u samom jasenovačkom muzeju u ime Predsjednice države bi govorila nad grobovima žrtava Holokausta?! Predsjednica je očito shvatila poruku, pa Jovičić od samoga prvog dana funkcije samo dolazi na određene komemoracije, pomalo spuštena nosa, te polaže Predsjedničin vijenac, ali dosljedno bez riječi (svjesna da ja pomno pratim situaciju), dolazi samo, tako reći, kao nosač… Sad, savjetuje li ta savjetnica Predsjednicu, te kako i o čemu, nemam pojma, niti je to moja briga. Društveno nemoćna osoba poput mene, u okolnostima slabašne demokracije, obična građanka i umirovljena bibliotekarka, samo može – ali i kao objavljeni autor na teme iz Holokausta i kao potomak i srodnik ustaških žrtava – braniti koliko je moguće njihove grobove u jasenovačkoj ledini. Ali braniti svim snagama koje imam, to mi je namjera…..

Kako komentirate najprije postavljanje pa potom razrješenje dužnosti v.d. ravnateljice Hrvatskog povijesnog muzeja gospođe Nataše Mataušić koju je, da podsjetim, smijenio bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović? Gospođa Mataušić je u javnosti poznata i kao autorica stalnog postava Muzeja u Jasenovcu. Da li je po Vama dotična bila kompetentna za tu stručnu ulogu i zašto je izbor bio pao upravo na nju? Ljetos ste se na protestu antifašista u Zagrebu pojavili s jednim znakovitim transparentom gdje su u “glavnim ulogama” bili upravo gospođa Mataušić te tadašnji (sada bivši) ministar kulture Hasanbegović. Šta je bila suštinska poruka ispisana na transparentu (ili neispisana, ali se trebala čitati između redova)?

julija-kos-s-transparentom

KOŠ: Ne mislim da ja uopće trebam komentirati ovu smjenu na čelu Povijesnog muzeja, koji već dugo samo vegetira, ali osobno mislim da su to pitanja unutrašnjih previranja u uskim krugovima prijatelja i bivših prijatelja… Dvije Nataše (Jovičić i Mataušić) donedavna su bile kao prst i nokat, zajedno i u zajedničkom pothvatu zamagljivanja povijesne stvarnosti u postavu jasenovačkog muzeja – inače kreiranoga i plaćenoga u teškom sukobu interesa, u krugu (nekompetentne) skupine prijateljica. Rekla bih da je tu Jovičić bila umiješana više iz karijerističkih pobuda, kao tipična prvoborka svih režima, a Mataušić je postav učinila na temelju svoga frapantnog manjka empatije za žrtve i u pogubnoj kemijskoj reakciji toga manjka s potpunim nedostatkom pismenosti. Ovo se može pratiti i u drugim njezinim “radovima”, pa je u polemikama nakon otvorenja muzeja i javno izjavila da je u muzejskom postavu “teško ukratko prikazati istinu”… jao, pa oni kojima je teško, ne bi se trebali baviti tim poslom. Ima dosta potrebe da netko pere, čisti, … to su vrlo časni, manje zahtjevni poslovi.

Ali nije ona ni postavljena ni smijenjena u Povijesnom muzeju zbog svoje notorne nepismenosti i manjka znanja, već se to dogodilo u igrama oko podjele daljnjih pozicija u okolnostima prekinutog prijateljstva. Izgleda da joj je bivša prijateljica i imenjakinja, da navedem riječi Oscara Wildea, “kako rade pravi prijatelji, zabila nož sprijeda”, u suradnji sa svojim poštovateljem i hvaliteljem Hasanbegovićem. Pa se nadalje čini da se, u situaciji kada je vidjela da tlo izmiče pod nogama, Mataušić odlučila upisati u udruženje antifašista – tu hvata novo pribježište i nove nekritične i neinformirane prijatelje. Te je ljude toliko dovela u zabludu da nije ona autor jasenovačkog muzejskog postava, da se oni sada uokolo hvale kako u svojim redovima imaju “sjajnu stručnjakinju, Natašu Mataušić, koja će, kada nastane bolja vlast, popraviti sramotni postav muzeja…”. Groteskno!!!

julija-kos-s-transparentom-1

Tu grotesku sam upravo željela predočiti na skupu antifašističkog protesta koji spominjete: organizator je upravo Natašu Mataušić istaknuo među nekoliko uvaženih govornika, te je baš ona trebala okupljenima predstaviti pobunu antifašista proitiv očite fašizacije društva?! Bilo bi smiješno da nije tužno. Inače, svatko se može i smije pokajati, dapače, divno je kada se ljudi pokaju. Ali kajanje za javni grijeh treba biti javni čin! A Mataušić nikada nije iskazala ni trunak kajanja, već se sada uvukla kao kukavičje jaje među te meke naivčine, koji bi, pak, trebali u ovim teškim vremenima čvrsto nositi zastavu antifašizma… a nisu čak u stanju na internetu pogledali kakve sve polemike je izazvao jasenovački uradak njihove nove članice i “velike stručnjakinje za muzejsko prikazivanje ustaških zločina”?! Transparenti se ne čitaju kao tekst, oni stvaraju dojam, pa moraju biti kratki i pogađati cilj. Stoga sam na transparentu to usporedila s “Hasom”, kako su u narodu prilijepili nadimak ministru Hasanbegoviću, koji se pod pritiskom ipak “ispričao” (a u toj javnoj isprici je rekao da je jedini problem, u smislu grijeha, Nezavisne Države Hrvatske to što je izgubila rat – koliko mi je poznato, NITKO tada na to nije reagirao, ni antifašisti, ni mediji, ni Vlada, ni saborski zastupnici, ni sveučilišni profesori…) – tako je taj podnositelj fiktivne isprike dospio na moj transparent. Ali, ponavljam, nemoćni građanin može mahati transparenitma koliko ga volja ako nema odlučnih demokratskih političkih snaga – za sada nema.

Kako komentirate nedavno slikanje predsjednice Republike ispod ustaške zastave u Kanadi?

zastava-kolinda

KOŠ: Gotovo da se nisam iznenadila…, u Kanadi se bude prave strasti! Tako je i u Australiji bivši predsjednik Mesić zapjevao ustaške pjesme, onako, radi društva, pod Poglavnikovom slikom… Tek kasnije, kada je Predsjednica pritiješnjena čuđenjem javnosti i zgražanjem svjesnijeg dijela javnosti izjavila da u tome ne vidi ništa problematično, pomislila sam (i dalje ne baš iznenađena) da nije samo politički slabo pismena (što očito jest), već ju krasi i ona izvorno narodna, naivna seljačka otvorenost: što na umu to na drumu. Nevolja je u ovome: što je u tom umu? Jer problem je što ona uporno izjavljuje da je njezin stav “poznat” – pa i jest, pokazuje ga i slikom i riječju, i ne nalazi ništa problematično. Stavovi političara moraju se dnevno potvrđivati, ako je ikada i dala jasan stav o ustaškom pokretu i NDH (a nisam ga ikada opazila da je jasan), to je vjetar definitivno odnio pod vihorenjem ustaške zastave u Kanadi… A to nosi i svoj dio posljedica za ugled države, članice EU, koju predstavlja, samo baš ju briga, glasovi desničara se sakupljaju za novi mandat od 5 godina, taman do penzije… ali, kažem, sve to nije moja briga, ako dovoljno ne zabrinjava Premijera, Sabor, medije, hrvatske intelektualce (koji kao kategorija otpora i kritike, što je smisao intelektualizma, NE postoje)… u krajnjoj liniji ne zabrinjava ni javnog tužitelja…

Kako komentirate nedavno postavljanje spomen-ploče u centru Jasenovca na kojoj dominira pozdrav “Za dom spremni” te reakcije najviših funkcionera RH na taj čin, te inače na taj ustaški pozdrav?

zds-u-jasenovcu

KOŠ: Namjerno izazvanim burama oko slogana ZDS (Za dom spremni – simbola ustaškog identiteta) i ustaškog grba već se dugo zamagljuje i tragična ekonomska situacija u koju su zemlju doveli 25 godina korupcije i pljačkanja, plus notorne nesposobnosti upravljanja, sve na temelju korupcije. Grijeha u tome, ne baš jednako ali podjednako, imaju i navodni lijevi političari (koji jako paze da ne bi ZAPRAVO bili stvarno i operativno lijevo na način 20. i 21. stoljeća) i razni ogranci desnih (od kojih su jedni salonski konzervativci, a drugi tek desničarski uličari). Tako ruka ruku mije, pa im dobro dođu skandali koje potpiruju upravo ovi “uličari”. A povremeno, kako vidimo, i Predsjednica, neki ekstremniji članovi stranke trenutno na vlasti (HDZ), pa i jedan hrvatski akademik (jedini koji se uopće javlja), doduše egzaktne struke, ali uvjereni ustašoid – ima ih svuda, nisu mnogobrojni ali su žestoki, zahtijevali su čak da se ZDS uvede u Hrvatsku vojsku kao službeni pozdrav…

Na toj je ploči slogan pod kojim su masovno u nastrašnijim mukama ubijani u cilju etničkog čišćenja pripadnici triju manjinskih naroda u Hrvatskoj: Srbi, Židovi i Romi. Između ostalih moj djed Josip Koš, moja baka Marija Koš, moja tetka Julija Koš udana Elgieser, mlada žena i supruga, tek udana i trudna… Stoga se taj slogan NIKADA ne može i neće očistiti ničijim dobrim namjerama. Taj slogan NIKADA prije ustaša nije postojao – unatoč pokušajima da se tako prikaže (to je kao i s ustaškom valutom kunom, koju imamo i danas, samo stoga jer ju je predsjednik Tuđman, premda je sam bio aktivan sudionik antifašističke borbe naroda Jugoslavije, nametnuo svojim autoritetom, u zanosu pokliča da mu “žena nije ni Srpkinja ni Židovka”). Postavljena je ta ploča pripadnicima HOS-a, mladićima koji su – dopuštam, možda u neznanju o tome što su bili ustaše, premda ne vjerujem u to  – poginuli za obranu domovine od vanjske oružane agresije. Sada kažu HOS-ovci: nismo mi fašisti, samo želimo zadržati ZDS! Uz ZDS ide i sve ostalo, ne može se biti malo trudan. Uostalom, ni danas HOS-ovcima ne manjka dramatično neustavnih izjava i prijetnji.

Netko je nekad pogriješio (nije mogao previdjeti ustaški poklič!) registrirajući taj grb HOS-a (i samog problematičnog zbog nekih ratnih djelovanja, u što sada ne ulazim). I sada se igraju igre s tom činjenicom da je “grb legalno registriran”. I Adolf Hitler je jednom negdje bio legalno registriran, pa treba li tu registraciju i dalje smatrati legalnom? U Njemačkoj je za takve iskaze predviđena kaznena odgovornost. Tamo načelnica grada ne bi mogla aktivno kumovati takvom iskazu. Netko odgovoran u Hrvatskoj morao bi se, dakle, pozabaviti de-registracijom HOS-ovog grba, jer je protivan Ustavu Republike Hrvatske. Netko na dovoljno snažnom političkom položaju se mora suprotstaviti izjednačavanju antifašizma i ustaštva, kako se danas pokušava, proglašavajući ih podjednako totalitarnima. Ali kod ustaštva nije problem totalitarnost nego organizirani državni ZLOČIN (totalitarni sustavi narušavaju ljudska prava, ali ne moraju biti zločinački, poput primjerice današnjeg poljskog ili kubanskog društva). Tko treba to rješavati na demokratski način – nije lako naći ga u današnjoj Hrvatskoj. Bit će ga, ali nemojte misliti da sam toliko naivna da bih to očekivala u nekoj doglednoj budućnosti. Bit će još ZDS-a i proustaških igara, jer za mnoge u zemlji nema baš dovoljno kruha, ali oni koji jedu kolače daju narodu dovoljno igara. I gle: narod na to čini se čak rado pristaje…

A kako komentirate odgovor ravnateljice Spomen područja Jasenovac kada je na pitanje novinara da komentira postavljanje takve ploče u jednom Jasenovcu uputila iste (novinare) da se obrate načelnici Jasenovca za komentar? A načelnica Jasenovca, gospođa Marija Mačković, izjavila je da ne vidi ništa sporno u natpisu “Za dom spremni”. Da li se ovdje radi o individualnom stavu jedne načelnice ili se radi o stavu Stranke kojoj ona pripada?

KOŠ: Onako, kao za sebe, mogu za te dvije osobe reći samo: našla vreća zakrpu. Jovičić na svome službenom položaju ravnateljice Spomen-područja Jasenovac medijima uskraćuje konkretan odgovor o vrlo indikativnom slučaju. Dakle, Predsjedničina specijalna savjetnica za Holokaust, po ugledu na šeficu, nema stav. Pa ni o uzviku Za dom spremni na samom pragu jasenovačkog grobišta ustaških žrtava. Izvlači se u situaciji kada na tom radnom mjestu neizbježno MORA izreći stav, ali ona ne samo da ga STVARNO nema, nego time jasno pokazuje da po svaku cijenu želi ostati bliska krugovima zamagljivača ustaškog zločina, koji ju toliki niz godina materijalno i nematerijalno nagrađuju, a za koje krugove ona opravdano očekuje da će dugo biti na vlasti.

jasenovac-spomenik

Ta je načelnica Jasenovca doista članica stranke čiji je predsjednik ujedno i hrvatski premijer. Ona uostalom samo preslikava Predsjedničinu rečenicu da u tome ne vidi problem. Nadam se (a sve nešto sumnjam) da mi je u medijima promaklo da je protiv te svoje članice gospodin premijer Plenković pokrenuo potrebne političke i disciplinske mjere… međutim, kako da ih pokrene, kad on i sam problem ustaškog gesla ZDS u današnjoj Hrvatskoj i pred samim jasenovačkim logorom smatra “delikatnim” pitanjem i prebacuje ga dalje, zataškava slučaj. A onda to postaje problem koji će vrijeme po malo izbrisati, jer ga nitko dalje neće potezati, dok saborski mandati parlamentaraca svih političkih profila traju i traju…

U Srbiji je rehabilitiran četnički pokret i izjednačena su prava četnika i partizana, u Hrvatskoj smo svjedoci rehabilitacije ustaštva a antifašisti te zemlje su marginalizirani. Da li je hrvatsko društvo ideološki podijeljeno i da li se otišlo previše udesno, bilo da je riječ o dijelovima hrvatskog društva bilo o samom režimu? Da li je vladajući HDZ uistinu stranka “desnog centra”, kakvim se predstavljaju, ili je mnogo desnije od toga?

KOŠ: Da počnem odgovarati od kraja vašeg pitanja: HDZ ni sam ne zna što je, kao ni njegova gotovo otvorena podupirateljica  Crkva, a obje organizacije u Hrvatskoj karakterizira i najdesnija i vrlo umjerena, gotovo kulturna i europska struja. Hrvatsko društvo je u visokom postotku društvo ljudi koji žele doći do malo predaha, boljeg standarda i prestanka izmišljenih igara političarskog prepucavanja, kojemu je cilj ostanak na vlasti i ništa drugo. Ali Crkva je učinila golem pritisak u ovih 25 godina, ušla je u sve strukture, od vrtića do fakulteta (upravo se pokušava, srećom uz snažan otpor mnogih, infiltrirati kao faktor na Filozofski fakultet, posljednji bastion intelektualnosti). Imamo generaciju (generacije) koju je Crkva okrenula udesno. Srećom, ta zarazna bolest brzo dođe pod pritiskom, ali i brzo prestaje kada pritiska nestane. Nije to zapravo politička ideologija, to je podjela srednji vijek – novo doba, selo-grad, kultura-zaostalost, sloboda-kontrola. A najlakše je kontrolirati kada ideologiziraš masu, i to se na neki način u Hrvatskoj dogodilo. Ali, kažem, kako došlo tako će i proći, jednog dana…, ne skorog. Dakle, korupcija plus ideološki pritisci izazvali su ovo stanje. Ali potpuno sam uvjerena da se otvorena politička rehabilitacija ustaštva u Hrvatskoj ne događa – bio bi to drukčiji korak od ovih igara oko ZDS-a i simpatija za ustaše, mnogo teži, jači, grublji. Ovi salonski političari to nikako ne žele, to bi ih upravo koštalo udobnog mira u kojem lijepo žive. Ide se do granice, ali ne i preko nje. “Nema se stav”, time se čuva status quo. To se najbolje vidi po hitrom žrtvovanju i slanju u povijest kratkotrajnog ali strahovito štetnog HDZ-ovog ministra Hasanbegovića, ali i u samostalnoj političkoj propasti donedavnog potpredsjednika Sabora Tepeša, koji je još nedavno predvodio kolonu od 5000 ljudi koji su urlali Za dom spremni, a sada je nestao s političke scene, nakon što je na parlamentarnim izborima mizerno propao. Mnogi su za njih glasali, prije svega za Hasanbegovića, koji ima izvjesnu negativnu karizmu, ali ipak to nije puls naroda. Srećom i unatoč svim naporima zlih strana.

Sada na početak vašeg pitanja. Naglašavam da je u Srbiji neusporedivo gore: rehabilitacija četništva je nastupila, premijer je “iznenađen i uvređen” što mu se jasno kaže da na taj način Srbija ne može u EU – s rehabilitacijom četništva, sa spomenikom Draži Mihailoviću, sa sudskim postupkom za aboliciju Nedića kao fašističkog zločinca. Jer nakon toga sljedeći korak je da dođe do mnogo čega što oni predstavljaju. Tu se, kao kod ustaša, zločin ne skriva, njime se ponosi. VRLO opasna razlika.

Kakve su onda šanse antifašista u RH da se izbore za neki novi, istinski antifašistički kurs kojim bi išlo to društvo i država i što je, uostalom, temelj hrvatske države, kako piše u Ustavu? Ima li relevantnih potencijala za taj zaokret u nekim političkim strankama u Hrvatskoj, prije svih u SDP-u sa novim čelnim čovjekom?

KOŠ: U mome rodnom Splitu su za kućni red izvješen na zidu bučni stanari govorili: A ko obišenoga sluša? Ustav je u Hrvatskoj taj “obišeni”, možete ga na papiru pričvrstiti na zid, možete knjižicom s Ustavom mahati, možete ga citirati… nitko se neće uzbuditi. Uostalom, desničarskim referendumom je nedavno i protueuropski dopunjen, pa smo sada u Hrvatskoj nositelji zastave desničarskog konzervativizma, zajedno s Poljskom. Nema se tko, a osobito novi čelnik SDP-a, sposobno suprotstaviti, utemeljiti se na europskim, demokratskim, antifašističkim zasadama. Jer kada najbolju, lapidarnu, meritornu i humanističku analizu o problemu ustaškog znakovlja iznese (7.12. 2016. na TV N1) ne neki od vođa takozvanih lijevih političkih opcija, nego vrlo sposobni hrvatski odvjetnik Anto Nobilo, ali posve sigurno ne ljevičar u političkom smislu, onda je to znak da je nastupio možda konačni sumrak lijevih bogova u Hrvatskoj. Ne očekujem brz oporavak.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

KOŠ: Hvala vama što ste mu pružili priliku da javno sve ovo kažem, jer tih prilika u Hrvatskoj nema baš mnogo, zbog raširenog oportunizma među vlasnicima medija; nitko im ne brani neke teme, ali gledaju na prodaju i zaradu. S rijetkim časnim iznimkama, nema stvarno neovisnih medija. Neka povijest zapamti i sramotu jednih i časnost drugih.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (847)

vrbas-miso

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s