DANI SJEĆANJA NA RUSMIRA KARATA

Posted: 15. Decembra 2016. in Intervjui

 Kani suzo, samo kani, tugu našu suzom hrani!

16. decembra ove godine na Rusmirov mezar u bihaćkom mezarju spustiće se rajska ptica da širenjem svojih krila prigrli njegovu dušu i svima nama zahvali za  selame/ pozdrave i Fatihu  koji smo mu pručili za vječni smiraj.

Image result for rusmir karat

 Rusmir Karat nije više među živima.  Preselio je na ahiret 16. decembra 2015.godine u 70-toj godini života. Brzo je prošla godina u kojoj smo često vraćali sjećanja na njegov lik i njegovo djelo. Rusmir je bio novinar iz naroda i čitav život predano živio i borio se za  narod. Od svoje sedme godine kada je dodirnuo kameru i kada je kao golobradi dječak uzeo pero i napisao dirljivu pjesmu o majci, do svoga zadnjeg daha ih nije ispustio iz ruku. Kamera i pero bili su njegov svijet. Njegov novinarski dosije je nepregledna platforma ljudi i događaja. Korak na putu, kamen na zemlji, ptica u letu, ostali su zauvijek u njegovu svijetu. Na hiljade tekstova i nebrojeno mnogo fotosa. Ni punih šest godina teške borbe sa opakom bolešću nije ga sprečavalo da uvijek bude prvi na mjestu događaja, da vrisne na nepravdu, podvikne lopovluku, ohrabri bespomoćne, pokoleba i zaplaši naopake i ohole. Nerijetko je bio prvi i jedini na pragu bespomoćnika, koji su ga dočekivali sa suzama punim boli, a ispraćali sa osmjehom nade, koju im je on vraćao. Bio je plemenita srca, a oštra jezika. Nije se plašio otvoriti ni jedna vrata, susresti bilo koju facu i skresati u lice sve ono što drugi nisu znali ili smjeli.

Kako reče njegov kolega, novinar Fahrudin Vojić, „Rusmir je obilježio jednu epohu novinarstva- gledao, slušao i mislio novinanrstvo“. A mi, koji ga i bolje znamo, znamo da je novinarstvo obnilježilo cijeli njegov život.

Već sa 7 godina, kao ljubimac vlasnika fotografske radnje Foto  “Stakić“ fotografisao je svoje drugove i komšije u njihovom grčevitom nastojanju da brže odrastu i nadvladaju nasljeđe teškog rata, u kojem je njihov grad Bosanska Dubica izgubila preko 60% svojih žitelja.

Bez foto-reportera i novinara Rusmira Karata, bez njegova novinarskog pera, u ovom svijetu će biti manje istine, a više laži, više stisnutih a manje ispruženih ruku očajnicima, više  zla i nepravde, a manje vjere u istinu i pravdu, više razočanja a manje ohrabrenja beskućnicima, bolesnim i nemoćnim…

Rusmirovi prvi početci

Kao početak Rusmirovog spisateljstva ali i novinarske karijere može se označiti avgust 1964. godine, odnosno vrijeme kada je Rusmir kao izviđač dubičkog Odreda “Avdo Ćuk“ boravio na Mrakovici sa „Klubom mladih pisaca Bosanska Dubica“, koji je bio inicijator, organizator i učesnik „Prvog susreta mladih pisaca BiH na Kozari“. Nakon toga, susreti su postali tradicionalni i održavaju se svake godine. Zadatak dubičkih izviđača bio je da pripreme i održavaju šatorsko naselje u kome su boravili mladi pisci. Inspirisan poezijom mladih autora, koji su tada priređivali književne večeri u Trnopolju, Kozarcu i za bolesnike planinskog bolničkog centra Mrakovica, Rusmir je napisao dirljivu  i veoma prihvaćenu pjesmu o majci, koja ga je trajno opredjelila za pisanje i novinarstvo.

Težak je bio Rusmirov životni put

Oca ni zapamtio nije. Sa zvijezdom petokrakom na kapi nestao je u vihoru NOR-a, prije njegova rođenja. Dok se njegova majka Naima godinama borila sa teškom bolešću kičme, koja ju je punih 5 godina vezala za krevet i bolničke odaje, odrastao je uz nanu Adilu, koja se i sama nakon smrti muža sa sinom Zijadom borila sa gladi i neimaštinom. Drugi brak Rusmirove majke Naime, u kome je rođena njegova sestra Aziza i brat Sulejman trajao je kratko i donio je samo nove nedaće. Rusmir nije upoznao očevu dobrotu, ali jeste oćuhovu zloćudnost.  Napušteni i sami sklonili su se pod krov nane Adile i punih 9 godina preživljavali i odrastali bez ikakvih sredstava za život. Prva fasunga u njihov dom ušla je sa prvim Zijadovim,  a par godina kasnije i Rusmirovim platama. A kada je život krenuo boljim tokom, kada su mladi formirali svoje porodice, stekli djecu, kuće i stanove, kada su ptice propjevale u njihovim baštama i vrtovima, počeo je novi rat, srpska pa potom hrvatska agresija, u kojoj je mlađi Rusmirov brat Sulejman izgubio život, suzama tuge isplakala svoje oči i oslijepila nane Adila, od jada za sinom presvisnula Rusmirova majka Naja, a Zijad, Rusmir, Aziza i Suljina siročad izgubili sve što su do tada stekli. Rusmir je ostao bez stana, a kuća u izgradnji na Krivdića brdu prva sravnjena do temelja. Sve što su imali morali su dati fašističkim vlastima Republike srpske. Ostalo im je samo da sa zavežljajima tuge i beznađa  krenu u bijeli svijet.

Rusmirov brat Sulejman – Suljo

Dana 23. Avgusta 1989.godine ubijen je Rusmirov brat Suljo. Na jednom od glavnih Dubičkih trgova, ispred Bifea “Kod Paule“, odakle se putevi odvajaju za Prijedor i Kostajnicu, ubili su ga prvoobučeni dubički četnički ekstremisti Maslić Željko, Bijelić Rodoljub-Rođo, Ćurčija Mladen i Drinić Mladen , tek pristigli iz jednog od četničkih kampova Srbije, sa obuke tek popularisanog kapetana Dragana. Oborili su Sulejmana, oca troje male djece, na pločnik i udarajući ga drvenim klompama u glavu, prosukli mu mozak na cestu. Gosti bifea su nemoćno gledali. To ubijstvo bila je prva javna uvertira za balvan revoluciju i četnička divljanja, koja je 15. juna 1989.godine na Gazi-Mestanu zloslutno najavio zločinački vođa Slobodan Milošević, a koja će u BiH od 1992. do 1995. odnijeti dvjesto hiljada nevinih života i nanijeti zemlji i narodu neviđenu štetu. Ni jedan od Suljinih ubica nije odležao ni jedan dan, a osuđeni su samo uslovno na minimalne kazne. Rusmirov brat Sulejman je ubijen samo zato što je bio musliman, petkom nosio fes na glavi i išao u džamiju. Njegovo ubistvo pred svjedocima koji su još živi najavljeno je noć ranije u kafiću Fehima Seferovića.

Rusmirov sinovi Zijad i  Elmar

U sretnom i dugom braku sa Zeničankom Suphijom Rusmir je stekao dvoje djece, starijeg Elmara i mlađeg Zijada. Pred početak agresije na BiH imali su dobar i obećavajući život. Oboje su radili, imali stan i kuću gradili. Rusmir je bio zapažen i aktivan u svim oblastima života, posebno u sportu i kulturi. Porodična harmonija je bila potpuna. U vrijeme kada su počele borbe u Sloveniji, a zatim u Hrvatskoj, stariji Rusmirov sin Elmar pohađao je završnu godinu Policijske akademije u Sisku.  Posjetom roditeljima privukao je pozornost srpskih vlasti, što je Rusmira i njegovu familiju dovelo u životnu opasnost, naročito onda kad se doznalo za Elmarovo učešće u borbama kod Kozibroda i Kostajnice. Kratko potom Elmar se uključio u Armiju BiH, sa čime počinje njegov put “od borca A R BiH do francuskog legionara“.

Image result for rusmir karat

Rusmir sa suprugom Suphijom

Rusmirov Elmar bio je prvi Dubičanac koji se odmah po početku neprijateljstava individualno suprostavio  rastućoj aveti srpskog fašizma, prije nego je formirana Armija RBiH. Prvi borbeni okršaj doživio je odmah početkom rata u Hrvatskoj, kod Kozibroda i Kostajnice, nakon čega se uključio u ARBiH. Bio je pripadnik Prve sarajevske motorizovane  brigade i 502. Brigade ARBiH i ratovao  na mnogim ratištima, prvo u Hrvatskoj, a potom u BiH.

Tokom rata u BiH završio je Vojnu školu za oficire Travnik-Zenica (klasa Ismeta Dahića) i stekao čin kapetana I klase. Više puta je ranjavan i jedan je od živih svjedoka i spasilaca na sarajevskim Markalama.  Više puta slušao sam njegove dirljive pripovjesti o  kricima i jaucima ranjenih na Markalama, borbama za Grbavicu,  o tragičnoj smrti neznanog Dubičanca na Vlašiću. Kako djeca mnogo toga nasljeđuju od roditelja i Elmar je imao običaj pri obraćanju svom sagovorniku svoje prve riječi,  kao njegov otac, početi sa “oko moje“, sa kojima se već u početku razgovora uspostavljao prisan kontakt.

Po zaključenju Dejtonskog mira Elamar odlazi u Strazbur i Pariz, a odatle u francusku Legiju stranaca, gdje  ostaje nekoliko godina. Nakon obuke u Maroku službuje u Ruandi, Burundiju i Somaliji, odakle se 2005, vraća u Češku, ženi se sa Čehinjom Marijom koja prelazi na islam i sa njom stiče dvije kćerke. Elmar tečno govori nekoliko jezika. Trenutno je penzioner i volonterski radi u kampu za obuku mladih. Zbog više rana po tijelu, nedavno je ponovno morao vaditi gelere iz tijela, jer su počeli “da rade“.

Rusmir i njegova porodica bili su prva prepreka srpskom nacionalizmu

Zbog svog slobodarskog duha i otpora koji je slikom i riječju suprostavio srpskom nacionalizmu, ali i zbog toga što mu je sin obučavan u Hrvatskoj, Rusmir i njegova familija  među prvim bošnjačkim familijama dolazi na udar srpskih ekstremista. Odmah je privođen u policiju, saslušavan i tučen. Upozoreni od strane srpskog prijatelja da im se radi o glavi Rusmir i Subha mlađeg sina Zijada, stara svega 16 godina, šalju preko poznanika u Austriju, a oni  prvim konvojem (koji je pun mjesec dana zadržan u privremenom Martićevom logoru u Okučanima kod Gradiške), na autoputu Zagreb- Beograd , napuštaju rodnu Bosansku Dubicu.

Od tada Rusmirov mlađi sin Zijad, otrgnut od rodne grude kao dječaćić, sam i u tuđini počinje vlastitu  borbu za opstanak. Počinje raditi, stiče obrazovanje, a ubrzo po tom se ženi Austrijankom Inge i proširuje familiju. Ne dugo po tom osniva vlastitu firmu za enterijere, u kojoj zapošljava veći broj radnika, od kojih i neke iz zavičaja. Rusmirov sin Zijad sad već ima unuka.

Rusmirov doprinos u širenju istine o ratu u BiH

Rusmir Karat je do agresije na BIH bio referent za informisanje u ŠIP “Kozara“ Bos. Dubica, koje je tada zapošljavalo preko 2.000 radnika. U tom periodu završo je Visoku školu novinarstva u Beogradu i time formalno upotpunio kvalifikacije.

Vrlo rano, kao foto reporter i novinar, potpuno se posvetio otkrivanju, identifikaciji i publikovanju istine o srpskom teroru u Bosanskoj Dubici, na području gradova Bosanske Krajine i šire. Prije agresije bio je dopisnik „Večernjih novina“ za područje Bosanske Dubice, Prijedora, Bos. Novog, Bosanske Kostajnice i Kozarca.

Prvu vijest o zločinima koji se čine u Dubici nad neSrbima Rusmir je poslao juna 1991. g.  preko Gorana Milića u “Yutel“, sa kojom je iz srpskog okruženja javio da Srbi napadaju katoličko stanovništvo Hrvatske Dubice i objelodanio imena dubičkih vođa četničkih formacija, koje su počele terorisati dubičke Bošnjake i Hrvate.

Tokom boravka u Zagrebu, radio je za „ReprezenT“, Bosanski „Ljiljan“, Kuvajtski centar „Elbedil“ i  „Igasu“. Kada su se zaoštrili odnosi između BiH i Hrvatske Rusmir sa suprugom prelazi u Njemačku, iz koje se opijen patriotizmom i rodoljubljen prvi vraća i nastanjuje u Bihaću, gdje radi kao profesionalni novinar u novinama Unsko – sanskog kantona “Krajina“.  U isto vrijeme je aktivni dopisnik mostarskog „Dnevnog lista“, u kojem ostaje da radi 15 godina, sve do svoje smrti.

Njegovi reporterski zapisi, dokumentovani originalnim izjavama i fotosima o počinjenim zločinima, sudbinama prognanih, logorima i izbjegličkim kampovima, jetimima- djeci bez roditelja, a posebno o životu Dubice i Dubičana, obišli su čitav svijet. Od svojih novinarskih zapisa i vlastitih foto-snimaka naparavio je pokretnu izložbu pod naziovom „Istina o Bosni“, koju je prezentirao u Munchenu, Manheimu, Hamburgu, Saarbruckenu, Stutgartu, Zagrebu i na skupovima Dubičana. Njegove izložbe vidjelo je više hiljada ljudi, što im je pomoglo da jasno identifikuju i razluče zločinca i žrtvu. Svoju bogatu arhivu iz perioda agresije na BiH , sa više stotina originalnih foto snimaka, Rusmir je zavjetovao Bošnjačkom institutu u Sarajevu.

Novinarstvo je bilo Rusmirov život

Image result for rusmir karat

Kao novinar, je uvijek bio prvi na mjestu događaja. Mogli ste ga sresti na njegovom motoru u svim prilikama, po žegi,  kiši, snijegu. Uvijek je bio pun ideja, zanimljivih događaja i priča. Svojim tekstovima i reporterskim izvještajima značajno je obogatio medijsko bogatstvo gradova u kojima je živio, ali i medijsko bogatstvo BiH.   Njegove omiljene teme bile su tople ljudske priče, životne sudbine.. U pričama o drugima uvijek je polazio od sebe. Svojim tekstovima pokrenuo je brojne humanitarne akcije koje su mnogima pomogle da se izvuku iz bijede. A to je mogao, jer je imao dušu. Na njegovim foto-snimcima, u njegovim reportažama i izvještajima zauvjek su ovjekovječeni najvažniji događaji lokalnog ili šireg značaja, kao što su “Bihaćko ljeto“, „Unska regata“… Ipak, najviše je volio posjetiti ljude u nevolji, koji se pate i trebaju pomoć, a za njih niko ne haje. Za njega je, kako je često znao reći, „svaki čovjek, svaka porodica, neispričana priča“. A mnoge od tih neispričanih priča, naročito one koje do kosti bole, ispričao nam je on.

“ Novinar mora znati – govorio je Rusmir- da novina ne postoji radi njega, već zbog čitaoca. Svaka vijest  zahtjeva brzinu izvještavanja i prisutnost mjestu događaja. A da napišeš dobru priču, moraš razgovarati s ljudima i slušati puls grada.“ U jednom od njemu posvećenih tekstova  “Novinarstvo je moj život“ Rusmir kaže: “Priče ne dolaze same, za njima se mora ići“.. i on je zaista išao i najčešće stizao prvi.

Cijeli svoj život Rusmir je posvetio običnom čovjeku, kakav je i sam bio, jer kako je znao reći “veliki dolaze i odlaze, a mi obični ljudi ostajemo, i onda kada nas više ne bude, da vratimo sve na svoje i srušimo zablude”.

U toku svoje novinarske karijere Rusmir je susreo i upoznao mnoge eminentne ljude koji su svojim likom i djelom obilježili svoje vrijeme, koa što su: Vesna Parun, Miroslav Krleža, Ivo Robić, Ivan Gavrilović, Stipe Mesić, Alija Izetbegović, Martin Raguž, Schwarz Schilling…

Prije sedam godina Rusmir je teško obolio. Upravo onda kada mu je život obećavao i davao više. Borio se s opakom bolešću, hrabro podnosio sve terapije i vjerovao u svoju pobjedu. A onda se iznenada sve slomilo.

Rusmira ćemo pamtiti po onom što smo od njega čuli, u njemu vidjeli i onom što o njemu znamo. Pamtićemo ga i po onom što su o njemu rekle njegove komšije, poznanici, prijatelji i saradnici. “Rusmir je bio jedan dobri čovjek, uvijek prijatan i nasmijan. Volio je svoj komšiluk i poštovao sviju nas. Bio je Bošnjak, Dubičanac, Bišćanin, Bosanac i Hercegovac, čovjek…”

Dragi naš Rusmire, evo prošla je godina, nismo te zaboravili i nećemo. Na godišnjicu sjećanja, za mir tvoje duše spremili smo Tehvid, a redakcije tvojih listova memorijal. Uvijek ćeš ostati u našim mislima i srcima. Tvoji: supruga Subhija sa kojom si proveo skoro pola vijeka, njen brat Ahmet, sinovi Elmar i Zijad sa porodicama, sestra Aziza i zet Sakib sa familijom Sefer, tvoj  “brat“  Zijad i njegova djeca i unuci, snaha Sebiha i njena djeca i unučad, komšinica Mira sa djecom, vjerni prijatelji Žola i Ferisa, tvoji prijatelji novinari Fahro, Bender, Mirza, Hilmo, Himzo,  prijatelj Liha, porodice Karabegović, Mesić i brojni saradnici, prijatelji i znanci.

Danas, 16. decembra 2016. godine, kada se navršava godina dana od dana kada nas je Rusmir Karat napustio, predajemo veliki rahmet duši čovjeka koji nas je svojim dobrim djelima zadužio. Hvala ti Rusmire za sve što si učinio da ovaj svijet bude pravedniji i bolji!

El-Fatiha!

Burlington, 16. decembra 2016.g.

Zijad Bećirević

Zijad_Becirevic2

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s