Emir Tabaković, bh. novinar u penziji: PIŠEM I PISAT ĆU DOK SAM ŽIV, JER NOVINARSTVO JE BILO I OSTALO MOJA NAJVEĆA LJUBAV

Posted: 11. Decembar 2016. in Intervjui

emir-tabak-1

Počeo sam da pišem u srednjoj školi u Bosanskoj Dubici. Jednostavno mi je moj tadašnji direktor, poznati dubički i krajiški prijeratni političar Edhem Obrvašić “Profeta”, naredio da pišem o dubičkoj općini za prijedorski “Naš Glas”.Mislim da su urednici bili poznati prijedorski novinari Muhamed Braco Đulkić, Abid Budimlić i Aco Nejman….. Moj rahmetli otac Smail zasigurno je bio jedan od najpoznatijih sportskih radnika u BiH pa i šire. Jedan je od osnivača bosanskodubičkog Borca, zbog službe često je premještan po krajiškim gradovima.U Drvaru je bio predsjednik drvarskog Borca, u Bihaću bihaćkog Jedinstva, u Bosanskoj Krupi NK Bratstva. Obnašao je mnoge visoke funkcije u krajiškom fudbalu – sekretar dubičkog Borca i član najužeg rukovodstva bio je decenijama…..Moj idol bio je Tomislav Tomo Knez, najbolji igrač banjalučkog Borca zajedno sa Hunom Fazlićem i Abidom Kovačevićem u 90 godina povijesti kluba. Kao srednjoškolac upoznao sa Tomu Kneza, često je dolazio u Dubicu iz Zagreba kad je prešao u Dinamo zbog privatnih obaveza. I danas me moja generacija naziva Knez…..Najbolji nogometaš Borca i Bosanske Dubice (prije agresije) bio je nenadmašni Fadil Kišmić “Bufi”, a mediji su pisali o njemu :”BH Metjus” te “jugoslavenski Metjus”…..Bosanska Dubica pored nogometa imala je razvijene i druge sportove – rukomet (muški i ženski), stoni – tenis, kuglanje, košarku. Rukometaši dvije susjedne Dubice – Bosanske i Hrvatske, igrale su vidnu ulogu u krajiškom i bh. rukometu….. Da, moje zanimanje je novinarstvo. Preko pola stoljeća pišem, od toga 40 godina profesionalno…..Moj novinarski uzor bio je Kemal Kurspahić, a u sportskom novinarstvu Zvone Mornar. Mnogo sam naučio od poznatih sportskih pera kao Romana Garbera, Miroslav Redea, Jove Dimitrijevića, Mirka Kamenjaševića, Ace Ravlića, Limuna Papića, Sinana Sinanovića i drugih….. U toku ratnih dejstava u rodnoj Banja Luci sam prošao velike torture, ponižavanja, hapšenja,odvođenja u logor kod Bosanskog Novog (Rudice).Razmjenjem sam i moja nova destinacija postao je vezirski Travnik.Vodio sam press centar banjalučkog Okruga sa privremenim sjedištem u Travniku.Bio sam vrlo lijepo prihvaćen od kolega i čelnika Travnika, banjalučkog Okruga i 7. Korpusa Armije R BiH…..Oslobađanjem Sanskog Mosta (posljednji oslobođeni grad u BiH) u dogovoru sa vojnim i lokalnim vlastima dobivam zadatak da formiram lokalni elektronski medij. l3.januara l996.godine po prvi put u Sanskom Mostu ponovo se oglasio spiker”Ovdje Radio Sana – Sanski Most”……Mediji su danas na marginama društva.Govoriti o nezavisnim medijima je deplasirano. Nezavisnog novinarstva nema u BiH,osim privatnih elektronskih i printanih medija…..

Dugo, veoma dugo se poznajem sa Emirom. I zato mogu da tvrdim da je u svim sredinama gdje je obitavao i radio i gdje smo se sretali (Bosanska Dubica i Banja Luka), važio za čovjeka – živu enciklopediju. Posebno u sportskom novinarstvu, njegovom najomiljenijem segmentu ovog zanimanja i posebno kada je riječ o sportskim klubovima i sportistima iz Bosanske Krajine. I još nešto: jest da se Emir bavio 40 godina novinarstvom na profesionalan način, odnosno jeo taj tvrdi kruh od sedam kora puna četiri desetljeća, ali ono što njega posebno krasi i izdvaja jeste entuzijazam kojeg je unosio u taj posao. Bilo mi je zadovoljstvo razgovarati sa, evo i ja ću sada reći, bardom sportskog novinarstva u Bosanskoj Krajini i BiH.

Poštovani Emire! Nadam se da se slažeš da ovaj razgovor obavljamo istovremeno i kao višegodišnji prijatelji i kolege. Pola stoljeća bavljenjem “kruhom od sedam kora” vijedno je divljenja. Kako i kada je započelo Tvoje zanimanje za novinarstvo?

TABAKOVIĆ: Počeo sam da pišem u srednjoj školi u Bosanskoj Dubici. Jednostavno mi je moj tadašnji direktor, poznati dubički i krajiški prijeratni političar Edhem Obrvašić “Profeta”, naredio da pišem o dubičkoj općini za prijedorski “Naš Glas”.Mislim da su urednici bili poznati prijedorski novinari Muhamed Braco Đulkić, Abid Budimlić i Aco Nejman. Bio sam jako nadaren za pisanje i iz pismenih zadataka iz SH jezika redovno sam dobivao petice.Nisam ni u snu mislio da će novinarstvo mene “osvojiti”, postati moja profesija i koja će mi obezbjediti egzistenciju. Odradio sam stipendiju prema dubičkoj općini od dvije godine gdje sam radio kao nastavnik kemije i biologije u seoskoj osnovnoj školi “Vuk Karadžić”u Demirovcu. 1970. godine odlazim na rad u Lokalnu radio stanicu Bosanska Krupa. Dvije godine sam radio sa poznatim novinarom Mladenom Šipkom. Iz Krupe sam vrlo aktivno radio i pisao za zagrebačka “Vjesnikova” izdanja, sarajevsko “Oslobođenje” i banjalučke “Krajiške novine”.Na poziv poznatog banjalučkog krajiškog novinara i publiciste Aleksandra Ace Ravlića, vraćam se u rodnu Banja Luku.

Poznavao sam Tvoga rahmetli oca Smaila, svojevremeno dopisnika zagrebačkih “Sportskih novosti” iz Bosanske Dubice te vrijednog i poštovnog sportskog radnika. Ima li u toj činjenici neke poveznice da si i Ti krenuo putem poslenika javne riječi?

TABAKOVIĆ: Moj rahmetli otac Smail zasigurno je bio jedan od najpoznatijih sportskih radnika u BiH pa i šire. Jedan je od osnivača bosanskodubičkog Borca, zbog službe često je premještan po krajiškim gradovima.U Drvaru je bio predsjednik drvarskog Borca, u Bihaću bihaćkog Jedinstva, u Bosanskoj Krupi NK Bratstva.Obnašao je mnoge visoke funkcije u krajiškom fudbalu – sekretar dubičkog Borca i član najužeg rukovodstva bio je decenijama. Mojim odlaskom na dužnost u Banja Luku, odradio sam dvije godine stipendiju dubičke opštine na Višoj pedagoškoj školi u Sarajevu i dvije godine sam radio u OŠ “Vuk Karadžić” u dubičkom selu Demirovac. Kao mlad prosvjetni radnik shvatio sam da je obrazovanje bilo sistemsko pitanje. Kao i većina moje generacije promjenio sam profesiju. Školovao sam se i sa uspjehom diplomirao na Jugoslavenskom institutu za novinarstvo u Beogradu, ul.Njegoševa 72, prelazim u profesionalne novinare. Punih 20 godina bio sam glasnogovornik i glavni urednik lista”Energomont”nekadašnjeg banjalučkog i krajiškog privrednog giganta (zapošljavao 1500 – 2.000 radnika i bio druga montažerska kuća u BiH odmah poslije sarajevskog”Unioinvesta”).Radeći na području dubičke općine bio sam vrlo aktivan dopisnik zagrebačkih listova”Sportske”,”Večernjak”,”Vjesnik”, banjalučki Glas – Krajiške novine. Mjesto dopisnika mojim odlaskom u rodnu Banja Luku ostalo je upražnjeno pa su sve moje redakcije su tražile da moj babo mene nasljedi kao dopisnik sa dubičke općine. Vrlo aktivan je bio dopisnik, dobitnik je brojnih priznanja u krajiškom i bh nogometu dobio je sve što se može dobiti. Dubičani i Krajšnici moga babu su zvali Dido i Hugo Ruševljanin (u to vrijeme bio veliko sportsko ime u eks državi).Bio je miljenik Dubičana, pogotovo sportista.

Možda mnogi ne znaju da su Te u Bosanskoj Dubici zvali Emir-Knez. Zašto?

TABAKOVIĆ: Ja sam rođen na Histetima, kod Poljokanovog parka u Banja Luci, a begovska familija Tabaković je iz čuvene karanfil mahale Delića, mahale u centru čaršije kod kina. Bio sam nogometaš juniora i kratko vrijeme prve momčadi (zbog obaveza u školi – radio sam u dvije smjene) bio sam odličan stonoteniser, osnovao sam STK”Kozara”u B.Dubici, klub koji je igrao u Republičkoj ligi BiH među deset najboljih ekipa. U Dubicu su dolazile stonoteniske ekipe Bosna, Zenica, tuzlansko Jedinstvo, banjalučki Borac,sarajevska Iskra, STK Vitez…Navijao sam za FK Borac Banja Luka. Moj idol bio je Tomislav Tomo Knez, najbolji igrač banjalučkog Borca zajedno sa Hunom Fazlićem i Abidom Kovačevićem u 90 godina povijesti kluba. Kao srednjoškolac upoznao sa Tomu Kneza, često je dolazio u Dubicu iz Zagreba kad je prešao u Dinamo zbog privatnih obaveza. I danas me moja generacija naziva Knez.

Ostanimo još malo u Bosanskoj Dubici. Hoćemo li se javno sjetiti najvećih dubičkih nogometnih imena, počev od Fadila Kišmića-Bufija, do Omera Torića, Rifata Čauševića-Nimca.., Edhema Ede Talića do mnogih drugih?

Temir-tabakABAKOVIĆ: Dubički Borac je bio rasadnik sjajnih nogometaša.Vrijeme od pedesete do sedamdesete godine ispisali su najbolje rezultate dubičkog Borca. Borac je igrao vidnu i zapaženu ulogu u Krajiškom pa i BH nogometu. U sezoni 1949/50 godina dubički Borac je igrao u tadašnjoj odličnoj Republičkoj ligi BH ligi.U Dubici su gostovale poznate bh nogometne momčadi kao tuzlanska Sloboda, zenički Čelik, Radnik iz Bjeljine, Jedinstvo iz Brčkog, Borac iz Čapljine, Rudar iz Kaknja, Sloga iz Doboja, Borac iz Bosanskog Šamca i dr. Na starom igralištu”Ciglana”, u naselju “Puhalo”, utakmice u Dubici pratilo je po tri – četiri hiljade gledalaca. Brojni poznati nogometaši branili su boje dubičkog Borca. Najbolji nogometaš Borca i Bosanske Dubice (prije agresije) bio je nenadmašni Fadil Kišmić “Bufi”, a mediji su pisali o njemu :”BH Metjus” te “jugoslavenski Metjus”. Zvali su ga brojni klubovi kao Sarajevo, banjalučki Borac, Čelik. Sve ponude je ljubimac Dubičana odbijao. Za vrijeme služenja JNA, Kišmić je igrao za odličnu bh. ekipu brčanskog Jedinstva i momčad Zadra. Dovoljno je kazati da se Fadil Kišmić od aktivnog igranja oprostio u 52. godini života na utakmici dva Borca – dubičkog i banjalučkog, da je odigrao preko dvije hiljade utakmica i postigao 4.000 zgoditaka. Brčko i Brčaci i danas sve najljepše pričaju o Fadilu Kišmiću. Po završetku igračke karijere Kišmić je godinama radio kao trener, ali nije imao većih rezultata.Odlični igrači Borca su također bili Rifet Čaušević”Nimac”(vratar), Omer Karabegović, Muhamed Hidić, Omer Bašić, Edhem Talić, Omer Torić, Mirsad Tabaković, Safet Porić, Meho i Hašim Čejvan, Hido Berberović, Nihad Krupić, Nikola Petrović, Milorad Banjac, Zijad Numanspahić, Ostoja Marjanović, Husein Kljajić, Sead Lađarević, Ante Lončarić, Nina Mikulić, Štefo Smiljanić, Hasan Haskić,Osman Krivdić, Branko Vranješ, Nebojša Dostica, Ejub Hatipović, Hinko Gelbhaus, Mahmut Lelić,Vlado Međed,Zahir Bradarić ,Vlado Kotur, Adnan Torić,braća Jahić -Emir, braća Šerić – Ahmet, Sakib, Sabit i brojni drugi nosili su dres dubičkog Borca.

Hoćeš li se prisjetiti i nkih dubičkih rukometaša (mislim na obje Dubice)?

TABAKOVIĆ: Bosanska Dubica pored nogometa imala je razvijene i druge sportove – rukomet (muški i ženski), stoni – tenis, kuglanje, košarku. Rukometaši dvije susjedne Dubice – Bosanske i Hrvatske, igrale su vidnu ulogu u krajiškom i bh. rukometu. Imena odličnih dubičkih rukometaša – Mirza Čaušević, Raif Spahić, Braco Sevlić, Mesud Delić, Zoran Toroman, Josip Trninić, Sveto Trivanović, Ejub Talić, Ilijaz Ljubijanac, Ziko Pekić, Ismet Kočan, Slobodan Lukić, Mustafa Talić..bila su poznata diljem Krajine i BiH. U ženskoj konkurenciji najviše su postigle Enisa Tabaković, sestre Nada i Mira Tomaš, Mevlida Čaušević,Vesna Sekeli, Anka Međedović, Nena Trubarac i još neke. Poslije Dejtona Dubica je dala sjajne rukometaše Duška Čelicu, bh reprezentativca i sjajnog igrača koji deceniju i više uspješno igra u poznatim evropskim klubovima. Tu su još Dragan Kondić, braća blizanci Skrobić i još neki. Danas je rukomet sport broj jedan u Dubici.

Kao mlad novinar, jesi li imao nekog uzora u to vrijeme?

TABAKOVIĆ: Da, moje zanimanje je novinarstvo. Preko pola stoljeća pišem, od toga 40 godina profesionalno.Samo dvije godine sam radio kao nastavnik kemije i biologije u MZ Demirovac, nedaleko Bosanske Dubice, cijelo vrijeme sam radio poslije profesije u medijima.Na Jugoslavenskom Institutu za novinarstvo završio sam Visoku novinarsku školu. Radio sam pet godina u elektronskim medijima,ostale godine u printanim. Banja Luka je poslije Sarajeva prije agresije na BiH imalo najbolje i najkvalitetnije novinare.Sjetimo se sjajnih i velikih banjalučkih pera Hare Beganovića,Vezuva Tinjića, Aleksandra Ravlića, Dobrote Lošića, Limuna Papića, Ismeta Bekrića, Drage Perića, Hamida Husedžinovića, Mladena Šipke, Fadila Smajića, Saliha Konjhodžića, Antona Kasipovića, Želje Jurića, Kemala Coce, Besima Karabegovića, Sabire Lonić, Slobodana Peševića, Spasoja Perovića, Midhata Kalimana, Ahmeda Salihčehajića i plejade mlađih kolega koje su profesionalno i krajnje odgovorno radile težak i nimalo zahvalan posao. Moj novinarski uzor bio je Kemal Kurspahić, a u sportskom novinarstvu Zvone Mornar. Mnogo sam naučio od poznatih sportskih pera kao Romana Garbera, Miroslav Redea, Jove Dimitrijevića, Mirka Kamenjaševića, Ace Ravlića, Limuna Papića, Sinana Sinanovića i drugih. Žalosno je da BiH nema svoj sportski list jer to sportisti naše države i brojni ljubitelji sporta zaslužuju. Pune dvije decenije izlazio je kvalitetni sportski list “Avaz-sport”. Ugasio se iz meni nepoznatih razloga.

U Banja Luci si ostao fokusiran na sportsko novinarstvo i praćenje svih sportskih zbivanja, kako u Gradu, tako i šire? A, s jednakim žarom i entuzijazmom si pratio Krajišku zonsku nogometnu ligu, zar ne?

sam_2602

TABAKOVIĆ: Sport je moja specijalnost. Od malih nogu sam počeo da pratim sportska zbivanja, čitao sam sportske novine,bio aktivan sportista. Svi ti elementi su moj temelj sportskog novinarstva. Kolege u Krajini i BiH me nazivaju legendom i bardom sportskog novinarstva. Odlaskom u mirovinu, ja ne mirujem – pišem mnogo o mladim talentima diljem svijeta, imam svoju stranicu “Krajiški talenti”. Novinar ne može mirovati dok je god sposoban – radi, prati i izvještava sa sportskih takmičenja.Od kolega novinara Alije Resulovića, Irfana Krehe (sarajevske kolege) i Seada Hadžijahića sam naučio i mnogo sam ih cijenio.Brojne moje sportske priče, komentari, reporataže su dobivale visoke ocjene od poznatih sportskih pera BiH pa i kolega Regiona. Prvi razgovor sam napravio sa Senijadom Ibričićem, bivišim bh- reprezentativcem, zatim Advanom Kadušićem, juniorskim reprezentativcem BiH i igračem FK Sarajevo,pisao sam mnogo o banjalučkim legendama Aki, Popu, Huni, Abidu, Špici, Marjanoviću, Zlatanu Ibrahimbegoviću, Marijanu Benešu, Anti Josipoviću, Enveru Bukiću i brojnim drugim banjalučim i bh. legendama.

Agresijom na R BiH i okupacijom Grada, tražio si i našao put za slobodnu teritoriju, u što sam, na neki način, bio neposredno uključen. Šta si radio u Travniku?

TABAKOVIĆ: U toku ratnih dejstava u rodnoj Banja Luci sam prošao velike torture, ponižavanja, hapšenja,odvođenja u logor kod Bosanskog Novog (Rudice).Razmjenjem sam i moja nova destinacija postao je vezirski Travnik.Vodio sam press centar banjalučkog Okruga sa privremenim sjedištem u Travniku. Bio sam vrlo lijepo prihvaćen od kolega i čelnika Travnika, banjalučkog Okruga i 7.Korpusa Armije R BiH.

emir-i-sajboU Travniku si dočekao Dejton i vratio se u Sanski Most, gdje i danas živiš. Zašto Sanski Most?

TABAKOVIĆ:Oslobađanjem Sanskog Mosta (posljednji oslobođeni grad u BiH) u dogovoru sa vojnim i lokalnim vlastima dobivam zadatak da formiram lokalni elektronski medij. 13.januara l996. godine po prvi put u Sanskom Mostu ponovo se oglasio spiker riječima: “Ovdje Radio Sana – Sanski Most”.

Za koje medijske kuće si radio iz Sanskog Mosta do odlaska u penziju?

TABAKOVIĆ: Tri godine sam bio novinar, glavni i odgovorni urednik i direktor JP”Radio Sana”. Napuštam Radio – Sanu i punih 12 godina sam profesionalno radio u kantonalnom printanom mediju “Unsko – sanske novine Krajina”. Bio sam vrlo aktivan dopisnik Dnevnog Avaza iz sanske doline, Bosanske krajine i susjednih općina RS. Za Unsko – sanske novine sam pokrivao dvije općine – Sanski Most i Ključ. Dobtinik sam brojnih nagrada i priznanja.

Kako, kao novinar s tolikim iskustvom, gledaš na današnju bh. medijsku scenu? Imamo li dovoljno kritične, nezavisne i slobodne medije ili..?

TABAKOVIĆ: Mediji su danas na marginama društva. Govoriti o nezavisnim medijima je deplasirano. Nezavisnog novinarstva nema u BiH, osim privatnih elektronskih i printanih medija. Novinari su slabo nagrađeni za svoj rad pa nije čudo što mnogi mladi novinari mijenjaju svoje zanimanje i odlaze van BiH.Status djelatnika u medijima treba sistemski rješiti.

Šta bi eventualno poručio mladim bh. novinarima?

TABAKOVIĆ: Poruka mojim mlađim kolegama glasi: radite odgovorno, profesionalno svoj novinarski posao, ponašajte se u duhu Kodeksa o ponašanju.

Na samom kraju, u pripremi ovog razgovora si mi rekao da si u mirovini, ali da ne miruješ. Šta radiš kao umirovljenik?

TABAKOVIĆ: Novinarstvo je kruh od sedam kora. U svijetu je poznato da su tri zanimanja – rudar, pilot i novinar najteža zanimanja, a danas u demokratkoj BiH najbolje zanimanje je političar, nažalost. Bosnom i Hercegovinom vladaju dinastije i nije čudo što je ove godine lijepu BiH napustilo preko sto hiljada njenih građana. Ipak, pišem i danas te pisat ću dok sam živ jer novinarstvo je bilo i ostalo moja najveća ljubav.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (845)

vrbas-miso

 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s