Nihad Filipović, bh. slobodni novinar i publicist u egzilu: MOŽE NAM SE DESITI ZAISTA DA BOSNA “ŠAPTOM PADNE”!

Posted: 27. Novembar 2016. in Intervjui

nihad_filipovic_400Pod „vriskom“, pretpodstavljam, i Ti i ja, podrazumijevamo argumentirano, bez dlake na jeziku, bez onoga što se u nas krivo razumjeva i podvlači pod politički korektno kazivanje, ukazivati na nepravedno, na političke ili općenito kulturološke fenomene i pojave, i pri tome imenovati stvari, pojave, subjekte takvim kakvim jesu…..Službena probosanska i specifično bošnjačka politika je evo već dvadeset i jače godina zarobljenik pameti koja je bošnjačkom narodu i svim bosanskim patriotama, sve pozivajući se na odmjeren, racionalan i politički korektan pristup, vezala i jezik i ruke. Uvjeravaju narod da se politički bore za Bosnu, a činjenično vagano, kada se dakle analizira ono što rade u politici, to je ono kao u prosecu velikosrpske agresije na Jugoslaviju kada su nas uvjeravali da se bore za opstanak jugoslavenske zajednice, a sve su radili na njenom  razbijanju; danas nas uvjeravaju da se bore za Bosnu, a sve rade na njenom mrvljenju do konačne disolucije…..Valja narod međutim i razumjeti. Strah što ljude drži u stanju političke smrznutosti je onaj iskonski, dakle strah za sopstvene živote i živote svojih najmilijih. Narod je užasno stradao u ratu 1992.-1995. Sećanja na protekli rat su još svježa. Političari na vlasti, a to su svih ovih poratnih godina uglavnom, kako ih ja zovem narodnjaci, to znaju i malo, malo, osobito pred izbore i u kritičnim situacijama, „treniraju narodu pamet“(kao npr. kada smo imali one studentske i građanske proteste u Banja Luci, Sarajevu i u još par gradova), te potežu tu kartu straha od drugog….. Jer dva su načina rješenja bosanskog etničkog čvora. Jedan je evolutivan, znači u vremenu interakcija činilaca što kreiraju bosansku političku zbilju, gdje se postupno radi na stvaranju pretpostavki za neko, manje-više, više-manje, dugoročnije rješenje…..Drugi način rješavanja je presjecanje bosanskog etničkog čvora, dakle nasilje. Tu je značajan dio posla već odrađen u ratu 1992.-1995., a sve ono što imamo poslije jeste onaj pomenuti prvi način, tj. evolutivan tok, gdje etnonacionalističke politike, nakon što su nasiljem nametnuli određeno stanje kao realpolitičku stvarnost, glume pravni pozitivizam, pozivaju se na principe legaliteta, na pravnu državu i slično…..Ovdje u igri nije samo unutarnji, bosanski politički faktor, nego i faktor okruženja plus odnos velikih sila (SAD – Rusija) odnosno sila koje imaju određene političke ambicije usmjerene na naš prostor (Turska npr.). Odnos tih silnica, kako unutar, tako i onih van Bosne, odrediće daljnji politički tok u Bosni…..Intelektualci i politička klasa su proizvođači našeg rata, uostalom kao i svakog rata. Jer, prvo biva riječ, a onda olovo…..Danas popularna kultura, procjenjujem, ima snažniji upliv na mase nego politika kao dosadna pragma i suhoparna informacija. Koje su najčitanije novine i najgledaniji mediji? Pa od štampe, to su tabloidi, sa tim kratkim informacijama gdje se izgleda jedini čita naslov, a tekst je prateća ikebana upakovana između fotografija golih žena i vijesti iz sporta i zabavljačke industrije, a od televizije to su opet jeftini zabavljački programi između kojih se ubacuje dozirana politička informacija…..Dakle, odnjelo bi nam isuviše prostora sada se upuštati u tu vrstu argumentacije, ali sažeto kazano, nema apsolutno nikakve sumnje, jasno je kao jasan, sunčan dan, da je sav pravni haos u BiH rezultat nasilnog rušenja Ustava Republike Bosne i Hercegovine, oktroiranja novog ustava utvrđenog na Mirovnoj konferenciji u Dejtonu 1995., nikada istinski provedenog postupka pomirenja, povratka na predratno ustavno stanje i neprovedene pravne ocjene ustavnosti i zakonitosti političkih poteza kojim je proizvedeno stanje bezakonja, srušen Ustav RBiH, izvršena agresija na jednu suverenu zemlju članicu Organizacije Ujedinjenih nacija i tim slijedom  stvorene pretpostavke za naturanje političkih odnosno pravnih rješenja nasiljem….. Sa stajališta Ustava Republike BiH, svi su oni, i haški robijaš Radovan Karadžić plus njegovi saradnici, i pokojni Mate Boban, plus njegovi saradnici, i rahmetli Alija Izetbegović plus njegovi saradnici,  svi su oni izdajnici i da je do prava, kao što nije, svi su trebali biti suđeni za najteže krivično djelo protiv države i naroda, a to je veleizdaja…..Naravno, ostaje narod i njegova reakcija. Međutim, povijest poznaje sitaucije kada su narodu ostajale vezane ruke unatoč prepoznavanju tovara za vratom. Historija je puna takvih primjera. Šta su Česi mogli uraditi nakon što su predani na milost i nemilost Hitleru i njemačkom  nacizmu?  Šta su Norvežani mogli uraditi u sprječavanju svojih kvislinga? Šta su Bošnjaci mogli uraditi nakon što ih je njihov vrh isporučio u tzv. Nezavisnu Državu Hrvatsku? I objektivno, šta bi mi sutra mogli uraditi kada Dodik uz rusku podršku, organizira i uspješno provede referendum o nezavisnosti RS?…..Ja mislim da se naša generacija Bošnjaka, Tvoja i moja Bedro, pokazala loša i nevična u politici. Nismo koristili instrumente koje smo imali na raspolaganju kada je, unatoč rukavcima koji su razvodnjavali maticu, politički tok nanosio vodu na bosanski mlin…..Izvršene su promjene u političkoj nadgradnji i pomjeranja u nomenklaturi i sistemu vrijednosti, ali model je u osnovi ostao isti. To je taj model koji je iznjedrio i naprijed pominjanu politiku Alije Izetbegovića – cijela Bosna iz tri dijela. To je tradicionali kolektivistički, patrijarhalni, srpski palanački, bosanski čaršijski, odnosno, u hrvatskom slučaju, purgersko malograđanski model društvene svijesti i odnosa u kojemu je kolektivitet, grupa sve, a pojedinac niko i ništa…..To sa dodjelom priznanja  zaslužnim  tvorcima genociteta, presuđenim ratnim zločincima, možda je i najjasnija, najtransparentnija ilustracija nemoći bošnjačke politike i katastrofalne pozicije u koju je ta politika dovela naš narod. Naš narod, nad kojim su ti ljudi provodili genocid, presuđen kao takav od najviše internacionalne sudske instance, Svjetskog Suda pravde u Hagu, doveden je u poziciju da nemoćno posmatra kako se tim ljudima, u domovini Bošnjaka, odaje priznaje na uspješno provedenom genocidu, urbicidu, kulturocidu. Nije mi poznato da je takvo što upamćeno u svijetu…..A Bakira Izetbegovića, radije ne bih komentirao. Jasno je da on provodi politiku svoga rahnmetli oca. Sve što sam ikada rekao ili napisao o politici njegovog oca,  rekao bih i napisao i o Bakiru Izetbegoviću i toj njegovoj politici. S tim što Izetbegović junior, nema karizmu, a ni inteligenciju rahmetli oca…..Kako god bilo, Trump ostaje politički amater i to se vidi manje više po svemu, od njegove retorike do stila u prezentaciji. Trump, naravno, ne može ostvariti sve što je u predizbornoj kampanji obećavao.  Američki sistem ima instrumente kontrole moći čak i predsjednika…..Republike danas  nema, a mi obilježavamo dan kada je rođena. Pa dobro, i to je moguće, to da se održava sjećanje i generacije vaspitavaju na nečem vrijednom i dragom nam. Ljudski je to. Ali zašto nema Republike BiH? Kako mi to izgubismo, rasturišmo, raskrčmismo, prokockasmo, izdasmo, šta li, tu našu Republiku Bosnu i Hercegovinu? I ko to uradi? I zašto to uradi? Ja garant nisam. Nisi ni ti Bedro. Nije ni ova naša raja rasuta po vascijelom dunjajluku. A nije ni toliki narod u Bosni.  Pa ko jeste? Koji su to što su tako htjeli…..

 U pripremi ovog razgovora sam Ti saopćio da mi u ovom trenutku treba sugovornik koji će uputiti vrisak, na što si uzvratio da “vrištimo mi od 90-tih ali kao da na gluhe uši pada”. Pa, hoćemo li onda nastaviti „vrištati“ i šta je alternativa tome, barem kada smo mi u pitanju? Ako je to šutnja, onda bi se to moglo tumačiti da se povlačimo, priznajemo nemoć ili poraz od onih koji nama i Bosni rade ovo šta rade, zar ne?

FILIPOVIĆ: Pa dobro, to je kazano lapidarno (lat. sažeto) i lakonski (lat. u značenju kratko, jezgrovito) i u nekonvencionalnoj razmjeni poruka. Doista, ima patriota koji već dvije decenije i jače „vrište“. Pretjerivanje bi bilo kazati da to pada na gluhe uši, ali je izvjesno da u masi nema tog kvantiteta koji bi apsorbirani „vrisak“ pretočio u politiku. No najprije, šta znači „vrisnuti“ u kontekstu našeg razgovora: sigurno ne, kao mali Kalimero iz onog crtića cviliti nepravda, nepravda, nepravda i pri tome politički glavinjati i očekivati od drugih da ispravljaju krive Drine nepravde.

Pod „vriskom“, pretpodstavljam, i Ti i ja, podrazumijevamo argumentirano, bez dlake na jeziku, bez onoga što se u nas krivo razumjeva i podvlači pod politički korektno kazivanje, ukazivati na nepravedno, na političke ili općenito kulturološke fenomene i pojave, i pri tome imenovati stvari, pojave, subjekte takvim kakvim jesu.

U političku kulturu instrument političke korektnosti je implementiran s razlogom, ne bi li se javnost poštedila vulgarnog govora, rasističkih, homofobičnih, ksenofobičnih i sličnih neprimjerenih, neljudskih, antihumanističkih poruka. Ali, ako se instrument političke korektnosti koristi da bi se istina zarobila, pritvorila, utamničila, u ime kobajagi prava onih koje istina tangira, pa se osjećaju nelagodno, nije im drago sa rečenim suočiti se i otuda izvlačiti odgovarajuće konsekvence, onda je društvo koje na taj način u političkoj operativi primjenjuje instrument političke korektnosti u ozbiljnoj nevolji.

Službena probosanska i specifično bošnjačka politika je evo već dvadeset i jače godina zarobljenik pameti koja je bošnjačkom narodu i svim bosanskim patriotama, sve pozivajući se na odmjeren, racionalan i politički korektan pristup, vezala i jezik i ruke. Uvjeravaju narod da se politički bore za Bosnu, a činjenično vagano, kada se dakle analizira ono što rade u politici, to je ono kao u prosecu velikosrpske agresije na Jugoslaviju kada su nas uvjeravali da se bore za opstanak jugoslavenske zajednice, a sve su radili na njenom  razbijanju; danas nas uvjeravaju da se bore za Bosnu, a sve rade na njenom mrvljenju do konačne disolucije. To se vuče još od rata preko Dejtonske mirovne i ustavne konstrukcije i kasnije, sve ovo vrijeme od završetka rata do danas.

Šta je entitetska (etnička) podjela Bosne nego put u njenu konačnu diobu?

Ko imalo poznaje historiju naših odnosa, zna šta znači etnička dioba prostora u Bosni. Nema Bosne iz tri dijela. Svaka podjela Bosne na etničkoj osnovi, direktan je put u konači raspad zemlje. Tvrdim da je u Bosni na djelu ova utakmica i to sve tri vladajuće etnopolitike. Neizvijesno je naravno kako taj proces privesti kraju. Etnonacionalisti se nadaju da će to biti moguće mirno, postupnim mjerama sve šire i šire etatizacije (podržavljenja) etnički zaokruženog prostora i navikavanjem  naroda na stanje kobajagi cijele Bosne iz dva, odnosno tri dijela. Na šta će izaći nemoguće je precizno predvidjeti, jer osim unutarnjeg faktora, razvoj zavisi i od spoljnjeg političkih činilaca, najprije u okruženju, to su naravno republike Srbija i Hrvatska, a onda i od jakih svjetskih i regionalnih sila, njihovih odnosa i interesa u našem Regionu.

Pitaš za šutnju. Šutnja naravno nije niti može biti alternativa, i to naročito vrijedi za opozicionu duhovnost. Opozicija mora, to je naprosto u prirodi opozicionog angažmana, verbalno precizno detektirati službenu politiku, i ukoliko stvarno jeste opozicija, pozicionirati se kontra te politike. Nažalost probosanska opoziciona politika je sva u dejtonskom zadatom okviru. Jasno, izvan tog ovira, jer tako je to skicirano famoznim dejtonskim Ustavom Bosne i Hercegovine, nemoguć je politički angažman. Naprosto, ukoliko taj okvir ne prihvatite, nemate priliku da se politički uvežete, legitimirate i uključite u politički proces. Međutim, umjesto da se taj okvir koristi u političkoj borbi za demontiranje sistema iznutra, probosanska opozicija se uklapa u sistem i iz petnih žila trudi sa etnonacionalistima graditi tzv. „funkcionalnu“ Bosnu iz dva (u biti tri) dijela.

Ako je pak o oficijelnoj politici riječ, ne treba prenaglašavati verbalno, iako, zavisno od konkretne situacije, ni precizna verbalna očitanja službene politike, nisu bez značaja. Naprotiv. U politici međutim, često se verbalnim zamagljuje bit, suština neke politike. To uvjek ima neko pokriće vezano uz strateške ciljeve politike koji su takvi, da, iz ovih ili onih razloga, nije oportuno javno ih deklarirati. Bosanska politička stvarnost upravo je takva. Konkretno, u bosanskoj političkoj situaciji, nije toliko od značaja šta službena ova ili ona politika u Bosni deklaratorno vazi, nego je važno koji su strateški ciljevi iza tih politika. Drugim riječima, važnije je ono što se radi, tj. djela, nego ono što se izjavljuje, ona verbalna magla kojom se prikrivaju stvarni politički ciljevi.

Slažem se da nije isto posmatrati BiH izvana (iz naše, egzilske perspektive) i iznutra. Ali, držim da se neki događaji jednako vide i izvana i iznutra. Uzmimo naprimjer neke posljednje događaje, zadržimo se malo na obilježavanju rođendana paradržavice HR Herceg-Bosne. Gotovo je prećutno popraćeno rođendansko slavlje jednog od životnih djela Franje Tuđmana, Mate Bobana, Jadranka Prlića i ostalih “hrvatskih vitezova” (tako su medijski ispraćeni na “službeni put” u Hag iz Zagreba, onomad) u Sarajevu. Dakle, navikavaju li bošnjački  političari narod na te i slične udarce ili je narod jednostavno zbunjen, dezorijentiran…?

FILIPOVIĆ: Ako je narod i bio zbunjen i dezorijentiran 1990-tih i neposredno u poratnim godinama, zahvaljujući slobodnim medijima, prije svega, rekao bih, internetu, kao jedinom istinski slobodnom mediju, danas, ove 2016., ne može se reći da ljudi ne znaju, da nisu obaviješteni. Sigurno je, ima neki procenat i takvih, no procjenjujem da je u prosjeku ljudima savršeno jasno šta je na djelu, ali je najprije strah ono što ljude drži opreznim i u tom oprezu podložnim političkoj manipulaciji. Onda imamo i interesnu uvezanost mnogih koja se provlaći kroz sve strukture vlasti i organizacije društva od vrha do dna. Ima tu i kolektivnih psiholoških momenata koji imaju naravno svoje historijsko pokriće; svojevrstan fenomen tzv. „Stokholmskog sindroma“ kao da prati Bošnjake, poput sjenke što se vuče za čovjekom. Manipulaciji vrha pogoduje i niska politička kultura naroda. U nas ljudi i kada se zanimaju za politiku i političke tokove, opet kažem u prevlađujućem prosjeku, ne razumiju interesni modus operendi u politici, ne vladaju pojmovima, nemaju historijski uvid i razumijevanje historijskog toka, podložni su ideološkim prosuđivanjima i vaganjima činjenica i slično.

Valja narod međutim i razumjeti. Strah što ljude drži u stanju političke smrznutosti je onaj iskonski, dakle strah za sopstvene živote i živote svojih najmilijih. Narod je užasno stradao u ratu 1992.-1995. Sećanja na protekli rat su još svježa. Političari na vlasti, a to su svih ovih poratnih godina uglavnom, kako ih ja zovem narodnjaci, to znaju i malo, malo, osobito pred izbore i u kritičnim situacijama, „treniraju narodu pamet“(kao npr. kada smo imali one studentske i građanske proteste u Banja Luci, Sarajevu i u još par gradova), te potežu tu kartu straha od drugog. Pa sjećaš se da je Milorad Dodik i taj vrh oko njega studente u Banja Luci, na njihovo nezadovoljstvo položajem u koji su dovedeni, nemajući šta drugo ponuditi, doveo u red frazom – pa zar sa Sarajevom idete; vaši protesti ruše RS, i slično.

Onaj Dodik, nakon što je bez ogrebotine prošao s prethodnim referendumom, sada drčno i kabadahijski, u svome stilu najavljuje referendum o otcjepljenju 2018. i nikom ništa. Može li se uistinu desiti da zbog pristajanja “probošnjačkih” i “probosanskih” (kako se sami predstavljaju) političara na crne figure stigne najveća faktura, kako Bosni i Hercegovini, tako i Bošnjacima i svim probosanski orijentiranim građanima u njoj, recimo baš te 2018.?

FILIPOVIĆ: Može, a da li baš te 2018., to ostaje da se vidi. Međutim, bilo kako bilo, takav tok je vrlo moguć. Jer dva su načina rješenja bosanskog etničkog čvora. Jedan je evolutivan, znači u vremenu interakcija činilaca što kreiraju bosansku političku zbilju, gdje se postupno radi na stvaranju pretpostavki za neko, manje-više, više-manje, dugoročnije rješenje.  Demografski faktor, tj. odnos demografskih veličina, tu je od ogromnog značaja. Jer nemojmo se uopće zavaravati, a zavaravaju se mnogi, (naročito je to prisutan fenomen u bošnjačkom korpusu): ko na zemlji većinski, toga zemlja; tek nakon toga, posebno u Evropi, toj kolijevci nacionalizma, moguća je liberalna, građanska priča i tako dalje i tome slično.

Drugi način rješavanja je presjecanje bosanskog etničkog čvora, dakle nasilje. Tu je značajan dio posla već odrađen u ratu 1992.-1995., a sve ono što imamo poslije jeste onaj pomenuti prvi način, tj. evolutivan tok, gdje etnonacionalističke politike, nakon što su nasiljem nametnuli određeno stanje kao realpolitičku stvarnost, glume pravni pozitivizam, pozivaju se na principe legaliteta, na pravnu državu i slično.

Međutim, ocjeni li se da demografske tendencije nisu u prilog određenih etnopolitika, onda se tamo u nekim kabinetima gdje se o tome odlučuje, može odlučiti na pokretanje novog kruga nasilja, kao načina presjecanja nepovoljnih demografskih tendencija i konačnog rješenja bosanskog etničkog pitanja.

Ovdje u igri nije samo unutarnji, bosanski politički faktor, nego i faktor okruženja plus odnos velikih sila (SAD – Rusija) odnosno sila koje imaju određene političke ambicije usmjerene na naš prostor (Turska npr.). Odnos tih silnica, kako unutar, tako i onih van Bosne, odrediće daljnji politički tok u Bosni.

Često pitam svoje sugovornike iz BiH o ulozi bh. intelektualaca u ovoj našoj agoniji. Dakle, da li je i koliko bh. pamet na braniku Domovine ili se uglavnom prodala ili pak utopila u općuoj letargiji?

FILIPOVIĆ: Čast izuzetcima, ali pretežno se prodala i u nemoći predala i kako kažeš utopila u općoj letargiji. Činjenica je da mi nemamo kvalitet dovoljno snažan da izvrši priotisak na vladajuću  klasu, niti  da osvoji kvantitet u narodu, da većinski pridobije narod. To dvoje je povezano, jer ako niste u stanju plasirati ideje i osvojite narod, još manje su vam šanse da će te imati upliva na vladajuću nomenklaturu i da će te prodrijeti u ključna tkiva društvenog organizma. Mi taj kvalitet jedva da smo imali i pred rat,  jer da jesmo, našli bih načina da spriječimo tok politike koja nas je dovela u današnju poziciju.

Intelektualci i politička klasa su proizvođači našeg rata, uostalom kao i svakog rata. Jer, prvo biva riječ, a onda olovo.  Ali,  svi ti intelektualci-intelektualčići, sve te poete, bardovi, “gromade duha” i svi ti moralni pigmejci, ne bi bilo to što jesu, kada svoje guzice i guzice svoji najmilijih, ne bi znali izvući na sigurno, u informativno zaleđe, u razne trezore, štabne pozicije i slično. Unjeli su podjele u narod, posijali su mržnju, posijali su pomutnju u narodu, raspametili ga, podjarili najtananija identitetska osjećanja narodna, podmetnuli su požar etničke mržnje, pokrenuli su “golu” narodnu masu u rat za Novo vrijeme, na oltaru domovine  žrtvovali  su narodne kćeri i sinove, mnogi su se enormno materijalno i karijeristički okoristili u proizvedenom društvenom haosu, a onda su se mudro povukli nazad u svoje kabinete, iza svojih katedri, iza svojih rima, svojih metafora i umjetničkih kulisa koje ih štite bolje od bilo kakve sile i moći. Eto, takvim se pokazao taj vrh naša inteligencija.

A narodu je nakon svega ostavljeno da se snalazi u Novom vremenu. I dok narodna “gola” masa očeva, majki, braće i sestara, kliče nekom  novom  teletu, nekom novom  faraonu, oni iza kulisa ispisuju scenario novog klanja. Jer valja ograditi, 1/1 ukolčiti i u knjige povijesti upisati  otetu stečevinu  i tako je učiniti istinom i pravom. Imaju oni svoje medije, svoje televizije i svoju štampu te otud mogu nastaviti titranje najtananijim narodnim osjećajima, ali sada opet pametno, knjiški dotjerano, akademski upakovano… Pa sada, ako zatreba, neka je narod naoštren i spreman na nova klanja. Jer to su neki od elemenata modela kulture koji se živi u našem Regionu, modela koji traje, i previše dugo traje, ali traje, uvjek iznova proizvodeći nove klovnove te zatvorene, limitirane duhovnosti krvi i tla.

Složen je  fenomen  interakcije kolektivne narodne pameti i naroda, a biva još složeniji u kulturi u kojoj se općenito malo čita, a javna svijest formira uglavnom preko slobodnih medija u privatnoj i  partijskoj službi. Pri tome, kada kažem kolektivna narodna pamet, ne mislim samo na intelektualni akademski vrh, nego u istoj, ako ne i jačoj mjeri, mislim na masovnu ili popularnu kulturu kao medij zapravo najsnažnijeg upliva na formiranje kolektivne osjećajnosti i narodne svijesti.

Danas popularna kultura, procjenjujem, ima snažniji upliv na mase nego politika kao dosadna pragma i suhoparna informacija. Koje su najčitanije novine i najgledaniji mediji? Pa od štampe, to su tabloidi, sa tim kratkim informacijama gdje se izgleda jedini čita naslov, a tekst je prateća ikebana upakovana između fotografija golih žena i vijesti iz sporta i zabavljačke industrije, a od televizije to su opet jeftini zabavljački programi između kojih se ubacuje dozirana politička informacija.

Slika i ne bi bila u toj mjeri otužna, dalo bi se to podnositi, tako je uostalom i posvuda u “slobodnom” svijetu, da nije te posvemašnje poklopljenosti društva politikom. Osim što je to značajka modela kulture koji dominira u nas, tome je svakako doprinijela i nevjerovatna usložnjenost organizacije onoga što nazivaju državom Bosnom i Hercegovinom. Državna organizacija BiH, posebno tzv. Federacije, je takva da naprosto zahtijeva enorman upravljački aparat, pa je tako najisplativija struka, struka od koje se najlagodnije živi, u nas postala politika. Čast pojedincima, ali  općenito govoreći, naša inteligencija, kritička savjest društva, ne daje i ne doprinosi, koliko bih se očekivalo, u stvaranju pretpostavki da se takvo stanje mijenja.

Naprosto je najvjerovatno koliko je samo javno spominjanje derogiranog Ustava R BiH postalo nametnuta ili spontano prihvaćena tabu tema, dok se u javnom diskursu, kako u političkim krugovima tako doslovno i u svim medijima, o Dejtonskom ustavu govori kao o “svetom pismu”. Budući da si po struci dipl. pravnik, hoćeš li za javnost objasniti legalitet i legitimitet oba Ustava i ko treba da oficijelno insistira na onom koji je legalan i legitiman, ma kako to iz neke perspektive na koju su nas navikavali prethodnih 20 i kusur godina, izgledalo kao utopija?

FILIPOVIĆ: Pa to je zato što od Dejtona s tim u vezi postoji prećutan, a ko će ga znati, možda i izričit, konsenzus etnopolitika. Suština je biva u Dejtonu smo krenuli u Novo vrijeme, priča o Ustavu Republike BiH je stoga deplasirana, imamo mi novi ustav koji smo dogovorili, njega poštujemo…itd., itsl.

Ja sam se o ovome očitovao u nekoliko navrata, utemeljeno argumentirajući legalitet i legitimitet Referenduma o nezavisnosti BiH iz 1992. godine, demistificirajući ideološku konstrukciju konstitutivnih naroda i ukazujući na građanski karakter Ustava republike BiH, pozivajući se pri tom na neke autoritete iz svijeta nauke kao npr. na dr Edina Šarčevića ili dr Omera Ibrahimagića. Uradio sam to u seriji priloga koje sam objavio u političkoj studiji „Etnonacionalizam za početnike“(potražiti na internet portalu orbus.be), a s tim u vezi napisao sam i poseban osvrt pri analizi prvostepene oslobađajuće Presude Suda BiH u postupku  protiv  Boška Lukića i  Marka Ademovića za zločine protiv čovječnosti počinjene na području općine Ključ; (usput kazano, u postupku po žalbi Tužilaštva na prvostepenu presudu, ova dvojica su osuđena i to, Lukić na 14 godina zatvora, a Ademović na 22 godine). Taj komentar sam objavio u knjizi „Bosna u srcu“ u kojoj se, među ostalim, prati i suđenje pomenutoj dvojici.

Dakle, odnjelo bi nam isuviše prostora sada se upuštati u tu vrstu argumentacije, ali sažeto kazano, nema apsolutno nikakve sumnje, jasno je kao jasan, sunčan dan, da je sav pravni haos u BiH rezultat nasilnog rušenja Ustava Republike Bosne i Hercegovine, oktroiranja novog ustava utvrđenog na Mirovnoj konferenciji u Dejtonu 1995., nikada istinski provedenog postupka pomirenja, povratka na predratno ustavno stanje i neprovedene pravne ocjene ustavnosti i zakonitosti političkih poteza kojim je proizvedeno stanje bezakonja, srušen Ustav RBiH, izvršena agresija na jednu suverenu zemlju članicu Organizacije Ujedinjenih nacija i tim slijedom  stvorene pretpostavke za naturanje političkih odnosno pravnih rješenja nasiljem.

I da se razumjemo, doprinos bošnjačkog, navodno probosanskog političkog faktora, toj sramnoj zavjeri ćutanja na ovim pitanjima, ništa nije manji od antibosanskog srpskog ili hrvatskog  političkog  faktora. Oni su tu u paktu, tu, mene što se tiče, nemam dileme. Sa stajališta Ustava Republike BiH, svi su oni, i haški robijaš Radovan Karadžić plus njegovi saradnici, i pokojni Mate Boban, plus njegovi saradnici, i rahmetli Alija Izetbegović plus njegovi saradnici,  svi su oni izdajnici i da je do prava, kao što nije, svi su trebali biti suđeni za najteže krivično djelo protiv države i naroda, a to je veleizdaja.

Opet ću se fokusirati na neke pojave koje se jednako vide i izvana i iznutra, ili “iz aviona”, kako bi se to u nekom žargonu reklo. A iz aviona se vidi (barem ja vidim, čak i ako ne sjedim do prozora u njemu) da SDA i oni koji je vode preko 25 godina igraju na kartu podjele zemlje. Naravno da to olakšava posao i Dodiku i Čoviću, konkretno. Ko, kada i kako treba da spriječi realizaciju tih mračnih, izdajničkih planova kako bi se izbjegli doživotni rezervati za Bošnjake, odnosno “Zapadna obala” (bihaćka Krajina) i “Gaza” (srednja Bosna)?

FILIPOVIĆ: Pa ko drugi do narod i njegova kolektivna pamet kao nekakva avangarda, ljudi koji će voditi i usmjeravati tok političkog aktivizma. Naravno za male narode uvjek vrijedi: koliko je do njih, toliko je i do silnica izvan njihove neposredne kontrole, do onih velikih „igrača“ u svjetskoj politici koji mjere, odmjeravaju i kroje. Svijet s početka dvadeset i prvog stoljeća nije onaj s početka dvadesetog. Politička moć i uticaj malih na velike i dalje ostaje  limitiran  veličinom i pozicijom u prostoru. Ali, vremena se mijenjaju. U međuvremenu humanitet je u manjoj ili većoj mjeri osvojio nešto što se zove sistem kolektivne sigurnosti, nešto što se zove internacionalno pravo, nešto što je imenovano Novi svjetski poredak sa  pravnim i kolektivnom  sigurnosnim  stožerom kao osnovicom na kojoj i uz pomoć koje i čijih instrumenata se vrše politička pozicioniranja.

Stvari su međutim u Bosni odmakle daleko, predaleko, a vremena se, naravno, i dalje mijenjaju, i sada je pitanje, šta neka moguća Nova svjetska vremena i šta pomjeranja u svjetskoj nomenklaturi moći, šta nacionalistički prtekcionizam i izolacionizam eventualnog Novog vremena, šta sve to skupa „nosi“ Bosni, njenim ljudima i specifično ako ćemo kazivati, šta „donose“ Bošnjacima? Bojim se da naša inteligencija nema odgovora, čak ni u naznaci, na ova pitanja. Jer ako je naša kolektivna pamet pala na ispitu 1990-tih, u vrijeme kada je, osnovano je kazati, bila najjača i k tome, sa svim ključnim elementima prva na strani Republike BiH, onda šta očekivati danas, nakon rata i loma koji je i našu kolektivnu pamet, (čast izuzetnim usamljenim strijelcima), sveo na slugansko, poltronsko podrepašenje politici i političarima od koji im zavise te njihove sinekurice, te njihove plaćice, ovdje onde riješeno stanbeno pitanje, zaposlen sin, kćerka, rođak…itd.

Najbolji dio naše kolektivne intelektualne supstance nema kritičnu masu i de facto i ne podvrgava kriticu službenu politiku na ovom, za opstanak Bosne, ključnom pitanju. Ta kritika, onoliko koliko je ima, uglavnom se kreće po dejtonskim zacrtanim linijama i na relacijama kobajagi građansko versus nacionalističkog, na liniji borbe za kokano „funkcionalnu“ Bosnu itd. Ti ljudi uopće ne razumiju da nikakvog nadetničkog nema, posebno u Evropi, toj kolijevci nacionalizma, dok se ne zadovolji interes etničkog, a razvijen interes etničkog  jeste nacionalistički  interes, dakle  država. Tek nakon toga u igri je element građanske konstrukcije države. Obrnuta priča, a to je u nas Bošnjaka rodilo ko gljive poslije kiše, lilihip je za pačiće male. Tako da ja, i inače skeptik na bosanskom bošnjačkom pitanju, ovdje nisam, ni ono nužno malo, optimista. Može nam se desiti zaista da Bosna „šaptom padne“. Dešavalo nam se već u povijesti, pa ko smo onda mi pa da kažemo kako je nemoguće da se opet desi. Jer, dobrim dijelom se već i desilo: Bosna je država na papiru i to bi i posljednjoj bošnjačkoj budali trebalo biti jasno do sada.

Naravno, ostaje narod i njegova reakcija. Međutim, povijest poznaje sitaucije kada su narodu ostajale vezane ruke unatoč prepoznavanju tovara za vratom. Historija je puna takvih primjera. Šta su Česi mogli uraditi nakon što su predani na milost i nemilost Hitleru i njemačkom  nacizmu?  Šta su Norvežani mogli uraditi u sprječavanju svojih kvislinga? Šta su Bošnjaci mogli uraditi nakon što ih je njihov vrh isporučio u tzv. Nezavisnu Državu Hrvatsku? I objektivno, šta bi mi sutra mogli uraditi kada Dodik uz rusku podršku, organizira i uspješno provede referendum o nezavisnosti RS?

Sigurno je međutim, rješenje nije sjediti i pasivno čekati, pa šta nas strefi. Srpski radikalni nacionalizam, a i hrvatski, da ne bude zabune, provode politiku čekanja, ali aktivnog; kao puna su im usta Dejtona i Bosne, a  korak po korak stvaraju pretpostavke, za finalno rješenje tj. podjelu zemlje. Bošnjačka politika se pri tome, s puno argumenata, može označiti kao politika pasivnog čekanja, statiranja i konstantnog puhanja u jedra pomenute politike podjele, koja je naravno, zbog naroda kome se to tek definitivno ima „prodati“, maskirana pričom o „funkcionalnoj“ Bosni. Narod, u situaciji kakva jeste, ima šansu da se pobuni i prevratom tipa svrgavanja Čaušeskog i bande, smakne sa vlasti korumpiranu politiku, stranke i političare, ili da, u nekoj vrsti izborne revolucije, preokrene ovakav tok, bilo, što je naravno fantazija, 100% apstiniranjem i neizlaskom na izbore, bilo da se na izborima napravi radikalan zaokret i da povjerenje nekim novim  ljudima.

Inače, u Bosni jeste na djelu politika etničke podjele prostora što u konačnici vodi podjeli Bosne. Na toj politici udarnički rade čak i oni koji misle da se lafo bore za nekakvu „funkcionalnu“, realpolitičku Bosnu. Ta politika „cijele Bosne iz tri dijela“ traje još od vremena instaliranja političkog pluralizma u nas i prodora etničkog nacionalizma i narodnjaštva u same vrhove vlasti Republike BiH. Kažem nacionalizma i narodnjaštva jer dok je srpski i hrvatski politički vrh u BiH (i šire naravno), imao jasnu nacionalističku predstavu šta i kakvu državu žele, Bošnjaci su imali taj historijski usud da im na vrh izbiju narodnjaci, dakle ljudi sa idejom  zajednice nekakvog  muslimanskog naroda, ali ne i jasnom  državotvornom,  nacionalističkom idejom. Otuda ta nesuvisla Izetbegovićeva ideja o tri zajednice, tri naroda, u cijeloj Bosni. To je nemoguća, u praksi neodrživa ideja i smatram, mogao bih  to naširoko elaborirati, ali nije mjesto i vrijeme za to; smatram da je neodrživost te ideje u praksi bila jasna i rahmetli Izetbegoviću. Pitanje je, kada je on toga postao svjestan, od početka ili negdje u kasnijim fazama, ali da je on je uporno radio na njenom  implementiranju, koristeći rat i ratna stradanja bošnjačkog naroda kao pokriće i opravdanje za tu politiku, u to se više ne može sumnjati, jer je to dokazano istupima i publikacijama nekih naših ljudi, gdje je i moja malenkost pokušala dati neki doprinos u političkoj studiji „Alija Izetbegović, elementi portreta tolerantnog totalitarca“; ( može se naći na internet portalu orbus.be i na blogu našeg zajedničkog prijatelja Marjana Hajnala).

S jedne strane imamo neprijatelje, kako iznutra tako i izvana, imamo impotentnu ili heterogenu tzv. međunarodnu zajednicu, s različitim interesima i Bog zna kakvim planovima…, imamo vlast i tzv. opoziciju kakve imamo (svakakve i nikakve), imamo narod koji šuti…, dok s druge strane imamo one koji vrište (poput nas i drugih) ali imamo i tzv. međunarodno pravo. Za koju slamku bi se mogla Bosna uhvatiti da ne potone?

FILIPOVIĆ: Rekao bih za svaku slamku koja nam je dostupna, jer samo uvezane, te slamčice mogu nas, eventualno, održati na površini. Glavni je oslonac na sopstvenu pamet i naravno narod, ali, već je u prethodnom  pitanju i odgovoru o tome bilo riječ, mora se voditi računa i o interesima i pretenzijama drugih, najprije velikih sila,  na našem prostoru, i mora se balansirati na toj tankoj i vrtljivoj špagi sučeljenih interesa. Ja mislim da se naša generacija Bošnjaka, Tvoja i moja Bedro, pokazala loša i nevična u politici. Nismo koristili instrumente koje smo imali na raspolaganju kada je, unatoč rukavcima koji su razvodnjavali maticu, politički tok nanosio vodu na bosanski mlin. Ako dođe do značajnijeg pomjeranja moći u svjetskim relacijama, ako u tom smislu dođe do novog pozicioniranja velikih u našem Regionu i u Bosni, onda, budimo realni, mi smo tu više u rukama drugih, tih velikih. Radi se samo o tome da se na vrijeme prepozna tendencija, uoči tok i radi na zaštiti sopstvenog interesa, uklapajući se odnosno prilagođavajući se, sa što je moguće manje štete po naš ukupan interes, u interesnu sliku tih velikih.

Ali imamo i puno obrazovanih mladih Bosanaca i Hercegovaca, kako u BiH tako i po svijetu. Da li bi oni mogli biti jedna od bitnih slamki spasa ako i kada uzmu stvari (vlast) u svoje ruke?

FILIPOVIĆ: Ma gledaj, kaže se na mladima svijet ostaje što je naravno istina. Nisu međutim ni mladi izvan vremena i prostora. Bitan je kulturološki model koji producira ukupnu, pa tako i  političku  duhovnost. Mladi nisu izvan tog  modela, oni su njegov produkt i onda, kao završen materijal, postaju njegovi promotori. Pa u ime Boga jedinoga, ko je, ako ne proizveo (obzirom da su u proizvodnji rata, stariji kadrovi, koji pamte Drugi svjetski rat, dali svoj punu i „nesebični“ doprinos), ali ko je aktivno i s entuzijazmom učestvovao u ratovima 1990-tih, ako ne neki mladi ljudi, rođeni, rasli, duhovno formirani nakon Drugog svjetskog rata, pod kišobranom politike bratstva i jedinstva i zajedništva naših naroda i narodnosti?

Ja tu ne vidim nikakvih promjena u odnosu na stanje prije ratova 1990-tih. Izvršene su promjene u političkoj nadgradnji i pomjeranja u nomenklaturi i sistemu vrijednosti, ali model je u osnovi ostao isti. To je taj model koji je iznjedrio i naprijed pominjanu politiku Alije Izetbegovića – cijela Bosna iz tri dijela. To je tradicionali kolektivistički, patrijarhalni, srpski palanački, bosanski čaršijski, odnosno, u hrvatskom slučaju, purgersko malograđanski model društvene svijesti i odnosa u kojemu je kolektivitet, grupa sve, a pojedinac niko i ništa.

(Usput kazano, da iskoristim priliku i malo se samoreklamiram, jer ko će to odraditi za mena, ako ja tu ne odradim makar onu zehru koja je do mene; ja sam o nekim fenomenima našeg ili naših kulturoloških modela, progovorio u knjizi kulturološko-političkih eseja i literalno-satiričnih uradaka „Kultura i politička higijena“, koja, ako Bog da, planiram pustiti u štampu negdje do ljeta slijedeće godine).

Kultura je ta podloga na kojoj fermentiraju naše temeljne političke nevolje, sukobi, nesporazumi; kultura ili kulturološki modeli kao stanje svijesti narodnog odnosno narodnjačkog duha što traje u vremenu, stalno iznova se reproducirajući. Mala su tu regionalna, narodna i nacionalna odstupanja. Kod Bošnjaka to se odstupanje očituje po crtama nacionalnog identiteta, što je rezultat kašnjenja u procesu nacionaliziranja. Ali općenito, taj kolektivistički model duhovnosti, slobodno se može kazati,  kakakteristika je i bošnjačke kulture.

Taj model zatvaranja, grupe, zaziranja i straha od drugog i drugačijeg,  u Bosni je još i pojačan poslije rata diobom svega i svačega: od dva entiteta i jednog distrikta preko  trinaest vlada, nacionalnih elektroprivreda, pošta, željeznica i slično, do dvije škole pod jednim krovom itd. itsl.

Mladi pri tome, svakako ostaju jedna od tih slamki na kojima poštovani Bedro insistiraš u svojim pitanjima kao mogući oslonac Bosni u mutnim vodama podjele u koje je uvučena. Tu se međutim ne možemo uzdati u sistem,  koji je takav kakav sam gore pomenuo, jer isti na sliku i priliku proizvodi klonove kolektivističke duhovnosti i zatvorenosti, kojoj se mladi podučavaju od porodice, preko organizirane religije do škole. Ja se tu više uzdam u internet i društvene mreže nego u naše škole i profesorsku kastu. Uostalom znamo u kakvom nam je katastrofalnom stanju školstvo.

Svjedoci smo u posljednje vrijeme bili da Dodik i društvo zvanično uručuju priznanja presuđenim ratnim zločincima i sve je to prošlo bez nekog žutog kartona iz Sarajeva. Zaista, koliko taj Bakir, kao predsjednik najveće stranke u Bošnjaka te član Predsjedništva svojom šutnjom daje vjetar u leđa i Dodiku i Čoviću za njihovu javnu podršku ratnim zločincima ili njihovim životnim djelima za koja su najveću cijenu platili upravo Bošnjaci?

FILIPOVIĆ: To sa dodjelom priznanja  zaslužnim  tvorcima genociteta, presuđenim ratnim zločincima, možda je i najjasnija, najtransparentnija ilustracija nemoći bošnjačke politike i katastrofalne pozicije u koju je ta politika dovela naš narod. Naš narod, nad kojim su ti ljudi provodili genocid, presuđen kao takav od najviše internacionalne sudske instance, Svjetskog Suda pravde u Hagu,  doveden je u poziciju da nemoćno posmatra kako se tim ljudima, u domovini Bošnjaka, odaje priznaje na uspješno provedenom genocidu, urbicidu, kulturocidu. Nije mi poznato da je takvo što upamćeno u svijetu. A istovremeno i sam taj veliki svijet,  odnosno sile koje imaju pretenziju posredovanja u uređenju odnosa u našem Regionu, pasivno posmatra tu odvratnu demonstraciju primitivizma. I to je znak, taj njihov “nteres“ za nas i naš prostor, gdje i u kakvu poziciju smo dovedeni.

I plus, tu trebamo biti načisto, Dodik i taj nacionalistički vrh u Banja Luci se mogu tako drsko ponašati, jer imaju za leđima moćnu podršku  Putina i službene Moskve. Dodikov potez nije samo dizanje srednjeg prsta Bošnjacima nego je to i srednji prst Sjedinjenim Američkim Državama. Tako da sa ruskim faktorom u našem  Regionu treba krajnje ozbiljno računati.

„Strateška osnova Republike Srpske je posledica odnosa zapadnih sila prema Rusiji“, piše dr Milorad Ekmečić u uradku „Istrorijske i strateške osnove RS“(pročitan u Banjaluci, 2007. g. na sesiji tog njihovog Senata tj. Savjeta starih etnonaci vukova); i dodaje Ekmečić: “Za Rusiju je Balkan uvek bio prostor na kome se ona potvrđivala kao velika sila ili je upravo tu gubila taj status.”

Dakle, pored američkog, na ruski faktor, a ja bih dodao i na turski, jer ovo što Ekmečić reče za Rusiju jednako vrijedi i za Tursku; i ona se kao regionalna sila potvrđuje ili gubi taj status među ostalim i u Bosni; dakle na ta tri činioca, mora  se ozbiljno računati u projekciji dugoročnijeg rješenja bh. političke krize. Direktno kazano sudbina Republike Srpske, odnosno Bosne rješava se u tom  trokutu silnica. Tu do daljnjeg sve ostaje otvoreno, jer SAD čini se nije definitivno definirala sopstvenu poziciju i odnos spram ruskog faktora u našem Regionu.

A Bakira Izetbegovića, radije ne bih komentirao. Jasno je da on provodi politiku svoga rahnmetli oca. Sve što sam ikada rekao ili napisao o politici njegovog oca,  rekao bih i napisao i o Bakiru Izetbegoviću i toj njegovoj politici. S tim što Izetbegović junior, nema karizmu, a ni inteligenciju rahmetli oca.

I na kraju, koliko separatističkim tendencijama lidera bh. Srba i bh. Hrvata i njihovom blagonaklonom odnosu prema neonacistima i neofašistima iz reda njihovih naroda pogoduje značajno skretanje Evrope udesno, pa evo sada i Amerike?

FILIPOVIĆ: Mislim da je Evropa, i ne samo Evropa, nego politički Zapad, gdje u kontekstu geostrategijskog  mišljenja svrstavam  i  Rusiju, na raskrsnici. Veoma brzo znaćemo u kom pravcu definitivno plovi evropski brod. U decembru su ponovljeni predsjednički izbori u Austriji, gdje Norbert Hofer ima realne izglede na pobjedu. Hofer je kandidat radikalne desne  stranke, tzv. Austrijske stranke slobode, koja je u biti protiv ideje EZ, posebno ako to znači uključivanje Turske u Zajednicu evropskih nacija.

U decembru ove, 2016. godine, u Italiji je zakazan referendum o ustavnim izmjenama. Naizgled pitanje koje nema značaja u kontekstu evropske ideje Zajednice nacija, ali ako proevropski  orijentirani  premijer Matteo Renzi izgubi na referendumu, ako radikalno desna, protu EZ stranka tzv. Pokret Pet zvijezda, obori Renzijevu Inicijativu za ustavne promjene, onda je u Italiji, sasma izvjesno, slijedeće  referendumsko pitanje – za izlazak ili dalje članstvo u EZ.

U februaru 2017. su predsjednički izbori u Njemačkoj. Zatim u martu slijede izbori u Holandiji, sa nemalom  šansom  trijumfa Geetra Wildersa i njegove ekstremno desne, tzv. Stranke slobode.  U aprilu 2017. slijede  predsjednički izbiri u Francuskoj, gdje predsjednica i kandidatkinja radikalno desne, protiv evropske integracije usmjerene stranke, tzv. Nacionalnog front,  Marine Le Pen,  ima najozbiljnije  šanse da pobjedi. I konačno u drugoj polovini 2017. slijede federalni izbori i Njemačkoj.

Ono što je izvjesno već danas, dok o ovome razgovaramo, jeste rast desnog populizma u Evropi, a sa pobjedom Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima uvjerili smo se u identičan tok i u SAD. Ako je stvarno taj slovenački zet ozbiljan, pa misli raditi ono što izjavljuje da će raditi, i ako je to raspoloženje američkog političkog i kulturološkog vrha društvene piramide (jer to je uvjek odlučujuće, a narod i tzv. njegova volja je ono što taj vrh proizvodi), onda je Pax Americana, koja je Evropi, zapadnoj hemisferi i dobrom dijelu svijeta, iza Drugog svjetskog rata obezbijedila razdoblje mira i prosperiteta, već danas neko prošlo vrijeme, kojega tip doduše tek namjerava mijenjati, ne zna se precizno kako i čime, jer ni on sam hudnjak ne zna za šta je, osim da je protiv.

Trump zvuči u toj mjeri politički infantilno da je čudo kako je uopće taj nominiran kao republikanski  predsjednički kandidat; (bolje obaviješteni međutim znaju da je to bio dio strategije  Republikanske stranke da se retorikom  s onu stranu  političke korektnosti, unesu podjele u glasačko tjelo i na republikansku stranu privuku kolebljivi glasači, ali da se đavo oteo kontroli, nakon čega Trumpa više niko, pa ni sam vrh Republikanske stranke nije mogao  ignorirati).

Kako god bilo, Trump ostaje politički amater i to se vidi manje više po svemu, od njegove retorike do stila u prezentaciji. Trump, naravno, ne može ostvariti sve što je u predizbornoj kampanji obećavao.  Američki sistem ima instrumente kontrole moći čak i predsjednika. Najviše ovisi od odnosa snaga u Kongresu i Senatau i od stanja svijesti  vrha američkog političkog i općenito  kulturološkog staleža. Složeli se  međutim  potrebni  elementi „rama za promjene“, onda je sve moguće. Trump tako, među ostalim, traži „čiste račune“ u NATO paktu, pa najavljuje, ako članice ne odvajaju za odbranu dogovorenih 2% nacionalnog dohodka, neka se takva država sama brani bude li napadnuta.

Blef? Moguće, ali i znak novog načina razmišljanja koji se ne ustručava javno kazati, čak „vrištiti” na predizbornim  mitinzima, ono o čemu se do juče, zbog osjetljivosti tog pitanja, govorilo iza zatvorenih vrata.

Ovo pitanje treba posmatrati i u svjetlu novog načina razmišljanja u Evropi gdje su sve glasniji oni koji nalaze da je NATO produkt tzv. hladnog rata u Evropi i svijetu nakon Drugog svjetskog rata, da nakon pada komunizma na istoku evropskog kontinenta nema više realne osnove za postojanje te vojne koalicije, da Rusiji treba pružiti ruku i ići na saradnju sa tom velikom državom (kao da to već nije okušano nakon pada komunizma)…itsl.

E sada, ako ovakve najave nisu nož u srce sistemu kolektivne sigurnosti kakav Evropa poznaje nakon Drugog svjetskog rata, onda šta jeste?

Lično sumnjam da će SAD i politički zapad ići tako daleko, ali hej, i ta ideja se vrtjela u predizbornoj kampanji, ljudi su joj aplaudirali itd. itd., a to samo po sebi dosta govori o američkom stanju kolektivne svijesti.

Sa druge strane, predsjednik Putin i ekipa u Kremlju, naveliko rade na obnavljanju pozicije Rusije kao Sjedinjenim Američkim Državama komparativne svjetske sile. To je naravno legitimna tendencija. Ali ono što pri tome zabrinjava, jeste taj tradicionalni ruski komotan odnos prema pravu  i  internacionalnim  konvencijama. Znamo za ruski postupak u Čečeniji, znamo za način na koji je Putin izvršio ponovnu aneksiju Krima, znamo za Južnu Osetiju i gruzijski  slučaj, znamo da se Pridnjestrovije održava formalno samostalnim na gusjenicama ruskih tenkova, znamo za način na koji je destabilizirana Ukrajina i provociran separatizam u Dombaskom Regionu. U novije vrijeme svjedoci smo ruskog uključivanja u sirijski sukob.

Izvjesno je da Putin ima geostrategijski interes, i s tim u vezi planove, i u našem Regionu. Poznata je ruska težnja za izlaz na toplo more, specifično Jadransko more. Predsjednik J.B. Tito je početkom sedamdesetih odbio ruskog predsjednika Brežnjeva u zahtjevu za lukom na Jadranskom  moru, ali prevashodno oslanjajući se na djelimično pravoslavno jadransko zaleđe, Jadransko more, ostaje trajna kalkulacija u ruskim geostrategijskim planovima.

Poznato je da ruska diplomatija i tajna služba radi na destabiliziranju Bugarske. Bugarska je, kao uostalom i naš Region, do grla (i to onih na ključnim pozicijama moći) u korupcionaškim  kandžama, a Putinova strategija obnove ruske pozicije sile u svjetskim relacijama se provodi kombinacijiom novaca, sirovina i ponudom vojnog kišobrana. Bugarska je članica EZ i NATO pakta, ali to se, preko noći može okrenuti. I onda, ko može kazati da je tek puka maštarija neka imaginarna pravoslavna transferzala na potezu Rusija, Crno more (sa isturenim  Krimom  naravno, kao teritorijalnim nosačem aviona i ljudske oružane sile), dalje, pravoslavna Bugarska, plus pravoslavna Srbija i Republika Srpska u Bosni i plus pravoslavna Crna Gora i hokus-pokus eto ostvarenja ruskog geostrategijskog sna i izlaza na toplo evropsko more.

Putinovska Rusija je crnogorsko optiranje za NATO pakt, gdje se očekuje njen službeni pristup na proljeće 2017. godine, doživjela kao neku vrstu izdaje mlađeg pravoslavnog brata. Vidjeli smo u kakvoj atmosferi su održani parlamentarni izbori u oktobru ove godine, gdje je čak došlo i do upada terorističke grupe od 20-tak osoba iz Srbije u namjeri da na dan izbora izvrše niz terorističkih akcija, otmu, moguće i likvidiraju Mila Đukanovića i izazovu haos u državi. Grupa je otkrivena na vrijeme, ali je karakteristična šutnja koja traje nakon toga.

Znamo šta se skoro desilo u Srbiji sa tim (navodnim ili stvarnim) otkrićem naoružanja u blizinu kuće oca premijera Aleksandra Vučića. Znamo i za (navodne ili stvarne) prijetnje koje Vučić dobiva zbog svoje proevropske politike; kažem navodno ili stvarno otkriće oružja i prijetnje, jer indikativno je da je otkriće naoružanja i javno očitanje Vučića o prijetnjama koje dobiva sa nepoznatih  adresa, uslijedilo nakon provale i hapšenja terorističke grupe u Crnoj Gori. Može dakle biti, da se radi o sigurnosnom ventilu u organizaciji srpske tajne službe (vrlo moguće u saradnji sa ruskom tajnom službom), a radi smanjenja političkog pritiska na Vućića. Doduše, Srbija je nakon  tih zbivanja protjerala, kako piše srpska štampa „nekoliko ruskih državljana“ (vjerovatno članovi diplomatske misije u Beogradu), pa je navodno s tim u vezi (što vjerujem dijelom i jeste istina), u oktobru doputovao u Beograd, šef ruske tajne policije Nikolaj Petrušov, gdje je, apsolutno neuobičajeno za posjete tog nivoa, dočekan sa crvenim tepihom, a primio ga je, ne samo šef srpske policije, Nebojša Stefanović, nego i predsjednik Tomislav Nikolić i premijer Vučić…

Znamo i za te brojne posjete predsjednika Milorada Dodika i sjela sa Putinom u Kremlju. Možeš zamisliti, predsjednik jednog malog entiteta u maloj Bosni, redovno, svako malo- malo, odlazi u Moskvu i sa kolegom Putinom, liderom tako moćne svjetske sile kakva je Rusija, divani o svjetskoj političkoj situaciji i privrednim investicijama Rusije u Republiku Srpsku. Što bi naši Krajišnici kazali – Dašta radi!

Nema sumnje, Dodik je direktno pod kontrolom Moskve i samo tako se može objasniti njegova nedodirljivost, nemoć da mu se stane u kraj njegovo dizanje srednjeg prsta ne samo bošnjačkim političkim partnerima u Bosni, nego faktički Evropi i SAD. Ostaje neizvjesno koja je stvarna pozicija SAD u ovoj priči. Oni su svoj teritorijalni nosač aviona i žive vojne sile pozicionirali na Kosovu i djelimice u Bosni (federalni dio), ali nije poznato koja je priroda njihovog odnosa sa ruskim faktorom u dijelu njihovog geostrategijskog odmjeravanja i pozicioniranja u našem Regionu.

I ostaje neizvijesno koja je ja je pozicija službenog Beograda u toj priči. Putin je blokadom britanske inicijative u OUN o genocidu u Srebrenici učinio značajnu uslugu Vučiću koji opet navodno vodi proevropasku politiku i želi Srbiju priključiti Zapadnoj, političkoj i vojnoj alijansi. I sve to u situaciji tradicionalno naglašenog proruskog raspoloženja većine srpskog naroda i što je posebno od značaja, ljudi na ključnim mjestama u vojsci i policiji. Meni to ne izgleda blisko racionalnoj pameti. Meni to izgleda kao Vučićevo političko samoubistvo, i to, da se našalim, pa kažem sa odskočne daske. Drugačije kazano, sva to skupa sa Srbijom i Vučićevom politikom može biti politička igra sa Velikim meštrom, baćuškom Putinom u pozadini kao majstorom što pozicionira lutke na koncu. Otuda privid distance Vučića u odnosu na Dodika, dok u stvari obojica, procjenjujem, igraju u istom, onom Putinovom  timu.

I onda za koga u Bosni radi vrijeme?

Neka svako izvlači zaključke za sebe, ali što se moje malenkosti tiče, neki modificirani, stanju na terenu prilagođeni istočnoukrajinski, dombaski scenario izazivanja nereda po dejtonskim linijama etnički podijeljene Bosne i političko profitiranja u proizvedenom haosu, taj dakle scenario eventualnog plasiranja ideje pravoslavne transferzale u bosanskom dijelu priče, moguć je i ne samo moguć nego, slože li se prilike, krene li Evropa putem dezintegracije  i specifično SAD putem bilateralizma, na uštrb multiratelarizma, dakle saradnje sa drugim državama u zajedničkom  pristupu  rješavanju određenih pitanja od šireg značaja, onda je opisani razvoj događaja vrlo moguć.

U tom slučaju ja ne vidim kako probosanska i bošnjačka politika može spriječiti takav tok.

Tu onda jedino ostaje uzdati se, sa jedne strane u reakciju  Republike Hrvatske, pošto takav slijed zbivanja neposredno tangira njene interese, a sa druge ili ako hoćeš prve strane, ostaje nam uzdati se eventualni rusko-turski pakt i na toj osnovi moguće po Bosnu neko povoljno rješenje.

Neka Ti je sretan Dan državnosti Jedne nam i Jedine te hvala Ti velika za ovaj razgovor.

FILIPOVIĆ: Hvala lijepa i ja Tebi Bedro i svima koji nalete i pročitaju ovaj intervju želim sretan Dan državnosti. Međutim, ne mogu da ne iskoristim i ovu priliku pa ukažem na još jedan bosanski i specifično bošnjački politički paradoks. U nas se, s razlogom  slavi dan kada je Zakonadavno Antifašističko Vijeće Narodnog Oslobođenja Bosne i Hercegovine, u Varcaru (Mrkonjić grad),  25.11. 1943., utemeljilo državnost moderne Bosne i Hercegovine, države republikanskog tipa, kakvu smo poznavali sve dok nije ukinuta 1995. godine.

Republike danas  nema, a mi obilježavamo dan kada je rođena. Pa dobro, i to je moguće, to da se održava sjećanje i generacije vaspitavaju na nečem vrijednom i dragom nam. Ljudski je to. Ali zašto nema Republike BiH? Kako mi to izgubismo, rasturišmo, raskrčmismo, prokockasmo, izdasmo, šta li, tu našu Republiku Bosnu i Hercegovinu? I ko to uradi? I zašto to uradi? Ja garant nisam. Nisi ni ti Bedro. Nije ni ova naša raja rasuta po vascijelom dunjajluku. A nije ni toliki narod u Bosni.  Pa ko jeste? Koji su to što su tako htjeli.

Dakle u nas se bježi od ovih pitanja i to ponajprije bježe, što se kaže- poput đavola od krsta, oni koji su na ovaj ili onaj način doprinijeli likvidaciji RBiH. A nama, dok ne podvučemo crtu i svedemo račune, (ne mislim na skidanje glava nego na pošteno brk u brk svođenje računa ko je šta radio i kako se ponašao u bliskoj nam prošlosti), dok se taj društveni posao ne odradi, nema nama hajra. Ima li osnova vjerovati da će to ikada biti odrađeno? Sami procjenite, poštovani čitaoci, koji slučajno nabasaste na ovaj intervju.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (842)

vrbas-miso

 

 

 

 

 

PRILOG:

http://m.vijesti.ba/clanak/336600/sedam-razloga-zasto-je-bih-u-opasnosti

 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s