Sabahudin Dudin Šehović, autor nedavno objavljene knjige “Glavu dole, ruke na leđa”, bivši zatočenik logora Manjača iz Varcar Vakufa/Mrkonjić Grada: U MOJOJ KNJIZI SE SPOMINJE GENOCID I IZVAN SREBRENICE, NA OSNOVU TAČAKA KONVENCIJE O GENOCIDU, TE PO TOME JE RAZLIČITA OD DRUGIH

Posted: 10. Novembar 2016. in Intervjui

sabahudin-sehovicRazmišljao sam da od objavljivanja knjige odustanem, vjerovatno da bih to i uradio da se pripreme knjige za štampu nije prihvatio novinar, prijatelj i komšija Ibrahim Halilović koji je po mom uvjerenju dao dio sebe da bi se knjiga štampala i istina o stradanju i genocidu našeg bosanskog naroda, a posebno Varcar Vakufa, izišla na vidjelo i za to sam Ibrahimu vrlo zahvalan. On nije prestajao raditi na knjizi čak ni kada se našao u bolnici. Posjećivao me nekoliko puta u Bihaću, zapisivao, snimao svjedočenja –  i moja i moje supruge Hasnije…..Troškove oko štampanja knjige uglavno snosim sam uz veliku pomoć sugrađana koi žive i rade u Švedskoj i Bišćanke koja radi i živi Beču Aide Dedić. Pomoć koju sam dobio od porodice Halilović vrijedna je pažnje jer uložiti zdravlje, novac i svoje dragocjeno vrijeme te  prihvatiti se uredništva same knjige, nije mala stvar…..Savezu logoraša je preča Stranka od istine. Meni nije…..Ne znam da li je iko pisao knjigu o stradanjima u Varcar Vakufu-M.Gradu. Postoje zapisi. Znam da novinaru Ibrahimu Haliloviću do sada ništa nije promicalo, iako fala Bogu nije bio u logoru, ali njegova je obitelj bila talac za zarobljene četnike, brat Muharem na Manjači, a brat Zajim na radnoj obavezi…Nije mi niko do sada prijetio, a što bi! Ništa nikom ne govorim napamet niti šta izmišljam,  samo iznosim istinu i samo istinu. Ko se istine boji, to je njegova stvar, a i na sva pitanja imam odgovor. Nisam palio kuće, ubijao nedužni narod, silovao žene, pljačkao narod i radio ostale gadosti neprimjerene civilizovanom narodu…..Po mom saznanju u logoru Manjača bilo je zatvoreno više od 70 građana – muslimana i katolika. Tri dana od našeg zatvaranja od posljedica batina i mučenja podlegao je Josip Svetinović koi je umro nama logorašima na rukama, u najvećim mukama. Logorska mučenja nisu preživjela zapravo od logorskog mučenja i batina nakon puštanja iz logora umrli su, a da im fizičke i duhovne rane nisu zacijelile: Kemal Kaharević, Muharem Halilović, moj sin Suad Šehović, Stipo Baković, Pero Nišić, Vinko Vulić, Braco Duvnjak… Trajni invalidi ostali su Fahrija Bahtijarević, Smajo Eminović i još mnogi drugi…..Glavni i jedni nalogodavac je bila srpska stranka SDS na čelu sa dr. Lukom Čulićem i njegovim istomišljenicima i policijom koja je bila pod njegovom dirigentskom palicom.Ništa manji ekstremi nisu bili ni ostali članovi pomenute stranke, a najviše se isticao po zlu policajac Đuro Marković…..U rodni grad Varcar Vakuf odem rijetko, samo za Bajram na mezar mojim najdražim. Odem i na dženaze i sahrane. Proučim Fatihu i vratim se u Bihać. Nemam tamo išta da bi me želja vukla…..U knjizi se spominje genocid na osnovu tačaka Konvencije o genocidu. Ne znam da li iko uopšte spominje genocid izvan Srebrenice, nisam to pročitao ni u jednoj knjizi. Tu je ta razlika…..Dobro se sjećam malog Esada kao i Omera i skoro svih ljudi koji su bili konclogoru zvanom Manjača, a koji su bili iz Ključa ili okoline. Svi smo mi prošli džehenem na zemlji bez suda, sudija – i Sudnjeg dana…..

Povod za ovaj razgovor je Tvoja nedavno objavljena knjiga “Glavu dole, ruke na leđa”. Knjiga je objavljena skoro četvrt stoljeća nakon Manjače i drugih logora u BiH. Kada je nastao rukopis te knjige i kada se rodila ideja da ideš u njeno objavljivanje?

glavu-gore-ruke-na-leda

Kada sam došao u Švedsku 1993. godine sav sretan što sam se spasio četničkog noža, ne vjerujući kroz kakav džehenem na zemlji sam prošao,  sredinom te iste godine riješim da zapišem što sam doživio i preživio kao i moji sugrađani prijatelji i komšije – od svojih komšija i tako-zvanih prijatelja Srba – četnika. Da bi hronologija, ličnosti i događaji bili tačno opisani pomogli su mi sin rahmetli Suad, kćerka Suada i prijatelj – rođak i komšija Suad Kaharević.Oni su poznavali te mladiće, izrode srpskog naroda. I ja sam ih dobro poznavao samo im imena nisam znao, mada sam znao čiji su i odakle su. Kćerka Suada je vodila dnevnik i sve zapisivala, ali za to nisam ni znao dok nismo došli u Švedsku. Suada je imala i slike logoraša koji su pušteni iz logora prije mene.Te slike i taj dnevnik u vrijeme okupacije Varcar Vakufa mogle su joj doći glave. Što sam tada i o čemu pisao – niko nije znao sem moje porodice.

Ko Ti je sve pomogao u njenoj pripremi, odnosno kome duguješ i javnu zahvalnost na doprinosu da ovo vrijedno, dokumentarno štivo konačno ugleda svjetlo dana?

Razmišljao sam da od objavljivanja knjige odustanem, vjerovatno da bih to i uradio da se pripreme knjige za štampu nije prihvatio novinar, prijatelj i komšija Ibrahim Halilović koji je po mom uvjerenju dao dio sebe da bi se knjiga štampala i istina o stradanju i genocidu našeg bosanskog naroda, a posebno Varcar Vakufa, izišla na vidjelo i za to sam Ibrahimu vrlo zahvalan. On nije prestajao raditi na knjizi čak ni kada se našao u bolnici. Posjećivao me nekoliko puta u Bihaću, zapisivao, snimao svjedočenja –  i moja i moje supruge Hasnije. To je veliki posao i zahmet.

A ko je finansirao štampanje knjige?

Troškove oko štampanja knjige uglavno snosim sam uz veliku pomoć sugrađana koi žive i rade u Švedskoj i Bišćanke koja radi i živi Beču Aide Dedić. Pomoć koju sam dobio od porodice Halilović vrijedna je pažnje jer uložiti zdravlje, novac i svoje dragocjeno vrijeme te  prihvatiti se uredništva same knjige, nije mala stvar.

Koliko sam pratio završnu fazu priprema oko izdavanja knjige, izdavač je trebao da bude Savez logoraša BiH. Zašto se nije realizirala ta najava, odnosno ko je na kraju bio izdavač knjige?

Izdavač knjige je “Biograf” – Bihać, a urednik je Ibrahim Halilović. Sa Savezom logoraša BiH u Sarajevu se nisam mogao dogovoriti jer su tražili da se izmjeni u knjizi i sam sadržaj knjige što ja nisam dozvolio ni u kom slučaju.Nisu se slagali ni oko recenzije knjige, valjda su recenzentima brojali krvna zrnca. Ne znam što ali su imali neke prijedloge i druge autore recenzije, što nisam ni slučajo htio prihvatiti. Imali su primjedbe na same fotografije i još mnogo stvari sa kojima se nisam slagao. Smetalo im je što opisujem stradanja katolika i njihovih vjerskih objekata. Ja sam pisao o ostradanju mojih komšija, ko god da su, koji su zajedno sa nama muslimanima trpjeli četnički teror. Za mene Savez logoraša više ne postoji jer je to privatna svojina jedne od vodećih stranaka koje su tu našle glasačku mašineriju. Mogu raditi i manipulirati s logorašima do mile volje, ali dokle, pitam se. Savezu logoraša je preča Stranka od istine. Meni nije.

Da li je to prva knjiga te vrste napisana rukom nekog zatočenika jednog od srpskih konc-logora iz Varcar Vakufa/Mrkonjić Grada?

Ne znam da li je iko pisao knjigu o stradanjima u Varcar Vakufu-M.Gradu. Postoje zapisi. Znam da novinaru Ibrahimu Haliloviću do sada ništa nije promicalo, iako fala Bogu nije bio u logoru, ali njegova je obitelj bila talac za zarobljene četnike, brat Muharem na Manjači, a brat Zajim na radnoj obavezi…  Sve što je saznavao, objavljivao je u bh-medijima, zatim u „Eurobosni“, svome listu „Most,“ u Njemačkoj, na Blogu, Facebooku… On je objavio svjedočenje jednog logoraša – našeg sugrađanina na svome Blogu. Ibrahim je za to sve platio i plaća visoku cijenu. Njegov život je ugrožen. Stalno mu prijete, napadaju i vrijeđaju ga, a policija i sudstvo su u službi četnika, niko ne brine o žrtvi, o pravdi.  Zato većina svjedoka šuti. Ljudi se boje, strah ih je o svojoj nesreći pričati. Valjda se brane šutnjom, ali ja se nisam mogao odbraniti zato sam sve zapisao i progovorio da se zna, pamti i zapamti. Isuviše sam puno prepatio i mnogo je članova moje obitelji i rodbine glavom platilo na bigajri hak, pa zašto bih šutio. Pojedinci koji šute znaju razlog svoje šutnje,  ali ako budemo šutili i držali pognutu glavu eto nam ponovo nesreće koja zove rat. Jer, ovo je Bosna, ona svakome smeta, a pogotovo smetaju muslimani – Bošnjaci. Da se to ne bi dogodilo, da se istorija ne bi ponovila po ko zna koji put,  Bošnjaci moraju kazivati i ukazivati na stradanja i strahote koje su preživjeli i doživjeli u prošlosti. Ko ne uči iz istorije, ona mu se ponavlja u najgorem obliku. Što nije zapisano, to je vremenom i zaboravljeno. Ili – budala pamti,  pametan zapisuje. I – uči.

Znam da je naš Ibrahim Halilović doživio fizički napad, prijetnje i sl. nakon što se obznanilo da je aktivno sudjelovao u pripremi izdavanja te knjige. Da li si Ti kao autor imao prijetnji ili nečega konkretnijeg-goreg od momenta najave izdavanja knjige do danas?

Nije mi niko do sada prijetio, a što bi! Ništa nikom ne govorim napamet niti šta izmišljam,  samo iznosim istinu i samo istinu. Ko se istine boji, to je njegova stvar, a i na sva pitanja imam odgovor. Nisam palio kuće, ubijao nedužni narod, silovao žene, pljačkao narod i radio ostale gadosti neprimjerene civilizovanom narodu. Ko je to radio treba da se boji i dobro razmisli o svemu i kaže, a šta sad. Nažalost, došlo je vrijeme kada su žrtva i katil promijenili uloge jer živimo u društvu nakaradnih vrijednosti.  Što se tiče Ibrahima Halilovića, o njemu sam već rekao nekoliko riječi. Njegova djela, međutim, govore o njemu ponajbolje.

Kako se knjiga može nabaviti, posebno kako je mogu nabaviti oni koji ne žive u BiH?

Knjige nema još u slobodnj prodaji ali je možete poručiti telefonom pozivom na broj 037-961128 ili na mob. 061-462115 a za one u dijaspori koi rade i žive u Danskoj i Švedskoj neka se obrate Suadu Kahareviću koji radi i živi u Švedskoj – knjigu će dobiti bez ptoblema.

Koliko je Tvojih sugrađana – Bošnjaka i Hrvata, bilo zatočeno u logoru Manjača i koliko vas je preživjelo logorska mučenja?

Tačan broj onih koji su su bili zatočeni ne znam jer su ljudi iz okupiranog Varcar Vakufa-Mrkonjić Grada svaki dan hapšeni i odvođeni u logor.U grupi u kojoj sam ja bio bilo nas je 36 muslimana i katolika, koliko je kojih bilo, ne znam. Uhapšene su zatvarali i u druge barake i s njima nismo smjeli imati nikakve kontakte. Po mom saznanju u logoru Manjača bilo je zatvoreno više od 70 građana – muslimana i katolika. Tri dana od našeg zatvaranja od posljedica batina i mučenja podlegao je Josip Svetinović koi je umro nama logorašima na rukama, u najvećim mukama. Logorska mučenja nisu preživjela zapravo od logorskog mučenja i batina nakon puštanja iz logora umrli su, a da im fizičke i duhovne rane nisu zacijelile: Kemal Kaharević, Muharem Halilović, moj sin Suad Šehović, Stipo Baković, Pero Nišić, Vinko Vulić, Braco Duvnjak… Trajni invalidi ostali su Fahrija Bahtijarević, Smajo Eminović i još mnogi drugi.

Naravno, nismo u stanju u ovom razgovoru prepričavati sadržaj Tvoje knjige, nju je najbolje pročitati. Ali, za one koji neće biti u prilici doći u njen posjed i pročitati je, dotaknimo se samo nekih dijelova sadržaja. Dakle, ko su su bili glavni nalogodavci i zločinci u Varcar Vakufu/Mrkonjić Gradu?

Glavni i jedni nalogodavac je bila srpska stranka SDS na čelu sa dr. Lukom Čulićem i njegovim istomišljenicima i policijom koja je bila pod njegovom dirigentskom palicom.Ništa manji ekstremi nisu bili ni ostali članovi pomenute stranke, a najviše se isticao po zlu policajac Đuro Marković. On je po gradu hapsi,o odvodio u zatvor koga je god mogao uz svestranu pomoć Boška Đukanovića, Milana Lazendića, Mile Todorovića, Voje Čoćkala, Voje Videkanića i još mnogih drugih, ali da ne zaboravim Oca Nikolu i sinove Mišu i Sinišu Kačara, Ljubu Nišića, Nebojšu Kozića zvanog Škorin, Milu i Duška Stojičića, Pobina…

Da li je iko od njih do danas procesuiran?

Nije niko. Paradoksalno je zašto za tolike zločine niko ne odgovara. Ne mogu da vjerujem! Isti ti zločinci šetaju se gradom bez ikakve griže savjesti kao da nije ništa ni bilo tj. kao da nisu činili zločine i genocid u tom istom gradu nad nedužnim stanovništvom. Danas su u Varcar Vakufu malobrojni preostali katolici i muslimani manji od makovog zrna. Osim kada moraju, ne izlaze iz kuća, u čaršiju zalaze samo kada treba platiti porez ili kakvu globu.

A ko su bili Tvoji (i drugih Tvojih sugrađana-zatočenika) najokrutniji mučitelji na Manjači? Da li je neki od njih sudski procesuiran?

Svi su bili najgori! Najgori od svih bili su Slavko Bulatović zvani Bula, Nedeljko, pa Batko i Stojčić sva trojica su rodom iz sela Kijeva kod Knina.  Zoran – koji se sam ubio. Zatim Špaga – koji je bio konobar u Banja Luci prije rata. Milutin Popadić – komandant logora i još mnogi koje znam po nadimcima jer su se tako oslovljavali. Oslovljali su se i sa muslimanskim imenima., kao Fadil.  Za počinjene zločine odgovarala su samo petorica. Od njih pet najveću kaznu od 20 godina dobio je Slavko Bulatović, a ostali od 5-12 godina.

Znam da živiš u Bihaću, odnosno veoma blizu svog užeg zavičaja. Odeš li u Varcar Vakuf/Mrkonjič Grad i sretneš li svoje nekadašnje progonitelje, odnosno neke sa podugačke liste tamošnjih zločinaca?

U rodni grad Varcar Vakuf odem rijetko, samo za Bajram na mezar mojim najdražim. Odem i na dženaze i sahrane. Proučim Fatihu i vratim se u Bihać. Nemam tamo išta da bi me želja vukla. Nemam volje ići u taj kazamat i gledati ljude i lica koji mi pobiše i poklaše, rastjeraše građane i uništiše sve što sam volio i imao. To više nije grad. To je poseljačena srpska palanka kojoj će trebati decenije ili stoljeća da bi postao grad, ali nikad neće biti ono što je bio.

Da li ćeš odsad “vagati” da ponovo odeš u rodno mjesto nakon što je knjiga ugledala svjetlo dana?

Nisam o tome razmišljao jer mi je Varcar Vakuf -Mrkonjić Grad postao odvratan. Po njemu šetaju nekažnjeni zločinci-monstrumi koji su vršili etničko čišćenje, ubistva, palili kuće, rušili vjerske objekte radili su takva zvjerstva da bi se i nacisti postidjeli. Opisao sam i zapisao sve što sam vidio, čuo i doživio – ko je šta radio, ali kako ne postoji ovozemaljski sud,  jako sam razočaran jer ne čini baš ništa da bi zločince uhapsili i priveli ih pravdi.

Pročitao sam nekoliko knjiga autora koji su bili također zatočenici zloglasnog logora Manjača, ali Tvoju, eto, još nisam. Sve te knjige koje sam pročitao su istovremeno slične jedna drugoj kao jaje jajetu (zajedničko im je kazivanje o beskrupuloznosti mučitelja i patnjama žrtava), ali su i posebna priča, svaka za sebe, odnosno drukčije od drugih. Po čemu je Tvoja knjiga, osim po imenima koja se spominju u njoj, eventualno drukčija od drugih-logoraških?

sabahudin-sehovic-1Ne bih se složio s Vama da su knjige slične jedna drugoj jer svak opisuje svoju patnju i patnju svoga naroda na njemu svojstven način i njegovo viđenje stanja u kojem se tada nalazio on i njegov narod. Moja knjiga “Glavu dole! Ruke na leđa!” razlikuje se od drugih što ja ne pišem o davnom vremenu koje je bilo davno, nego pišem o vremenu i prostoru u kojem smo živjeli ja i moje komšije i dželati-ubice koji su imali nož u očima, a mi to nismo vidjeli jer smo im vjerovali. Eto, to ja pišem i u tome je velika razlika. U knjizi su opisana stradanja moga naroda i mog rodnog grada. Mislim da sam slikovito i tačno opisao postanak moga grada, razvitak i napredak kroz istoriju i šta se njemu i tadašnjim stanovnicima dešavalo sve do današnjih dana.Kroz cijelu knjigu se pitam zašto, zašto se to moralo desiti i dešavati na ovim prostorima općenito. Pišem da se ne zaboravi. Pišem o protjerivanju muslimanskog i katoličkog naroda sa njihovih ognjišta jer je to genocid. O tome se slabo piše… U knjizi se spominje genocid na osnovu tačaka Konvencije o genocidu. Ne znam da li iko uopšte spominje genocid izvan Srebrenice, nisam to pročitao ni u jednoj knjizi. Tu je ta razlika.

Na samom kraju, ne mogu a da ne upitam i ovo: da li se u logoru sretao sa rahmetlijama Omerom Filipovićem i Esadom Benderom iz Ključa i šta Ti znaš o njihovom stradanju u tom zloglasnom logoru?

Već sam bio u logoru kada su doveli grupu građana iz Ključa među koima je bio i Omer Filipović. Omera sam i ranije poznavao. Bio je presjednik F.K. “Bratstvo” koje se takmičilo u Banjalučkoj zonskoj ligi gdje sam ja kao fudbalski sudija sudio utakmice i tako sam ga upoznao. Bio je veliki čovjek, fakultetski obrazovan, omiljen kao čovjek i profesor u svom Ključu. Ubiše ga pred kraj jula 1992.  Znam ko ga je ubio – Bula, Špaga i Bato. To su imena njegovih ubica, zapravo nadimci. Nisam ga vidio mrtva jer su to krili od nas logoraša. Esada Bendera su tukli svaki dan jer su ga četnici nazivali Omerovim tjelohraniteljem. Bio je mali rastom, sitan, pa sam ga jedne prilike pitao kako je on Omerov tjelohranitelj a fizički je nejak? On mi je rekao da voli fudbal i da igra za “Bratstvo,” a Omer je tamo bio glavni, pa se tako i paze.Dobro se sjećam malog Esada kao i Omera i skoro svih ljudi koji su bili konclogoru zvanom Manjača, a koji su bili iz Ključa ili okoline. Svi smo mi prošli džehenem na zemlji bez suda, sudija – i Sudnjeg dana.

Hvala velika za ovaj razgovor.

Bila mi je čast! Hvala Vama, uz selame i pozdrave čitateljima Vašeg cijenjenog Bloga.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (838)

vrbas-miso

komentara
  1. Zdravko margic niodkud kaže:

    dirljivo a i zalosno,stoje i danas tako nakon toliko godina poslije rata 21 goina.,bas ti opet setaju i cekaju nove zrtve,kao i po prijedoru i sire a to mogu po toj izetbegovicevoj vlasti.koja ama bas nista necini za taj narod koji seje moro vratiti,radi njihove dobiti.tisi pametan nejdi ni slucajno ako nemoras.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s