Mr.sci. Milan Jovičić, Mostarac, rođeni Sarajlija, privrednik, pisac i publicist, autor dvije knjige: NA ULAZU U ALUMINIJ JE PISALO: “SRBIMA, BOŠNJACIMA I PSIMA ULAZ JE ZABRANJEN…”!

Posted: 13. Oktobar 2016. in Intervjui

jovicic-2Činjenica je da je za mene i moju porodicu, kao i za naše Mostarce, istinski bilo lijepo, realno i idilično živjeti i raditi u ovom gradu, sve do zloćudnih vremena, 90-tih godina i početka  dvostruke agresije, sa istoka i sa zapada, na našu državu Bosnu i Hercegovinu i grad Mostar…..Dakle, uspjeli su me prognati iz zapadnog dijela u istočni dio grada, prognali su me iz moga stana, a docnije je uslijedio i progon, kao građanina srpske nacionalnosti i iz firme Aluminij, pod rukovodstvom, zloglasnog Mije Brajkovića. Tako sam i postao trostruki prognanik u svome gradu Mostaru, što je  opisano i sadržajem ove knjige…..Kada je u pitanju agresija na moju jedinu domovinu Bosnu i Hercegovinu i moj grad Mostar, istorijski je veoma znano i opisano da su dva glavna ideološka tvorca nakaradnih i zločestih namjera bili i ostali Vožd iz Srbije, Slobodan Milošević i Poglavnik iz Hrvatske, Franjo Tuđman…..Svakako, u realizaciji višegodišnjih nečasnih i prljavih rabota u okupaciji,  uzurpaciji  firme,  diskriminaciji  njihovih radnika nehrvata, ključnu ulogu su odigrali doglavnik Mijo Brajković i njegovi bojovnici i čimbenici, svi urođeni HDZ-ovci, kao karike u najvećem kriminalnom lancu na ovim našim prostorima……Ideološka nakana Poglavnika je nastojanje, u dogovoru sa Voždom iz Karađorđeva, da se okupira i podjeli naša Bosna i Hercegovina, kako bi  se uspostavila NDH iz ustaškog vakta, makar se ona u ovim prilikama i nazvala Herceg-Bosna ili Republika Srpska. Nakane su im identične, bilo da je scenarij sadržan u Memorandumu Akademije nauka sa Dobricom Ćosićem, ili latinskim scenarijem sa Poglavnikom i njegovim čimbenicima…..U cjelovitom kriminalnom lancu, kao „ alke ili beočug „ su svakako uključene i naše domaće vlasti i to svi premijeri Vlade Federacije sa njihovim ministrima, od Edhema Bičakčića, Nedžada Brankovića, Hadžipašića, Mujezinovića, do Nermina Nikšića i sadašnjeg Fadila Novalića. Svaki od njih je na svoj način, bilo radom ili neradom, što je za jednu istinitu i duboku analizu sve i evidentno, znatno su doprinijeli pljački, kriminalu i diskriminaciji radnika nehrvata u firmi Aluminij…..Kada je Poglavnik Tuđman 1997. godine prisustvovao otvaranju proizvodnje u Aluminiju, izjavio je što je izjavio, njegov doglavnik Mijo Brajković je javno i glasno tom prilikom rekao: „ Evo, ovu smo firmu i ustrojili za naše bojovnike i ovdje je danas zaposleno 45o radnika  Hrvata i samo Hrvata „.Dakle, Bošnjacima, a posebno Srbima, prilaz ili povratak u njihovu firmu bila je misaona imenica…..Zar je potrebno ići u Stolac i slušati Draganove nacionalističke tirade na tzv „ hrvatskim prostorom„. Sama činjenica ukazuje da je u Stocu po popisu stanovništva 1991 godine, bilo 3.426 Muslimana / Bošnjaka ( 61,95 % ), Srba 1.111 ( 20.09 % ) i Hrvata 653 ( 11,80 % ). Dakle, nastali hrvatski prostor, ne samo u Stocu već i Mostaru, Neumu i ostalim mjestima u Hercegovini rezultat su agresorskih dejstava na ovim prostorima, progona, ubijanja i raseljavanja nehrvata i vještačka tvorevina većinskog današnjeg hrvatskog stanovništva……Činjenice ukazuju da se i Doglavnica, kao i njihovi čelnici Vlade Hrvatske, znaju često i umješati unutrašnja pitanja države Bosne i Hercegovine, ali sve pod izgovorom da se oni brinu o skrbništvu njihovih sunarodnika, tzv „ugroženih„ Hrvata, što je čista laž i demagogija kojom se često služi i njihov „ čistokrvni„ Hrvat Dragan Čović…..Imajući u vidu sve činjenice, veoma mali broj Srba cca 4.000 se vratilo u Mostar, jer su brojni poodavno prodali svoju imovinu, stanove u gradu, a prigradska naselja, gdje su Srbi imali zemlju i svoje kuće, tu je nešto izraženiji povratak. Problem  zapošljavanja  je  uveliko izražen za ovu populaciju, kao i za znatan broj Bošnjaka, ali kada su u pitanju javne institucije bilo administrativne ili privredne, tu je posebno izražena ta neravnopravnost, ide se po ključu stranačkom, podobnosti i po babi i po stričevima, tako da tu Srbi nemaju šta tražiti u bližoj budućnosti……

Gospodine Jovičiću! Koliko mi je poznato, uglavnom su rođeni Mostarci išli u Sarajevo i tako postali Sarajlije. Kod Vas je bio obrnut smjer. Šta Vam je taj grad, u kojem niste rođeni, dao a šta ste Vi njemu da se osjećate Mostarcem?

JOVIČIĆ: Došao sam u grad Mostar 1970. godine kao iskusni stručnjak iz domena automatizacije tehnoloških procesa. Te godine počeo se graditi veliki industrijski aluminijski kompleks i firma Aluminij, prema tehnologiji i uz tehničku pomoć velike firme Pechiney iz Francuske, a sve u nadležnosti našeg i svjetskog giganta Energoinvest-a iz Sarajeva. Prijavio sam se na konkurs u novinama, na mjesto rukovodioca automatike u početnoj Tvornici glinice, koja se u nizu tehnološkog procesa nalazi na prvom mjestu.

Poslije završetka velikih projekata Elektrolize bakra i nove Zlatare, u Rudarsko topioničarskom bazenu Boru, kao rođeni Sarajlija, htio sam i želio sam se približiti i svom rodnom gradu, ali isto tako htio sam klimatski promjeniti sredinu i nastaviti porodični život u Mostaru.

Istinski, o Mostaru sam znao i slušao najljepše priče, u svakom smislu, prije svega kao gradu dugotrajnih sunačnih dana, što je opisao i naš nobelovac Ivo Andrić, gradu mirisa, cvijeća i ranog behara, izuzetnom kulturnom centru sa brojnim  književnicima i pjesnicima, znanim slikarima i drugim kulturnim djelatnicima. Mostar je važio i za veoma znano privredno sjedište mnogih industrijskih proizvodnih objekata, od proizvodnje karanfila i njihovog izvoza  u firmi Hepok, izrade kompresora za frižidere u Hekomu, proizvoda drvne industrije i namještaja u Šipadu, divnih i prepoznatljivih vinogradarskih proizvoda raznih vina od Žilavke, Blatine i drugih, pa sve do proizvodnje aviona i drugih namjenskih proivoda metalske industrije u velikoj firmi Soko.

Kao iskusni privrednik i stručnjak u svome pozivu, izgradnjom aluminijske industrije, smatrao sam i želio da obogatim i sveukupni sopstveni tehnički potencijal i već stečena iskustva i znanja iz crne i obojene metalurgije.

Moja očekivanja u Mostaru su se upravo i kretala u tome domenu, a prijateljstva i saznaja, koja sam veoma brzo osjetio u neizmjernoj ljubavi i odnosu građana Mostara, prema svome gradu i ukupnim njegovim vrijednostima u svim društvenim domenima života i djelovanja, veoma brzo su i kod mene i moje porodice  ukorijenila klicu te ljubavi i poštovanja i prema gradu i njegovim građanima, posebno rođenim Mostarcima.Istina je da sam veoma brzo postao i veliki Veležovac, a kako to rođeni Mostarci znaju reći, ta ljubav je do groba.

jovicic-6Moj dolazak i sudjelovanje u izgradnji sasvim novog kompleksa aluminijske industrije svakako je bio i moj lični doprinos u izgradnji, pripremi i obuci potrebnih kadrova za novu proizvodnju, a isto tako moje aktivno učešće i angažovanje u društvenom životu u gradu, svakako je bilo prepoznatljivo. Prije svega, mojim dolaskom, kao jedinog majstorskog kandidata u šahovskoj igri, znatno je doprinijelo aktivnostima i afirmaciji i šahovskog kluba Mostar.

Ali, došla su grda vremena i s njima ljudi koji su pokvarili tu višedecenijsku mostarsku idilu, a Vi kao i mnogi drugi, postadoste “prognanik u svome gradu”, i to – “trostruki”. To je i naslov Vaše prve knjige. Ko je Vas lično u Mostaru učinio prognanikom? Ko su bili nalogodavci a ko neposredni izvršitelji?

JOVIČIĆ: Činjenica je da je za mene i moju porodicu, kao i za naše Mostarce, istinski bilo lijepo, realno i idilično živjeti i raditi u ovom gradu, sve do zloćudnih vremena, 90-tih godina i početka  dvostruke agresije, sa istoka i sa zapada, na našu državu Bosnu i Hercegovinu i grad Mostar.

jovicicTeška su to i turobna vremena bila, kako latinska kaže:  „Veritas amare est„ / istina je bolna /, kao i sve što nije napisano nije se ni desilo, zato sam upravo sve to opisao u svojoj prvoj knjizi koja upravo ovih dana izlazi iz štampe pod naslovom PROGNANIK U SVOME GRADU. Sadržaji i cjelovita knjiga isključivo je u sadržaju istinitih događanja u gradu Mostaru, te može poslužiti i kao istorijski dokument događanja u gradu i za mlađe generacije, koje to nisu spoznale.

Godine 1996., poslije Dejtona, u gradu su održani i prvi izbori za gradsku vlast, tj izbor vijećnika za Gradsko vijeće, kao i izvršioca izvršne vlasti – od gradonačelnika do drugih izvršilaca.Moje mjesto stanovanja je bilo u poznatom naselju DUM /društvo uglednih Mostaraca/ u centru grada, koje je nažalost ratnim dejstvima i agresijom sa zapada pripalo zapadnom dijelu grada, za razliku od istočnog dijela grada, preko ratne crte ratnih dejstava tj. glavne ulice, Bulevara, ili kako se to u Mostaru definiše na hrvatski-zapadni i istočni-bošnjački dio grada Mostara. Kao građanin ovog grada, po prirodi rođenja, bio sam građanin srpske nacionalnosti, našao sam se u oblacima, na pustom otoku, u snovima i mislima nekadašnjih realnih i idiličnih  uslova življenja, ali su mi svi idoli i ideali, kao i ljudske i moralne vrijednosti jednostavno u ovom trenutku i periodu pohranjene negdje duboko u virtuelnu stvarnost. Upravo, sam te godine i radio kao profesor na Elektrotehničkoj školi u zapadnom Mostaru. Te iste godine uslijedio mi je poziv od mojih prijatelja sa istočne strane da se uključim u izbornu aktivnost i da se kao građanin srpske nacionalnosti pojavim na listi za vijećnika za Gradsko vijeće. Kada sam saznao da se ta lista zove „ lista građana za jedinstveni Mostar“ čiji je kreator, strateg i vizionar već prepoznati čovjek i rođeni Mostarac, gospodin Safet Oručević, nisam niti trenutka razmišljao da se priključim. Istina je da je ta lista pobjedila kontra sastav u to vrijeme, a i danas nacionalističke i uzurpatorske stranke HDZ-a, kod njihovih tzv. „ čistokrvnih„ čimbenika, kako se i danas izjašnjava njihov glavni čimbenik, gospodin Dragan Čović.

Ovim izborima, našom pobjedom, te sopstvenim učešćem na toj listi, kao stanovnik zapadnog Mostara, postajem žrtva i kreće moja velika golgota i stradanje. Pokušavaju da me likvidiraju po nalogu HDZ-a i njihovog nosioca liste, u to vrijeme doglavnika, velikog nacionaliste, diskriminatora i dokazanog kriminalca, Mije Brajkovića, inače uzurpatora i diskriminatora  u firmi Aluminij u Mostaru. Postao sam  stanovnik hotela ERO pod nadzorom i upravom Evropske administracije, sa visokim predstavnikom, a moj stan i svu imovinu, u naselju DUM istoga trenutka su okupirali neposredno čimbenici HDZ-a, znana familija Miličević, uz nalog Brajkovića i njihove svite iz HDZ-a.

Dakle, uspjeli su me prognati iz zapadnog dijela u istočni dio grada, prognali su me iz moga stana, a docnije je uslijedio i progon, kao građanina srpske nacionalnosti i iz firme Aluminij, pod rukovodstvom, zloglasnog Mije Brajkovića. Tako sam i postao trostruki prognanik u svome gradu Mostaru, što je  opisano i sadržajem ove knjige.

Ko su “poglavnik” a ko “doglavnik” u kriminalnoj priči o mostarskom Aluminiju?

JOVIČIĆ: Kada je u pitanju agresija na moju jedinu domovinu Bosnu i Hercegovinu i moj grad Mostar, istorijski je veoma znano i opisano da su dva glavna ideološka tvorca nakaradnih i zločestih namjera bili i ostali Vožd iz Srbije, Slobodan Milošević i Poglavnik iz Hrvatske, Franjo Tuđman.

jovicic-10Upravo taj Poglavnik i dolazi na otvaranje i kretanje u novu proizvodnju u firmi Aluminij 1997. godine, te izjavljuje : „ Aluminij je uvijek bio strateški interes Hrvatske, te uz čestitke i ovog puta sve pohvale i zasluge hrvatskim bojovnicima„. Svakako, u realizaciji višegodišnjih nečasnih i prljavih rabota u okupaciji,  uzurpaciji  firme,  diskriminaciji  njihovih radnika nehrvata, ključnu ulogu su odigrali doglavnik Mijo Brajković i njegovi bojovnici i čimbenici, svi urođeni HDZ-ovci, kao karike u najvećem kriminalnom lancu na ovim našim prostorima.

Da li se Vaša diskriminacija u Aluminiju može smatrati i paradigmom pogroma i progona Bošnjaka i Srba u tom Kombinatu, kao i paradigma kriminogene privatizacije u našoj zemlji?

JOVIČIĆ: Ideološka nakana Poglavnika je nastojanje, u dogovoru sa Voždom iz Karađorđeva, da se okupira i podjeli naša Bosna i Hercegovina, kako bi  se uspostavila NDH iz ustaškog vakta, makar se ona u ovim prilikama i nazvala Herceg-Bosna ili Republika Srpska. Nakane su im identične, bilo da je scenarij sadržan u Memorandumu Akademije nauka sa Dobricom Ćosićem, ili latinskim scenarijem sa Poglavnikom i njegovim čimbenicima. Naše su žrtve u ovim okolnostima, kada je i firma Aluminij u pitanju, radnici Bošnjaci i Srbi, nad kojim je apsolutno učinjena cjelovita diskriminacija svih njihovih prava iz radnog odnosa.

Da li je i koliko u kriminalnim postupcima privatizacije firmi sa udjelom državnog kapitala, kao što je Aluminij, sudjelovala, posredno ili neposredno, i Vlada FBiH?

JOVIČIĆ:Svakako je u našim uslovima vršena „ prihvatizacija„ a ne privatizacija, te poslijeratna deviza je bila istinista i prihvatljiva : „ Ko je šta jamio, jamio je„ …To je apsolutno istinito i sve činjenice ukazuju na takve tvrdnje.Trebalo je samo legalizovati i ozvaničiti sve te mahinacije i kriminalne radnje, te u našem slučaju sva pogodnost za njih bila u zakonima Herceg-Bosne, koji su kao takvi bili na snazi. U cjelovitom kriminalnom lancu, kao „ alke ili beočug „ su svakako uključene i naše domaće vlasti i to svi premijeri Vlade Federacije sa njihovim ministrima, od Edhema Bičakčića, Nedžada Brankovića, Hadžipašića, Mujezinovića, do Nermina Nikšića i sadašnjeg Fadila Novalića. Svaki od njih je na svoj način, bilo radom ili neradom, što je za jednu istinitu i duboku analizu sve i evidentno, znatno su doprinijeli pljački, kriminalu i diskriminaciji radnika nehrvata u firmi Aluminij.

Zvanično je i premijer Branković izjavio, u svoje vrijeme, da je staus u firmi Aluminij i pozicija njegovih radnika, rezulta političkog kompromisa sa HDZ-om, u cilju mira u ovom dijelu i grada i firme, odnosno između HDZ-a i SDA –a, što se docnije i godinama od Dejtona do danas i pokazalo na neriješenom statusu i stanju u gradu Mostaru, kao crnoj rupi, u kojem se jedino ovih dana nisu održali izbori ( već punih 8 godina ) za gradsku vlast.

Isto tako je premijer Hadžipašić /o mrtvima samo dobro/ u svom periodu otuđio svojim prijedlogom 100 % državnu imovinu, na dijelove 44% Federaciji, 44% svim radnicima za obeštećenjem njihovih prava i 12 % ( maglovitih ) hrvatskom investitoru za pokretanjem proizvodnje. Premijer Nermin Nikšić, kao „ borac za državu i čovjeka „ je iznos od 44% jednostavno ustupiuo hrvatskim aždajama, koji su je podijelili po svojim aršinima u vidu dionica, obilato Hrvatima, po 7 dionica mizernim Bošnjacima, a Srbi su dobili po nula dionica, jer su, kako ovi vele, granatirali firmu sa Podveležja i sa Čobanova polja ( okolina Mostara ), te njima ništa i ne treba dati.

U svim ovim radnjama kriminal je bio prisutan i evidentan, jer vrijednost firme od predratne vrijednosti sa milijarde i pet stotina miliona maraka, zvanične institucije države nikada i nisu mogle sačiniti početni bilans vrijednosti, stanje i vrijednost firme je svedena po njihovim aršinima na par stotina miliona.Dovoljan je podatak i za javnost da sve do 8. novembra 2013. godine, nikada predstavnici zvaničnih institucija države Bosne i Hercegovine nisu mogli ni kročiti u u ovu firmu, bastion „nacionalista i kriminalaca„ sa Brajkovićem, Bradvicom, Galićem, Božićem i inim njihovim čimbenicima.

Da li je tačno da je nekada je na ulazu u Aluminij pisalo „Srbima, Bošnjacima i psima ulaz zabranjen…”?

JOVIČIĆ: Istina je da je poslije dogovora Karadžića i Bobana, te napuštanja položaja oko Mostara srpske vojske, istočnog agresora na ovaj grad i ovu firmu, na ulazu firme odmah stajao ispisan grafit „ Srbima i psima je ulaz zabranjen „. Isto tako, poslije agresije od strane Hrvata, HVO- i HV na grad Mostar i teških, ubitačnih i neljudskih postupaka, posebno prema Bošnjacima, od dana 9.maja 1993. godine nastupio i progon, zatvaranje, progon i ubistva istih, otvaranje brojnih logora, od Heliodroma u Mostaru, do Gabele i Dretelja, Ljubuškog i gdje sve ne. Odmah je istovremeno grafitu na ulaz u Aluminij i dodat natpis. „ Srbima, Bošnjacima i psima ulaz je zabranjen… „

jovicic-9

Kada je Poglavnik Tuđman 1997. godine prisustvovao otvaranju proizvodnje u Aluminiju, izjavio je što je izjavio, njegov doglavnik Mijo Brajković je javno i glasno tom prilikom rekao: „ Evo, ovu smo firmu i ustrojili za naše bojovnike i ovdje je danas zaposleno 45o radnika  Hrvata i samo Hrvata „.Dakle, Bošnjacima, a posebno Srbima, prilaz ili povratak u njihovu firmu bila je misaona imenica.

 Znamo ko je Dragan Čović danas. A ko je on bio ranih i srednjih 90-tih u Mostaru?

JOVIČIĆ:Uz svo poštovanje Vaših spoznaja i saznanja, ali za sve vas van grada Mostara, teško je razumjeti i spoznati cjelovitu situaciju, događanja na ovim prostorima i spoznati identitete i karakteristike mnogih, samozvanih „ čistokrvnih„ Hrvata ili akademika, pa i Dragana Čovića. Moguće ga je poznavati ali zatajenog i prikrivenog nacionalistu u vrijeme socijalističkog perioda, ali suštinski i on i Brajković i mnogi su bili, upravo, ti prikriveni „komunisti”  koji su se po partijskim sastancima busali u svoje grudi, tako su se prikazivali i veći komunisti od mnogih uglednijih članova tadašnje partije SKJ.

Danas taj Čović javno naziva Stolac “hrvatskim prostorom”…, “stolnim hrvatskim gradom…” i nikom ništa. Da li on i Dodik nastavljaju u tzv. miru projekt kojeg nisu završili Mate Boban i Radovan Karadžić u ratu?

JOVIČIĆ: Zar je potrebno ići u Stolac i slušati Draganove nacionalističke tirade na tzv „ hrvatskim prostorom„. Sama činjenica ukazuje da je u Stocu po popisu stanovništva 1991 godine, bilo 3.426 Muslimana / Bošnjaka ( 61,95 % ), Srba 1.111 ( 20.09 % ) i Hrvata 653 ( 11,80 % ). Dakle, nastali hrvatski prostor, ne samo u Stocu već i Mostaru, Neumu i ostalim mjestima u Hercegovini rezultat su agresorskih dejstava na ovim prostorima, progona, ubijanja i raseljavanja nehrvata i vještačka tvorevina većinskog današnjeg hrvatskog stanovništva. Na sramotu čovječanstva, ovo je istina, a što rekao veliki filozof Platon : „ Mogu da me mrze, jer govorim istinu i samo istinu „.

Činjenice su da su i Milorad Dodik i Dragan Čović samo recidivi velikosrpske i velikohrvatske nakaradne ideologije i njihovih zabluda, Poglavnika i Vožda, koji upravo i sada u prividnom miru žele da okončaju ove recidive. Veliki su jarani, jedan je guslar iz Laktaša, a drugi je gangaš iz mostarskih Bara, sa svojim haciendama, od Laktaša, preko Dedinja, preko Pantovčaka do Mostara i Jadrana.

Dok Dodik uživa u svojoj ozvaničenoj  genocidnoj tvorevini Republici Srpskoj i tapše po ramenima svog jarana Dragana, kako bi ga podržavao u njegovoj virtuelnoj, željenoj i još uvijek samo misaonoj Herceg-Bosni. Dodik je i javno za Herceg-Bosnu, kao treći entitet, dotle je Dragan i javno za Republiku Srpsku, ali uvijek i pritajeno za svoj hrvatski prostor, za Herceg-Bosnu i njen stolni grad Mostar.

A da li Doglavnica nastavlja kursom Poglavnika, barem kada je BiH u pitanju, ili, bolje rečeno, još uvijek živuća “HR Herceg-Bosna”?

jovicic-12JOVIČIĆ: Što bi rekli naši stari, a svaka im je na mjestu : „ Neće kruška ispod kruške „ tako i naša Doglavnica je na kursu svog  Poglavnika i “oca nacije” Franje Tuđmana. Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, njihove pretenzije i briga o njoj je veoma diplomatski iskazana o brizi njihovoj o lažno „ ugroženim„ Hrvatima, ali su veoma podešeni na frekvenciju Herceg-Bosne, te sve čine i  lobiraju i kod međunarodnih faktora o takvom ustroju Bosne i Hercegovine. Moguće je da uskoro Doglavnica, šarmantna Kolinda, doktorira na tim njihovim snovima, jer iz javnih informacija saznajem da je i upisala stepen doktoranta, a u tome joj uveliko može pripomoći i čak je i primiti u sopstvenu Akademiju, nedavno ustoličenu u gradu Mostaru.

Činjenice ukazuju da se i Doglavnica, kao i njihovi čelnici Vlade Hrvatske, znaju često i umješati unutrašnja pitanja države Bosne i Hercegovine, ali sve pod izgovorom da se oni brinu o skrbništvu njihovih sunarodnika, tzv „ugroženih„ Hrvata, što je čista laž i demagogija kojom se često služi i njihov „ čistokrvni„ Hrvat Dragan Čović.

 Koliko se Srba vratilo u Mostar i kakav je danas njihov položaj?

JOVIČIĆ: Što se tiče Srba u gradu Mostaru, tragikomično je i pitanje i odgovor, iz više razloga. Kao građanin ovog grada koji sam cijelo vrijeme ovih zlokobnih događaja ostao i preživio u gradu, o sunarodnicima, njihovom statusu i sudbini, uveliko i meritorno bih mogao govoriti.

Prije svega, Srbi u ovom Kantonu Hercegovačkom, a time i u gradu Mostaru, nisu konstitutivan narod. Ravnopravnost je misaona imenica i za Ginnisovu knjigu, da li će i kada biti. Uglavnom, sve priče i dogovori o statusu Mostara i njegovih građana i naroda, su u međusobnim jalovim besjedama HDZ- i SDA, tj. Dragana Čovića i Bakira Izetbegovića. Srbi se i ne spominju, ili tu i tamo ponekad deklarativno, demagoški ili iz neke kurtoazije, pročitano iz istorijskih knjiga, da su Srbi u ovom gradu i na ovom prostoru bili glavna okosnica cjelovitog življenja, društvenog, kulturnog, privrednog i zajedničkog suživota. Bez Srba na ovim prostorima nema ni stabilnosti, jer opet su naši stari uvijek sjedili na stolici zvanoj  tronožac.

Međutim, uveliko je na djelu i sopstvena slabost i stanje neorganizovanosti u srpskom korpusu, jer mnogi od mojih sunarodnjaka zamišlja živjeti i raditi u Mostaru i Hercegovini, ali pod uputama i ideološkim nakanama i zabludama njihovog guslara iz Laktaša, tako da ne razmišljaju svojom glavom i ne stvaraju sopstvene institucije, koje priliče i vremenu i mjestu i njihovim potrebama.Istina je da ih je u tom lošem pravcu nekako usmjerila i crkvena struktura, dijeleći nas Srbe na neke „rezervne„  – svi mi koji smo ostali u gradu i Federaciji sa svojim komšijama i susjedima i one druge, da li prave Srbe, normalne Srbe ili velikosrbe. Naše vjekovno geslo „ Samo sloga Srbina spašava / ili 4 S /“ nije u realnosti ovoga podneblja. Dokle li i kako, samo dragi Bog zna ???

Imajući u vidu sve činjenice, veoma mali broj Srba cca 4.000 se vratilo u Mostar, jer su brojni poodavno prodali svoju imovinu, stanove u gradu, a prigradska naselja, gdje su Srbi imali zemlju i svoje kuće, tu je nešto izraženiji povratak. Problem  zapošljavanja  je  uveliko izražen za ovu populaciju, kao i za znatan broj Bošnjaka, ali kada su u pitanju javne institucije bilo administrativne ili privredne, tu je posebno izražena ta neravnopravnost, ide se po ključu stranačkom, podobnosti i po babi i po stričevima, tako da tu Srbi nemaju šta tražiti u bližoj budućnosti.

Nazire li se neka građanska alternativa dvojcu HDZ-SDA koji su učinili Mostar gradom-slučajem i koji uporno rade na njegovoj konačnoj podjeli?

JOVIČIĆ:Kada je u pitanju građanska alternativa nacionalno-nacionalističkim strankama, tu je zaista evidentan problem, što se istinski ne nazire neka temeljna odrednica ili građanska stranka demokratske orijentacije, koja bi preuzela ulogu stratega, vizionara i nosioca takvih organizacionih kvaliteta i potreba. Dok je SDP već poodavno izgubio svoju socijaldemokratsku definiciju, orijentaciju  i svoje neposredno ulizivanje sa nacionalnim opcijama, dotle je pojava nekih drugih stranaka i opcija izašlih  kao recidiva SDP-a,  poput DF sa Željkom Komšićem i dr. još uvijek nedovoljno ojačalih i sa svojom logistikom i sa svojim članstvom. Da li će Građanski savez Reufa Bajrovića ili Naša stranka sa Kojovićem ili neko treći uspjeti u dogledno vrijeme da se nametne u organizacionom pogledu ili da li će se sve one uspjeti ujediniti do izbora 2018. godine  ostaje da se vidi. Što bi naši stari rekli :“ Mrka kapa, zla prilika „ ili „ Lipši magarče, dok trava naraste „ ili „ Da Bog da kćeri da te aga uzme, dok cigani oko kuće hode „ ili…???

 Dobitnik ste nagrade MIMAR MIRA. Šta ona za Vas znači?

Jjovicic-7OVIČIĆ:Kada se zna da je nagradu ustoličio i dodjeljuje je takva istinska, mostarsko ljubna, patriotska i dokazana institucija za mir i multietničku saradnju, sa svojim čelnikom i direktorom, čovjekom vizionarom, strategom i organizatorm svega što je bilo i biće dobro za grad Mostar i njegove građane, od gospodina Sfaeta Oručevića, moram biti srećan i presrećan. Ovo je za mene i satisfakcija za cjelokupnu moju golgotu u borbi za jedinstveni Mostar, a Safet je istinski i pravi zaljubljenik Mostara, kao rođeni, on je i učesnik i tvorac i zaštite i odbrane Mostara i ovih prostora, on je taj koji je i prvi pružio ruku mojim sunarodnjacima da se što prije vraćaju svojim domovima, uostalom on je jedini i prvi Mostarac koji je sposoban, vičan i znalac u rješenju statusa i grada i njegovih potreba, on je istovremeno i zaštitnik u sprovođenju nakaradnih međustranačkih dogovora u podjelama Mostara i što je veoma važno veliki čuvar i rizničar informativnog i istorijskog dokumentovanog blaga za instituciju koju je formirao i na čelu je iste. Istoriju će pisati živi, poput i mene da ne budem suviše pretenciozan, ali je silna građa u tim riznicama, a mi živi svjedoci događaja u ovom gradu i širim prostorima i znaćemo je studiozno koristiti i prezentovati našoj javnosti.

Kada i kako je rođena ideja za Vašu prvu knjigu PROGNANIK U SVOME GRADU?

jovicic-1JOVIČIĆ:Naši pametni stari bi govorili da neki grad čine ljudi, upravo je to i dokazano u našim prilikama i neprilikama.Upravo je i ideja o mojoj knjizi PROGNANIK U SVOME GRADU ponikla u jednom prijateljskom i prijatnom druženju u restoranu u Blagaju sa mojim dragim prijateljima Safetom Oručevićem i Radmilom Bracom Andrićem. Istina je da su obojica svojevremeno bili gradonačelnici grada Mostara, iako se sa Bracom dobro poznajem i zejednički smo se družili, kao predstavnici Bosne i Hercegovine u klupama parlamentaraca Savezne skupštine SFRJ u Beogradu, prije ratnih događanja.Poštovanog i dragog prijatelja Safeta Oručevića, istina, bolje sam upoznao u vremenu agresije i odbrane ovog grada, a osobito u periodu postdejtonskom, u nastojanjima stvaranja i organizovanja jedinstvenog grada Mostara.Njegova vizija, borba i sva nastojanja bili su besprijekorne odrednice svakog pravog zaljubljenog Mostarca, samo ih je bilo teško realizovati do krajnjeg cilja.

 Ovih dana treba da ugledaju svjetlo Vaše dvije knjige. O kojima je riječ i šta je njihova tematika?

JOVIČIĆ: Upravo ovih dana će se pojaviti dvije moje knjige PROGNANIK U SVOME GRADU i druga knjiga PISMA SA NERETVE, a kao izdavač je svakako Centar za mir i multietničku saradnju. Sadržaj i mnoge objavljene kolumne po raznim portalima i dnevnoj štampi biće izuzetna građa i podaci i za istoriju, sagledavanje istine i samo istine na ovom našem prostoru.Biće to korisna dokumentacija, u pisanoj formi, jer kako se ,kaže, ako nešto nije napisano, nije se ni dogodilo.

Istina, na kraju druge knjige nalazi se insert iz sadržaja moje duge i velike ljubavi – iz šahovskog života.Kako reče jedan svjetski velemajistor. „Ko nije spoznao ljubav, muziku i šah, za žaljenje je“.Naime, boraveći jedan period u Sovjetskom Savezu, igrajući mnoge partije sa svjetskim velemajistorima i stručno se baveći mogućnostima i odnosom ljudske memorije i memorije u našim kompjuterskim informacionim sistemima, mogao sam to lično i neposredno saznati i iznijeti na vidjelo.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

JOVIČIĆ:

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (829)

vrbas-miso

komentara
  1. kantridos kaže:

    U BiH gradjanin je protjeran i izgubljen,nažalost.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s