Gdje se istina topi, laž se koti! Ljudi lažu zbog straha od istine. Države lažu, da ljude slažu! Velike ili male laži su laži.
U svakoj istini i u svakoj laži, prvo sebe traži, a sve što istina nije, saznat će se prije ili kasnije.
Istina sama ne dolazi. Za nju se treba boriti i to prije svega s
Moj put do istine
Čovjek sam već u dubokim godinama. Jedna od najvažnijih stvari koju sam nasljedio od svojih roditelja je porodični odgoj, a jedan od stubova tog odgoja je – da budem iskren. Otac i majka su mi uvijek govorili ‘‘ko laže, taj i krade, ko krade taj je spreman i da ubije”. Dok sam bio dijete, nisam se puno obazirao na te roditeljske savjete. Kao i sva djeca znao sam i slagati i ukrasti. Ovog drugog poroka sam se riješio još u ranom djetinjstvu, a prvi me pratio do prvog razreda srednje škole. Bio je to moj put do istine.
Negdje pred kraj školske godine nastavnik privredme matematike g. Danko, koga smo zvali Danko Bušel, dao nam je pismeni rad i zaprijetio ko dobije manju ocjenu od 2 neće imati prilike više odgovarati i izgubiće godinu. Za mene bi gubitak godine značio prekid školovanja, jer bi tada izgubio i onu malu stipendiju, koja je pokrivala svega 50% troškova mog stanovanja i ishrane, a nikakvih drugih izvora nisam imao. Kad nam je nastavnik sljedeći čas podjelio naše pismene radove, moj rad je ocjenjen sa minus 2. To je za mene značilo da padam na godinu, jer ni prethodne ocjene nisu bile puno bolje. Već s početka časa nastavnik nas je počeo prozivati, a svako od nas je rekao ocjenu koju je dobio, a on je bilježio u dnevnik. Kad je prozvao mene, ustao sam i nevjerljivo rekao “dva, pa dodao dva plus“. Tog momenta moje lice se zacrvenilo. Bio sam ”sav u goloj vodi ”. Oblilo me vatreno mokro rumenilo. Nastavnik je to primjetio i na meni zadržao upitan a potom prijekoran osuđujući pogled, koji me potpuno razoružao. Bio sam u šoku. Učinilo mi se da to traje čitavu vječnost. Jedva razgovjetno i mucajući, ponovo sam rekao „dva, dva minus“. Moja izgovorena laž nastavnika Danka je toliko razljutila, da mi je uputio niz osuđujućih prijetnji i pogrda, nazivajući me lažvom, prevarantom, i ponovio raniju prijetnju “oboriću te na godinu“, „nećeš mi više odgovarati“… Dok se u meni sve kidalo i lomilo, u razredu je vladao muk. Nijemo su me gledala zabezeknuta lica školskih drugova: Saliha Spahića, Fakihe Zukić, Ilijaza Horozovića, Emire Handžić, Dušanke Lukić, Abaza Terzića, Halida Bikića… Mislio sam tada da je moja sudbina zauvijek odlučena. Kako javiti majci i sestri, kojima sam jedina uzdanica, da sam razorio njihove nade i uništio svoju budućnost? Kako se vratiti svojoj kući, u svoj grad, u kojem će svi znati da sam propao u školi?
Sljedećeg časa, na moje iznenađenje, nastavnik me izveo na tablu i dao mi zadatak. Nisam dovoljno znao, ali uz njegovu pomoć, nekako sam izgurao. Poslao me na mjesto i rekao da mi iz privredne matematike zaključuje ocjenu 2. Bio je to novi šok. Nisam vjerovao svojim ušima. Ponovno sam se zacrvenio, ali ovaj put od neke drugačije sramote, koju uzrokuju pošten odnos i dobrota drugih prema tebi, kada ih najmanje zaslužuješ. Teško je to bilo shvatiti. Umjesto kazne bio sam nagrađen. Uspješno sam tada završio prvi a kasnije i ostale razrede Srednje ekonomske škole u Prijedoru, zahvaljujući razumjevanju profesora Danka, koji je tada shvatao moj položaj bolje od mene samog.
I ne samo to. Danko je sa ocjenom dva pokrenuo iz korijena moju kritičnu svijest a posebno moju savjest. Izlazeći iz učionice zarekao sam se da više nikad neću lagati. To obećanje održao sam do današnjih dana. Nepunih 60 godina, od svoje 16-te do 74-te godine. Svog nastavnika Danka, njegovu pronicljivost, dobrodušnost i plemenitost, njegov pedaoški odnos sa kojim je testirao i sebe, nikad neću zaboraviti. Naredne godine mog srednješkolskog obrazovanja obilovale su sa traumatičnim događajima, ali ni jedan nije na mene ostavio tako snažan dojam. I danas, kad god se nađem na granici između istine i laži, bez obzira o kakvoj se banalnoj stvari radilo, sjetim se mog dobrog nastavnika Danka i moji obrazi instiktivno pocrvene. I danas se osjećam njegovim velikim dužnikom. Zahvalan sam mu do kraja života.
Sigurno je da istinom često povrijedimo one koji nas vole, ali nam to ne daje pravo da bježimo od istine. Iako neki misle da je bezbolnije izreći laž koja liječi, nego reći istinu koja ubija, ostao sam dosljedan obećanju datom sa vjerom u nastavnika Danka, iako me istina toliko puta opekla i koštala. Čak i onda, kada sam se zarekao, rekao sebi da neću više nikad slagati, nisam bio svjestan koliko je moja odluka teška. Toliko puta sam se našao na granici između istine koje se držim i korisne laži, koja mi je bila toliko potrebna i spasonosna, ali sam u sebi uvijek našao dovoljno odlučnosti i snage da izdržim. Trebalo mi je vremena da shvatim da istina ne dolazi sama, da se za nju treba boriti, prije svega suzbijanjem laži, i to prvo u samom sebi.
Ako laži posijemo, laži ćemo i žeti
Život nam daje ono što posijemo. Ako posijemo laži, laži ćemo i žeti. ‘’Bolja je istina koja škodi, nego laž koja godi”.
Ne služimo se lažima, jer su nepoštene i uvijek štetne. Moć laži je zarazna i razorna. Laž ne može postati istina. Istina može da boli, ali se preboli, ali laž uvijek ostaje laž i često prelazi u naviku. Možda ne treba nekad na nekom mjestu i u neko vrijemme reći istinu, ako je tada suvišna i nepotrebna, već odabrati pravo mjesto u pravo vrijeme da je kažemo. Tako se izbjegne laž i bol koju bi uslovila istina.
Ako uvijek govoriš istinu, ne moraš pamtiti ono što pričaš, a ako se samo malo udaljiš od istine, opečeš se i utapaš u laži. U svakoj istini i u svakoj laži, prvo sebe traži, a sve što istina nije, saznat će se prije ili kasnije. Bolje je kad istina boli, nego kad laž pruža utjehu. Ponekad ljudi ne žele čuti istinu, kad se plaše da će njihovi snovi biti pretvoreni u iluzije.
Nažalost, danas je laž u mnogim slučajevima korisnija i profitabilnija od istine. Mnogi pojedinci, grupe, pa čak nacije i države osvajaju vlast, stiču bogatstvo i grade imidž sa lažima i na lažima, zaboravljajući da će istina kad tad isplivati na površinu, po onoj poučnoj narodnoj ”u laži su kratke noge.“
Politička laž
Posebno opasna po cijeli društveni sistem i svakog ko je dio tog sistema je politička laž, najčešće servisirana propagandom preko medija i izapiranjem mozgova jednoumljem. U političkoj laži su lažni ciljevi, sredstva i nosioci. Globalni primjeri takvih laži su oružje za masovno uništenje u Iraku, širenje demokratije u zemljama koje smetaju… Sve češće korišten oblik političke laži je politička manipulacija ‘‘pametnim” predstavljanjem činjenica, događaja i njihovih aktera, kojima se zamagljuje i prikriva istina. Ovu formu zovu spin. BiH je i danas žrtva političkih laži, koje se više nego uspješno iz srpskih centara laži lansiraju od 90-tih godina prošlog vijka do danas.
Danas je sve više javnih laži, koje plasiraju stranke, partije, institucije, organizacije, države i savezi država, u kojima je prepozna osnova laži, ali se rijetko nađe neko dovoljno hrabar i moćan da otkrije srž i ukaže na tvorce laži, kako bi mogli biti sankcionisani. Tako se ni danas pouzdano ne zna ko je 11. septembra napao nebodere u Americi, niti se želi znati ko je počeo rat u Jugoslaviji, ko je izvršio agresiju na BiH, da li je Irak imao biološko oružje za masovno uništenje, itd, itd .. Očito, danas su u laži duge a ne kratne noge. Jer danas više lažu države, državne vlasti, nego njihovi građani. I u takvoj klimi nikoga nije briga kako će se taj javni nemoral manifestovati na mlade generacije. Da li će u dolazećim generacijama još uvijek biti mladih ljudi koji će se zacrveniti kad nešto pogriješe ili kad svjesno ili nedovoljno odgovorno izgovore neku laž.
Zaboravljeni Pinokijo
Ne zaboravimo, ako lažemo, razaramo vlastito samopoštovanje, jer najviše lažemo samome sebi. Ranije su roditelji znali govoriti svojoj djeci, ako lažeš narašće ti nos kao Pinokiju. Novije generacije, nažalost, znaju za laži, ali većina nije ni čula za Pinokija i njegov nos koji mu je porastao zbog izgovorenih laži. Priču o Pinokiju roditelji sve manje pričaju svojoj maloj djeci, jer je ni oni ne znaju.
Isina i laž određuju i markiraju puteve naših života. Dobro bi bilo da to shvatimo na vrijeme.
A laž izgovorena nastavniku privredne matematike, Danku Bušelu je odredila put moga života i usmjerila me na put istine. Ovo je prilika da se zahvalim tom razumnom profesoru, tom dobrom čovjeku. Ako je živ ovo mu je moje neizmjerno hvala, a ako nije neka mu moja istina bude spomenik. Spomenik Istini!
Svaka istina koja se suprostavi laži je novi značajan korak do istine.
Burlington, septembra 25, 2016
Zijad Bećirević
bedrudingusic 