ANKICA NEĆE BITI ZABORAVLJENA

Posted: 9. Septembar 2016. in Intervjui

U sisačkom domu za stare i iznemogle 31.avgusta ove godine u 8 naveče u 88. godini života umrla je Ankica Varga, supruga pok. Josipa, a majka Lidije Redžepović rođ. Varga. U obiteljski dom Prebeg smještena je samo sedmicu prije jer se osjećala slabija na nogama. U domu, koji joj je pružio svu udobnost i pažnju, svi su iznenađeni. Kažu, večerala i samo zaspala. Smrt kakvu bi svi samrtnici poželjeli. Sahranjena je u groblju u Hrvatskoj Dubici pored supruga Josipa. Mi koji smo je znali, cijenili i voljeli nikad je nećemo zaboraviti.

C:\Users\ZIJAD\AppData\Local\Packages\microsoft.microsoftedge_8wekyb3d8bbwe\AC\#!001\MicrosoftEdge\Cache\QH90N7YO\14248023_10209908651096397_1844548645_o[1].jpg

Dana, 31. avgusta 2016. godine, dok sam nakon duga naporna puta na aerodromu “Ronald Regan” u Washingtonu D.C. čekao avion za Burlington, od drage prijateljice Lidije Redžepović rođ. Varga primio sam preko fb vijest koja me duboko rastužila. U njenoj poruci je pisalo:

“Dragi Ziko, večeras je umrla moja mama. Danas je osmi dan kako je smještena u jedan dom u Sisku gdje je pristala otići, jer nije više mogla sama na noge. Umrla je nakon večere. Samo je zaspala. Hvala Vam za uvijek lijepe riječi koje ste imali za nju. Uvijek Vas je sa radošću spominjala kao divnog prijatelja, koji je svima pomagao.”

Obuzela me tuga. Suze su orosile moje oči. Ispisujući izjavu sućuti, prisjetio sam se prijateljice i radne kolegice Ankice, sa kojom sam radio punih 15 godina. Bio sam na čelu opštinskog Odsjeka za budžet, u kojem je ona obavljala poslove blagajnika. Bila je savjesna i odgovorna, draga, komunikativna i bezazlena. Živjela je u Hrvatskoj Dubici i bila udana za Josipa Vargu, koji je nakon kraće bolesti umro prije desetak godina. Njen Josip je bio vrlo duhovit. Volio se šaliti i svirao gitaru. Kada sam im sa zajedničkim prijateljima odlazio u posjetu, rado smo slušali i zajedno pjevali njihovu omiljenu  pjesmu “Kud plovi ovaj brod…kud ljude odnosi?” Tada, kao danas,  nisam bio dovoljno svijestan da shvatim poruku i moto te divne melodije, koja se i danas rado sluša.

Sedamdsetih godina, u Hrvatskoj Dubici Varge su izgradile  sebi novi dom. Rado smo im pomagali radnim akcijama. U njemu je odrasla njihova jedinica Lidija, koja je bila ponos ne samo oca i majke, već sviju nas koji smo je poznavali. Odlikovala se posebnim odgojem i bila učenik van klase. Majčina dika i ponos! U to sam se imao prilike uvjeriti, kada je po povratku iz škole Lidija ponekad znala navratiti do svoje mame, da obavi neki zahtjevan posao. Kratko vrijeme po završetku srednje škole i fakulteta, Lidija se udala za Redžepović Gorana, sa kojim i danas živi u sretnom braku.

Nakon Josipove smrti i Lidijne udaje Ankica je ostala sama. Ne dugo potom otišla je u zasluženu mirovinu i u svojoj kući živjela mirno i spokojno. Pazile su je komšije i obilazili prijatelji, a njena Lidija i njena porodica uvijek su joj bili podrška i oslonac. Kad god je trebalo, Lidija i Goran, iako su nastanjeni u Zagrebu, bili su uz nju. Naročito vikendima i u ljetnim mjesecima za vrijeme ferija. A kada oni nisu bili tu, uz nju je uvijek bio neko koga su angažovali, iako se mogla služiti i sama.

Ankicu i njenu finoću , njeno vjerno drugarstvo, nisam zaboravio ni osamdesetih godina, kada sam napustio opštinu i prešao u privredu. Navraćao sam ponekad da je pozdravim i s njom kafendišem. I tako je bilo sve dok nije počeo rat. Svako je otišao na svoju stranu. Ipak, pravi prijatelji se ne zaboravljaju. Više puta zvao sam je telefonom iz vermontskog grada Burlingtona, u kojem sam se nastanio sa svojom porodicom. Jedno vrijeme smo se mogli dobro čuti, porazgovarati. Obnoviti draga sjećanja. I tada je znala reći, “Nema te ni u Bogu”! A kad joj je oslabio sluh, pitao sam za nju i upućivao joj pozdrave preko njene Lidije ili osobe koja joj je pomagala. I tako sve do ovog kobnog 31. avgusta.

Možda će neko, kada ovo bude čitao, pomisliti da pišem o sebi. Ne, zaista. Pišem o prijateljstvu između mene Zijada Bećrevića i prijateljice Ankice Varga, koje je trajalo godinama. Godine ga nisu umanjile ni utanjile, mada nam nije nepoznato da je na današnjem dunjaluku godina sve više, a prijatelja sve manje.

A govoriti o tom prijateljstvu, a ne spomenuti pok. Jelenu Babović, rah. Uzeira Alijagića, Šemsu Bećirević, Petra Bijelića, Milicu Milinović … bilo bi nepošteno i značilo bi osiromašiti ga i umanjiti mu značaj. Jer svi oni, duboko vjerujem, kada bi mogli i danas bi je prijateljski zagrlili i stisnuli joj ruku,  jer im je uvijek bila iskren i odan prijatelj. Ali tada smo svi ili većina nas imali dušu, a sada je toliko beskrupuloznih, hladnih i bezdušnih.

I danas sam sjetan i tužan dok ovo pišem. Volio sam tu dragu osobu, tog dugo godina dragog i vjernog prijatelja, radnog kolegu, koji mi je čuvao leđa dok sam obavljao teške i odgovorne poslove Šefa budžeta u opštini Bosanska Dubica. Bila je uvijek iskrena i otvorena. Nekad sam je neodgovorno znao i naljutiti. Ponekad je zbog mene pustila i suzu, ali nikad mi to nije uzela zlo. Znala je da sam dobronamjeran i da na moje prijateljstvo uvijek može računati, kao i ja na njeno.

A “Prijatelji su kao zvijezde, ne vidiš ih uvijek, ali znaš da su uvijek tu”. A naša Ankica je bila prijatelj i imala prijatelje. Imala, i znala ih sačuvati.  A ja sam samo jedan od mnogih, koji je nisu i koji je nikad neće zaboraviti. Naše veliko prijateljstvo ni smrt ne može izbrisati. Ono ostaje u nama koji ostajemo. Ostaje u mojoj duši i velikom plemenitom srcu Ankicine kćerke Lidije.

Na dan ovozemaljskog oproštaja nisam u prilici da mojoj prijateljici Ankici Varga položim buket cvijeća, zato umjesto buketa  svima nama ostavljam ovaj epitaf:  “Nećete znati ko su vam pravi prijatelji, dok vam ne zatrebaju”, a “imati prijatelja je neprocjenjivo veliki dar!”

Sa ljubavlju i tugom sačuvaćemo uspomenu na Ankicu Varga. Zauvijek će ostati u našim srcima. Neka spokojno počiva u miru Božijem.

Burlington, 6. septembra  2016

Zijad Bećirević

Zijad_Becirevic2

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s