15. jula ove godine manifestacija koja se desila u Banja Luci je nešto što je sakupilo Banjalučane iz cijelog svijeta…..Meni se posrećilo jer sam na toj manifestacij, pred mojim Banjalučanima iz cijelog svijeta dobio najveće svjetsko priznanje za književnost, koju mi je uručio predsjednik Svjetske romske organizacije, gospodin Jovan Damjanović…..Sevdah je Banjalučanima nacionalni identitet i to nas veže kroz historiju…..Nastojao sam preokrenuti sudbinu mojih tamnoputih ljepotana, ćutanje i nevjericu, i niko više ne može reći da nisu napustili svoja vjekovna ognjišta, pet stotina romskih porodica. Kod njih je prosjek šest članova, pa sad gradski oci neka vide…..Romi su narod, nostalgičan, često su mi izjave davali kroz suze, raspitivajući se za svoje najdraže, kao i za svoje komšije. Mnogi su i otišli sa ovog svijeta, a nisu saznali za svoje najdraže…..Niko od vlasti Banja Luke se nije potrudio da stvori uvjete povratka, lično to dobro poznajem. Bio sam prvi poslijeratni, demokratski izabran predsjednik udruženja Roma Banja Luke u Sanskom Mostu, dok je tada bio predsjednik opštine gospodin Kemal Gunić i skupa smo surađivali, ali bezuspješno. Grad Banja Luku ne čine zgrade, nego ljudi, a Banjalučana je veoma malo u tom gradu…..Često se pitam, gdje su naši boemi Banja Luke, kakav oni život vode po bijelom svijetu, a tamo nigdje nema hotel ” Bosna ”, ” Palas ”, ” Tri fenjera ” itd… Nastojaću da ih skupim sve u mojoj novoj knjizi ” Banjalučki boemi ”, kao što su Besko, Ešef Puć, Brka, Tane Kuvelja, Hare, Ekana, Lule, Bajbaga, Naci, Brane Gojić, Piket i mnogi drugi…..
Šemso Avdić rođen je 11. 02. 1950. godine u Banja Luci gdje je proveo svoje djetinjstvo i dio mladosti. Osnovnu i srednju školu završio je u Banja Luci. Kao mlad, živio je u Beču, zatim u Njemačkoj. Osamdesetih je došao u Italiju, grad Torino gdje upoznaje filiologa i književnika Sergia Franzesija koji je prepoznao Šemsinu dušu u pisanju i predlaže mu da njegova knjiga, koja je izdana u Torinu, učestvuje u takmičenju pisaca Evrope na jezicima minoriteta. Učestvovali su književnici Španije, Italije, Rusije, Ukrajine, Mađarske i Poljske, a zbirka poezije Avdića je zauzela treće mjesto i osvojila pehar “NOSIDE”, dvije slike i novčanu nagradu. To mu je dalo vjetar u leđa i nastavlja pisati. Mada je živio dugo godina u Italiji – Milanu, Pezaru, Fanu i Rimu, Banja Luku je ponio sa sobom u duši i danas joj poklanja najljepše stihove koje piše dušom prožetom suzama. Knjige su mu prevedene na pet svjetskih jezika a njegovu poeziju recituju naeminentniji glumci Španije, Italije i Francuske, poznatiji je u Evropi nego u svojoj Banja Luci i Bosni i Hercegovini. Pjesme su mu zastupljene u talijanskoj, španjolskoj i jugoslovenskoj antologiji. U knjigama “Žubori”, urednika našeg poznatog književnika Ismeta Bekrića, Avdić je zastupljen svojim pjesmama u više navrata. U hrvatskim novinama “ROMANO ČAĆIPE”, urednika Alije Mešića, Šemso godinama ima svoje stranice gdje su zastupljene njegove pjesme. U Italiji su njegove pjesme zastupljene u knjigama sa poznatim svjetskim književnicima kao što su Marta Banyanova, Aleksandar Begulin, Branislav Wajsom i drugi.
Šemso Avdić je nedavno dobio priznanje za svoj tridesetogodišnji književni rad i unapređenje romske kulture u svijetu – zlatnu plaketu Svjetske romske organizacije koju mu je, 15. jula ove godine, u Banja Luci uručio predsjednik iste, gospodin Jovan Damjanović. Nedavno je i nominiran od književnika Džemala Softića za “Džek popularnosti” Bosne i Hercegovine. Pjesme su mu objavljivane u mnogim časopisima ex Jugoslavije, Italije, Francuske i Švedske.
Objavljena djela:
- Poezije, poezija, Primalpe edizioni Boves, Cuneo, Italia, 1985.
- Romi između prošlosti i budućnosti, Primalpe edizioni Boves, Cuneo, Italia, 1985.
- Romi juče i danas, Il centro stampa srl. Roma, u koautorstvu sa poznatim Romina-pjesnicima, Italia 1993.
- Krvari cigansko srce, Forum Quinta generazione, Forli, Italia 1994.
- Romi od rođenja do smrti, Preporod, Ključ, 1998.
- Romska sudbina lancima okovana, Dnevne nezavisne novine, Banja Luka, BiH, 2010.
- Karta u jednom smjeru, 2015. (knjiga proglašena dokumentom
- Banja Luko, ljubavi, snovima viđena, 2016.
Dragi prijatelju! Iako je ovo razgovor za javnost, ja jednostavno ne mogu s Tobom na per si, odnosno na nekoj distanci, jer i kroz moje kao i kroz Tvoje vene teče Vrbas, a i mnogi drugi damari su nam zajednički. Evo i javno, hvala Ti za poklonjene Tvoje knjige koje si mi darivao na Večeri banjalučkog sevdaha 15. jula ove godine. Kakve utiske nosiš sa te večeri, i kao izvođač i kao posmatrač?
AVDIĆ: 15. jula ove godine manifestacija koja se desila u Banja Luci je nešto što je sakupilo Banjalučane iz cijelog svijeta. Banjalučke legende, izvođači sevdalinki, su otpjevali dušom, a ja se nadam da sam i ja veoma dobro interpretirao sevdalinku koji su pratili orkestar Radio televizija Sarajevo. Meni se posrećilo jer sam na toj manifestacij, pred mojim Banjalučanima iz cijelog svijeta dobio najveće svjetsko priznanje za književnost, koju mi je uručio predsjednik Svjetske romske organizacije, gospodin Jovan Damjanović.
Šta je za Tebe, zapravo, sevdalinka i koje su njene dodirne tačke sa romskom muzikom?
AVDIĆ: Sevdalinka je za nas Banjalučane nešto sveto, njeni stihovi protkani čežnjom i saburom, s kojima sam bio uspavljivan i to ostade u meni da s njom živim i kao muhadžir. Sevdah je Banjalučanima nacionalni identitet i to nas veže kroz historiju.
Napisao si do sada osam knjiga, a posljednja u tom nizu, koju si i meni darovao, jeste Banja Luko ljubavi snovima viđena. Pjesme koje čine sadržaj te knjige su nostalgične, tužne, sjetne…Koliko su Tvoji snovi bazirani na patnji duše za Banja Lukom, Vrbasom, Veselim brijegom…, dragim osobama kojih više nema i jesu li oni barem kakvo-takvo bježanje od neke surove stvarnosti? Da li oni (snovi) liječe dušu ranjenu?
AVDIĆ: Ovo je moja osma knjiga ” Banjaluko ljubavi snovima viđena ”, nostalgična je, puna tuge i suza. Sva tuga i patnje mojih sugrađana i Roma Banja Luke je i moja sudbina. Crni oblak se spustio nad sudbinom Veselog brijega. Uradio sam u mojoj osmoj knjizi, koja se zove ” Karta u jednom smjeru ”, više nego jednu retrospektivu.
Karta u jednom smjeru jeste zapravo autentično svjedočenje o odiseji Roma Banja Luke koncem XX stoljeća. Koliko dugo si skupljao podatke o svojim banjalučkim sunarodnicima i koliki je procenat onih koji su prihvatili da daju podatke o sebi i budu objavljeni u knjizi?
AVDIĆ:To je i dokument sa njihovim fotografijama i biografijama. Nastojao sam preokrenuti sudbinu mojih tamnoputih ljepotana, ćutanje i nevjericu, i niko više ne može reći da nisu napustili svoja vjekovna ognjišta, pet stotina romskih porodica. Kod njih je prosjek šest članova, pa sad gradski oci neka vide. Tri godine sam istraživao kako Evropu, tako i van evropskog kontinenta, da bih sakupio dokumente o njima. ” Karta u jednom smjeru ” je istinita knjiga, nažalost. Romi su narod, nostalgičan, često su mi izjave davali kroz suze, raspitivajući se za svoje najdraže, kao i za svoje komšije. Mnogi su i otišli sa ovog svijeta, a nisu saznali za svoje najdraže.
Neki nisu prihvatili da se spomenu u knjizi. Kako su to obrazlagali i vjeruješ li da će neki od njih ipak na to pristati za neko slijedeće, eventualno prošireno izdanje iste?
AVDIĆ: Istina, bilo je onih koji nisu željeli biti dio ove priče, u veoma malom broju, plašeći se da im se identitet ne pojavi u javnosti, ako se nekad vrate u Banja Luku, da nemaju problema. Pojedini od njih su se bavili kriminalom, i to je bih jedan od razloga zašto nisu htjeli biti u mojoj knjizi. Mada ja nisam imao pravo da ulazim u njihove privatne živote, niti mi je to bila namjera.
Ipak, ima li banjalučkih Roma koji su kupili kartu u dva smjera? Koliko ih se do sada vratilo u Banja Luku, odnosno na Veseli brijeg?
AVDIĆ: Nažalost, niti jedan Rom se posve nije vratio u svoje prvobitno prebavilište. Istina, napravljeno je desetak velelijepnih kuća, u kojim se samo u ljetnom periodu čuje žagor, miriše roštilj i muzika trese. Kada se približi jesen, tuga i tišina prekriva Veseli brijeg. Grad Banja Luka je napravila sedam stambenih jedinica, i tu je smještena najugroženija kategorija Roma, koja nije imala novaca da iziđe za vrijeme teških vremena. Mnogi Romi su mi zahvalni što sam napisao ovu knjigu i sjetom se prisjećaju kada je na Veselom brijegu živjelo sretno stanovništo i bili sretni jedni s drugima. Na mojim promocijama po Evropi, za vrijeme predstavljanja knjige ” Karta u jednom smjeru ” često su se čuli uzdisaji i tihi plač, jer Romi su narod za koje postoje samo dobri i loši. U svim ratovima, bijehu protjerani, često i ubijani.
Šta je po Tvome mišljenju osnovni uzrok nikakvog ili neznatnog povratka Roma u Banja Luku?
AVDIĆ: Niko od vlasti Banja Luke se nije potrudio da stvori uvjete povratka, lično to dobro poznajem. Bio sam prvi poslijeratni, demokratski izabran predsjednik udruženja Roma Banja Luke u Sanskom Mostu, dok je tada bio predsjednik opštine gospodin Kemal Gunić i skupa smo surađivali, ali bezuspješno. Grad Banja Luku ne čine zgrade, nego ljudi, a Banjalučana je veoma malo u tom gradu.
S radošću sam primio vijest da si se upravo nastanio u Donjem Vakufu, odnosno da si povratnik u BiH. Doduše, nije Banja Luka, ali jeste Vrbas. Otkud Donji Vakuf i kakvi su prvi utisci?
AVDIĆ: Da, danas boravim u jednom bosanskom gradiću, Donji Vakuf. To je kasaba koja ima dušu, kao i njeni stanovnici i moje komšije. Primljen sam ovdje kao da sam rođen, počevši od načelnika ovog grada, Huse Sušića, i veoma se dobro osjećam u ovoj čaršiji. Pa ni ovdje nisam sam, ovdje je moj Vrbas, često jedan drugom šapućemo o nekadašnjoj sreći i ljepotama našeg grada. Često se pitam, gdje su naši boemi Banja Luke, kakav oni život vode po bijelom svijetu, a tamo nigdje nema hotel ” Bosna ”, ” Palas ”, ” Tri fenjera ” itd… Nastojaću da ih skupim sve u mojoj novoj knjizi ” Banjalučki boemi ”, kao što su Besko, Ešef Puć, Brka, Tane Kuvelja, Hare, Ekana, Lule, Bajbaga, Naci, Brane Gojić, Piket i mnogi drugi.
RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (818)
bedrudingusic 