Zakon ‘haka’ i refleks ‘gluvizma’

Posted: 11. August 2016. in Intervjui


Mehlem za uvo

sajoPiše: prof. Safet Kadić

Proučavanje te strukturnojezičko i standardnojezičko pozicioniranje glasa/foneme h u fonetsko-fonoložkom sistemu i vokabularu bosanskog jezika je iznimno važno pitanje za bos(a)nistiku, jer njegovo naglašeno prisustvo ima nezamjenjiv simbolički značaj za Bošnjake kao unikatan biljeg njihova identiteta i njihov jezički amblem.

O zemljini ljubavnici pod pazuhom mojim!

Čujte cvrkut – rásprs grla,

Čujte prhut – rásprh perja:

– – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – –

Utopite žedne zjene u modrini!

Školjke uha otvorite kapljevini!…

Zbog vâs prhnuh prvom suncu

i s njim treptim pod pazuhom u modrini,…“ )

Tako pjeva Skenderova Ševa. Iz svakog stiha, nabreklog značenjem, kao da se slivaju zvučne bujice u nezadržive slapove smisla. Ekspresivnost ove pjesme, sazdana na aliteraciji mnogih raznozvučnih glasova, doživljava se kao veličanstveni oratorij ili glasomet na otvorenoj sceni prirode.  Upravo u tom čudesnom milozvučju ove pjesme izvanredno se očituje jezikotvornost glasa/foneme h u bosanskom jeziku. Glas h nalazi se u još pedesetak riječi ove pjesme. Da je bošnjački pjesnik Skendar Kulenović poslušao “filosofski” savjet učenog srbskog pravoslavnog kaluđera Lukijana Mušickog i podržao paraklis glasu h reformatora srpskog jezika i pravopisa, Vuka Karadžića, nikad ne bi mogli nastati ovi stihovi u neponovljivoj, tagoreanskoj, pjesmi “Proljetna ševa nad kolonom pjeva domovinu”, koja može poslužiti kao egzemplar stvaralačke upotrebe glasova u smislu onomatopejskog sugeriranja značenja zvukom u bosanskom jeziku.

„Ja ‘hjeru’ dobro ne mislim. Blagoglasie ezika est edno od suštestvenih svoistava. H nam to blagoglasie naivećma vređa“, “filosofski” poručuje Lukijan Mušicki Vuku Karadžiću, u februaru 1817. godine, na njegov panični upit od 12. juanuara 1817. godine: “Nego za Boga kažite mi šta ćemo raditi sa h? (…) Odgovorite mi i na ovo štogod, ali ne kaluđerski, nego filosofski.”? Dobivši ovakav odgovor, Vuk trijumfalno, s dubokim olakšanjem, u odgovoru Mušickom 1817. godine, kliče: „Hjeru ste očitali dobar paraklis. Bog da mu dušu prosti. Sad ćemo slobodno pisati ristos, duovnik, oću, ora, kožu, itd. kao što


1) Kulenović PŠ (1984/85), str. 79.

naša braća i govore.“) Bez obzira kako bi otorinolaringolozi okvalifikovali ovo stanje uha, za lingviste ostaje činjenica da je na ovaj način uveden refleks ‘gluvizma’ u srbsku normativistiku, koji je ostao, u principu, sve do danas mada se u trećoj tački ‘bečkog književnog dogovora’ između Srba i Hrvata iz 1850. godine “preporučuje da se glas h piše svagdje gdje mu je po etimologiji mjesto (uho, muha)”.)

Za razliku od “Karadžićeve braće”, “bošnjačka braća” u svim ovim riječima imaju glas/fonemu h, gdje mu je po etimologiji mjesto: hristos, duhovnik, hoću, orah, kožuh. Neupitan status glasa/foneme h kao etimologijskog konstituenta fonetsko-fonoložkog sistema kod Bošnjaka nepobitno potvrđuje referentno poetsko-leksikografsko djelo, stihovani riječnik,  Muhameda Hevaije Uskufije Bosnevije Makbūl-i ‘ārif (Ričnik u stihu na bosanskom jeziku) iz 1631. godine,) golema dva vijeka prije Vuka.) Na simboličkoj ravni glas h je za Bošnjake jezički amblem i nezaobilazni biljeg njihova jezičkog identiteta. Upravo o tome svjedoči i zorno dokumentuje ovo kapitalno djelo, koje se uzima ne samo kao početna tačka bosanske leksikografije nego i kamen-temeljac bos(a)nistike obćenito. U njemu, razumljivo, nisu našle mjesta gori spomenute riječi hristos i duhovnik, ali sve ostale (praslavenske) navode se sa etimologijskim h u stihovima, npr. uho (“Usta ağiz, rame omuz, hem kulağa uho di”, str. 76); gluh – „Gluh oldi sağir, slip ne – kördür“, str. 99); orah (“Di smokva incir ve koz ne – orahdur”, str. 113); kožuh (“Hem puž ile kožuh daḫi kürk ü böcek, koža deri“, str. 81); muha (“Muha sinek, kelebege der lepir“, str. 110). Da nije postojalo to h, ni u srbskom (slavenskom) jeziku ne bi mogle postojati riječi, kao što su: uši, oglušiti (se), mušica, kišem, pušem, prašiti, promašiti, omekšati itd., jer to š nastalo je upravo od h. To kontrastivno bošnjačko-srbsko suponiranje, pretočeno u sh. pravopisnu kontroverzu, osjetio je na svojoj koži i beogradski profesor hercegovačkih korijena i deklarisani vukovac, Asim Peco, koji se, gotovo pokajnički, pravda: „Nikad nisam prestao da govorim i pišem uho, suho (…), mada je norma sredine u kojoj radim i u kojoj sam stasao propisivala nešto drugo ili i nešto drugo.“)

Odkud ova razlika između bosanskog i srbskog jezika? Odakle potiče i kakvo značenje ima ta naglašena averzija, gotovo animozitet, Karadžićevih Srba i gotovo emotivna vezanosti Bošnjaka za glas h, odnosno kako i iz kojih razloga su Bošnjaci razvili “princip haka” u bosanskom jeziku, a Srbi “refleks gluvizma”?


2) Peco (2007), knj. V, str. 254/255) Kao što možemo primijetiti Mušicki uvodi termin ‘hjer’ za glas/fonemu ‘h’,

3) Jonke JAZU (1976), str.83. do 95.

4) Najnovije izdanje nosi naziv: Bosansko-turski rječnik, Muhamed Hevai Uskufi, 1631. godine, Izdavač: Općina Tuzla,

Suizdavač: Ministarstvo nauke i obrazovanja FBiH, Tuzla 2011. godine (Dalje: Uskufi Ričnik (1631)

5) Nekoliko godina pred agresiju na BiH 1992. godine, u Srbiji i još nekim dijelovima Titine Jugoslavije, cijelu
 
6) Peco (1991), str. 8.

“Princip haka” je unikatan jezički fenomen u slavistici i ekskluzivno su ga ustanovili tokom svog samostalnog razvoja jedino Bošnjaci između svih (jezički) slavenskih naroda kao svoju samostalnu jezičku kreaciju. Ne samo da su zadržali glas h u svim riječima naslijeđenim iz praslavenskog (gdje mu je po etimologiji mjesto), nego su ga zadržali u svim riječima koje su tokom svoje povijesti i doticaja sa drugim jezicima prihvatili iz drugih jezika, posvojili i podomaćili, te razvili taj princip do savršenstva i fonološke ekskluzivnosti u bezbrojnim onomatopejskim riječima koje su u samostalnom razvoju stvorili leksikalizacijom onomatopeja. Zato se “zakon haka” smatra  jezičkim amblemom Bošnjaka. Zakon haka u Bošnjaka zasniva se na hiperproduktivnosti glasa i foneme h, drugim riječima Bošnjaci su razvili hiperjezikotvornost glasa/foneme h. Tome je doprinio splet društveno-historijskih okolnosti tokom polumilenijskog života u sastavu Otomanskog carstva i dvostruke izolacije mada su u tom periodu bili dominantan etnički faktor na Balkanu: od blizkojezičnih susjeda dijelila ih je vjera i staležki položaj kao zemljovlastnika, a od istovjernih gospodara dijelio ih je jezik. Ali ne može se zanemariti uticaj arabskog jezika na proces profiliranja jezičkog “principa haka”, s obzirom na dominantno prisustvo glasa h u semitskim jezicima, u arabskom u tri glasovno-fonemske varijante. Kada su u drugoj polovici 19. pa potom u prvoj polovici 20. stoljeća drastično promijenjene društveno-historijske prilike i položaj Bošnjaka, to je dovelo do brojnih i snažnih jezičkih turbulencija, koje se osjećaju i danas. Nakon srbske okupacije Bosne 1918. godine i uzpostave velikosrbske vlasti, pored zatiranja ikavskog i šćakavskog govora Bošnjaka, počela je službena iztraga i paraklisizacija glasa h putem književnojezičke norme u školstvu, državnoj administraciji i medijima. Glas h je označen kao nacionalni biljeg Bošnjaka i tretiran kao strani elemenat u zajedničkom jeziku, upravo kao relikt turske vlasti i srušene dominacije Bošnjaka. Jezički refleks gluvizma doživljavao je izrazito prisustvo glasa h u govoru i tradiciji Bošnjaka kao nešto suvišno i nepotrebno, kao udar na njihovo uvo i predpostavljenu prijetnju njihovoj jezičkoj pravovjernosti. Oskrnavljene su brojne riječi i kao takve nametnute Bošnjacima. Ta praksa je dovela i do destrukcije brojnih orijentalnih imena Bošnjaka u kojima je postojao glas h.) A, u stvari, glas h, zajedno sa k i g, pripada izuzetno značajnoj grupi glasova u ljudskom govoru, grupi stražnjih velara, odnosno grlenih glasova koji su, kako se predpostavlja, prvi izrazili ljudski govor, odnosno supstancijalizirali zvuk u značenje i omogućili prvo ljudsko smisleno oglašavanje. Za francuske ekspresioniste glasovi su imali i svoju boju, a za jednog savremenog bosanskog pjesnika “iz glasova hlipti rȕmēn i zôv.”) Kako navodi Klaić,) stari Latini su, čak, glas r označavali kao pasije slovo, pasiji glas (canina littera).


7) Brojni su primjeri za to, a ovdi navodim samo jedan, nedavno zabilježen: Idajet (umjesto Hidajet), zaposlenikna FTV. Isti je slučaj i sa njegovim prezimenjakom Senaidom I. (umjesto Senahid), državnim nogometnim

8) Hajdarević, Hadžem: Sutrašnje putovanje brodom, Bemust, Sarajevo 2000. godine, pjesma "Gluho doba", str.38. („Kako iz glasova hlipti rumen i zov“)

9) Klaić (1974), str. 197.

Uho predstavlja čulo sluha, koje njegovi poznavaoci svrstavaju u najvažnijije od svih ljudskih osjetila. Ne ulazeći detaljnije u anatomske i fizioložke osobine uha i laiku je jasno da je uho jedan od najznačajnijih, najsloženijih i najsofisticiranijih organa ljudskog organizma. Uho je složeni sistem absorbcije zvučnih podražaja iz prostora, koje te zvučne signale detektira, zatim selektira i pretvara u kodirane informacije u obliku elektroimpulsa za centralni nervni sistem i tako klasificira najprimjereniju reakciju cijelog organizma. U bosanskom jeziku postoje tri riječi koje definiraju i semantički, pojmovno i terminoložki pokrivaju ovaj fenomen: uho (organ), sluh (proces) i gluh (patoložki poremećaj) Sve ostale su iz njih izvedene, kao što su: uši/uheta/ušesa (množ.), naušnice/naušnjaci; uholaža, ušara (sova), doušnik; ogluhnuti/oglušiti, pogluh, nagluh, gluhak:gluhaci (vrsta kukuruza), Gluha Bukovica, travničko selo na obroncima Vlašića), zaglušiti; slušati, po-, od-, na-, prisluškivati, osluhnuti: osluškivati, (ovo š nastalo je od h poznatim fonetskim promjenama još u dalekoj prošlosti, u praslavenskom jeziku, a vodi porijeklo od još starijeg indoevropskog s, čije tragove vidimo u oblicima duala (ušesa). Čulo sluha je presudno za govor, odnosno sluh je nerazdvojan od govora i zato je svaki gluh čovjek i nijem, gluhonijem. Uho, gluh i sluh su praslavenske riječi i u tom obliku ih, osim bosanskog, poznaju i drugi slavenski jezici, izuzev srbskog, u kojem ove riječi nemaju glas h, nego fonetski supstitut v pa se riječi uvo, gluv i sluv tretiraju kao srbizmi u bosanskom jeziku.

Razlozi emotivne vezanosti Bošnjaka za ovaj glas sežu do daleko u prošlost. Kao što nedvosmisleno navodi hrvatska historičarka i borac za povijestnu istinu dr. Nada Klaić, Slaveni, koji su kasnije (samo)identifikovani kao Bošnjani, naselili su Bosnu u 6. stoljeću i počeli „u bosanskim zemljama svoj samostalni politički razvitak mnogo prije nego su Hrvati i Srbi doselili i dospjeli do Dinarskih planina potkraj 8. i početkom 9. stoljeća“. Zajedno s njima iz Panonske nizije, koja im je bila vatan nekoliko stoljeća, nadirući Madžari iz Baškirije, potisnuli su i zantan broj već slaveniziranih Vlaha, koji su se rasuli po Balkanu, pretežno na nenaseljenim visoravnima i neposjednutim kraškim poljima. Oni su kao stočari i nomadi dolazili u doticaj, razumije se, i sa već ranije naseljenim Slavenima, odnosno slaveniziranim Ilirima, tj. Bošnjanima u bosanskim zemljama, koji su veća tada imali oformljen jezički sistem stvoren na bazi svog osobenog izdiferenciranog jezičkog genetskog koda. U njemu su svi elementi funkcionirali saobrazno po jasnim principima na kojima je počivala ukupna jezička struktura. Međusobno su se jasno jezički diferencirali i prepoznavali, između ostalog i po prisustvu glasa ‘h’ u riječima. Naime, Bošnjani kao (jezički) Slaveni imali su glas h u svim slavenskim riječima gdje mu je po etimologiji mjesto, a slavenizirani Vlasi kao Romani nisu imali taj glas u svome glasovnom inventaru i svome vokabularu pa su slavenske riječi primali i upotrebljavali bez toga h, stvarajući zijeh ili hijatus između vokala, u kojem su razvijali posebne glasove da bi taj zijeh popunili, primarno v (iza u) ili j (iza i). Primjerice, riječ uho primali su kao u'o,  pa su u tom hijatusu razvili glas, preciznije sonant ‘v‘  kao najbliži vokalu ‘u‘ i dobili novu riječ ‘uvo‘. Tako je bilo i sa riječima gluh, priko genitiva glu'a pa gluva, a odatle se ‘v’ analogijom prenijelo i u nominativ: gluv. Tako je stvoren jezički princip po kojem su i riječi koje su primane iz drugih jezika ili onomatopejske riječi dehakirane. Prema tim riječima, tzv. gluvizmima jasno su se identificirali Vlasi i Bošnjani u međusobnim kontaktima i međusobno diferencirali. A mnogo citirana srbska historičarka, Dušanka Bojanić, kaže: “Vlasi u Srbiji, među kojima je bilo dosta hercegovačkih, su praktički, vlahizirali Srbe, a u Bosni i Hercegovini su Srbi srbizirali Vlahe.”) Zato se glas h reformatoru srbskog jezika Vuku Karadžiću činio kao nerješiv problem pa je potražio “filosofski” savjet od tada vodećeg učenog kaluđera Lukijana Mušickog. Takva situacija zadržala se do danas, o čemu  svjedoči onomastika, ali i samostalno zasebno normiranje standardnog jezika. Tako imamo paralelne nazive planina (oronim Mahnjača i Manjača) ili mjesta (toponimi) Hrenovica i Renovica, Hreljevo (izvorno po vlastnicima, familiji Hrelja; Hreljevo piše na karti Sarajeva  iz 1883. godine) i Reljevo (nakon uzpostave velikosrbske vlasti 1918.godine); Vrhpolje (kod Sanskog Mosta, nastanjeno Bošnjacima) i Vrpolje u Srijemu; Hrasno (<Hrastno) i Rasno (< Hrastno), južna bosanska pokrajina Hercegovina i Ercegovina. Slično je sa imenima) i prezimenima u kojima alternira glas ‘h’: Hodović i Odović, Hrenovica i Renovica, Helez i Elez, Halilović i Alilović, Hasanović i Asanović, Horozović i Orozović, Kahrović i Karović, Herceg i Erceg, Pehlivan i Pelivan i sl.) Prezimena Halimić i Halimanović, nasuprot Alimanović, ne treba


10) Mulić (2006), moto

11) U periodu velikosrbske vlasti u BiH između dva svjetska rata mnoga bošnjačka imena su oskrnavljena, jer su polupismeni srbski matičari upisivali bošnjačka imena, shodno svom gluvističkom izgovoru, bez h: Senaid (umjesto Senahid) ili Mersija (umjesto Mersiha), npr. I u najnovije vrijeme vrši se atak na bošnjačka imena.Jedan primjer sa Federalne televizije višestruko je indikativan: bonjačko ime Hasib (ar. ‘plemeniti’, ‘častni’) u kontakt-emisiji FTV &quot;Odgovorite ljudima&quot;,12.02.2014. godine, bilo je napisano na telopu kao Asib. Gledalac koji se uživo javljao u emisiju zvao se Hasib, ali onaj operater koji je primio poziv gluvistički je prenio na telop kao Asib. Očito je da se radi o osobi koja ne samo da nema h u svom glasovnom sistemu nego ne poznaje sredinu u kojoj radi i imena domicilnih stanovnika. Očito je, također, da se radi o polupismenom novinarskom neprofesionalcu, jer i novinar početnik mora znati da se pogrešno navođenje imena i naziva u novinarstvu smatra najtežom povredom materijalne istine i zato se obavezno provjeravaju. I ovaj primjer potvrđuje izpravnost moga stava da se u riječniku bosanskoga jezika moraju naći najfrekventnija imena iz bošnjačke muslimanske tradicije.Naime, tokom izrade prvog standardnog Riječnika bosanskog jezika u sarajevskom Institutu za jezik nakon 2000-te godine, kao član peteročlanog tima za njegovu izradu, a poučen izkustvima iz medija, predlagao sam da se u taj riječnik uvrsti barem stotinjak najfrekventnijih bošnjačkih imena orijentalnog porijekla, jer se radilo o prvom riječniku takvog formata koji prave Bošnjaci da ne bi bilo nedoumica oko njihove upotrebe ne samo kod stranih novinara i drugih stranaca koji su dolazili u BiH nakon agresije nego i evropskih zvaničnika u kontaktu sa (bošnjačkim) zvaničnicima iz BiH tokom pregovora o članstvu naše zemlje u EU. Nažalost, to su odbili srbskohrvatski dogmati iz sastava tima bez ikakvog razumnog obrazloženja i validnih argumenata.

12) Bivši fudbaler Želje  Milomir Odović, povremeno trener novopečenog prvoligaša Slavije sa Pala (Istočno Sarajevo) i Senad Hodović, direktor Zavičajnog muzeja Visoko. Milanko Renovica je nekadašnji član Predsjedništva SRBiH, a Emir Hrenovica, ministar privrede Kantona Sarajevo. Jedan Helez je ministar (Zukan, Vlada FBiH), a jedan Elez je osuđeni kriminalac (Darko sa Pala). Sefer Halilović je ratni komandant Armije Republike BiH, a Mirko Alilović iz Ljubuškog je golman RK Izviđač i hrvatske reprezentacije. Dr.sc. Aida Hasanović je profesor Anatomije na Medicinskom fakultetu u Sarajevu, a Aljoša Asanović bivši nogometaš Hajduka iz Splita. Sarajevski tv-režiser Ratko Orozović je prezimenjak sa istaknutim bosanskim književnikom,prognanim iz rodne Banjaluke, Irfanom Horozovićem. Novinar iz Tuzle Samir Kahrović je po tome prezimenjak

svrstavati među ove primjere, jer nisu nastala iz iste osnove, prva dva su od imena Halim (= ar. “blagi”), a drugo je od ar. alim (=ar. “učenjak, znanstvenik”). Nekadašnji toponim Hojnica, srednjevjekovno rudarsko mjesto u centralnoj Bosni, očito onomatopejskog nastanka, koji se navodi u opširnom popisnom defteru Bosanskog sandžaka iz 1489. godine,) odavno se bilježi kao Fojnica. Dvostruko je ilustrativan izvorni bosanski toponim Hodidid,) koji su brđansko-istočnohercegovački doseljenici, uglavnom slavenizirani vlasi, nakon pomora kuge domicilnog bosanskog stanovništva u 18. stoljeću, saglasno svom jezičkom kodu, vremenom priobrazili u Odiđed. To su vlasi koji su došli svana, naselili se i daju pristojbu po vlaškom običaju a prihod od njih je (upisan) na sandžak-bega.) U tom kontekstu može se navesti veoma raširen antroponim u srbskoj tradiciji iz samog temelja hrišćanskog vjerozakona, a to je ime Risto, nastalo od izvornog imena Hristo(s), kojemu je, u skladu sa srbskim principom gluvizma, amputirano inicijalno h, a nalazimo ga izvorno npr. u makedonskom i bugarskom. Da se tome h izgubio svaki trag u tom imenu i da se znak r smatrao njegovim početkom, svjedoči jedan detalj iz Karadžićeve polemike sa učenim Jovanom Hadžićem, priznatim autoritetom kod vojvođanskih Srba, povodom reforme pisma. Konzervativni Hadžić (polemike sa Vukom vodio je pod pseudonimom Miloš Svetić) bio je protiv pozajmljivanja znaka j iz latinice u reformisanu srbsku ćirilicu. Vuk je vrlo efektno ušutkao nadobudnog Hadžića opazkom: kad ne bi bilo j, onda bi Jovan bio Ovan, a Risto – Isto! Odsustvo toga j vidimo i kod Mušickog u citatu sa početka teksta.

U serbokroatistici su poznati različiti pokušaji, od gori citiranog reformatora srbskog jezika i pravopisa Vuka Karadžića pa sve do današnjih


zeničkog muzičkog pedagoga Milenka Karovića ili nekadašnjeg crnogorskog pjevača Nikole Karovića. Sejad Herceg iz Novog Travnika i Vlado Erceg iz Posušja su prezimenjaci, kao i Jure Pelivan, prvi premijer SRBiH nakon prvih višestranačkih izbora i biciklistički as Kenan Pehlivan iz Kiseljaka.

13) Kanuni (1957) „Kanuni i kanun-name“, grupa autora, Orijentalni institut, Sarajevo, 1957. godine

 14) Imenom Hodidid drevni Bošnjani nazivali su najstariju poznatu sarajevsku utvrdu na istočnom izlazu prema Romaniji. Danas je tu mjesto Bulozi (Bulagaj), koje je bilo &quot;veliko i dobro naseljeno podgrađe pod gradom Hodididom, koje je 1459. godine spalio bosanski kralj Tomaš prilikom pokušaja da oslobodi Hodidid od Turaka. Dizdar utvrđenog grada Hodidida do 1463. godine bio je hadži-Mehmed, a tada je dat silahdaru Isa-begovom Kemalu, zajedno sa timarom Oruča i Ilijasa. Tvrđava Hododid ubicirana je na mjestu koje se danas zove Gradišće/šte u blizini sela Hodidid, sada Odiđed. (Šabanović (1964) Danas na putu Sarajevo – Pale, u mjestu Bulog, svaki vozač primijetit će tablu sa nadpisom Odiđed. Brđansko-istočnohercegovački doseljenici su zatečeni naziv Hodidid priobrazili prema svome govoru, u kojem nije bilo glasa h, pa smo dobili Odidid, ali pošto su oni bili ijekavci, oni su ijekavizirali  u djed a zatim jotovali sa j i dobili đ pa je Odidjed Odiđed, kao u primjeru divojka-djevojkagt-đevojka. Ijekavizirani Bošnjaci ga danas nazivaju Hodidjed.

15) Kanuni (1957), str. 11. (Vlasi su bili razprostranjeni po cijelom Balkanu pa i na prostoru srednjevjekovne bosanske države. O tome postoje brojni vjerodostojni dokumenti. U uvodnom tekstu pod naslovom „Kanuni za Bosnu i Hercegovinu iz XV vijeka“ stoji: „ Od materijala koji je pripremljen za ovu knjigu hronološki su najstariji kanuni koji se odnose na vlahe Hercegovačkog i Bosanskog sandžaka i kanuni rudničkih trgova Kreševa i Fojnice (u kanunu o tom rudniku iz 1489. Fojnica se navodi kao Hojnica, str. 17, op. S.K.). U opširnom defteru Hercegovčkaog sandžaka iz 1477. godine dat je kanun vlaha te oblasti. U sumarnom defteru Bosanskog sandžaka iz 1485. godine nalazi se kanun vlaha Oblasti Pavlovića. Opširni defeter toga sandžaka iz 1489. donosi kanun vlaha Kraljeve zemlje. Međusobno upoređeni, ti kanuni pokazuju da su njihove odredbe o vlasima gotovo istovjetne. Očevidno je da su u tim kanunima preuzete naše stare odredbe o vlasima. To potvrđuje poređenje tih kanuna sa sličnim kanunima o vlasima drugin naših oblasti“ (misli se na exjugoslavenski prostor, op. S.K.).

dana, do beogradskog profesora i hercegovačkog vukovca, Asima Pece, da se znanstveno razsvijetli ovaj fenomen, ali niko nije konzistentno odgovorio na neka temeljna pitanja, koja se svakom naučnom istraživaču nameću na samom početku. Rečeni akademik Asim Peco ovako logicira: „Razlozi su u islamizaciji. Prelazeći na islam, primajući novu vjeru u čijim molitvama često se javlja fonema h, oni su, možda i nesvjesno, čuvali taj glas i u domaćim riječima.“) Ili: „Bez sumnje, najdosljednije ga, upotrebljavaju Muslimani. Poznati su i razlozi za to: pod uticajem molitava koje su na arapskom jeziku, a u kojima se ovaj glas često javlja, došlo je i do očuvanja ovog konstriktiva u našim riječima, u našem jeziku.“) Peco, međutim, izpušća iz vida činjenicu da su Bošnjaci čuvali taj glas u domaćim (slavenskim) riječima i prije prihvaćanja islama, za razliku od drugih Južnih Slavena (Srbi, Crnogorci, Hrvati). Također, islam su primili i Turci i Albanci, ali to nije bitnije uticalo na jezikotvornost glasa/foneme h u tvorbi njihovih domaćih riječi.

Svesti izrazito prisustvo glasa h u Bošnjaka na islamizaciju je ne samo površno i  nenaučno, nego i ideologizirano i politički tendenciozno. Peco slijedi matricu jedne teze u serbokroatistici koja je bliže proizvoljnom nagađanju, nego naučnom dokazivanju. Iz ovakvog i sličnih shvaćanja stvoren je srbski ksenofobični anticivilizacijski književnojezički princip, zasnovan na animozitetu prema glasu h, kao i nezapamćena književnojezička hajka (pod bajrakom purizma) na orijentalizame (koje su, napadno, uvijek imenovali kao turcizme) u zajedničkom tzv. srbsko-hrvatskom književnojezičkom standardu, koji je nametnut i Bošnjacima. Ne može se odbaciti teza da arabski jezik nije uticao na bosanski, posebno na glasovni sistem, osobito glas h, jer arapski jezik ima izrazitu grupu grlenih glasova, od kojih samo tri zasebna glasa i foneme h, ali to nije razlog njegovog izrazitog prisustva u jeziku Bošnjaka, nego upravo potvrda.) Tako misli i tuzlanski profesor Ismet Smajlović: „Ja dozvoljavam da je preko islamizacije i turskoga jezika glas h učvršćen u sakralnim i religioznim izrazima, ali turskom utjecaju na čuvanje glasa h u ostalim riječima ne dajem presudnu ulogu.“) Do sada, koliko je poznato, naučno nije ozbiljno tretirano pitanje da li su Slaveni, koji su naselili Bosnu u 6. stoljeću (Bošnjani), odprilike kada se i u Arabiji javio islam, imali doticaja sa islamom i arabskim jezikom prije nego su ga zvanično i masovno prigrlili tokom 15. vijeka.

Spomenutom beogradskom profesoru (kao i bos(a)nistima) treba javno postaviti nekoliko pitanja, na koja nedvosmisleno treba i mora odgovoriti bos(a)nistika:


16) Peco, Asim: Govor istočne Hercegovine, str. 60/61.
17) Peco (2007), knj. V, str. 253.
18) I sam sam, nezavisno od Pece, iznio ovakvu tezu na jednom času Fonetike kod profesora Jovana Vukovića u prvoj godini studija 1969. godine. I profesor i studenti su bili iznenađeni nekonvencionalnošću moje teze I hrabrošću da se vjeri prida neki javni značaj u ateističkom društvu, kao i polemičkom smjelošću prema profesoru, s kojim sam o tome poveo dužu razpravu. Tu tezu je J.Vuković varirao u jednome svom radu.
19) Smailović, Ismet: O porijeklu specifičnih osobina u govoru Bosanske krajine, POSEBNA IZDANJA, Institut za jezik i književnost u Sarajevu, Odjeljenje za jezik, knj. 2. (1974), str. 107-109.

– Kako to da su Bošnjaci u Bosni čuvali, njegovali i razvijali u svom slavenskom jeziku taj glas/fonemu, koji su naslijedili iz praslavenskog, predhodnih hiljadu godina svoga samostalnog razvitka u Bosni do prihvaćanja islama, a drugi nisu, odnosno kako to da samo Bošnjaci od svih Slavena iz neposrednog okruženja imaju glas/fonemu  h u određenim slavenskim riječima, a drugi nemaju, npr. snaha, uho, buha, muha, duhan, kuhati, kihati; hud isl.;

– Kako to da su i drugi narodi primili islam, a u svom jeziku nisu razvili princip ‘haka’ i nemaju takvoga h u svom jeziku, npr. Albanci na Balkanu, pa djelimično i sami Turci;

– Kako to da Bošnjaci imaju glas h (hiperhak ili tzv. sekundarno ‘h’) i u usvojenim arapskim ili turskim riječima gdje ga nemaju ni Arapi ni Turci, što potvrđuje da su imali već stvorenu jezičku matricu i modele prema kojima su pozajmljene riječi iz drugih jezika, u kontaktima s njima, saobražavali prema načelima zadatog ustrojstva svoga jezičkog koda, npr. bos. sevdah), tur. sevda; bos. sahat, ar. sa'at ili bos. horda, tur. urdu, bos. halat, tur. alat, bos. hambar, tur. ambar) i sl., a u nekim slučajevima tursko-arabsko ‘f’ zamjenjuju sa ‘h’);

– Kako i zašto su Bošnjaci u samostalnom jezičkom razvoju stvorili brojne riječi sa h, po modelu leksikalizacije onomatopeja, odnosno čitav leksički fond po principu ‘haka’, a kojih nema u drugim balkanskoslavenskim jezicima, npr. holuja, hlipati, huka(ti), hudovica, promaha, prhut, i sl.;

– Kako to da su i Srbi primili iste orijentalizme iz turskog jezika, kao i Bošnjaci, ali kod Bošnjaka ima h, a kod njih nema: halka, halal, halat, hajvar, hajvan, mahana, mahrama, mehlem, mahmuran, hamajlija, hamal i sl.;

– Kako to da Bošnjaci imaju h i u riječima iz orijentalnih jezika, koje nisu vezane za vjerski život, a drugi nemaju, npr. halva, halka, halvat i sl.;

– Kako to da Bošnjaci imaju h u riječima iz drugih jezika, koji nisu, uslovno rečeno, muslimanski, a drugi, kao Srbi, nemaju, npr. lehemiti (sanskrt), historija (grč.), hora (lat.) i sl.;

Čekajući te odgovore treba ponoviti da je pitanje upotrebe glasa/foneme h u bosanskom jeziku veoma važno pitanje za bosanistiku. Ono ima


20) Bosanska riječ sevdah nastala je prema turskoj riječi sevda, što znači ljubav;.Osim bošnjačkog “zakona haka”, moguće je da je ovo “sekundarno” “h” nastalo prema dah, uzdah, jer sevdah označuje melanholičnu ljubav
ili je djelovala analogija u periodu tursko-bosanske interferencije po modelu turskih riječi tipa: perdah (‘zadovoljstvo’) ili, pak, zvukovna asocijacija prema bosanskim riječima tipa predah. Serbokroatistika je priznala
ovu bošnjačku inovaciju pa je od Rječnika JAZU sve do danas, u svim sh. riječnicima, normiran leksički oblik sevdah, ali ne i iz nje izvedene riječi. Samo Škaljić ima dubletne oblike: sevdalija/sevdahlija, sevdaluk/sevdahluk, ali, začudo, samo sevdalinka.
21) Zajednička sh. norma nije prihvatila ovu bošnjačku jezičku kreaciju i sve ove riječi normirane su bez ‘h’;uprkos činjenici da neka sela nose ime sa ovim protetskim ‘h’; npr. Hambar u travničkom kraju ili Hambarina u
banjalučkom kraju.
22) Takav je slučaj sa riječju juhka (tur. yufka -ar. ufqa – ‘tanka kožica’). Taj oblik redovno sam bilježio kod Bošnjaka u srednjebosanskim govorima, kao i u Sarajevu: -Onaj ko zna da razvija juhke, razvije juhku, kaže čuvena voditeljica narodne kuhinje za siromašne na Baščaršiji, tetka Zilha, povodom sjećanja na obsadu Sarajeva, TVSA, 08.07.2010. godine. Isti oblik (nana bi savij juhku) zabilježen je i od Šaćira Malohodžića, potomka izseljenih Bošnjaka u Turskoj, iz sela Fevzije kod Ankare, TVSA, 17.05.2013. godine.

sociolingvistički, strukturnojezički, komunikološki, standardnojezički i, napose, simbolički značaj, jer jednima blagoglasie ezika naivećma vređa, a drugima je pravi mehlem. A za svaku boljku ima mehlem, kaže stara bosanska izreka, dosta česta kod Bošnjaka. Toga načela držala se hrabra doktorica Fatima Dautbašić, tada mladi ljekar, koja je u nedostaku lijekova koristila domaće mehleme za zbrinjavanje ranjenika u obkoljenoj i blokiranoj enklavi Srebrenica i Žepa, koju je srbska vojska danonoćno granatirala iako je bila zaštićena zona UN. –Morala sam koristiti mehleme, kaže dr. Dautbašić u jednoj emisiji povodom Dana Srebrenice.) Nakon rata bosanski farmaceutski lider iz Sarajeva pustio je na tržišće svoj bosanski mehlem kao iladž za mnoge postratne boljke, ali nedugo zatim, što se moglo i očekivati, neka konkurentska firma iz okruženja počela je na istoj tv-stanici reklamirati svoj melem. Ništa čudno ni neobično. Regularno reklamno nadmetanje u tržišnoj utakmici i borbi za kupce. No, kupci su se počeli opredjeljivati već i na osnovu samog naziva lijeka. Za iste boljke jedni su tražili mehlem, a drugi melem, a dobijali su, možda, i jedni i drugi, neki surogat. Turska riječ melhem, prema grčkoj riječi malagma, sa značenjem ljekovita maza, posvojena je u bosanskom jeziku, odnosno pobošnjena ili, kako bi rekao Visoki predstavnik Valentin Inzko, pobosančena, u dva oblika: kod Bošnjaka kao mehlem, ) sa metatezom likvida h↔l, analožkim putem prema modelu uzpostavljenog glasovnog sklopa hl kao u riječima: oprhlo, rahlo, uvehlo, truhlo, ogluhlo i sl.,) a kod Srba i Hrvata kao melem, bez glasa h koji se nalazi i u bošnjačkoj i u turskoj varijanti. –Imaš li još onih hećim-Bećirovih mehlema? – pita jedan akter u predratnoj sarajevskoj TV-seriji “Tale”.)

Za jednog pravoslavnog popa iz Sarajeva “Božić dolazi kao me'lem na ranu.”) Kao što se na prvi pogled primjećuje, kod popa je nestalo ono ‘h’ iz mehlema. Mehlema nema ni na bosanskohrvatskom tv-kanalu OBN, čak ni u situacijama kada melem djeluje zaista neprirodno, više povređujuće, nego ljekovito. Zar ne  djeluje groteskno njihov postupak prilikom titlovanja popularne turske serije “Sulejman Veličanstveni” kada se zna da je mehlem došao preko turskog jezika u obliku melhem, kao u primjeru kako je titlovan:


23) BHT1, 11.07.2012. godine
24) U svim dosadašnjim riječnicima i pravopisima bosanskog jezika propisan je mehlem: Škaljić, Isaković, Institutski Rječnik, Fakultetski Rječnik, Jahić Rječnik, Halilović Pravopis, ali ga zajednički novosadski srbsko- hrvatski pravopis odbacuje i propiosuje melem, što slijede potonji srbski i hrvatski normativci, oslanjajući se na svoje narodne govore.
25) Postoje i nedopustive metateze glasova u orijentalizmima, kao što se u svakodnevnom govoru sekularnih Bošnjaka ili manje obrazovanog svijeta u arabsko-islamskoj tradiciji, mogu čuti i arapske riječi sa permutacijom
glasova ‘v’ i ‘h’, koje imaju neželjene efekte i koje kod obrazovanijih izazivaju pravi šok. Primjerice: arabskuriječ levha (u osnovnom značenju tabla, ploča) neki izgovaraju kao lehva, što znači strast, požuda. U bošnjačkoj tradiciji levhama se nazivaju kaligrafski izpisani harfovi, ajeti iz Qur'ana, dove ili hadisi na zidu ili slici. Riječ levha spominje se i u Qur'anu, u posljednjem ajetu sure Burudž: fi levhi-l- mahfuz (”… na ploči pomno čuvanoj).” Također, neki izgovaraju arapsku riječ tevhid (Jednoća Svevišnjeg Stvoritelja) kao tehvid, što znači pojevrejiti se, tj. konvertirati u jevrejstvo.
26) FTV, 14.02.2014. godine, oko 17,30 sati (Jedan akter iz naroda izgovara riječ mehlem, upadno naglašavajući ono h, što može značiti da je traženo od njega, kako bi se na taj način etiketirao kao Bošnjak ili, s druge strane da
je glumac nebošnjak pa se muči da ga izgovori.
27) Branislav Livopoljac, NTV Hayat, 07.01.2013. godine

Dopustite da jedno drugom budemo me lem na duši, obraća se nježno veliki vezir svjetskog Osmanskog carstva, Ibrahim-paša, svojoj supruzi, sultaniji Hatidži, u nastojanju da se zaliječe stare rane koje su jedno drugom nanijeli.) A jedan ugledni akademik iz Sarajeva je izričit: „Kad u riječi mehlem nestane glasa h, nestaju i njegova blagotvorna, ljekovita svojstva i zato nema iladža u melemu.“) Zato su gotovo blasfemično zazvučale riječi jednog drugog uglednog Bošnjaka, poznatog glumca i, kako se govorilo, agilnog ministra kulture u bosanskoj metropoli, Emira Hadžihafizbegovića, kada je u vrijeme SFF 2007. godine izjavio na državnoj televiziji da mu “nagrada dođe kao melem”.) Bez obzira na to je li se riječ melem omakla slavnom glumcu i “agilnom ministru” pod utiskom one napadne reklame melema, ostao je gorak okus u ustima Bošnjaka, jer Hadžihafizbegović je dvostruko javna ličnost, javna ličnost na kvadrat, i u njega su kao Bošnjaka uprte dvostruke oči svih pa i onih manje obrazovanih i manje “kulturnih” Bošnjaka. Šta su Bošnjaci dobili pojavom “Dnevnog avaza” u bosanskom medijskom prostoru, zorno svjedoči i njihov melem:  “Od ovakve pobjede nije bilo boljeg načina da se još jednom melemom namaže rana s proteklog Svjetskog prvenstva kada su Francuzi doživjeli debakl“, kaže jedan sportski novinar tog lista.) Tako se Bošnjacima, umjesto da im se mehlemom namažu postgenocidne rane, izpira mozak, kao što se izapira prhut iz glave.

Prhut razdragane Skenderove Ševe u razprhu perja je homonim sa riječju prhut, još jednom veoma ekspresivnom i frekventnom  bosanskom riječi, u značenju “luščice epitela koje se gule i opadaju, obično na glavi”, koja, također, nije našla mjesto u Institutskom Rječniku. Obrađivačica riječi pod slovom ‘p’ i ‘završna obrađivačica’, Naila Valjevac, nije unijela riječ prhut iz bosanskog/bošnjačkog narodnog izraza, ali jeste riječ perut iz srbskog vokabulara. Tu normu slijedi Dnevni avaz koji čak i u križaljki ima perut.) Zato se ne treba čuditi glumcu Emiru Hadžihafizbegoviću kada u liku Samira, foliranta i sitnog prevaranta, “mahera za sve”, kaže: Ima perut u kosi. Mora ići na transplantaciju dlaka.) Fakultetski Rječnik donosi obadva značenja riječi ‘prhut’: pȑhūt¹ (naglo polijetanje uz lepršanje (o pticama) i pȑhūt² (ljuščice dijelova površinske kože koja se guli, otpada (ob. na glavi), ali na značenje kod ove druge upućuje kod riječi perut, navodeći uz to kao sinonim riječ prhut).) Znači, priznaje postojanje riječi ‘prhut’, ali propisuje samo riječ ‘perut’ da nosi navedeno značenje. Riječ pȑhūt predstavlja pravu paradigmu leksikalizacije


28) Popularna turska serija “Sulejman Veličanstveni”, OBN, 10.12.2012. godine. Četiri dana kasnije gledamo I čitamo titl u istoj seriji: Donijet ću vam me lem.
29) Rahm. akademik, prof. dr. Faruk Konjhodžić, direktor KCU Sarajevo, u privatnom razgovoru u Mekki 1997.godine
30) …Nagrada dođe kao melem… (Emir Hadžihafizbegović, glumac i ministar kulture Sarajevskog kantona,BHRT dnevnik u 19 sati, 20.08.2007. godine u razgovoru s Majom Čengić o svojim filmskim nagradama)
31) Dnevni avaz, 19.11.2010. godine, str. 66. (autor: N.D.)
32) Avazova križaljka, 01.02.2013. godine
33) FTV, satirično-humoristička serija “Lud, zbunjen, normalan”, 03.12.2013. godine, 21 sahat
34) Fakultetski Rječnik (2010), str.

onomatopeja kod Bošnjaka po ‘zakonu haka’, u kojoj je glas h supstancijaliziran u semantičkom jezgru –prh-, koje čini leksički korijen i morfoložku osnovu brojnih riječi: prhati, prhut (sa sufiksom “ūt koji se može deminuirati na -ъk, npr. vrútak”,) prhnuti, prhutati, prhutanje, prhak (snijeg, hljeb), prhtina (trag u snijegu), prhulja (prhka zemlja,), oprhnuti (hljeb), lepršati (<le-prh-a-ti, bajrak, zastava, sin. vihoriti), razpršiti (raz-prh-i-ti). Treba spomeniti da o jezikotvornoj potenciji jezgra ‘prh‘ govore i dva glagola, izvedena iz tog korijena, koji imaju isti grafemski lik, ali različito značenje koje diferencira samo akcenat: pŕhnuti (o ptici – mahnuti krilima za poletanje) i pȑhnuti (o hljebu – postajati prhak, lahko mrvljiv). Postoje i bosanski toponimi izvedeni iz ovoga leksičkog korijena, kao što su Prhinje, selo kod Breze, ili Prhovo, selo kod Ključa. Serbokroatistika etimologizira riječ perut iz pero još od Vuka i Rječnika JAZU.) Za Barakovića je prh postverbal od prhati.) Anić propisuje samo prhut i upućuje da mu je perut sinonim.) Referentni ruski leksikograf I.I. Tolstoj ima riječ prhut, ali upućuje na njeno značenje kod riječi perut,) gdje kaže: пéрхоть (на голове).

Šta reći na samom kraju? Za leksikografe poput N.V. prije bi se moglo reći da vrše izpiranje mozga Bošnjacima od prhuti, nego što peru glavu od peruti, mada, kako kaže narodna poslovica, voda sve opere osim crna obraza. Milozvučnost bosanskog jezika i muzikalno uho su dunjalučke blagodati. Muzikalni Sarajlija, zdravog uha i iztančanog sluha, povratnik u rodni grad, frontmen i kompozitor slavne rock-grupe “Bijelo dugme”, Goran Bregović, lahko će čuti i kad “zvoni telefon u gluho doba“,) ali gluvo uvo neće. Teško je usaditi mehku riječ u tvrdo uho, kaže jedna bosanska poslovica, a druga upozorava:

Suho drvo je džaba zalivat. Ako je za muzikalno uho i komarac muzika, kako je smatrao jedan čuveni evropski mislilac 19. stoljeća, za uvo gluva sluva ni stihovana harmonija Horacijevih heksametara, ni čarobni zvuci razkošne harfe, ni prhut razprhnutog perja Skenderove ševe, ni himničnost ‘Ode radosti’, ni uzdah sevdahlije, ne može proizvesti duhovno uzhićenje rahatluka. No, stara je mudrost da za svaku boljku postoji mehlem prije paraklisa.

(2008)


35) Skok ER (1973), III, str. 551.

36) Rječnik JAZU (1880-1976), tom IX, str. 800.

37) Skok ER (1973), III, str. 39

38) Anić RHJ (2007), str.427.

39) Толстой СХРС (1982), str. 486.

40) FTV, emisija &quot;60 minuta&quot;, 20.02.2012. godine, 20 sahata

 (Iz knjige “Bosanski jezik između lingvocida i lingvosuicida”, objavljene krajem 2014. godine, istog autora)

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s