Prof. Safet Kadić – lingvista, pjesnik i novinar: KNJIŽEVNI SPOMENIK MAJKI

Posted: 6. August 2016. in Intervjui

safet-kadić-480x330

Poema „Hava majka Pridorka“ je zasnovana na stvarnom događaju i stvarnim ličnostima sa konkretnim ljudskim imenima, kako ste i Vi naveli. Radi se o Havi Tatarević iz sela Zecovi kod Pridora na obroncima Kozare i njezinih šest sinova: Senadu, Sejadu, Nihadu, Zilhadu, Zijadu i Nishadu te mužu Muharemu. Ali ova poema nije novinarska reportaža o stvarnoj Havi, nego književni lik, stvoren pjesničkom imaginacijom. Hava je simbol svih bošnjačkih majki, njihovog stradanja, patnje i bola za nedužno ubijenim sinovima tokom velikosrbske genocidne agresije na Bosnu i Bošnjake…..Prvo, radi simbolike njezina imena: Hava (Eva) kao pramajka ljudskog roda, zajedno sa Ademom (Adam) i svega drugog što ta simbolika sa sobom nosi: ubijanjem njenih sinova, zločinci su ubijali cijeli ljudski rod…..Poema „Hava majka Pridorka“ zapravo je postgenocidna replika Skenderu, posvećena ucviljenim i unesrećenim bošnjačkim majkama. Radi se o „ponavljanju“ historije, koja se nužno ispoljava kao tragedija. I to je jedan od razloga zašto je kao simbol stradanja bošnjačke majke uzeta baš Hava da bi se ukazalo na tragični kontinuitet na tom prostoru. Ova poema je, zapravo, jedna spontana ljudska pobuna protiv zla i nasilja…..Kada je već izabrana Hava kao simbolička bošnjačka majka, iz poštovanja prema njoj i Krajišnicima, koji su sačuvali izvorni bosanski ikavski jezik, odlučio sam da poema bude na ikavskom. To su pozdravili i recenzenti Jahić i Sidran. Bosanski ikavski jezik je jezik naših predaka. To je najstariji etnički jezik Bošnjaka i time sam htio podsititi da bi Bošnjaci morali vratiti svoj izvorni maternji jezik u svoja srca i u svoja pera. Ali i u svoj književni jezik i službenu upotrebu…..Nisam se nikada susreo sa majkom Havom, ali jesam sa njezinom nesrećom i bolom koji priživljavam sa njom kao da se događa mojoj majki. Za to ne treba nikakva inspiracija. Dovoljno je samo biti čovik i imati ljudsko srce…..Akademik prof. dr. Dževad Jahić nazvao je poemu „Hava majka Pridorka“ bošnjačkim književnim čudom. Kuriozitet je u tome što je on to izjavio na književnoj večeri, gddi je promoviran njegov roman „Ustraga“, 1. juna u Domu Armije u Sarajevu. Ova poema predstavlja pandan sličnim, ali antibošnjačkim dilima u susidnim književnostima, kao što je velikosrbski ep „Gorski vijenac“ P.P. Njegoša ili hrvatski ep „Smrt Smailage Čengića“ hrvatskog bana Ivana Mažuranića…..Na inicijativu publiciste mr. Fatmira Alispahića poemu je ekranizirala tuzlanska NeonTV na već postojeći tonski zapis na CD, koji je snimit u sarajevskoj Biblioteci za slijepa i slabovida lica za potribe svojih članova. Taj projekat ne bi bilo moguće realizirati brez finansijske podržke Instituta za iztraživanje genocida Kanada i njegovog agilnog direktora prof. Emira Ramića…..Ja sam tu poemu napisao i, metaforički rečeno, odbolovao. Ona nastavlja svoj samostalni život kroz vrijeme, kao svojevrstna opomena i sićanje na budućnost. Nadam se da će ona snažno uticati da naša povist budućnosti postane manje tragična. Sudeći po stanju svisti u našem družtvu i po nebrizi vlasti za obrazovanje i kulturu te sveobću kolonijalnu ideologiziranost, dobro će biti ako ne bude zabranjena ili čak spaljena…..Svaki narod, pa i Bošnjaci, imaju sudbinu kakvu zaslužuju. Bošnjani/Bošnjaci su stari balkanski narod, nekada među najbrojnijim i najrespektabilnijim evropskim narodima, svojevremeno subjekat historije. Ali ne živi se od stare slave…..Današnji bošnjački političari su prava paradigma toga stanja bošnjačke svijesti: bez državotvorne vizije i prakse, intelektualno inferiorni, skorojevićki egoistični i gramzivi, nitkovski nemoralni i podkupljivi, izdajnički neodgovorni, ogrezli u kriminalu i korupciji, bez pravih prijatelja i partnera, sa neprijateljskom agenturom u sobstvenim redovima i državnom aparatu. Često se sitim jedne mudre opazke prefinjenog slobodoumnog intelektualnog disidenta, Halida Čauševića, sina čuvenog reisa Muhameda Džemaludina ef. Čauševića, koju mi je rekao u jednom intervjuu ratne 1993. godine kao ratnom reporteru u obkoljenom Sarajevu: Bošnjaci su uvijek imali najbolje ratnike, a najgore političare…..Toponimi su jezički spomenici jednog naroda na njegovom etničkom prostoru. Toponimocid je ubijanje toponima, odnosno nezakonita, nasilna promjena naziva naseljenih mista i drugih geografskih pojmova. To je nastavak genocida drugim sredstvima. Genocidom se zatiru ljudi u krvi, toponomocidom brišu njihovi tragovi postojanja na licu rodne grude. Zato svaka okupatorska vlast prvo što uradi jeste da izbriše nazive mista i drugih geografskih pojmova i nadije svoje da bi taj prostor posvojčila, označila svojim…..

Povod za ovaj razgovor je svakako predstojeća promocija Vaše knjige HAVA MAJKA PRIDORKA, ovdje u Bostonu. Poema je neposredno inspirirana stvarnom tragedijom Have Tatarević, kojoj su četnici 23. jula 1992. g. ubili šestericu sinova i muža. Ali, kome je, zapravo, posvećena poema koja čini sadržaj spomenute knjige?

poema-hava-majka-pridorka_l

KADIĆ: Poema „Hava majka Pridorka“ je zasnovana na stvarnom događaju i stvarnim ličnostima sa konkretnim ljudskim imenima, kako ste i Vi naveli. Radi se o Havi Tatarević iz sela Zecovi kod Pridora na obroncima Kozare i njezinih šest sinova: Senadu, Sejadu, Nihadu, Zilhadu, Zijadu i Nishadu te mužu Muharemu.

hava

Ali ova poema nije novinarska reportaža o stvarnoj Havi, nego književni lik, stvoren pjesničkom imaginacijom. Hava je simbol svih bošnjačkih majki, njihovog stradanja, patnje i bola za nedužno ubijenim sinovima tokom velikosrbske genocidne agresije na Bosnu i Bošnjake. Svaka od hiljade ucviljenih majki, kojima su zločinci napravdiboga ubili ne jednog, nego dva, tri, četiri, pet, šest pa i sedam sinova, mogla je biti u naslovu ove poeme: Azema, Nazija, Nezira, Zakira, Fata, Nura…. Treba imati na umu da su majke najveći stradalnici svakoga rata, a ovoga stostruko, jer se radi o izdaji i nezamislivoj svireposti dojučerašnjih komšija: zločin ubijanja njihovih sinova često se dešavao prid njihovim očima. Nakon čitanja nedovršene poeme prije godinu dana, akademik Abdulah Sidran se u naslovu jedne svoje kolumne zapitao može li tolika bol stati u pjesmu, a u recenziji pripremljene poeme za štampanje, godinu kasnije, naglasio: „I da je ova lirsko-epska pjesma Safeta Kadića milion puta potresnija, nego što jest, i da je hiljadu bosanskih pjesnika razlilo ovoliku patnju i bol u svoje najbolje pjesme, kao što nije, ne bi bilo dovoljno da izrazi ni stoti dram sklupčanog bola, jada i čemera naših hudih majki, kojima su krvoloci na pravdi Boga pomorili tolike sinove. Puklo bi i kameno srce! Tako ni spregnuto srce racionalnog lingviste Safeta Kadića nije moglo pred toliko silnim naletom zla zaustaviti svoju ljudsku emociju da ne eruptira, poput vulkana, iz grotla gdje ga nikad bilo nije, u ovu neponovljivu i potresnu patriotsku pjesmu.“ Zašto baš Hava pored tolikih drugih majki? Postoje brojni razlozi, a ovdi ću navesti najeksplicitnije. Prvo, radi simbolike njezina imena: Hava (Eva) kao pramajka ljudskog roda, zajedno sa Ademom (Adam) i svega drugog što ta simbolika sa sobom nosi: ubijanjem njenih sinova, zločinci su ubijali cijeli ljudski rod. Drugo, Pridor je paradigma velikosrbskog genocida nad Bošnjacima, gdi se jasno očitava genocidna namira. Odmah na početku agresije 1992. godine, naoružani Srbi su pučem priuzeli vlast i zatim masovno hapsili nenaoružane Bošnjake, civile, dojučerašnje komšije, kojima se potom gubi svaki trag. Tek mnogo godina nakon dejtonskog mira saznalo se za njihovu tragičnu sudbinu. Treće, Hava je najdulje nosil bol nestalih sinova, jer ona našla kosti svojih ubijenih sinova nakon 20 godina paklene patnje i beznadnog traganja i zločinačkog sakrivanja, i to u najvećoj dosad odkrivenoj masovnoj grobnici, poznatoj kao Tomašica, u okolici Pridora.

Nekako na samo spominjanje majke, i to iz prijedorskog kraja, proizvodi asocijaciju na poemu Skendera Kulenovića “Stojanka majka Knežpoljka” iz 1942. Nije li Vaša HAVA svojevrsna replika na Skenderovu STOJANKU? Može li se tu povući i neka paralela te uspoređivati konteksti u kojima su nastale obadvije poeme?

KADIĆ: Zaista je “Stojanka majka Knežpoljka” velika poema velikog pisnika. Nastala je nakon nacističko-ustaške ofanzive na ustaničku Kozaru i Kozarski partizanski odred u lito 1942. godine i zločine počinjene nad srbskim civilnim zbigovima po Kozari. Stojanka je samo simbolično književno ime za neznanu srbsku majku. Kako opisuje Mladen Oljača u svome romanu „Kozara“, Skender je svoju poemu prvi put pročitao prid strojem preživilih partizana sprolića 1943. godine i imala je strahovit učinak. Ubrzo se pronila među partizanskim jedinicama od Đevđelije do Triglava.  Srbska književna kritika i književna historija smatraju je „najvećom srpskom poemom“.

Poema „Hava majka Pridorka“ zapravo je postgenocidna replika Skenderu, posvećena ucviljenim i unesrećenim bošnjačkim majkama. Radi se o „ponavljanju“ historije, koja se nužno ispoljava kao tragedija. I to je jedan od razloga zašto je kao simbol stradanja bošnjačke majke uzeta baš Hava da bi se ukazalo na tragični kontinuitet na tom prostoru. Ova poema je, zapravo, jedna spontana ljudska pobuna protiv zla i nasilja. Ja sam kao novinar i ratni reporter u obsjednutom gradu Sarajevu još 1992. posredstvom radio-amatera saznavao dosta o strahvičnim događajima u Krajini, hapšenjima i nestajanjem ljudi kojima se gubio svaki trag. Naslućivao sam najgore. I to me je progonilo 20 godina nakon Daytona, kada je odkrivena masovna grobnica Tomašica. Tu tragediju majka Hava u završnom, desetom, pjevanju instinktom majkinog srca izliva u bolni vapaj i krik, jer „majkino srce je najviša prirodna tačka ovoga svijeta“, kako reče recenzent, akademik prof. dr. Dževad Jahić. Ona nema snage ni da proklinje kao Stojanka, a u tome je sprečava i muslimanska tradicija Bošnjaka. Najviše što može ta „pitoma pod strehom kumrija“, kako reče Skender, je da jekne:

Ja Hava majka Pridorka

U amanet stavljam dunjalučki

Stojanki majki Knežpoljki

Da kletvu svoju sa mnom ponavlja

Sveti nas seko Kozaro

Kad čuješ jednu huku veliku

Kako zločincima džehennem hajcaju…

HAVA je napisana na pomalo zaboravljenoj ikavici. Zašto? Da li ste je koristili samo u ovoj poemi ili je češće koristitite u svom poetskom izražaju?

Kadic S.KADIĆ: Kada je već izabrana Hava kao simbolička bošnjačka majka, iz poštovanja prema njoj i Krajišnicima, koji su sačuvali izvorni bosanski ikavski jezik, odlučio sam da poema bude na ikavskom. To su pozdravili i recenzenti Jahić i Sidran. Bosanski ikavski jezik je jezik naših predaka. To je najstariji etnički jezik Bošnjaka i time sam htio podsititi da bi Bošnjaci morali vratiti svoj izvorni maternji jezik u svoja srca i u svoja pera. Ali i u svoj književni jezik i službenu upotrebu. Time sam hotio naglasiti da bi se Bošnjaci morali vratiti svojim korinima ako se žele uzpraviti nakon pritrpljenog genocida i obstati na svojim etničkim prostorima. Ijekavski izgovor je migracijskog porijekla i unesen je sa strane u Bosnu tokom poslidnjih vikova. O tome svidoči bošnjački pisnik i leksikograf rodom iz Tuzle,  Muhamed Hevai Uskufi, koji je napisao prvi ričnik bosanskog jezika 1631. godine pod naslovom Bosansko-turski ričnik u stihu. Sa grupom bošnjačkih intelektualaca pokrenut ću inicijativu da se u službenoj upotrebi koristi bosanski ikavski jezik uporedo sa  ijekavskim, pa ko kako voli, nek izvoli. Ikavski jezik je mnogo pogodniji za elektronsku komunikaciju i racionalniji za automatsko prevođenje.

Da li ste se ikad sreli sa Havom Tatarević i je li taj eventualni susret sa sinonimom bošnjačke majke – tragičarke bio dodatna inspiracija za poemu?

KADIĆ: Nisam se nikada susreo sa majkom Havom, ali jesam sa njezinom nesrećom i bolom koji priživljavam sa njom kao da se događa mojoj majki. Za to ne treba nikakva inspiracija. Dovoljno je samo biti čovik i imati ljudsko srce. Ipak, moram reći da sam inspirativnu  podlogu za stvaranje književnog lika Have majke Pridorke našao, zapravo, u jednoj drugoj Skenderovoj poemi: „Na pravi put sam ti majko izišo“, u kojoj veliki pisnik maestralno portretira svoju majku Hanifu, zapravo jedan univerzalni lik bošnjačke majke. Razumi se da je u ovaj lik ugrađen i lik moje majke Aze, ali i svih bošnjačkih majki čija sam užasnuta lica od bola susretao tokom agresije i gledao na televiziji nakon srbskog zauzimanja zaštićene zone UN Srebrenice i Žepe.

Koliko je do sada bilo promocija u BiH, a koliko u SAD te kakve su bile reakcije publike i književne kritike?

KADIĆ: Prema ocinama književne kritike, radi se o vrhunskom književnom dilu kakvo do sada nije postojalo u bošnjačkoj književnosti. Ova poema se po književno-stilskom postupku naslanja na bošnjačku usmenu lirsko-epsku poeziju i čuvenu baladu „Hasanaginica“. Akademik prof. dr. Dževad Jahić nazvao je poemu „Hava majka Pridorka“ bošnjačkim književnim čudom. Kuriozitet je u tome što je on to izjavio na književnoj večeri, gddi je promoviran njegov roman „Ustraga“, 1. juna u Domu Armije u Sarajevu. Ova poema predstavlja pandan sličnim, ali antibošnjačkim dilima u susidnim književnostima, kao što je velikosrbski ep „Gorski vijenac“ P.P. Njegoša ili hrvatski ep „Smrt Smailage Čengića“ hrvatskog bana Ivana Mažuranića.

U Bosni je poema do sada promovirana u visočkoj medresi „Osman ef. Redžović“, u Gradskoj biblioteci u Mostaru i oglednoj školi Zalik, Narodnoj biblioteci u Kaknju i Gazi Husrevbegovoj biblioteci u Sarajevu i naišla je na izuzetan prijem kod publike kao i kod književne kritike. Posebno je upečatljiva ostala prva promocija u Medresi u Čajan-Gradu kod Visokog. Bio je to visoko profiliran poetsko-scenski recital sa odgovarajućom scenografijom i kostimografijom u izvedbi učenika ove medrese. Prva promocija i neponovljivo snažna izvedba, puna emotivnog naboja: cili pripuni amfiteatar je plakao. Plakao sam i ja. Prije mog dolazka u USA krajem juna, postojale su inicijative iz Sandžaka, Zenice, Tuzle za održavanje promocija, ali sam to prolongirao do povratka u Bosnu. Za jesen je predviđeno gostovanje u Kanadi, koje je inicirao direktor Instituta za iztraživanje genocida u Kanadi, prof. Emir Ramić. Postoji ponuda iz BH Kluba iz Chicaga da se ova poema predstavi tamošnjim Bošnjacima za Dan bilih traka, 31. maja iduće godine. Prva promocija u USA održana je polovicom jula u prostorijama ABNH u Manchesteru, New Hampshire, u izvanrednoj organizaciji te ugledne i ogledne bošnjačke zajednice u ciloj Americi. Druga je ove subote u administrativnom, kulturnom i univerziteskom sridišću Massachusettsa, Bostonu, a u toku su dogovori sa BAICC iz Hartforda u Connecticutu na čelu sa Mirzet ef. Mehmedovićem o utvrđivanju termina. Postoje inicijative iz New Yorka, ali ne znam da li će biti vremena, jer se vraćam u Bosnu krajem augusta.

Da li je poema ekranizirana?

KADIĆ: Na inicijativu publiciste mr. Fatmira Alispahića poemu je ekranizirala tuzlanska NeonTV na već postojeći tonski zapis na CD, koji je snimit u sarajevskoj Biblioteci za slijepa i slabovida lica za potribe svojih članova. Taj projekat ne bi bilo moguće realizirati brez finansijske podržke Instituta za iztraživanje genocida Kanada i njegovog agilnog direktora prof. Emira Ramića.

Skenderova STOJANKA je onomad bila neizostavni dio lektire u osnovnim i srednjim školama. Da li je realno očekivati da i Vaša HAVA postane dio nastavnih planova i programa, ako ne u cijeloj BiH, a ono barem u F BiH? Barem toliko dugujemo svojoj djeci i budućim pokoljenjima, zar ne?

KADIĆ: To ne zavisi od mene, nego od aktuelne vlasti. Ja sam tu poemu napisao i, metaforički rečeno, odbolovao. Ona nastavlja svoj samostalni život kroz vrijeme, kao svojevrstna opomena i sićanje na budućnost. Nadam se da će ona snažno uticati da naša povist budućnosti postane manje tragična. Sudeći po stanju svisti u našem družtvu i po nebrizi vlasti za obrazovanje i kulturu te sveobću kolonijalnu ideologiziranost, dobro će biti ako ne bude zabranjena ili čak spaljena.

Bošnjaci su pretrpili genocid 1992-1995 kojeg njegovi počinitelji i dalje negiraju, ali eno im…No, šta je to do nas samih kako nam se isti nikad više ne bi ponovio, odnosno kako preventivno djelovati? Da li je baš sve do politike i političara koji se predstavljaju da štite interese Bošnjaka – ubjedljivo najvećih žrtava posljednjih agresija na R BiH?

Kadic S - 1KADIĆ: Genocid je najstrašnija kob koja može zadesiti jedan narod i zato se javlja kao sudbinska tačka koja dili sveukupnu povist Bošnjaka na ono što je bilo prija i na ono posli genocida. Kao izraz iracionalnog, zaumnog i antiljudskog čina, genocid je strašna mora i za počinioce i za žrtve. Genocid koji su na kraju 20. stoljeća nad Bošnjacima, kao matičnom narodu u njihovoj rodnoj zemlji Bosni, počinili Srbi, koji su se poslidnjih vikova naselili u Bosnu i živili izmišano na brdovitom i zabačenom Balkanu, na periferiji Evrope, historije i savremenih svitskih zbivanja, tako je neočekivan i nepojmljivo barbarski, divljački, anticivilizacijski čin da je šokirao i paralizirao Bošnjake i konsternirao miroljubivi svijet, nanovo otvarajući neka zapretana historijska pitanja. Svaki narod, pa i Bošnjaci, imaju sudbinu kakvu zaslužuju. Bošnjani/Bošnjaci su stari balkanski narod, nekada među najbrojnijim i najrespektabilnijim evropskim narodima, svojevremeno subjekat historije. Ali ne živi se od stare slave. Suviše dugo traje njihovo osipanje i razsap, njihova agonija, koja je skončala u genocidu. Bošnjaci su silom, ratom, genocidom, stjerani na prvobitni etnički prostor povijesnih bosanskih zemalja. Bioložki desetkovani, vojno poraženi, politički potlačeni i marginalizirani, Bošnjaci su na samom rubu obstanka. Nema dalje! Sada je na Bošnjacima: uzpraviti se ili nestati sa historijske pozornice. Gordo uzpravljanje, pisnički rečeno, bit će veoma težko i dugotrajno, jer su viševikovni neprijatelji Bošnjaka planski i sistematski razarali bošnjački identitet dugo vremena kidajući sve niti koji ga povezuju. Ponekad mi se čini da su Bošnjaci već zaboravili sami sebe. Današnji bošnjački političari su prava paradigma toga stanja bošnjačke svijesti: bez državotvorne vizije i prakse, intelektualno inferiorni, skorojevićki egoistični i gramzivi, nitkovski nemoralni i podkupljivi, izdajnički neodgovorni, ogrezli u kriminalu i korupciji, bez pravih prijatelja i partnera, sa neprijateljskom agenturom u sobstvenim redovima i državnom aparatu. Često se sitim jedne mudre opazke prefinjenog slobodoumnog intelektualnog disidenta, Halida Čauševića, sina čuvenog reisa Muhameda Džemaludina ef. Čauševića, koju mi je rekao u jednom intervjuu ratne 1993. godine kao ratnom reporteru u obkoljenom Sarajevu: Bošnjaci su uvijek imali najbolje ratnike, a najgore političare.

Prije nepune dvije godine izašla je Vaša knjiga eseja “Bosanski jezik između lingvocida i lingvosuicida”. Zaintigriralo me ovo drugo – lingvosuicid. Ko to diže ruku na vlastiti jezik u našoj zemlji?

KADIĆ: Položaj, mjesto i uloga bosanskog jezika u bosanskom družtvu i državi je izpod nivoa jezika nacionalne manjine u demokratskim državama. Zašto je to tako? Već ranije sam kazao da su neprijatelji Bošnjaka u poslidnjih dvista godina uzpili razoriti bošnjački identitet pa to neki rade iz neznanja. Želim virovat da je falsifikovanje imena Velikog bosanskog sudije Gradiše u Građeša u nazivu zeničke ulice samo neznanje. Ali znatan broj je onih gorih, koji to rade iz karijerizma i ličnog interesa pod snažnim uticajem svojih patrona iz centara izvan BiH u kojima su se školovali. Ali već nastupa nova mlada garda bosanskih lingvista.

Jezik je imanentno svojstvo Čovjeka kao bića, Božijeg stvorenja, sadržano u njegovom genomu, različito kodiran kod svakog naroda. Kao izvorni slavenski organski idiom zemlje i naroda Bosne u njenim povistnim granicama, bosanski jezik je rodno miesto i emanacija bosanskog duha i prva domovina Bošnjaka. Kao takav, bosanski jezik je na udaru i sa istoka i sa zapada već hiljadu godina, baš kao i autohtoni balkanski narod Bošnjaka koji njime govori u svojoj povistnoj zemlji Bosni. Knjiga koju spominjete obuhvaća tridesetak iztraživačko-analitičkih sociolingvističkih eseja i ogleda te drugih kritičko-polemičkih tekstova o bosanskom jeziku u savremenom bosanskom kulturnom, društvenom i političkom kontekstu, pisanih bez dlake na jeziku i sitnih konformističkih kalkulacija, često veoma oštro, a nerijetko i sarkastično. Tu se bosanski jezik posmatra iz rakursa bošnjačkog etno-nacionalnog identiteta nakon srbskog genocida nad Bošnjacima, odnosno sa pozicija bosnistike. U tim tekstovima se otvaraju neka fundamentalna pitanja bos(a)nistike, koja do sada niko na ovaj način nije otvarao: ili nije smio ili nije znao. Zato se u njima razvija nova, bos(a)nistička, lingvistička koncepcija i kao crvena nit provlači temeljna teza o bošnjačkom postgenocidnom uzpostavljanju lingvosuicidne standardnojezičke norme bosanskog jezika u svjetlu nesaglasnosti organskog i standardnog idioma. Ta knjiga je sastavnica BOSANSKE POSTGENOCIDNE TRILOGIJE, koja obuhvaća i knjige „Antibosanska jezička zavjera“ i „Bošnjaci i bosanski jezik“. Te knjige su pripremljene za štampu, ali nema sredstava da bi se izdale.

Na samom kraju, u pripremi ovog razgovora spomenuli ste da radite ozbiljno istraživanje o bosanskim toponimima i toponimocidu. O čemu se, zapravo radi, odnosno otkud interes i za tako nešto? Ili je i to samo segment ukupne priče, iliti Vašeg općeg interesiranja za bh. ‘-cide’ u nekom širem aspektu?

Kadic S - 2KADIĆ: Toponimi su jezički spomenici jednog naroda na njegovom etničkom prostoru. Toponimocid je ubijanje toponima, odnosno nezakonita, nasilna promjena naziva naseljenih mista i drugih geografskih pojmova. To je nastavak genocida drugim sredstvima. Genocidom se zatiru ljudi u krvi, toponomocidom brišu njihovi tragovi postojanja na licu rodne grude. Zato svaka okupatorska vlast prvo što uradi jeste da izbriše nazive mista i drugih geografskih pojmova i nadije svoje da bi taj prostor posvojčila, označila svojim. Ništa bolje ne legitimira neku vlast kao okupatorsku kao što je promina naziva naseljenih mista i drugih lokaliteta na zaposidnutom prostoru. Toponimocidom, koji provode genocidne vlasti na okupiranom prostoru ‘entiteta masovnih grobnica’ kako se eufemistički naziva dejtonski entitet „rs“, čisto historijsko-geografsko lice zemlje Bosne nagrđeno je kao nikad do sada. Dovoljno je samo uzeti Banjaluku kao paradigmu toponimocida. Nijedan predratni bosanski narodni naziv lokaliteta: ulica, trgova, naselja, područja i sl. nije ostao a da nije prominjen ili je na njihovo misto dodat atribut ‘srpski’. Odjednom su se u bošnjački šeher Banjaluku naselili likovi iz srbijanske mitologije ili savremene genocidne bratije. Tako je, primjerice, Mejdan nazvan Obilićevo, Šehitluci – Banj brdo, a Gornji Šeher sa drevnim rimskim banjama nazvan je Srpske Toplice. Oni koji su rođeni od 1990. naovamo ili neki turista koji slučajno zaluta u taj dio Bosne i ne zna za te starije nazive misleći da je došao u  Šumadiju. To je bosanska toponimocidna stvarnost.

Hvala velika za ovaj razgovor.

KADIĆ: Hvala Vama što se zanimate za ova značajna pitanja za obstanak Bošnjaka.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (817)

vrbas-miso

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s