Slijedom pokušaja likvidacije novinara Ibrahima Halilovića u Mrkonjić Gradu/Varcar Vakufu: SVI MI, KOJIMA JE DO BOSNE, ISTINE I PRAVDE SMO – IBRAHIM HALILOVIĆ !

Posted: 1. August 2016. in Intervjui

Ma koliko bio nekakav čovjek od pera, priznajem da mi nije lahko sa ovih nekoliko redova i približno dočarati osjećaje koji su u meni nakon vijesti da je u njegovom rodnom Varcar Vakufu/Mrkonjić Gradu, brutalno fizički napadnut moj prijatelj i kolega, naš nepokolebljivi borac za Istinu, Pravdu i Republiku Bosnu i Hercegovinu – Ibrahim Halilović. Vijest me je zatekla “u trku”, na putu prema Zagrebu, a doživio sam je sa zaprepašćenjem i nevjericom, zapravo kao da se meni lično to desilo. U nekom prenesenom smislu tako treba i tumačiti, jer napad na Ibrahima, kojemu je taj bijedni četnički kabadahija pokušao davljenjem oduzeti život, jeste istovremeno napad i na mene…, Marjana…, Fatmira…, Dženanu…, Antu…, Nihada…, Selmu…, Kadru…, odnosno na svih preko 65,000 sljedbenika Zahtjeva za povratak u život Ustava RBiH, odnosno na sve one građane BiH koji ljube Istinu, Pravdu i Bosnu. Napad na Ibrahima je jedna od cijena koja se plaća u ovakvim vremenima, na teritoriju genocidne RS i za izrečenu riječ, stav…Ne, tamo sloboda bilo čega, posebno javne riječi, ne stanuje. Tamo stanuju najcrnji fašizam i aparthejd. Pred licem “slobodarske” i “antifašističke” Evrope i pred licem tzv. službenog Sarajeva. To su samo obične farse. Da je kojim slučajem negdje u Federaciji BiH napadnut novinar srpske nacionalnosti, ne samo da bi se digli Vučić, Dačić, Vulin i ostala post i promiloševićka kalakotra, nego bi se digao i Bakir i slični njemu u Sarajevu u odbranu slobode javne riječi. Ovoga puta svi takvi šute kao zaliveni na napad na dugogodišnjeg novinara TV SA i sada slobodnog novinara. Ibrahim jeste slobodan jer se sam, skupa sa svojim istomišljenicima, izborio i bori za tu slobodu, ali i plaća visoku cijenu toga. Cijene ne bi bilo, ili bi bila zanemarljiva, da djeluje u nekoj slobodnoj demokratskoj sredini. Svi znamo u kakvoj sredini, odnosno mraku, djeluje i obitava naš Ibrahim.

Zato, dajući mu punu podršku na njegovom dugogodišnjem javnom angažmanu, suosjećam u potpunosti s njim i njegovom životnom dramom kroz koju trenutno prolazi, te pozivam sve slobodoljubive građane BiH, javne djelatnike bilo koje provenijencije, baštinike Istine i Pravde, sve patriote R BiH, da svi do jednoga, bez obzira na eventualne ideološke i svjetonazorske razlike, stanemo iza našeg Ibrahima jer napad na njega jeste napad i na sve nas. BUDIMO SVI – IBRAHIM HALILOVIĆ!

Bedrudin GUŠIĆ

komentara
  1. Milan kaže:

    Začudo da tako gnjusan čin kojeg trebaju osuditi svi slobodoljubivi gradjani nije naišao na širu osudu BiH javnosti.Ma koliko se u mnogočemu ne slagao sa stavovima gosp.Halilovića suosjećam snjim i želim da i dalje bez straha iznosi svoje stavove i analize BiH društva.Osudjujem nasilje nad njim i pokušaj fizičke eliminacije uz dodatak da se time nedavna prošlost neće ni opravdati ni uljepšati.

  2. imamo li još tu “javnost” koju smo nekada davno imali, imamo li gradjansku svijest koju smo davno imali, umijemo li mi još, kao nekada , braniti čovjeka, osudjivati zločine, na koje smo se, na nesreću, navikli? Halilović je brutalno napadnut, a on je naš, da, Milane, On je moj i tvoj, on zaslužuje da ga branimo a svaki zločin osudjujemo. Spavaju oni, koji ne trebaju spavati, urlaju oni koji se hrane tudjim strahom, zaćutali oni koji bi trebali da govore. Hoće li komentari jednog Milana i jedne Gordane moći probuditi koga u ovoj Bosni, “prkosnoj od sna”? Moja poruka je: probudite se , vrijeme je da sačuvamo ono što je Bog stvorio, što čovjek-zvjer ne smije da uništava. Haliloviću, brate, želim ti brz oporavak .

  3. Slučaj je tako htio da sam se posljednjih sedmica bavio knjigom “Glavu dole! Ruke na leđa!” moga sugrađanina, velikog mučenika, Sabahudina Šehovića koji je filgranskom preciznošću, smijem reći ko ni jedan od logoraša do sada, opsaio krugove pakla kroz koje je prošao. Džehenem su mu priredile najbliže komšije, prijatelji, čak i kum. Svi oni, koji su skirvili i orgnanizirali i počoili teror, pljačke, progon nedužnih komšija, svi oni koji su učestvovali u ubojstvu građanina Josipa Svetinovića Baje – “nebeskog pjevača” kako ga nazva Ivan Lovrenović – svi su na slobodi, kao i oni koji su strijeljali 28 naših sugrađana – muslimana i katolika u Obocima. Zarekao am se sebi i svom mrtvom bratu logorašu, da ću ih progoniti dok lazim zemljom, dok ih pravda ne stigne. To mogu jedino perom, jer pravda je nedostižna. U Mrkonjiću su oni slavljeni kao heroji – od “Škorinog,” do dr. Luke Čulića. Nagovještaj knjige u kojoj će biti poimenice prozvani zločinitelji i poredani njihovi zločini mora da su izavali nemir u njihovim redovima. Dvadeset i pet godina takvi rastresaju svoje gaće nada mnom, mojom obitelji, mojom imovinom, a da ni jednom me pravna država nije zaštitila. Čak i kada prijavim, kada se usudim prijaviti napad na me, prietnju ubojstvom, štetu an imovini, policija i sud tretiraju i kažnjavaju mene kao da sam ja nekoga napao. Ovaj zadnji napad – pokušaj ubojstva, dovodim u taj kontekst. Taj napasnik Goran Marić me je svojim autom prislio da se pomaknem na krajnju ivicu trotoara da bi on parkirao svoje auto i otišao u birtiju ili kockarnicu.On je brat Zorana Marića kojeg Šehović po zlu spominje u svojoj knjizi. Nisam ga ni pogledao, samo sam malo glasnije rekao dok je izlazio iz auta da je trotoar za pješake. Tražio je da to ponovim, i to vrlo ljutito, povišenim i prijetećimtono. Ponovio sam. Tada mi se taj unio u lice, u oči, ponovio više puta da sam šivinista (sic!) nacionalista (sic!), da ja zavađam narode, da sam ih zavadio i da je krv pala zbog mene (sic!). Psovao mi je moju mrtvu majku, prijetio da će me razbiti od zemlju, ubiti, u jednom momentu me uhvatio za vrat i počeo daviti,ali ga je neko spriječio. Potom je to ponovo uradio vrlo agresvno, stisnuo me objema rukama za vrat i počeo sam gubiti zrak i krkljati. Opet je neko pritrčao i otrgno ga od mene. I dalje je psovao i prijetio da će me ubiti. Izvadio sam liječničko uvjerenje u Jajcu. Prijavio sam slučaj policiji. Prošlo je 50 sati od tog pokušaja ubojstva, a policija nije pozvala na razgovor Gorana Marića, umjesto da ga je odmah uhapsila. On je je napad izvšio na NACIONALNOJ I ŠOVINSTIČKOJ OSNOVI jer moja primjedba da je trotoar za pješake je bezazlena i nije sadržavala nikakvav rpjekor, samo kosntataciju. On je meni priprijetio DA ĆE ON MENE PRIJAVITI POLICIJI JER SAM GA VRIJEĐAO NA NACIONALNOJ OSNOVI. Naravno, to je notorna laž, ako je ko vrijeđao, i to baš na toj osnovi, onda je to on. Ali, ne postoji osoba koja će potvrditi šta se zaista dogodilo, i oni su u stanju meni glavu odvrnuti. Jer jednostvano svi su na strani toga kabadahije, i to je tragično i to je opasno. U stanju sam se obraniti , čak i od jačeg od mene, Ali tek tada bi počeli moji pravi veliki problemi. Jer, ovdje policija i sud tretiraju jednako i napadača i napadnutog. To sam doživio na svojoj koži. Zamislite paradoksa, došao mi prijatelj iz Sarajeva, odemo u nedjleju na planinu Lisinu i dok smo brali ljekovito bolje, neko nas je prijavio da SNIMAMO planinu. Već ujutro je policija kucala na moja vrata i pozvala me da dam izjavu kao da sam snimao NASA centar, a ne običnu planinu bosansku koju sam slikao mali milijun puta. Policiju je zaboljelo slikanje planine, odmah je regirala, po prijavi pijanog vozača, u roku od petnesatak sahata, ali ne haje za mojim bolnim vratom i gaženjem mojih osnovnih prava – da slobodno hodim – trotoarom, niti je briga što me neko pokušao ubiti. Da, u prošlu subotu sam doživio logor Manjaču na ulici u svom rodnom gradu, onaj strašni teror iz 1992. koji su nam priredile naše prve komšije. Kroz grad bih morao ići pognute glave, s rukama na leđima, i bez iakakvog prava glasa čak i kada me neko napadne i pokuša ubiti. Poručujem svima, nema toga osim Boga Dragoga koga se bojim. I nema toga pred kim ću sagnuti glavu i biti rob. U to me podržavaju i Gordana i Milan, i Bedro i Fatmir i Dženana, Marjan, i mnogi drugi koji su stali u moju obranu nezaštićenog čovjeka, građanina, nikom kriva i dužna, isto onako kako sam čitav svoj život ja to javno radio i radim i danas. Po mome kriteriju spostoje samo dvije vrste ljudi – dobri i zli. Dok god postoje Milan, Gordana, Bedrudin, Marjan, Dženana, Fatmir – imamo šanse. Zato ljudski vam hvala kao i svim dobrim ljudima koji su u okupiranom Mrkonjiću 1992. spašavali moju obitelj i dokazali da su ljudi, dok su neljudi ispali oni od kojih samo s enajmanje nadali, a najviše očekivali. Ili si čovjek, ili ništa! Hvala!

  4. Zdravko margic niodkud kaže:

    NEMA TAMO NIKAKVOG ZIVOTA.JA LICNO NESMIJEM ICI TAKO JEDINO SA NAORUZANJEM I PAR JARANA SPREMNI ZA BORBU I PUSKU NA GOTOVSI.DRUGAVIJE NE.SORRY.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s