Doc. dr. sc. Hajrudin Hromadžić, profesor na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci: PRAVE POLITIČKE LJEVICE U HRVATSKOJ, NAŽALOST, TRENUTNO NEMA

Posted: 24. Juni 2016. in Intervjui

hromadzicTu svjedočimo već jednoj mini povijesti sukoba između navijača, predvođenih spomenutom „Torcidom“ i vodstva HNS-a kojim još uvijek vlada ‘kralj’ hrvatskog nogometa Zdravko Mamić. Svi su izgledi da se stvari po ovom pitanju neće moći promijeniti nabolje dok su na čelu HNS-a Mamić i njegove marionete tipa Šukera ili Vrbanovića…..Navijačke su tribine tako često poligon za odašiljanje ideološko-političkih poruka obilježenih različitim tipovima „politika identiteta“, ovdje shvaćenih kao markacijskih linija koje dijele „nas“ od „njih“. Istovremeno su navijačke skupine često rosteri za prakse mobilizacija mladih ljudi s ideološkim predznacima, najčešće radikalno desnih, puno rjeđe lijevih, političkih opcija…..Sigurno. Jasne poruke s vrhova političke moći, koje bi osudile ove nedopustive pojavnosti, akutno nedostaju. Štoviše, ovakvi se incidenti prešutno toleriraju. Pa će tako predsjednica Grabar-Kitarović mrtvohladno izjaviti da nije čula ono što su svi ostali čuli, ustašofilsko urlanje na osiječkom stadionu prilikom zadnjeg gostovanja nogometne reprezentacije u tom gradu…..Uglavnom, čistke koje su uslijedile na HRT-u nakon ustoličenja nove garniture bliske ovoj donedavnoj vlasti, nisu mogle zaobići ni Treći program. Otkaz suradnje, u mom slučaju, nije došao preko noći. Pokušalo me se, u mafijaškom stilu, prvo „urazumiti“, to jest sugerirati kako valja voditi računa da su se „vremena promijenila“ te kako treba paziti na izbor tema i gostiju, na „ujednačenost ljevice i desnice“ i tomu sličan, dobro poznat, repertoar… Bez obzira kada će, sutra, prekosutra ili za dva-tri mjeseca otići ministar Hasanbegović iz Ministarstva kulture, izvjesna šteta je već učinjena. Zakočeni su, ali na sreću ne i zaustavljeni, pozitivni razvojni procesi u poljima neprofitnih medija i nezavisne kulturno-civilne scene. Dugo je već očigledno da je osnovni zadatak koji je stavljen pred Hasanbegovića ideološko lobotomiziranje hrvatskog društva po mjeri najreakcionarnijih dijelova ovog društva, oličenih u vidu udruga kakva je „U ime obiltelji“ Željke Markić ili u politikama kakvu vodi stranka HRAST Ladislava Ilčića, sve pod budnom paskom najkonzervativnijih struja unutar Katoličke crkve u Hrvatskoj. No, to im neće poći za rukom…..Ako to apliciramo na perspektivu žilave opstojnosti nostalgije ka 80-im koja je već dugo prisutna na prostoru nekadašnje Jugoslavije, potom bih rekao da to kazuje više o našoj današnjoj izgubljenosti, besperspektivnosti, poziciji marginalne poluperiferije u post hladno-ratovskoj geopolitici svijeta, društvenom beznađu i razvlaštenosti, te autokolonijalnom refleksu kojem smo skloni, a puno manje o objektivnoj slici i prilici te ubijene zemlje u spomenutom periodu…..U Hrvatskoj su novinari i novinarke Feral Tribunea u 90-im i tzv. 00-im godinama pokazali što znači dignitet novinarskog profesionalizma, etičnosti, hrabrosti i zanatske domišljatosti s elementima genijalnosti.Danas su neki od tih ljudi pod okriljem tjednika „Novosti“, uz ljubljansku „Mladinu“ trenutno vjerojatno najkvalitetnije tiskovine na prostoru bivše Jugoslavije…..Konzumerizam vidim i tretiram na razmeđu neoliberalizma u političkom, postindustrijalizma u ekonomskom i postmodernizma u kulturnom smislu. Sve se tri varijable znakovito isprepliću kroz hegemonijske trendove epohe unatrag tri do četiri desetljeća…..

Rođen u Bihaću, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju, te uz puno sreće preživio golgotu agresije na BiH. Nakon što je krajem devedesetih diplomirao žurnalistiku i kratko vrijeme radio kao novinar u Sarajevu, početkom 2000. seli u Ljubljanu gdje je doktorirao antropologiju i medijske studije. U međuvremenu piše i objavljuje znanstvene i stručne tekstove s područja medijskih i kulturalnih studija, eseje, kritike i recenzije, te povremeno novinarsko-dopisničke članke. Trenutno je profesor na Odsjeku za kulturalne studije Filizofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci.

Gospodine Hromadžiću! Nekoliko je aktuelnih i, kako neki vole reći, vrućih tema za koje Vas smatram kompetentnim da na iste razgovaram s Vama. Neke od njih nećemo moći, barem u ovom razgovoru, dotaći, zbog famoznih limita u vremenu i prostoru. Jedna od onih koje ne bih zaobišao jeste svakako incident koji se desio u Saint Ettienu pri kraju nogometne utakmice Hrvatska-Češka Republika. Da li se u Hrvatskoj iko preventivno bavi sa mladim ljudima koji po nogometnim stadionima diljem Evrope rade to što rade, nanoseći štetu ne samo hrvatskoj repki, nego i državi Hrvatskoj?

HROMADŽIĆ: U sociologiji u Hrvatskoj postoji prepoznatljiva i izvjesna tradicija bavljenja analizama navijačke, prvenstveno nogometne, subkulture. Detaljne znanstvene uvide o tome ponudili su nam, primjerice, Vrcan, Lalić, Perasović… Zanimljivo, sve odreda Splićani, a uz Split i Hajdukovu „Torcidu“ najčešće vezujemo problematiku i specifičnost navijačkih skupina, barem kada govorimo o tzv. regiji, odnosno prostoru nekadašnje SFRJ. Zakonski propisi koji reguliraju ovu sferu u Hrvatskoj dosta dobro izgledaju na papiru, no očigledno je da postoji diskrepancija kada su modeli praktične primjene u pitanju, to jest poteškoće prilikom provođenja zakonske regulative.

Da li se ova divljanja mladih ljudi po stadionima mogu tumačiti i kao odraz stanja u hrvatskom društvu u širem smislu, odnosno u HNS-u, u nekom užem?

HROMADŽIĆ: Sigurno je da postoji prostor da se ovakve pojavnosti tretiraju i kao svojevrsna refleksija općeg stanja u društvu koje je uzdravko-mamic-1 Hrvatskoj rapidno pogoršano u posljednjih pola godine te obilježeno kako eskalacijom kleronacionalizma u ime domoljublja, s elementima reustašizacije društva, ali i nastavkom neoliberalnih trendova privatizacije državnog, nekad društvenog, vlasništva pod paskom sada već bivše Vlade tehnokratskog premijera Oreškovića. No, to drugo je već dva desetljeća dugi kontinuitet, bez obzira na vladajuće garniture… Da se vratimo pitanju o navijačima i HNS-u. Tu svjedočimo već jednoj mini povijesti sukoba između navijača, predvođenih spomenutom „Torcidom“ i vodstva HNS-a kojim još uvijek vlada ‘kralj’ hrvatskog nogometa Zdravko Mamić. Svi su izgledi da se stvari po ovom pitanju neće moći promijeniti nabolje dok su na čelu HNS-a Mamić i njegove marionete tipa Šukera ili Vrbanovića. Pritom je zanimljivo primijetiti i da je „Torcida“ usvojila neke modele direktno demokratske prakse „odozdo“, što je svojevrstan novum za prilike navijačkih skupina u regiji. No, treba znati da „Torcida“ nije tek obična navijačka skupina, ona funkcionira kao jedna od najjačih društvenih institucija u Splitu i Dalmaciji.

Ali, nije ovdje samo riječ sukobu “Torcide” i HNS-a, jer desila se i “svastika” u Splitu, pa i antisemitski gestovi u Osijeku. Dakle, da li ovi više nego incidenti imaju neku svoju pozadinu i u ideološkoj ravni?

HROMADŽIĆ: Naravno. Već smo zaključili da dešavanja na stadionima nisu tek puka sportsko-navijačka stvar, već društveni fenomeni sa širim političkim, socijalnim i kulturnim kontekstima i učincima. Uostalom, sjetimo se da jedna od popularnijih interpretacija početaka ratnih sukoba u bivšoj SFRJ glasi „rat je započeo u Maksimiru“, aludirajući na neodigranu utakmicu između Dinama i Crvene Zvezde u zadnjem jugoslavenskom nogometnom prvenstvu 1991… Navijačke su tribine tako često poligon za odašiljanje ideološko-političkih poruka obilježenih različitim tipovima „politika identiteta“, ovdje shvaćenih kao markacijskih linija koje dijele „nas“ od „njih“. Istovremeno su navijačke skupine često rosteri za prakse mobilizacija mladih ljudi s ideološkim predznacima, najčešće radikalno desnih, puno rjeđe lijevih, političkih opcija.

Ako nije bilo pravih reakcija od državnih dužnosnika na incidente u Osijeku, kojima su sami svjedočili, nije li to vjetar u leđa takvima da nekad i negdje ponove slično?

HROMADŽIĆ: Sigurno. Jasne poruke s vrhova političke moći, koje bi osudile ove nedopustive pojavnosti, akutno nedostaju. Štoviše, kolinda na utakmici u osijekuovakvi se incidenti prešutno toleriraju. Pa će tako predsjednica Grabar-Kitarović mrtvohladno izjaviti da nije čula ono što su svi ostali čuli, ustašofilsko urlanje na osiječkom stadionu prilikom zadnjeg gostovanja nogometne reprezentacije u tom gradu. Istovremeno će donedavni kapetan te iste reprezentacije, koji je kraj nogometne karijere neslavno zaključio huškanjem navijača hrvatske reprezentacije s ustaškim pokličem „za dom spremni“, postati trenerom u reprezentativnom stručnom stožeru. Najveći nacionalni medij HRT ne da ne prekida prijenose utakmica kada se ovakve stvari dese, što bi morali napraviti prema minimumu uzusa profesionalne etike i time poslati jasnu poruku, već njihovi sportski komentatori tek jedva mucavo prozbore pokoju o ružnim stvarima koje eto odašilju lošu sliku o Hrvatskoj, ili čak ni toliko.

U prošlom mjesecu je Vama i Katarini Luketić otkazana suradnja na autorskoj emisiji “Okrugli stol ponedjeljkom”, Trećeg programa Hrvatskoga radija. Zašto Vam je otkazana suradnja i  da li je u Hrvatskoj bio zavladao medijski mrak dok je Domoljubna koalicija, na čelu zna se s kim, bila na poziciji?

HROMADŽIĆ: To oko mog angažmana na spomenutom radiju lijepa je i ružna priča. Lijepa jer sam od jeseni 2013. do proljeća 2016. bio dijelom jednog malog, ali kompaktnog i dobro uigranog tima kojeg je okupio donedavni urednik Trećeg programa Hrvatskog radija Bojan Munjin s ciljem pokretanja emisije „Okrugli stol ponedjeljkom“. Osnovna ideja emisije bila je argumentativno-kritička valorizacija širokog spektra društvenih tema iz područja kulture, politike, ekonomije… koje su „pustile trag u vremenu“, koncipirana u vidu jednosatnih razgovora s nekoliko kompetentnih gostiju i gošći na dogovorene teme. Ja sam ukupno napravio 38 emisija u kojima sam razgovarao sa 110-120 gostiju ne samo iz Hrvatske, već i iz BiH, Srbije i Slovenije, te sam ponosan na taj učinak, ali i zahvalan na ukazanom povijerenju i prilici da steknem iskustvo rada na jednom mediju koji ima ogromne emancipacijske potencijale, mislim na radio, ali je najčešće, u današnjem medijskom svijetu, pretvoren tek u oglašivačku platformu zaodjenutu u ruho bezbrižnog čavrljanja i hinjene ležernosti u kombinaciji s lošom muzikom… Uglavnom, čistke koje su uslijedile na HRT-u nakon ustoličenja nove garniture bliske ovoj donedavnoj vlasti, nisu mogle zaobići ni Treći program. Otkaz suradnje, u mom slučaju, nije došao preko noći. Pokušalo me se, u mafijaškom stilu, prvo „urazumiti“, to jest sugerirati kako valja voditi računa da su se „vremena promijenila“ te kako treba paziti na izbor tema i gostiju, na „ujednačenost ljevice i desnice“ i tomu sličan, dobro poznat, repertoar… Mene je sve to samo dodatno motiviralo da još odlučnije obradim neke od prijepornih tema s kojima se Hrvatska suočila u ovoj godini, poput ideoloških zastranjenja, stanja u medijima, neokozervativne trendove u društvu… Naravno da sam znao kako ne mogu dugoročno ‘preživjeti’ s takvim pristupima, izborom tema i gostiju u kontekstu novokreirane atmosfere, stoga sam u trenutku, kojeg sam i sam dijelom tempirao, izveo gestu svojevrsnog ‘samoukinuća’ s odjavom-porukom u zadnjoj emisiji emitiranoj 02. 05. 2016. u kojoj sam ukratko, u zadnje dvije minute, rekapitulirao kratku povijest pritisaka i cenzura kojima sam bio izložen tijekom zadnja dva-tri mjeseca suradnje s Trećim programom. Zaključio sam ju riječima „Laku noć i sretno!“, citirajući pritom riječi čuvenog CBS-ovog voditelja i novinara Edwarda R. Murrowa iz 50-ih godina te time kontekstualno aludirajući na paralelu s McChartijevom desničarskom kampanjom u SAD-u tijekom tog razdoblja i pritiske na medije koji su se pritom dešavali. Zanimljivo ili ne, samo moje dvije zadnje emisije nećete naći u arhivi slušaonice emisije „Okrugli stol“ na web stranici HRT-a, a misteriozno je sa YouTube-a ‘nestao’ i klip s mojom spomenutom dvominutnom odjavom kojeg su dobronamjerne kolege, prijatelji i drugovi sa Trećeg programa, a takvih tamo ima dosta, pravovremeno ‘skinuli’ i distribuirali novomedijskim kanalima.

Da li se onda nazire eventualno svanuće u medijskom prostoru RH nedavnim padom  Vlade i raspuštanjem Sabora? Mogu li novi izbori donijeti neki opći boljitak, pa i u medijima?

HROMADŽIĆ: Bez obzira kada će, sutra, prekosutra ili za dva-tri mjeseca otići ministar Hasanbegović iz Ministarstva kulture, izvjesnaZlatko-Hasanbegović-600x420 šteta je već učinjena. Zakočeni su, ali na sreću ne i zaustavljeni, pozitivni razvojni procesi u poljima neprofitnih medija i nezavisne kulturno-civilne scene. Dugo je već očigledno da je osnovni zadatak koji je stavljen pred Hasanbegovića ideološko lobotomiziranje hrvatskog društva po mjeri najreakcionarnijih dijelova ovog društva, oličenih u vidu udruga kakva je „U ime obiltelji“ Željke Markić ili u politikama kakvu vodi stranka HRAST Ladislava Ilčića, sve pod budnom paskom najkonzervativnijih struja unutar Katoličke crkve u Hrvatskoj. No, to im neće poći za rukom. Neke su se stvari ipak promijenile u proteklih 15-20 godina. Ljudi su hrabriji, teže ih je ustrašiti, neki dijelovi društva su zreliji… Kada pak govorimo o medijima, onda ovi desničari zaboravljaju, ili možda toga nisu niti svjesni, da su se komunikacijski kanali u eri Interneta medijski decentralizirali. Ne treba nam više HRT da bismo svjedočili problematičnim aspektima recentne socijalne zbilje. Eto im HRT, ionako ga sve manje ljudi gleda i sluša. Što se tiče novih izbora u septembru, oni će, bojim se, samo potvrditi jaku polariziranost hrvatskog društva na konzervativni blok predvođen HDZ-om koji će u ovom kratkom periodu do izbora intenzivno raditi na ponovnom kreiranju jedne slike „uljuđenije“ i modernije demokršćanske stranke desnog centra i liberalnog bloka na čelu sa SDP-om na drugoj strani. Moguće je i jačanje tzv. trećih opcija poput Živog zida ili Mosta, ali to nisu prave alternative. Prave političke ljevice, u vidu stranke koja bi se mogla približiti parlamentu, nečeg poput Združene liste u Sloveniji, nažalost u Hrvatskoj trenutno nema.

Medijska konstrukcija drustvene zbilje, H. HromadzicProšle godine je izišla Vaša knjiga ‘Medijska konstrukcija društvene zbilje: socijalno-ideološke implikacije produkcije medijskog spektakla’. Šta je osnovna poruka iste?

HROMADŽIĆ: Ta je knjiga pokušaj svojevrsne sinteze glavnih problemskih motiva i strujanja u polju medijskih studija i sociologije medija koji su mene preokupirali i koje smatram relevantnim. Naime, kada sam se osvrnuo i rekapitulirao što sam pisao i govorio o medijima unatrag 10-15 godina, potom mi se već odavno etablirana sociološka paradigma o konstrukciji društvene zbilje iskristalizirala kao nosiva platforma za moje interese i razumijevanja procesa unutar medijskog svijeta. Tu sam tezu gradio na nalazima medijskih i kulturalnih studija, ali i uz pobočnu asistenciju nekih koncepata u domeni kritike političke ekonomije, strukturalizma, psihoanalize i (neo)marksizma, u ovom primjeru apliciranim na analize medijskih institucija i medijskih sadržaja. Testirao sam ju preko koncepta spektakla koji je već odavno, parafrazirajući američkog teoretičara kulture Douglasa Kellnera, postao jvodeće organizacijsko načelo u politici, ekonomiji, kulturi i društvu općenito, a imamo i izgrađeno teorijsko nasljeđe za prikladan tretman kulture i društva spektakla još od 60-ih godina prošlog stoljeća, započevši sa Boorstinom i Debordom. Analizirao sam tako nekoliko „studija slučaja“, s pokušajem da pokrijem kako klasične masovne medije, tako i neke aspekte tzv. novomedijske digitalne paradigme.

Mnogi, ne samo u Hrvatskoj, nostalgično se prisjećaju vremena do 1980., ne iz nekih ideoloških pobuda, nego ekonomskih, životnih. Da li taj nostalgični odnos prema nekoj bliskoj prošlosti znači, zapravo, dijagnozu sadašnjeg stanja?

HROMADŽIĆ: Nostalgija je zapravo oblik pročišćenog, često uljepšanog i romantičnog, sjećanja na neka prošla vremena, prostore i ljude, a nikako ne nekakav objektivan uvid u zbilju nekog društva u nekom povijesnom periodu, njegovu političku, kulturnu, ekonomsku realnost. Pritom je nostalgija, kao što vidimo, dobro utrživa roba, vrlo ju je zgodno i lako ukomponirati u komercijalne uratke poput filmova, serijala, glazbe, muzejskih i galerijskih izložbi, itd., te potom isporučiti potrošačima gladnim sjećanja na „stara dobra vremena“. Stoga je prisutnost ili odsutnost nostalgičnih narativa, što sam već na jednom drugom mjestu definirao, produktivnije promatrati kao refleksiju društvenog stanja i prilika pozicije koja producira nostalgične reminiscencije, taj zamagljeni pogled unatrag. Ako to apliciramo na perspektivu žilave opstojnosti nostalgije ka 80-im koja je već dugo prisutna na prostoru nekadašnje Jugoslavije, potom bih rekao da to kazuje više o našoj današnjoj izgubljenosti, besperspektivnosti, poziciji marginalne poluperiferije u post hladno-ratovskoj geopolitici svijeta, društvenom beznađu i razvlaštenosti, te autokolonijalnom refleksu kojem smo skloni, a puno manje o objektivnoj slici i prilici te ubijene zemlje u spomenutom periodu.

Ima li žala i za nekom medijskom prošlošću u Hrvatskoj i ko su eventualni bajraktari svijetle povijesti hrvatskoga žurnalizma?

HROMADŽIĆ: Novinarstvo je strašno degradirana profesija u zadnjih 10-20 godina, na globalnoj razini. Razloga za to je puno, sveprisutna moć marketinške industrije u medijima i ubrzane promjene obličja tog zanata u uvjetima novomedijske tehnološke realnosti, samo su neki od razloga za to. Klasičnije novinarske forme, poput istraživačkog novinarstva, opstaju, ali tek na marginama medijskog mainstreama. No, primjera dobre novinarske prakse u lošim uvjetima ima. U Hrvatskoj su novinari i novinarke Feral Tribunea u 90-im i tzv. 00-im godinama pokazali što znači dignitet novinarskog profesionalizma, etičnosti, hrabrosti i zanatske domišljatosti s elementima genijalnosti. Danas su neki od tih ljudi pod okriljem tjednika „Novosti“, uz ljubljansku „Mladinu“ trenutno vjerojatno najkvalitetnije tiskovine na prostoru bivše Jugoslavije. Ali, dobre je primjere koji daju nadu u novinarstvo moguće naći i drugdje, primjerice, na brojnim portalima neprofitnih medija gdje se bruse nove generacije mladih talentiranih novinara. Nisam pesimističan po ovom pitanju, mislim da ima nade za novinarsku profesiju, premda sve trenutne društvene okolnosti ne idu tomu u prilog.

konzumerizamNa samom kraju, ako može u nekoliko rečenica, hoćete li objasniti pojam konzumerizma?

HROMADŽIĆ: Konzumerizmom sam se intenzivno bavio prije 8-10 godina, ali je to i dalje predmetom mojih znanstvenih interesa. U najkraćem, za mene taj pojam označava dio ideoloških trendova u epohi neoliberalizma, zapravo ga vidim kao poleđinsku, socio-kulturnu stranu političke ekonomije neoliberalizma. Stoga sam i sklon upotrebi ovog neologističkog termina jer mislim da je on prikladniji od pojma potrošačka kultura kao sabirališta potrošačkih navika, praksi i rituala, da ukazuje na spomenutu ideologičnost kulture potrošnje. Konzumerizam vidim i tretiram na razmeđu neoliberalizma u političkom, postindustrijalizma u ekonomskom i postmodernizma u kulturnom smislu. Sve se tri varijable znakovito isprepliću kroz hegemonijske trendove epohe unatrag tri do četiri desetljeća.

 

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

HROMADŽIĆ: Hvala Vama na iskazanom interesu.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (815)

vrbas-miso

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s