Repriza jednog intervjua, tužnim povodom – SEIMA SEKA VIŠIĆ – Banjalučanka sa boravkom u Cirihu (Zürich), autorica dviju knjiga nastalih u dijaspori: GAJIM NADU DA ĆE NAŠI UNUCI, SA DIPLOMAMA, ZNANJEM I ISKUSTVOM, POŽELJETI JEDNOM DA SE VRATE U GRAD SVOJIH PREDAKA !

Posted: 3. Juni 2016. in Intervjui

ODLOMI SE JOŠ JEDNA BANJALUČKA I ŠEHERSKA BISER GRANA I – PADE

seka_3_100Samo četiri dana je prošlo kako nas je napustio naš poznati Banjalučanin i Šeherlija Ridvan Memić, a danas stiže iz Züricha (Švicarska) još jedna tužna, pretužna vijest: odlomila se još jedna banjalučka i šeherska biser grana i pala – Seima Višić, rođ. Kurjak. Otišla je moja i naša Seka. Predivna, predraga i preplemenita osoba koju je valjalo poznavati a oni, kao ja, koji su drugovali s njom, bili su posebno počašćeni. Bio sam bogatiji čovjek što sam s takvom osobom njegovao dugogodišnje prijateljske odnose i suradnju. Utoliko je tuga u mome srcu jača i veća. Pokušavam se sa što više riječi i dostojnim osobe kakva je bila naša Seka sjetiti je u ovom tužnom trenutku, ali  ne ide nekako od ruke. Šta god bih sada napisao u znak sjećanja na nju, bilo bi istovremeno i premalo i previše. Veoma je to sve svježe. Zato, neka za početak trajnog sjećanja na Seku posluži kopija jednog od mojih intervjua s njom objavljenog na portalu Orbus 2006. godine, a u povodu izdavanja jedne od njenih knjiga.

A mojoj i našoj dragoj Seki želim da joj Allah dž. š. podari svoju milost te njenu predobru banjalučku i šehersku dušu nastani u društvu svoga Miljenika i drugih džennetlija, a njenim najmilijim – kćerkama, zetovima i unucima, kao i nama koji smo je poštovali i voljeli – sabur. Neka joj je lahka zemlja banjalučka, kraj njenog Mustafe. Amin!

Bedrudin GUŠIĆ



SEIMA SEKA VIŠIĆ

Već sam ranije dva puta razgovarao sa svojom sugrađankom, gospođom Seimom Sekom Višić za neka druga bh. glasila. Ovaj, treći po redu, je podstaknut nekim novim povodima. Prije svega, u slijedećem mjesecu je Međunarodni sajam knjige u Sarajevu, zatim Seka (kako je mi – Banjalučani, zovemo) je pripremila i treću svoju knjigu (hoće li ovaj moj treći javni razgovor s njom biti sevapom izdavanja i njene treće knjige?), a nedavno je ova autorica predstavljena i u našoj rubrici AUTORI IZ DIJASPORE. Uostalom, nakon jednog Mostarca (Miro Pandur), evo i jednog banjalučkog insana, opet iz oblasti kulture, s kojim je ovaj autor načao razloga da razgovara za “Orbus”. Jeste, i lokalpatriotizam je u pitanju…

ORBUS: Dobrodošla i na “Orbus”, draga Seko! Vjerujem da imamo o čemu razgovarati a da bude zanimljivo za naše čitaoce.

VIŠIĆ:  Zahvaljujem na dobrodošlici uz nadu da će naš razgovor biti interesantan za čitaoce ove popularne Web stranice.

ORBUS: U svojoj i našoj Banja Luci nisi se bavila spisateljskim radom. Tvoje dvije knjige, nastale u posljednjih nešto više od pet godina, su se desile u dijaspori, kao i mnogih nas. Iako Te decenija dijeli od rodnog grada, te relativno mala razdaljina, nisi još uspjela da ga posjetiš. Koliko su kod Tebe jos svježa sjećanja na “oteti grad”?

VIŠIĆ: S obzirom da sam rodni grad napustila u augustu 1995., dakle pri samom kraju rata, moji utisci iz tog vremena su u sivilu opustošenog grada, uništenih kulturnih spomenika, rastjeranih građana. U tom periodu bio je to grad terora i jednonacionalnog bezumlja.     .
Moja je sreća što u dubini svoje duše još uvijek pamtim onu nekadašnju Banja Luku u punom sjaju jednog evropskog, multikulturnog i multietničkog grada. U mašti i snovima često “šetam” kroz bašte i ulice, osluškujem šum Vrbasa, čujem glasove rođaka i dragih prijatelja. Ponešto od toga sam prenijela u svoje knjige iz kojih crpim snagu i lakše opstojim u tuđini.

ORBUS: Ova riječ – sjećanja, koju si upotrebila u naslovu svoj prve knjige, ima izuzetno značenje, posebno za nas, Bošnjake, za koje opravdano vlada mišljenje da bolujemo od teške bolesti zvane zaborav. Iako si pisanom rječju dokumentirala mnoga događanja u našem gradu prije i za vrijeme agresije, koliko su Ti svježa sjećanja i na stradanja naših domicilnih sugrađana u “vremenu i gradu – mraka” (kako bi rekao naš uvaženi sugrađanin, pokojni književnik Anto Ćosić)?

VIŠIĆ: Da, nažalost mnogi zaboravljaju ili moraju potisnuti ta ružna sjećanja zbog sebe i svojih najbližih, jer moraju dalje nastaviti živjeti i raditi. Meni su još uvijek prilično svježa sjećanja na ratnu atmosferu u gradu. Kada sam 1992. ostala bez posla, kao i hiljade mojih sugrađana, tada sam svako jutro odlazila na “novo radno mjesto” u Merhamet. Na tom putu sam najčešće susretala svoje uplašene i osiromašene susjede, kontrolni punkt i patrole policije kod Zelenog mosta, a kroz grad oklopna vojna kola, naoružane vojnike, crveni kombi, grupe uglednih sugrađana kao čistača ulica i uređenja obala Vrbasa (radna obaveza).
Koliko je tek kroz Merhamet prošlo zlostavljanih građana, silovanih, pretučenih, opljačkanih koji su pokušavali bar tu naći zaštitu a koju nažalost ni ovdje nisu mogli dobiti, jer je i Merhamet bio u njihovoj nemilosti. Ja sam mnoge događaje opisala, ali nažalost mnogi su ostali neobjavljeni jer sam vodila računa da svaka vijest koju sam čula bude sto-posto tačna. Iz tog razloga sam propustila mnoge gnusne događaje, pa su mi neki čitaoci, članovi obitelji nastradalih – zamjerili na tome.

ORBUS: Banjalučani se u zanemarljivo malom broju vraćaju u svoj grad. Puštaju korjenje po evropskim i prekooceanskim zemljama, mnoge od njih već prekriva muhadžirska zemlja, a neki su se vratili u sanducima u nas grad. To je turobna istina od koje i da hoćemo, ne možemo pobjeći. Vidiš li Ti iz te perspektive neki, uvjetno rečeno, nukleus rađanja neke nove, ali Banjalučke Banja Luke?

VIŠIĆ: Nažalost, povratak se veoma sporo odvija. Pratim sva zbivanja u Banja Luci: nezaposlenost, bezvlašće, tamo su  česti strajkovi, škole bez grijanja. U grad se najviše  vraćaju stariji, a mladi sa djecom ne vide još sigurnu perspektivu za zaposlenje i školovanje djece. Za sada većina ostaje gdje su bolji uslovi za njih i djecu. I pored svega, ja gajim nadu, (mada ja sigurno neću dočekati to vrijeme) da će naši unuci sa diplomama, znanjem i iskustvom, poželjeti jednom da se vrate u zavičaj svojih predaka.

ORBUS: Dio Tvog životnog opusa u muhadžirskom ambijentu, koji je spontano postao i dio Tvoga spisateljskog rada, čine prijatelji kojih, hvala Bogu, imaš diljem svijeta. Njihova brojna pisma koja si dobila nakon “Sjećanja”, bila su inspiracija za Tvoju, drugu po redu, knjigu. Vjerujem da bi sada, nepune tri godine nakon izdavanja “Pisma prijatelja”, knjiga takvog sadržaja bila mnogo obimnija, jer pisma nisu prestajala dolaziti na Tvoju adresu. Slažeš li se s tom mojom pretpostavkom?

VIŠIĆ: Da, često kažem da sam sretna osoba, jer imam zaista puno prijatelja u svijetu.
Dobro si primijetio, pisma na moju adresu stižu i dalje i već sam sakupila priličan broj. Sva su divna i sadržajna, prijateljska i iskrena. Pored mnogih izdvojila bih ipak dva koja mi mame suze. Jedno je od djece moje komšinice Suade. Oni su mi poslali crtež sa natpisom “Sekin cvijetnjak”, i u njemu u bojama iscrtali skoro sve cvijeće u kojem sam nekad uživala..
Drugo pismo stiglo je iz Švedske od čitateljke Stanislave Pregl, vjerujem najstarije Banjalučanke. Ona mi je uputila divne riječi nakon pročitanih knjiga. Za mene jedno prijateljstvo više, a poštovanoj gospođi Pregl iskrene čestitke za 95-ti rođendan, kojeg je proslavila ovih dana.

ORBUS: U Tvome kratkom životopisu što je objavljen u posebnoj rubici ove stranice, najavljena je i Tvoja treća knjiga. Kakve su šanse da se i ona desi?

VIŠIĆ: Nižu se godine, izbjeglički život je ostavio traga na meni kao i kod svih mojih sugrađana. Moje zabilješke istinitih događaja mojih najbližih u tuđini sam pretočila u priče koje želim da objavim. Izdati knjigu za osobu u godinama, koja ne radi, uz to je još u tuđini, je zaista dug i težak put, ali ja se nadam da će se  moja želja, uz Božiju pomoć, ostvariti i da će se priče o nama tuđincima ipak jednom naći u koricama moje nove knjige.

ORBUS: Bosansko-hercegovačka zajednica u zemlji Tvoga obitavališta – Švicarskoj, je u kulturnom pogledu organizirana putem Matice BiH. Bila si godinama član Glavnog odbora. Šta bi, za ovu priliku, posebno izdvojila iz domena rada te naše kulturne asocijacije?

VIŠIĆ: Nakon dolaska u ovu nama nepoznatu zemlju, odmah sam se raspitala da li postoji neka organizacija koja povezuje Bosance u Švicarskoj sa domovinom. Brzo sam pronašla Maticu Bosne i Hercegovine, postala njen član, a uskoro i član Glavnog odbora.
Matica BiH koja ulazi u 12-u godinu svoga postojanja okuplja ljude bez obzira na vjeroispovijest i nudi bogat program u toku čitave godine. Zahvaljujući predsjedniku, prof., doktoru Rustemu Simitoviću, obezbjeđene su nam prostorije u zgradi Tehničkog fakulteta u Zürichu. Pored predavanja iz raznih oblasti, priređuju se koncerti, izložbe, promocije, a vrlo često se iz raskošne sale ETH centra u Zürichu mugu čuti zvuci prave bosanske sevdalinke. Moram napomenuti da Matica, iako joj je glavni izvor finansiranja od skromnih članarina, već drugu godinu stipendira dva studenta u Bosni.

ORBUS: Pred nama je Međunarodni sajam knjiga u Sarajevu. Da li si se prijavila za učešće na Sajmu i koliki je, po Tebi, značaj te kulturne manifestacije, prije svega za književno i spisateljsko stvaralaštvo naših ljudi u dijaspori, njihovo čvršće i organiziranije povezivanje, suradnju i slično?

VIŠIĆ: Prijavila sam svoje knjige na Međunarodni sajam knjiga u Sarajevu, mada nažalost tamo neću biti prisutna.  Smatram da će ovaj sajam imati velikog značaja kod povezivanja i razmjene iskustava između ljudi u domovini i dijaspori, a koji se bave književnim radom. U prilici sam da se putem interneta informišem o književnom stvaralaštvu, i zaista je mnogo novih imena koja čitalačkoj publici nude raznovrsna djela.

ORBUS: Svaka priča nas – Banjalučana, započinje i završava sa našim gradom ili onim što ga je činilo prepoznatljivim, neponovljivim. Ja imam običaj da kažem da nejma Bosne i bez Banja Luke (to gdje je sada Banja Luka po Dejtonskom ustavu i nije neka Bosna), ali ni Banja Luke bez Ferhadije. Živim sam svjedokom da si priložila svoj i svoga supruga Mustafe novčani prilog za našu najpoznatiju džamiju (kao što su i mnogi), ali tamo neki, koji se pitaju i za Ferhadiju, kao papagaji ponavljaju da nema para za njenu obnovu. Kako Ti doživljavaš tu četverogodišnju agoniju da se osim kamena-temeljca i korova na lokalitetu Ferhadije, nije desilo više ništa – ni jedan slijedeći kamen, a kamo li zid, zidovi, krov, minaret… ?

VIŠIĆ:  I mene kao pojedinca boli ta neizvjesnost oko početka gradnje Ferhadije. Manipuliše se sa raznim pretpostavka, ali mi građani imamo pravo da zahtijevamo da nam se kaže istina. Nas ne zanimaju priče “rekla-kazala” Ako je i nedostatak sredstava, onda treba pokrenuti akciju u svijetu. Mislim da bi svi koji su doživjeli progon, a i svi oni kojima je Ferhadija pored bogomolje bila vrijedan kulturni spomenik i simbol Banja Luke, dali svoj prilog.

ORBUS: Hvala Ti za ovo učešće na našoj stranici i želimo Ti puno sreće i uspjeha u životu i daljnjem spisateljskom radu!

VIŠIĆ: Zahvaljujem i ja na pozivu. Bilo mi je zadovoljstvo odgovarati na pitanja za Orbus, ovu, sve čitaniju Web stranicu. Uredniku, gosp. ing. Čavkiću i timu njegovih saradnika želim još puno uspjeha u radu i životu.

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ


 


SEIMA (SEKA) VIŠIĆ

Rođena 31.10.1940.u najstarijem dijelu Banja Luke, Gornjem Šeheru, gdje je provela sretno djetinjstvo i mladost u krugu predivnih roditelja, sestre i tri brata. Susreti i prijateljstvo sa divnim djevojčicama, mirnim i tolerantnim komšijama, rascvjetanim baštama i neizbježno druženje na obalama Vrbasa, ostavice dubok trag na dusi da bi se poslije nekoliko decenija mnoga sjecanja prenijela u njene knjige koje su nastale u tuđini, a u periodu izbjeglištva.
Prva knjiga “Sjecanja na oteti grad” objavljenja je krajem 1999., a nastajala je od onog trenutka kada je počela agresija na njenu Bosnu i rodni grad. To je dnevnik ispisivan tri godine koji će tek u tuđini po nagovoru prijatelja postati potresno svjedočanstvo. Knjiga je prevedena na njemački jezik.
Druga knjiga izdana 2002. je ustvari slijed prve. Nakon objavljivanja “Sjećanja”, primivši na stotine pisama čitalaca, odlučila se da i to pretoči u knjigu pod nazivom “Pisma prijatelja”. Knjiga sadrži preko stotinu pisama poznatih i nepoznatih čitalaca, stihove, sjecanja na drage likove, a sve je to ilustrovano vrijednim slikama Mersada Berbera.
Sada priprema treću knjigu, knjigu pripovijedaka iz života njenih prijatelja i sugrađana u tuđini. Kada će se knjiga pojaviti, zavisi od toga hoće li se javiti neki sponzor?
Osim pisanja literarnih sastava i poezije za svoju dušu, ranije se nije bavila književnim radom. Sada je dopisnik nekoliko B-H listova.
Trenutno živi sa svojim suprugom Mustafom u malom gradiću Klotenu., nadomak Züricha u Švicarskoj



IZVODI IZ RECENZIJA

KAD ZATREPTI DAMAR ZAVIČAJA

Ako je tačna ona da nada umire posljednja u čovjeku, onda bi se za sjecanja moglo reći da umiru pretposljednja. Ako uopće umiru! Ovako samouvjerenu tezu insan uistinu ima razloga da izusti nakon čitanja knjige “Sjecanja na oteti grad”, ali još vise nakon čitanja ovih stotinjak govora ranjenih banjalučkih muhadžirskih duša…….
Nije se baš lahko opredijeliti šta čitaoca ove knjige snažnije impresionira – sposobnost autorice da na jednom mjestu i u isto vrijeme okupi toliko naših sugrađana, čiji se šapati i treptaji njihovih duša čuju na daljine, ili pak jedna erupcija emocija stotinjak predvodnika onih desetina hiljada, koliko fizički obitava po raznim zemljama nedođijama, a čije se zelje i nade slijevaju u jedno ušće, zvano imenom i prezimenom – Banja Luka.
Pisma koja su stigla na Sekinu adresu i koja su se odnosila na knjigu “Sjećanja na oteti grad” se istovremeno doimlju i kao razgovori sa samim gradom, kao poruke. Iako pisana perima banjalučkih muhadžira različitih zvanja i znanja, uzrasta, svjetonazora, konfesija i čega sve ne različitog, sva su u svojoj osnovnoj poruci slična kao jaje jajetu. A, kako i ne bi bila kada su pisana jezikom istih emocija i protkana jednom nadom. Ova knjiga na autentičan način tretira jedan prognani grad i njegove domicilne žitelje, ali bi se mogla odnositi i na sve ljude ove nesretne planete koje je zadesilo da ne žive u svom zavičaju. Ili da žive u njemu samo kroz sjecanja. Upravo u tome i jeste njena kozmopolitska vrijednost. Uostalom, autorica i jeste namijenila svoju drugu knjigu “svim znanim i neznanim, a prognanim širom svijeta”.
……Ovo mišljenje sam haman mogao pisati u svom muhadžirskom okružju, u Americi, ali sam imao sreće da ga napišem baš u našem gradu, uživo inspiriran njegovim neponovljivim ljepotama što mu ih Svevišnji podari, a neki su bezuspješno pokušali da mu oduzmu, odnosno da mu promijene lični opis…..

Banja Luka, 31. maja 2002. g. Bedrudin GUŠIĆ

 



ENCIKLOPEDIJA RASELJENIH DUŠA

Safeta OphođašNikada nisam bila u Banjaluci, nisam se prošetala Korzom ni Majdanom, niti na obalama Vrbasa slušala sevdalinku “Put putuje Latif-aga, sa jaranom Sulejmanom”, koja govori o nekom davnošnjem egzodusu muslimana iz Krajine. Stanovala sam u ubogoj bosanskoj provinciji, Palama, u kojoj se početkom 1992. godine koncentrirala mržnja srpskog seljaka prema urbanim, gradski uređenim sredinama. Te godine je do mene, preko mojih komšija koji nisu bili za ubijanje ali jesu za “srpsku državu”, dopirala propaganda o banjalučkim stanovnicima. “Eto vidite da smo mogli živjeti zajedno, muslimani Banjaluke su lojalni i njima se ništa ružno ne dešava, žive normalno, rade…” Iako sam znala da ta propaganda nema veze sa istinom, opet sam htjela vjerovati u bajku da ima neko mjesto u mojoj zemlji ili na Balkanu uopće, gdje Bošnjaci mogu sa mirom zaraditi i jesti svoj svakodnevni kruh. I moliti se Bogu onako kako oni hoće.
Suđeno je bilo da mnogo godina kasnije, kada sam i ja već nakupila dugački izbjeglički staž, od Seime – Seke Višić saznam pravu istinu o tihom genocidu nad banjalučkim stanovnicima nesrpskog porijekla pa i na Srbima, koji su bili protiv politike mržnje i uništavanja. Što je bilo zadivljujuće i potpuno neuobičajeno za žene našeg podneblja, Seima to stradanje nije samo zadržala u sjecanju, da bi ga kasnije nekom ispričala, ona je to zapisala, dan za danom je vodila svoj dnevnik straha i nade, očajanja i sabura. Kako saznajemo u početku ove nove knjige “Pisma prijatelja”, pisala ga je u svesku sa receptima, sakrivala kako je znala i umjela, jer je i njena, kao i svaka bošnjačka porodica koja je izduravala rat u Banjaluci, u svakom trenu očekivala da se dželati pojave na kapiji. Otkrivanje dnevnika bi značilo sigurnu smrt, i gore od toga, isljeđivanje, mućenje, pa onda smrt…
….. Iz pisama, kao na primjer iz onog kojeg je napisala Mina Ćoralić, saznajemo da se banjalučka rodbina i prijatelji još uvijek traže po svijetu i nalaze preko privatnih veza. I da se raduju svakom kontaktu, svakoj knjizi koja govori o njihovom gradu. Seima Višić je tu zaista vješto, manirom već iskusne spisateljice, dodala svoja sjecanja, kako bi čitalac dobio potpuniju sliku grada iz mirnodopskog života, kada se malo kad pitalo za vjeru i naciju….
….Nekad je Danilo Kiš dobio titulu velikog pisca po literarnoj konstrukciji “Enciklopedija mrtvih”. Za ovu novu knjigu Seime Višić bi se moglo reći “Enciklopedija raseljenih duša”. Vrijednost ove kao i prethodne knjige, dnevnika “Sjecanja na oteti grad” je u tome što one nisu literarna konstrukcija, njih je pisao sam život. Seima je i događaje i pisma pretvorila u svima čitljivo štivo, sve je autentično jer su ga pisali stvarni postradali mali ljudi, sa imenima i prezimenima, čija sudbina skoro nikome nije bila važna….
……. “Ove zabilješke su vrlo važni podaci o događajima i zločinima koji se zaboravljaju ako nisu zapisani. (…) Ovdje su dragocjeni podaci iz kojih se mogu rekonstruirati zločini koji su vršeni nad bošnjačkim narodom od strane fašista….

Safeta OBHOĐAŠ


Fotke sa dženaze, mezarje Gornji Sitari – Banja Luka, 8. juna 2016./3. ramazana 1437.

Seka-1


 

Seka-2—————————————————————————————————————————————————–

Seka-3———————————————————————————————————————————————————

Seka-4———————————————————————————————————————————————————–

Seka-5————————————————————————————————————————————————————-

Seka-6———————————————————————————————————————————————————–

Seka-7—————————————————————————————————————————————————————

Seka-8———————————————————————————————————————————————————-

Seka-9

komentara
  1. Rahmet plemenitoj bosanskoj banjalučkoj velikoj duši – Seimi Višić. Neka joj Dragi Allah podari naljepše mjesto u Džennetu! Amin!

  2. Emir Masic kaže:

    Otisla je nasa Seima.Jedan od hiljade banjaluckih bisera otisao je,ali blistavi trag ostao je
    da nam oscjetli put i pokaze kako se voli i u dusi cuva covjekoljublje,svoj grad,svoj narod
    i svoj ponos.
    Lik Drage mi Seime moze vrijeme i moja starost izbrisati iz moga sjecanja,ali njene pisane poruke
    ljubavi,ceznje i prastanje ostace da ih prenosim svojoj djeci i unucima.
    Neka ti je laka zemlja Draga Seima
    Emir Masic

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s