Razgovor s povodom – RIDVAN MEMIĆ, autor knjige (u štampi) GORNJI ŠEHER KROZ VRIJEME: DOMINIRAJU USPOMENE NA ZGRADU ŠKOLE SA PASTELNIM BOJAMA (repriza)

Posted: 31. Maj 2016. in Intervjui

Kao što se vidi, ovaj sam intervju uradio i objavio prije više od četiri godine. Sada ga ponovo postavljam kao uspomenu i izraz pijeteta na moga sugovornika koji je preselio u vječni svijet u ponedjeljak, 30. maja ove godine u Wichiti, u američkoj saveznoj državi Kansas, u 88. godini života. Neka je Božiji rahmet na dušu moga komšije, sugrađanina i prijatelja Ridvana Memića, a njegovim najmilijim –  supruzi, kćerci i unuci želim sabur. Amin!

Bedrudin GUŠIĆ

Posted: 19. Februar 2012. in Intervjui

Vremenom, otkrivao sam naše ljude a osobito imena nekadašnjih učenika šeherske škole.Oni se traže i dopisuju sa osjećajima tuge ali i bodrenja:”Moramo uspjeti i snaći se i nikada zaboraviti na svoj kraj ,domovinu i korijenje!”…Za priče sa Ilidže izvor je iz “Čekaonice”, a glavni interpretator je rahmetli Ibro Demirović. Ili priče iz Čaršije vjerno prenosi rahmetli Refik Čukur ili Sadik Demirović sa pričom o Džulmanovoj Fatki ili Romskoj svadbi ispod suturlijanskog mosta.Ili priče Smajla brice, čija je radnja u dnevnoj funkciji okupljanja i prepričavanja događaja; ili Muharema Lihovića – borca i mnogih drugih koji su naznačeni u knjizi….Za svoj dugogodišnji učiteljski rad posebnu pažnju zaslužuju: Omer Silajdžić i Tahir Misirlić koji su proveli veći dio svog radnog vijeka u šeherskoj školi, gdje su i penzionisani. Zatim treba spomenuti Mirka Rebca, Ivana Mutabdžiju i Desanku Kovačević, a od mlađih generacija Adilu Turčinhodžić,Fatimu Gušić i Nasihu Fazlić….Nisam više imao prilike da odem u Banja Luku jer tamo nema ljudi s kojima sam drugovao, tamo su neki drugi ljudi sa čudnim izgledom i ponašanjem.Dokle će to trajati, ne znam jer nisam prorok, ali znam da ničije nije trajalo do zore……Nadam se da će knjiga izaći do polovine marta, a tiraž je 500 komada….A Vi, mladi, to umijete i možete, pa ako je i preko trnja uspnite se do zvijezda.Per aspera ad astra…..

Bilo mi je veoma lahko uraditi ovaj intervju, jer sam pročitao sadržaj knjige, razgovarao sam sa svojim prijateljem i dugogodišnjim komšijom, a u meni, kao i uvijek, bilo je dovoljno naboja – banjalučkog i šeherskog…. A, povod je bio više nego – pravi!

Pošto sam, prije nekih devet godina, bio u situaciji kada mi je štampana knjiga-prvijenac i kada sam se osjećao kao da mi se rađa dijete, mogu onda da pretpostavim i Tvoje osjećaje. Zaista, kakvi su oni u ovom trenutku?

MEMIĆ: U mome životnom i radnom dobu nikada nisam pomislio da se upustim u pisanje novinskih članaka a kamoli knjige. Domet su bili referati za jednokratnu upotrebu radnoga mjesta ili društveno – političke zajednice teritorijalnog pripadanja življenja.

A onda se dogodi nešto što se dogodilo te kobne 1992.godine kada je nametnut rat, ubijanje, pustošenje svih dobara i konačno protjerivanje sa djedovskih ognjišta na put nepoznatog i bez povratka.Taj put neizvjesnosti pratio je ljude-prognanike koji su dijelili ista osjećanja, šutnje i zebnje i sa postavljanjem stotina pitanja u kojima se jedno izdvajalo i stalno ponavljano:”zašto i zašto?”

Otpor zlu je bio neminovan koji prekide šutnju i strah i mnogo šta drugo što ide kao pojava i javi se živa riječ mnogih inih poznatih i nepoznatih pisaca koji uobličiše svoju riječ u otpor i osudu tragedije i istrebljenja jednoga naroda, dojučerašnjih prijatelja i komšija -sunarodnika koji je vijekovima živio i gradio svoju istoriju na prostorima življenja. Među piscima su mladi ljudi, nekadašnji učenici škole sa pastelnim bojama, rasuti na svih pet kontinenata. Oni se traže a u mislima su u svojoj domovini, gradu, Šeheru i ulicama.

Slijedio sam njihov put i osjetio sam da treba sve sačuvati od zaborava sadašnjim i budućim generacijama.

Mnoge stranice sam ispisao i podstaknut vremenom življenja i ljudi koji su istovremeno ispričali priče,uobličio sam u radni materijal i kasnije prikupio pod naslovom knjige Gornji Šeher kroz vrijeme.

Čudan je to osjećaj kada sam u ponoć jedne noći stavio tačku na moje pisanje sa brojem 250 stranica.Rad je završen, otpuhnuo sam i uspravio se iz pogrbljenog stava zavalivši se u stolicu uprtog pogleda u pisani materijal iz kojeg bi trebala nastati knjiga. Nisam se smirio. Mozak brzo radi i prelistava materijal za knjigu, a ujedno vidim i pratim kolone ljudi sa svakojakim zavežljajima kako se kreću preko mosta a da ni sami ne znaju kuda i zašto? Ispraćam ih i prizivam -“Vratite se opet, u svoje kuće, bašte i cvjetnjake, u svoju mladost i djedovsku starost.

Tog časa pala mi je pomisao na mog mladog komšiju Bekira, sina dobrog prijatelja Ibre (Demirović, op. B.G.) koji je zaokružio školska znanja sa fakultetskom diplomom, oženjenog sa lijepom djevojkom Mensurom i koji su stekli dvoje prelijepe djece, a našao je smiraj u zapadnoj Evropi, u Njemačkoj.Između nas je velika udaljenost u kilometrima i vremenska zona od šest sati i dok on spava slatkim jutarnjim snom, dotle sam ja u ponoćnim satima za stolom i stavljam tačku na pisanje, na svoj rad. Prvu vijest šaljem njemu preko interneta da ga zatekne za jutarnjom kafom pred odlazak na posao.Poruka je o završenoj knjizi ali i uput njemu i njegovoj generaciji da nastave pisati o zbivanjima naših ljudi u zemljama svijeta, sa stalnom porukom na povratak u voljenu zemlju -Bosnu i Hercegovinu. Moja uzbuđenost se stišava i nastaje neki vakum pražnjenja i olakšanja jer sam nešto uradio što je Šeher zaslužio.

Neko je jednom rekao da onaj ko za ovozemaljskog života napiše barem jednu knjigu i ostavi je u amanet i ovim i generacijama ispred sebe, ustvari je sam sebi, unaprijed  podigao nišane ili nadgrobne spomenike. Kako bi Ti komentirao ovakvu tezu?

MEMIĆ: Kada jednom počneš pisati više vrijeme nije ograničeno ničim osim usudom kojeg je pratilac smrt, ali zato je knjiga pisana i napisana,  besmrtna i ostavljena u amanet generacijama da se prenosi s koljena na koljeno, ne zatirući trag o nečemu što je bilo i postojalo.

Šta je Tebe nagnalo da se u tim godinama i sa tog životnog prostora  odlučiš na takav jedan, veoma složen, odgovoran, neizvjestan, rizičan  i nimalo jeftin posao – pisanje knjige o Tvome i našem Gornjem Šeheru?

MEMIĆ: U početku bošnjačke tragedije nismo shvatili svu ozbiljnost situacije, ali kada ljudi ostadoše bez posla, istjerani iz stanova i kuća, fizički šikanirani i ubijani i konačno proganjani prema Zapadu u raznorazne destinacije, a u toj raboti učestvuje čitav svijet sa dobrim i lošim određenjima,promjeni se mišljenje i javiše se oblici oružanog otpora i pisanom riječi. Moje odredište je USA ,država Kanzas i grad Wichita.Našao sam se na dalekim prostranstvima američke prerije okružen samoćom sa svim nepoznanicama i jedini otvorom u svijet preko TV i interneta

Vremenom, otkrivao sam naše ljude a osobito imena nekadašnjih učenika šeherske škole.Oni se traže i dopisuju sa osjećajima tuge ali i bodrenja:”Moramo uspjeti i snaći se i nikada zaboraviti na svoj kraj ,domovinu i korijenje!”U to kolo mladosti uključio sam se i počeo sam da pišem i tražim prostor,vrijeme i sjecanja na davnu prošlost življenja u Šeheru, iako su starosne godine poodmakle, ali uz mladost s kojom sam stupio u vezu zanemario sam rodni list i prihvatio se posla da se zabilježi način življenja odslikan iz stvarnosti Šehera.

Kako si dolazio do pojedinih  priča? Kome još, osim vlastitoj memoriji i ljubavi prema Ilidži, Gornjem  Šeheru i njihovim ljudima, duguješ zahvalnost za priče koje čine sadržaj ove knjige?

MEMIĆ: Moram priznati da je uz mene grupa Šeherlija s kojom sam kontaktirao o pojedinim događajima zbog sumnje u priče stvarane u davnoj prošlosti, a zapisane na kratkim zabilješkama. Čak sam koristio i “Glasnike” Zemaljskog muzeja Sarajevo čiji primjerci su dostavljani školama.Ti “Glasnici”, pored službenih objava, sadržavali  su dosta pričica iz različitih sredina, pa i Šehera. Za priče sa Ilidže izvor je iz “Čekaonice”, a glavni interpretator je rahmetli Ibro Demirović. Ili priče iz Čaršije vjerno prenosi rahmetli  Refik Čukur ili Sadik Demirović sa pričom o Džulmanovoj Fatki ili Romskoj svadbi ispod suturlijanskog mosta.Ili priče Smajla brice, čija je radnja u dnevnoj funkciji okupljanja i prepričavanja događaja; ili Muharema Lihovića –  borca i mnogih drugih koji su naznačeni u knjizi. Priče su pričane kroz vrijeme, dolazile i i pohranjene i trebalo je doći vrijeme i trenutak da se te one ožive i da se otrgnu od zaborava. U čudnom vremenu i prostoru aktualizirane su priče iz davnina i svaku sam provjeravao ukoliko sam našao sagovornika da otklonim svaku sumnju i nepoznanicu jer to je duhovno blago jednoga naroda izraženo kroz najednostavniji oblik kazivanja.To nije roman,drama ili bilo koji književni oblik i nemam takve pretenzije. Na kraju, to je stvarnost jednoga življenja.

Stoga, osjećam svu zahvalnost mome bratu Aliji na pomoći i podršci da se priče sakupe i oblikuju u obliku knjige. Nažalost, u međuvremenu on je iznenada preminuo i nije dočekao izlazak knjige iz štampe ali kojeg je njegov sin Emir financijski pomogao da se knjiga pojavi na svjetlosti dana. Istu zahvalnost izražavam prema Bedrudinu Gušiću koji mi je svesrdno pomogao sa svojim iskustvom i s kojim sam u stalnom kontaktu kao i Seadom Katanom, mladim znalcem za ovakvu vrstu poslova.

Prema tome, priče obuhvataju dug vremenski period nastajanja i pričanja, a prepričavane su od ljudi svih ilidžanskih mahala i Šehera. U ta vremena ništa nije moglo promaći a da se po brzom postupku ne ispriča u Čaršiji gdje se širi kao lava, od dućana do dućana, pojedinaca i mahala.To je bio dio života mahale u kojoj svakodnevno je neko izustio:”Pa,jesi li čuo..?”

Priče su nastale inspiracijom ljudi sa ozbiljnom tematikom u “Čekaonici”, a protagonisti su ljudi-domaćini, vjerni čuvari morala i zakona u mahali.

Nastale su i na plažama, sportskim priredbama, berbama i perušanjima kukuruza, na bajramskim susretima, na Okreti ili igrankama pri KUD “Bratstvo” i “Budućnost” te drugim mjestima.Tu su i ratne priče pričane od Šare, Smaila, Hamdije i dr. Široka je lepeza nastajanja i sreća je da su nastale i zapisane, jer samo kao takve imaju vrijednost.

Nekako u većem dijelu knjige dominiraju teme iz obrazovanja u tom drevnom banjalučkom naselju, što i ne treba da čudi ako se ima u vidu da si cijeli svoj radni vijek proveo u prosvjeti. Ipak, pošto si u predgovoru izdvojio neka šeherska imena iz te branše, hoćeš li ih spomenuti i sada?

MEMIĆ: Tačno je da sam školstvu i obrazovanju dao dosta prostora.Namjera je da se osvijetli put uticaja obrazovanja na mjenjanje života u Šeheru.Daleke 1897. je sagrađena školska zgrada, ali je desetak godina potom bila poluprazna. Djevojčice su bile lišene polaska u osnovnu školu jer to su bili nepisani zakoni tadašnjeg patrijarhalnog načina života. Čak ni sva muška djeca, dorasla za polazak u školu, nisu obuhvaćena iz nekih ličnih razloga. Iz tog perioda poznata su dva učitelja: Šaćir Dedić i Fejzo Čavkić i nemam potpunijih, pouzdanih podataka o njihovom radu u školi i u Šeheru, inače.Tek poslije završetka Prvog svjetskog rata školske klupe se pune, prvo sa četiri djevojčice i svaka naredna godina je povoljnija u smislu obuhvata, uključujući i djecu sa sela koja gravitiraju prema Šeheru.

Potpuni obuhvat šeherske djece školovanjem dešava se po završetku Drugog svjetskog rata kada osmogodišnje školovanje postaje obavezno za svu djecu.Promijenjen je odnos roditelja prema školi,oni su saradnici i daju svoj doprinos kroz razne oblike rada.U knjizi sam izrazio javnu zahvalnost učiteljima koji su nesebično odradili svoj dio posla pa njima pripada dio zasluge u mjenjanju života i društvenih odnosa da  Šeher brže krene stazama progresa. U knjizi sam proveo čitaoca od prvog do četvrtog razreda.Proveo sam ga, zapravo, kroz početnu nastavu, kroz rad u vrtu, pošumljavanju koje je trajalo dvije godine,zatim ekskurzije u gradu, odnosno posjete značajnim banjalučkim destinacijama kao što su  Banski dvori, zatim na lokalitet gdje se proizvodi električna energija – Trapiste, pa sve do izletišta pored Vrbasa, Suturlije, na Šehitlucima….

Za svoj dugogodišnji učiteljski rad posebnu pažnju zaslužuju :Omer Silajdžić i Tahir Misirlić koji su proveli veći dio svog radnog vijeka u šeherskoj školi, gdje su i penzionisani. Zatim treba spomenuti  Mirka Rebca, Ivana Mutabdžiju i Desanku Kovačević, a od mlađih generacija Adilu Turčinhodžić,Fatimu Gušić i Nasihu Fazlić.

Gornji Šeher je uvijek bio sredina finih i mirnih ljudi. S tim u vezi si u jednom dijelu svoga predgovora tako znakovito potcrtao da je “…Šeher  imao  policiju i stražare, ali nije bilo tužbi i prekršaja….”  Čini li i to Gornji Šeher posebnim u odnosu na druga banjalučka naselja, pa i šire?

MEMIĆ: Šeherska specifičnost je u tome da je prostorno ograničen uz obale Vrbasa i od svog postanka nije imao uslova za širenjem i naseljavanjem stanovnika – migranata, a prirodni prirast je održavao neku ravnotežu do današnjih dana.U ovakvom okruženju stanovnici su se međusobno poznavali, pridržavajući se zakona države u kojoj su živjeli i zakona mahale sa utvrđenim pravilima života kroz vijekove.Proslavljali su rađanja, okupljali se na dženazama ili sahranama, imali su vjerske objekte – džamije, bavili se lovom i ribolovom i dostupnim sportovima kao sto su biciklizam i nogomet.Oni su se veselili na zabavama, sijelima i mobama ili su pripadali amaterskim kulturno-umjetničkim društvima kroz horove, tamburaške orkestre i sl.. Bavili su se organiziranjem raznovrsnih tečajeva kao što su:poljoprivreda, šivanje,opismenjavanje i dr.

Gornji Šeher je, kao i ostali dijelovi Banja Luke, Bosanske Krajine i Bosne i Hercegovine imao i svoje heroje iz Narodno-oslobodilačkog rata, čemu si također posvetio dužnu pažnju u knjizi. Pošto se danas pokušavaju prekrajati neke historijske činjenice o učešću Bošnjaka u partizanskom, odnosno antifašističkom pokretu u Drugom svjetskom ratu, a sve to za dnevno-političke i ko zna kakve još svrhe, smatram da nikad nije previše javno spominjati njihova imena. Prema tome, ko su bili šeherski heroji?

MEMIĆ: Ovu temu ne mogu šire obrazlagati kako je u pitanju naznačeno, ali šeherske prilike poznajem na koje je vlast gledala sa velikim podozrenjem, smatrajući stanovnike da pomažu oslobodilački pokret. Zato su Šeher prozvali “Malom Moskvom.”

Istina je da je Šeher imao jak ogranak Komunističke partije Banjaluka sa istaknutim prvoborcima:Muhamed Kazaz, Idriz i Hatidža Maslo,Smajo Fazlić, Braća Baručije, Braca Alagići, Zaim Isaković, Adem Bajagilović i dr. U toku rata pokretu se priključila gotovo polovina šeherke populacije. Nijedan prvoborac nije preživio rat, a bilo ih je prema pričanju partijskih radnika 22.Neki od tih prvoboraca dobili su mirnodobska priznanja kao što je Muhamed Kazaz čije ime je nosila škola u Šeheru. Ili Zaim Isaković, čije ime je nosila škola u Novoseliji. Šeherski borci su se borili za Banjaluku, za oslobođenje Beograda, Zagreba..sve do Južne Austrije.Dali su školi ime borca koji je pohadjao osnovnu školu pastelnih boja sa pogledom na zeleni Vrbas, ali dodje vrijeme i neko izbrisa to ime i označi školu drugim imenom.Taj drugi imao je mjesta da se da njegovo ime možda KUD-u,ulici i sl, ali ne…

U knjizi ima mnogo i autobiografskog pripovjedanja. Šta bi za ovu priliku posebno izdvojio iz tog kazivanja?

MEMIĆ:  Najradije izdvajam moje školovanje u  osnovnoj školi poistovjećujući se sa svim generacijama učenika i pojedinaca zahvaljući svim učiteljima, tim vrijednim i vrsnim pedagozima koji nas uvedoše u osnovne spoznaje nauke i kulture i koji su nam otvorili dalje puteve u životu i radu, opredjeljujući se prema odabiru i sposobnostima.Kao prvačići polazili smo u školu sa malim strahom odvajajući se od kuće,roditelja i dvorišta a nakon četiri godine izlazimo iz škole sa osnovnim znanjima, zaokružujući školskom priredbom posvećenoj roditeljima .

Sve te ispričane priče doživljavam kao da su se sada dogodile:ulazak u pećinu Zmajevac nespremni za susrete sa pećinskim blagom, a osobito sa šišmišima koji su izazivali strah do kostiju; ili priča o gegarenju kada se moj školski drug oprašta sa ocem kojeg je stablo “rona”povuklo u vodu i kada se bori za život; ili sjećanje na hrabrost Vasve, na  Murimova putovanja u nepoznato.

Ipak, najveći dojam na mene ostavila je priča Bajramsko jutro –  to je nešto neponovljivo: u društvu oca i brata, sa majčinim ispraćajem u noć, među ljude, dajući sebi neku posebnu važnost da sam se tu našao.Uostalom, volim sve te priče što sam otkrio i vjerujem da će se i čitaoci s nekima od njih prvi puta sresti, naročito kada su u pitanju događaji u zgradi škole, ili  o kapetanu Crnogorcu, hrabrom vojniku koji se odupro fašističkoj sili, te o svim drugim likovima – protagonistima priča.

U knjizi je djelomično obuhvaćena i Novoselija, zar ne?

MEMIĆ: Slažem se da nisam istakao personalizaciju o ljudima Lijeve Novoselije smatrajući da su drugi pisci na ovu tematiku obradili temeljito to područje. Ja sam se djelomično osvrnuo na porodicu Tulek koja se isticala na podizanju gospodarstva, obrađujući zemljišne površine, zatim podižu tri mlina od kojih jedan prilagodjen je za čišćenje i pranje vojničkih uniformi i vunenih pokrivača ili osposobljavanje mlina nakon podizanja brane i vodostaja za proizvodnju električne energije malom turbinom, osvjetljujući prostorije mlina i površine uz mlin.

Asfaltiranje i proširenje ceste od škole prema Karanovcu za Novoseliju ima značaj što se na toj dionici podižu turistički objekti:Yeti, Kod Troke i Kod Tanije…Najljepši ugođaj je sjesti u Ademovu ladju pa polako zaveslati uz obalu Vrbasa izmedju dugih sedara obraslih sa zelenom i smedjom mahovinom, a kada se jos pojavi grabljivica-riba mladica sa otvorenim čeljustima i oštrim zubima na istjeranog mrena ili škobalja ispod sedre,e, to je pravi doživljaj za pričanje i prepričavanje.Tako se lađom prodju  rasadi,  mjesto ugodno za teferič i roštiljanje odakle se u svako doba čuje harmonika i pjesma ljubitelja prirode i sevdaha.Pogled dalje je uzvodno sve do Mrijestilišta gdje se uzgaja mlađ najljepše i najsladje ribe pastrmke -potočarke.

Ademov čardak je svojevrstan za odmoriti dušu, uz kafu koja se pripravlja od tucane kafe u stupi oblikovanoj za taj posao.To je specifičan miris koji privlači uživaoce kafe i prirode.

Kako bi, u najkraćem, opisao ovaj dio svog života, u Wichiti, u Kanzasu…, hiljade kilometara daleko od Banja Luke, Šehera, Ilidže, Vrbasa, Suturlije…? Ima li nostalgije?

MEMIĆ:  Putovanje u USA preko Atlantika sa avionom je dugo i dugo što je povezano sa strahom i neizvjesnosti. Prva je destinacija i spuštanje na tlo USA bila aerodrom u Njujorku.Tada počinje neizvjesnost. Putnici su najprije dočekivani od službenih lica da bi onda produžili u nove destinacije i odredišta.Supruga i ja našli smo se u tim velikim zgradama gdje danonoćno uzlijeću i slijeću avioni sa putnicima.Nepoznavanje jezika izaziva još veće nestrpljenje. I na kraju snaga pojavi se lice koje nas smjesti u avion za državu Kanzas i grad Wichita. Sami smo sa našeg prostora, smješteni u drvenoj zgradi, sa dva apartmana.Gradnja je takva jer se mora oduprijeti vjetrovima a osobito tornadima koji haraju ovim prostorima od aprila do septembra, a može da bude i iznimaka.Upisani smo u školu – ponovo u prvi razred. U snalaženju i adaptiranju na nove uslove života pomogli su nam učitelji. Zivjeti u Americi a nemati auto znači ne funukcionisati. Gradski saobraćaj je na najnižoj tačci a sve je daleko i bez prevoza nisi nigdje dospio.Klimatske prilike su takve da se ne zna šta je gore – ljeto ili zima.Ljeti su topli vjetrovi a zimi su hladni da se zavlače do svake kosti. Adaptacija je spora ali i dostižna kada se nema kuda i gdje bi htio. Starosna granica je takva da smo ostvarili osnovnu zaštitu putem tzv Welfera.Sa ovakvim životom javlja se nostalgija, jer mi smo u svome gradu i svojoj zemlji imali istančan kulturni život a i takvo obrazovanje da smo rasli sa bioskopom, odnosno filmovima svih žanrova, sa pozorištem odnosno predstavama domaćih i svjetskih nivoa i postavki.Imali smo putovanja, bicikle i automobile, društva i ljude oko sebe i mi s njima. A sada svega toga nema i spopada nas depresija na pomisao šta se dogodilo i šta će dalje biti.

Opet smo upućeni na TV progame –  od političkih do zabavnih sadržaja – po izboru i to je jedini izlazak u svijet, jer za druge oblike nema se ni sredstava, a otupljuje i volja i tako će trajati u ovoj preriji dok traje…

Kako često pohodiš naš grad i domovinu i kakve utiske nosiš pri povratku?

MEMIĆ: Domovinu sam posjetio maja 2003.godine na mjesec dana jer toliko dozvoljavaju zakoni USA .Posjetio sam brata i sestru u Hrvatskoj i sestru u Sarajevu.Posjetio sam groblja. Posjetio sam i nekoliko prijatelja uz kafu i razgovor o tome gdje sam, kako mi je, kada ću se vratatiti i hoću li opet doći?I tako u nedogled, sa frazama koje ne prijaju u datom vremenu i mjestu.

Sa ceste,odnosno ulice Ive Mažara gdje sam stanovao, gledao sam na oduzeti stan u kojem se nalazio nekadašnji drug, ali nije više među živima.

Nisam više imao prilike da odem u Banja Luku jer tamo nema ljudi s kojima sam drugovao, tamo su neki drugi ljudi sa čudnim izgledom i ponašanjem.Dokle će to trajati, ne znam jer nisam prorok, ali znam da ničije nije trajalo do zore.

Kada se očekuje izlazak knjige iz štampe i u koliki je tiraž iste?

MEMIĆ: Nadam se da će knjiga izaći do polovine marta, a tiraž  je 500 komada, a ako bude prihvaćena od tržišta, ići će se i u drugo izdanje sa tiražom sličnom prvom ili nešto većim. Slažem se da to ostavimo vremenu, jer će prvo izdanje pokazati dobre i loše strane. Istina, volio bih da nema ovog drugog (loše).

Imaš li, eventualno, neku posebnu poruku za naše Šeherlije i Banjalučane diljem svijeta?

MEMIĆ: Kada god čujem nešto lijepo o našim ljudima, osobito o mladoj populaciji, uzbudim se i u mislima želim svima dobro zdravlje, da se pomažu između sebe, da teže znanju, jer to je najveći kapital za svakog pojedinca i za zajednicu bošnjačke populacije. A Vi, mladi, to umijete i možete, pa ako je i preko trnja uspnite se do zvijezda.Per aspera ad astra.

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ (328)

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s