Prof. Filip Ćorlukić, fizičar, inženjer, znanstveni istraživač, pisac i publicist: ŽARKO ŽELIM DA PRESTANE SULUDI RAT DEMONA PROŠLOSTI – DA BISMO SE MOGLI OKRENUTI BUDUĆNOSTI

Posted: 21. Maj 2016. in Intervjui

Filip u Puli

Mojim dugogodišnjim istraživanjima došao sam do na tekstovima utemeljenog zaključka da su  tri svete knjige u vjerskom pogledu jedna knjiga u nastavcima: Stari zavjet prikazuje povijest stvaranja i definira Boga kao nevidljivog Stvoritelja. Novi zavjet nam svojom zapovijedi o ljubavi prema Bogu i bližnjem ukazuje kako se trebamo ponašati, a Kur'an: “On (Kur'an) Je samo opomena ljudima” (81-27), a svojim nas pozivom: “O sljedbenici Knjige (Biblija), dođite da se ujedinimo u jednoj riječi, koja je zajednička među nama i vama…” Kur'an (3, 64.)  poziva da se i uz ogromne civilizacijske i kulturološke  razlike ujedinimo u odnosu prema  Bogu….Pogreška sve tri osnovne vjerske zajednice je nihovo vezanje uz državu  i politiku, u kojima je uvijek i prisila, a u Kur'anu jasno piše:La ikrahi fit din – u vjeru nema prisiljavanja…..Džihad je izvanredno važan pojam, ali se uporno krivo tumači. U kontekstu cijelog sadržaja Kur'ana, Džihad označava borbu, nastojanje na Božjem putu: molitvom dobrim djelima, imovinom, pa i žrtvovanjem vlastitog života – ako je to nužno…..Budući da se jezičkom kombinatorikom riječ borba može iskazati i kao rat –  politički su islamisti iz toga davno izveli pojam “Sveti rat”, kojim pozivaju u rat protiv nekog aktualnog neprijatelja, a pojam Džihad u tome smislu u Kur'anu uopće ne postoji. Džihad nitko ne može proglasiti u cilju nekakve borbe protiv nekoga, jer to je osobno svojstvo, kao i vjerovanje….. Tuđman je bio bolestan čovjek a imao čudne ideje o nacionalnom pomirenju, pa je Titov ratni antifašizam (koji je on kasnije napustio) ugradio u Ustav RH, dajući prednost sinovima  partizana pred sinovima i unucima branitelja NDH, pa time u narodu pokrenuo psihopatski rat demona prošlosti – što Hrvatsku snažno destabilizira  – ne samo politički…..Tko npr. znade da je tada Hrvatski sabor proglasio izdvajanje iz Austrougarske i osnutak NDH: države Slovenaca, Hrvata i Srba, sa Zagrebom kao glavnim gradom i hrvatskom zastavom crven-bijeli- plavi? Na žalost, zahvaljujući političkoj sljepoći nekih hvatskih političara, pohlepi Kraljevine Srbije, a prvenstveno Francuskoj odluci, teritorij legalno proglašene HDH, nakon samo 31 dana postojanja ilegalno je pridružen teritoriju Kraljevine Srbije koja uzima naziv: Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca – bez da je o tomu donesena odluka Hrvatskog sabora. Da je to bila velikim dijelom i francuska politička tvorevina, pokazuju i novčanice koje su bile i na francuskom jeziku…..Dok je idejna osnova fašizma bila država,  za nacional-socijalizam je to bila nacija – što je bitna razlika. Kad je nacistička Njemačka napala SSSR, Staljin neprijatelje nije počeo nazivati nacistima, nego ih je povrijeđen uspjehom fašizna u Italiji sve nazivao fašistima, a nakon razlaza s Titom, radio stanice satelitskih država svaki dan su izvještavale o “Titu i njegovoj fašističkoj bandi”. Tito je u ratu obilno koristio Staljinovu ideju antifašizma, ali se nakon rata odrekao te stvarne besmislice. Stoga je ovovremeni antifašizam u Hrvatskoj prava glupost, ali je kao “idejna podloga” postao psihološka osnova za psihopatski rat demona prošlosti…..Premda sam iz Bosne otišao prije više od 50 godina, ona je moj zavičaj, a i da nikada nisam bio u njoj, u interesu pravde, treba joj pomoći. Posebno kad se uzme u obzir da je onovremena politika RH velik sukrivac. Razgovor s Predsjednicom mogao je po protokolu trajati samo 10 minuta, a imao bih šta govoriti za mnogo, mnogo sati. Spomenuo jesam – pitanje je je li to došlo do njezine svijesti. Knjigu Heretik sam posvetio njoj, obvezujući je i da pomogne Bosni. Samo ne znam kako? Molim dragog Boga da nam pomogne!…..

Uvaženi prijatelju Filipe! “Kad krene, krene…”, znalo bi se reći kod nas u Bosni kada nešto dugo zapinje, pa se iznenada odčepi da ono što je bilo na dugogodišnjem čekanju, dobija zamah i neku željenu finalnu formu i to u nekom nizu. To bi se moglo reći za Tvoje posljednje objavljene dvije knjige. Prva je izišla MOJA SJEĆANJA NA MINULO STOLJEĆE. Koliko si je pisao i koliko dugo se čekao njen izdavač, odnosno štampanje?

ĆORLUKIĆ: Budući da je sve ovo “malo” zapetljano i da sam knjigu Moja sjećanja, koja je prva objavljena, počeo pisati oko 35 godina nakon što sam počeo pisati Quo vadis homo koja je kasnije objavljena, prvo ću opširnije o knjizi Quo vadis, a na kraju o knjizi Sjećanja, koja je objavjena prošle godine.

Po međudržavnom sam Ugovoru  1970. g. dobio posao nadzornog organa za izvedbu mjerenja i automatizacije na gradnji rafinerije nafte, koju su u Assabu, na eritrejskoj obali Crvenog mora  gradili Rusi. Eritreja je tada bila u sastavu Etiopije. Budući da su tamo klimatski uvjeti vrlo teški, a za obavljanje svakodnevnih poslova na gradiištu bio mi je dovoljan jedan sat vremena – uglavnom sam boravio u mojoj klimatiziranoj sobi, slušajući radio i razmišljajući. Tako sam se sjetio i davne 1945. i 46. godine.  Kao đak 6. razreda gimnazije, skupa sam s ocem, željezničkim službenikom 1945.  prošao Bleiburrške strahote i nismo se mogli vratiti u Tuzlu, nego smo se nastanili u starom djedovskom imanju u selu Vrhovi kod Dervente. Nismo uzorali i posijali, pa  ni ja nisam imao šta raditi, nego sam sjedio pod stoljetnim hrastom i čitao Bibliju. Biblija je teško i zamkovito štivo, ali ja sam je čitao bez otpora. Međutim:  Prvu i Drugu zapovjed: “Ljubi Boga…Ljubi bližnjeg svoga” – nisam mogao ni shvatiti ni prihvatiti.

Toga sam se prisjećao i sam slušajući u mojoj sobi u Assabu Radio Vatikan, na kojemu se govorilo o ekumenizmu.  U takvoj atmosferi, a  i nakon što sam čuo etiopsku mitološku priču da je Assab rodno mjestko kraljice od Sabe, prijateljice židovskog kralja Salomona,  odlučio sam započeti sa sustavnim komparativnim istraživanjima svih povijesno poznatih religija.

U naredne dvije godine sam u svojstvu pomoćnika tehničkog direktora, a kasnije savjetnika u  jednom međunarodnom  timu  radio u tvornici celuloze u Bangladešu. Tamo sam imao neusporedivo bolje uvjete za rad, kao i bogatu biblioteku. Nastavio sam istraživati i pisati i dovršio rukopis. Nakon povratka u Zagreb 1977. odnijeo sam ga direktoru Tehničke knjige. On mi je rekao da to ne može objaviti jer ne spada u tehničko područje i odveo me direktoru jedne poznate nakladničke kuće. Nakon duljeg prijateljskog razgovora, direktor je pozvao tajnicu i rekao joj  da od mene uzme podatke i napiše Ugovor. Nakon pola sata Ugovor je bio napisan, potpisali smo ga, zahvalili se, pozdravili i otišli zadovoljni.

A onda je “vrag pokazao rogove”! Nakon godišnjeg omora pozvao me urednik da ga posjetim. Kad sam došao rekao je da me je pozvao da se dogovorimo o raskidu Ugovora, jer da će ga inače napasti i Crkva i Partija. Oštro sam se usprotivio i rekao da ja prihvaćam punu odgovornost. On je ostao pri svome.

Nakon nekog vremena dobio sam pismo o raskidu Ugovora. Potpisao direkor. Otišao sam do tajnice da je upitam na temelju čega je ugovor raskinut. Bila je malo iznenađena kad me je ugledala, a vidjelo se i da suosjeća samnom, ustala je, načinila kopije tri lista papira i dala mi ih. Zahvalio sam joj, pozdravio i otišao.  Bile su to recenzije  poznatih zagrebačkih intelektualaca. Dvije vrlo  povoljne, s prijedlozima da knjigu treba tiskati, a treća od poznatog prirodoslovca u čijem je prikazu zaista najpovoljnija, – sa tužnim i sramotnim završetkom. U zadnjim rečenicama on piše: “… autor je vrlo uvjerljiv, a naša čitateljska poblika je primitivna – pa će početi vjerovati u boga. Zato se knjiga ne smije objaviti“.  Nekada sam negdje pročitao da svatko ima svoju cijenu. Ne znam kakva je bila cijena toga prirodoslovca. Tužno!

Dugo sam bezuspješno  pokušavao naći izdavača, a prijatelji su mi u šali govorili da dok čekam, napišem knjigu: “Kako objaviti Knjigu?“. No ja ne odustajem dok god vjerujem da ima nade, pa sam se u naizgled bezizlanoj situaciji sjetio moga poznanika akademika dr. Dušana Čalića, koji se kao  šef Katedre političke ekonomije na Ekonomskom fakultetu bavio i probematikom automatizacije. Tako je došlo do naše suradnje i prijateljstva. Bio je i politički visoko pozicioniran, pa sam se nadao da će mi htjeti pomoći. Kad sam mu rekao o čemu se radi uzeo je rukopis da ga pročita, a nakon tri mjeseca me pozvao da dođem. Rukopios je pročitao i predao ga Idejnoj komisiji CKSKH, a od njih dobio pismenu potvrdu da “knjiga nije opasna za narod”.  Ne samo to, nego mi je rekao da će knjigu objaviti zagrebačka  Prosvjeta.

Isti dan sam potpisao ugovor, knjiga je kao luksuzno izdanje tiskana u 5.000 primjeraka i sve je rasprodano za manje od pola godine. No “ni vrag ne odustaje lako”. Kad sam otišao do direktora da se dogovorimo o novom ugovoru, rekao mi je da neće biti novog uguvora. Na moje iznenađnje samo  je produžio: “zato što ste previše dobro prikazao Kur'an.” Kad sam mu iznenađeno rekao da je od 360 stranica knjige Kur'anu posvećeno samo 10 – on je samo izazovno rekao: “A Kosovo?!”. Psihološke pripreme za ono što će se dogoditi već su bile počele stizati.

kamo-ides-covjece-filip-corlukicBila je to najuspješnija knjiga te godine i drugi izdavači nisu mogli shvatiti zašto Prosvjeta ne želi ponoviti nakladu, pa nitko od njih nije želio ni razgovarati o eventualnom ponavljanju izdanja. To mi je uspjelo  tek sedam godina kasnije – 1990 g., u drugačijoj političkoj situaciji, ali opet uz pomoć prijatelja, Ugovor na 5.000 primjeraka sam potpisao sa zagrebačkim nakladnikom Globus. Uskoro su naišli na neočekivanu teškoću. U to je vrijeme je  tiskanje knjiga obavljano tzv. tehnologijom fotosloga, a filmovi su se radi eventualnih novih izdanja  morali čuvati najmanje 10 godina. No kada  je direktor od Globusa tražio da se knjiga kod njih tiska, račeno mu je da su filmovi na zahtjev direktora Prosvjete spaljeni…!?.

Pišući rukopis, najviše sam se koristio Kur'anom i Evanđeljem, čiji su tekstovi nepogodno složeni,  pa sam ih cijelo vrijeme preslagivao, a to sam kasnije sredio u dva rukupisa pod naslovima “Kur'an – zagrebačka recenzija redoslijeda poglavlja” i “Isus – Mesija – Objedinjeno Evanđelje”. Oba sam rukopisa nudio još desetak godina prije rata, ali nisam uspio. No stjecajem okolnosti Ugovor sam 1990.potpisao sa zagrebačkim izdavačem Mladost, kojima sam osigurao novčanu potporu Ministarstva znanosti u iznosu od 50.000 DM. No, oni su novac potrošili, a u uzajamnim svađama uskoro bankrotirali i prestali postojati. Evanđelje mi je NZMH objavio 1996, ali velikim dijelom unazađen popratnim tekstovima i naslovnom stranicom – utjecajem političkih “svetih babica” koje su se pojavile, a Kur'an 2000. godine.

Nakon rata sam nastavio s istraživanjima i pisanjem ove knjige, a na to su me poticali i brojni meni inače nepoznati čitatelji, koji su pročitali knjigu. Načinio sam potpuno novi grafički okvir i nastavio s pisanjem.   Budući da sam ova istraživanja smatrao zaista dugoročnim, nakon desetak godina sam pomislio da  bih  rezultate mogao objaviti kao zaokruženu cjelinu. Tako dovršeni  rukopis sam počeo nuduti, ali bez uspjeha. Neki su se opravdavali da nemaju novaca, pa sam počeo  tražiti donatore – ali osim poneke  lijepe riječi –  ništa. Tijekom tih desetak godina sam i dalje istraživao i i pisao i razriješavanjem jednog ranije neuočavanog podatka u Evanđelju konačno došao do zaključka da su moja istraživanja u globalu završena. Ostalo mi je samo čekati i nadati se.

Kako se desio taj obrat? Da li si bio iznenađen?

ĆORLUKIĆ: Iznanađen sam svakako bio, a moja pokojna majka bi to nazvala čudom, posebno kad sam shvatio što se počelo događati. Ali je sve to nadmašilo moje oduševljenje kad se počelo događati to što se događalo. Jednog dana mi se telefonski javio nepoznati čovjek i  predstavio se kao vrlo visoko pozicionirani gospodarstvenik. Rekao je da je pročitao knjigu Kamo ideš čovječe, da je oduševljen  i da  bi se želio samnom sastati i razgovarati. Poslovi su ga sprječavali da dođe, ali mi je nakon nekoliko tel. razgovora rekao da mu pošaljem sve rukopise.

U međuvremenu, novo iznenađenje. Opet telefonski. Čovjek koji mi se javio predstavio se kao generalni konzul RH u …, da  je  od prijatelja dobio nekoliko stranica teksta kopiranog iz knjige kojoj ne zna ni naslov ni autora. Na kompjuteru je stavljao pojedine rečenice u Google, i dobio podatke.  Pitao me  jesam li to ja. Kad sam potvrdio bio je oduševljen. Uskoro me posjetio i postali smo veliki prijetelji. Premda uz određenje teškoće i dalje se sve događalo po nekakvom automatizmu.

Naravno, knjiga se u ovakvom razgovoru ne može prepričati niti je to cilj istog (razgovora). Nju svakako treba pročitati. Ipak, hoćeš li za moje čitatelje navesti barem neke od poruka iz te knjige?

ĆORLUKIĆ: Mojim dugogodišnjim istraživanjima došao sam do na tekstovima utemeljenog zaključka da su  tri svete knjige u vjerskom pogledu jedna knjiga u nastavcima: Stari zavjet prikazuje povijest stvaranja i definira Boga kao nevidljivog Stvoritelja. Novi zavjet nam svojom zapovijedi o ljubavi prema Bogu i bližnjem ukazuje kako se trebamo ponašati, a Kur'an: “On (Kur'an) Je samo opomena ljudima” (81-27), a svojim nas pozivom: “O sljedbenici Knjige (Biblija), dođite da se ujedinimo u jednoj riječi, koja je zajednička među nama i vama…” Kur'an (3, 64.)  poziva da se i uz ogromne civilizacijske i kulturološke  razlike ujedinimo u odnosu prema  Bogu.

Kada će biti promocija te knjige?

ĆORLUKIĆ: Ova je knjiga tek izašla iz tiskare, a promocija je zakazana negdje za kraj lipnja.

I onda, nedugo nakon izlaska iz štampe SJEĆANJA, pojavio se izdavač za još jednu Tvoju knjigu, koja je također bila dugo na čekanju – QUO VADIS, HOMO/KUDA-KAMO IDEŠ ČOVJEČE. Kako se desio taj rasplet i je li ta knjiga imala neku svoju promociju?

ĆORLUKIĆ: Pojavom mojih novih prijatelja, na popisu za objavljivanje našla su se četiri rukopisa: Objedinjeno evenđelje, Quo vadis, Sjećanja… i Heretik. Počele su s pripemama sva četiri rukopisa. Quo vadis je bio prvi na popisu, ali zbog nekih problema  s korektorom, da bi se održao rok, na brzinu je priređena knjiga Sjećanja…

Svjesni smo itekako vremena u kojem živimo, posebno erozije nekih temeljnih, ne samo religijskih vrijednosti, nego i ljudskih. Projektanti zla, razni mešetari, politički i medijski mediokriteti i njima slični rade u tri smjene da istine koje potječu iz religijskih učenja suprostave jedne drugima, da, zapravo, zavade i konfrontiraju same sljedbenike različitih religija. Kakve poruke u vezi s tim nudi Tvoja knjiga?

ĆORLUKIĆ: To je tema za ogromnu knigu, a zapravo je odgovor sadržan u vrlo kratkim navodima iz svetih knjiga: Od Isusove ljubavi prema bližnjemu do gore navedenog  kur'anskog poziva da se ujednimo u riječi koja je zajednička. Pogreška sve tri osnovne vjerske zajednice je nihovo vezanje uz državu  i politiku, u kojima je uvijek i prisila, a u Kur'anu jasno piše:La ikrahi fit din – u vjeru nema prisiljavanja.

U svojim znanstvenim traganjima služio si se naročito Biblijom i Kur'anom. Možeš li barem u nekoliko rečenica povući neke paralele između te dvije Knjige – ove prve koja je za kršćane/hrišćane sveta i druge koja je za muslimane Časna, Božji govor? Šta im je zajedničko?

ĆORLUKIĆ: Teško je praviti usporedbe k0nkretnih rečenica, jer su te knjige pisane na različit način, a  slijednici ih i različito tumače. Poziv na jedinstvo spoment gore zapravo nije shvaćen, osim kao npr: “prijeđite na Islam” a i sama se riječ različito definira. Muslimani, barem u našim krajevima, je definiraju kao : Podložnost Bogu – a to može svaki vjernik reći za svoju vjersku zajednocu. Riječi Islam, musliman i džihad nisu u arapskom jeziku postojale prije objavljivanja Kur'ana, a traženje korijena u drugim jezicima nije dalo zadovojavajuće rezultate. Međutim, u cjelovitom kontekstu kur'anskih tekstova značenje te riječi potpuno je jasno: riječ Islam  znači: Vjerovanje u jednog Boga, a riječ musliman znači: vjernik, onaj koji vjeruje u jednog Boga. Samo se tako može razumjeti da se u Kur'anu  biblijske likove, pa i Isusove učenike naziva muslimanima.

 Džihad je izvanredno važan pojam, ali se uporno krivo tumači. U kontekstu cijelog sadržaja Kur'ana, Džihad označava borbu, nastojanje na Božjem putu: molitvom dobrim djelima, imovinom, pa i žrtvovanjem vlastitog života – ako je to nužno.

Taj pojam je isto što je Ljubav prema Bogu i bližnjemu, koja je u Evanđelju naglašena kao najvažnija i u kojoj su sadržani Pismo i proroci.

Budući da se jezičkom kombinatorikom riječ borba može iskazati i kao rat –  politički su islamisti iz toga davno izveli pojam “Sveti rat”, kojim pozivaju u rat protiv nekog aktualnog neprijatelja, a pojam Džihad u tome smislu u Kur'anu uopće ne postoji. Džihad nitko ne može proglasiti u cilju nekakve borbe protiv nekoga, jer to je osobno svojstvo, kao i vjerovanje.   

Zaista, kuda/kamo idu suvremeni čovjek i čovječanstvo i kuda/kamo im valja ići da bi život na ovoj zemlji bio smisleniji i dostojan čovjeka, da bi čovjek ipak odradio svoju misiju na ovoj planeti na način na koji to Gospodar od njega očekuje? Posebno, kuda/kamo idu mladi i šta bi trebalo da jeste njihov put kroz ovozemaljski život?

ĆORLUKIĆ: Promišljanja  o tomu kamo idemo dao sam u zadnjem pasusu zadnjeg poglavlja knjige  pod naslovom Prognoza budućnosti. Naslov ove knjige možemo shvatiti kao pitanje, ali i kao opomenu, upozorenje. Razmatrali smo obje varijante. No, ako ga shvatimo kao opomenu, istovremeno smo dobili i odgovor na pitanje. Pred nama su dva moguća puta u budućnost. Ako ovladamo svojim demonima i stavimo ih pod svoj nadzor, pa živimo u skladu s temeljnim moralnim načelima, tada imamo šanse za osiguravanje mnogo bolje i ljepše budućnosti čovječanstva i time ostvariti svrhu čovjekova postojanja na Zemlji. Ako pak to ne učinimo, ili ćemo nestati u bljesku jednog novog rata, ili ćemo se, što je vjerojatnije, polagano gušiti u vlastitom otpadu. Objema vrstama sredstava samouništenja već raspolažemo u ogromnim količinama. U tom je slučaju prognoza: pakao za sve na ovom, a za većinu i na onom svijetu.

*    *    *

A sada o knjizi  Sjećanja…

Filip - Sjecanja...

U Titovoj Jugoslaviji nakon političke stabilizacije u državi više nije bilo političkih sukobljavanja, a bivši partizani, kao i njihovi sinovi, su tijekom vremena sklapali normalna prijateljstva. Politika “nastavka rata” vođena je uglavnom među političkim emigrantima u inozemstvu. Ovaj je predhodni obrambeni rat od strane vodstva RH politički je vođen izvanredno nespretno, potvrđujući istinu da  imamo genijalne vojnike, a vrlo loše političare. Tuđman je bio bolestan čovjek a imao čudne ideje o nacionalnom pomirenju, pa je Titov ratni antifašizam (koji je on kasnije napustio) ugradio u Ustav RH, dajući prednost sinovima  partizana pred sinovima i unucima branitelja NDH, pa time u narodu pokrenuo psihopatski rat demona prošlosti – što Hrvatsku snažno destabilizira  – ne samo politički.

Francuska i Njemačka su u dva minula rata izgubile svaka po preko milijun žrtava, a danas su to prijateljski narodi, zajednički odaju počat svim žrtvama, dok se u Hrvatskoj 70 godina nakon rata demoni prošlosti potiču sinove i unuke onovremnih protivnika shizofreno potiču na sukobljavanja.

O knjizi je uskoro nakon pobjavljivanja odžana promocija u Zagrebu, ali je mnogo zanimljivija ona održana u Puli ove godine. Stoga ću taj prikaz iskoristiti.

                                               *   *   *    

Nakon vrlo zanimljivog prikazivanja segmenata knjige od strane povjesničara dr.sc. Stipana Trogrlića,  koji je odabrao najzanimljivije pojedinosti, voditelj poziva mene da prikažem sadržaj, ali i razloge nastanka ove knjige.

Svoje sam izlaganje započeo napomenom da u svim državama vlasti nastoje barem malo “uljepšati” svoju povijest, ali da je nakon dinar na francuskomzavršetka Prvog svjetskog rata 1918. g. povijest Hrvatske izrazito grubo krivotvorena. Tko npr. znade da je tada Hrvatski sabor proglasio izdvajanje iz Austrougarske i osnutak NDH: države Slovenaca, Hrvata i Srba, sa Zagrebom kao glavnim gradom i hrvatskom zastavom crven-bijeli- plavi? Na žalost, zahvaljujući političkoj sljepoći nekih hvatskih političara, pohlepi Kraljevine Srbije, a prvenstveno Francuskoj odluci, teritorij legalno proglašene HDH, nakon samo 31 dana postojanja ilegalno je pridružen teritoriju Kraljevine Srbije koja uzima naziv: Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca – bez da je o tomu donesena odluka Hrvatskog sabora. Da je to bila velikim dijelom i francuska politička tvorevina, pokazuju i novčanice koje su bile i na francuskom jeziku.

Budući da je to bilo protivno važećoj odluci Hrvatskoga sabora, po međunarodno pravnom sustavu proglašenje te države zapravo je bilo pravno ništavno. No, takva i slična nasilnička rješenja od strane pobjednika česta su praksa. Tako je nakon pobjede u tom ratu ratu veliki dio Madžarskog teritorija pripojen Rumuniji, a Italiji hrvatski grad Zadar i neki dijelovi Jadranske obale i priobalja.. Italiji su pripojeni i austrijski Južni Tirol (Süd Tirol Tal: Alto Adige) i Istra, koja je tada bila neposredno pod austrijskom upravom.

Filip-promocijaDvadesetak godina nakon Prvog  svjetskog rata gospodarski i vojno ojačala Njemačka, s velikim je osvajačkim ambicijama s Italijom i Japanom zaključila Trojni pakt, kojemu su se prilključivale i neke evropske države. Među njima i Jugoslavija. No, na nagovor engleske diplomacije neki jugoslavenski generali su izvršili državni udar. Njemačka je na to brzim i snažnim vojnim udarom vrlo brzo razbila Jugoslaviju. Srbija je proglašena okupiranom državom, dok za Hrvatsku nije imao interesa. Nudio ju je Madžarskoj, ali oni nisu bili zainteresirani. Ostale je dijelove podijelio saveznicima. Još prije dolaska njemačkih trupa u Zagreb gradonačelnik Varaždina je bio proglasio neovisnost, a u Zagerebu je umirovljeni austrougarski pukovnik Slavko Kvaternik pokušavao organizirati nužne strukture vlasti. Pokušavao je nagovoriti Mačeka da preuzme vodstvo države, a premda je Hitler to odobravao, Maček nije pristajao. U vremenskom tjesnacu, Kvaternik je u ime Starčevića i dr. Ante Pavelića, koji je kao emigrant u Italiji, vodio ustaški pokret za oslobođenje Hrvatke te 10. travnja proglasio Nezavisnu državu Hrvatsku. Kao uvjet priznanja, Hitler je zahtijevao da se prvo s Italijom dogovori razgraničenje. U uvjetima: “to ili ništa”, Pavelić je potpisao za Hrvatsku vrlo nepovoljan ugovor,  pa mu je tek onda dozvoljeno da ode u Zagreb.

Odmah po proglašenju, a još prije dolaka Pavelića u Zagreb, Srbi su u Podrinju izvršili pokolj muslimaskog življa, a bilo je ustanaka i u drugim krajevima. Komunistička partija se u ta događanja nije miješala, a tek kad je Njemačka napala na Sovjeski Savez, počeli su organizirati ustanke što se ubrzo ravilo u okrutan gađanski rat između branitelja i rušitelja HDH. Bilo je zločina na sve tri strane. Završilo je kako je završilo, a učinjeni su i ogromni zločini nad hrvatskom vojskom i brojnim civilima učinjeni su nakon završetka rata, o čemu je okrutno nametnuta apsolutna šutnja, sve do pred kraj raspada Titove Jugoslavuje.

Ovime sam zapravo pulskoj promociji završio okvirni prikaz sadržaja ove knjige, ali sam se obzirom na stanje u Hrvatskoj nastalo nakon ratnog stjecanja neovisnosti, o čemu pišem u još neobjavljenoj knjizi: Heretik, u interesu zaokruživanja teme nastojao povezati današnje stanje s prošlošču.

Nakon izdvajanja iz Jugoslavije i uspstave RH na čelu s predsjenikom dr. Franjom Tuđmanom, masovnim ustancima hrvatskih Srba počinje prvo građanski, koji dolaskom paravojnih jedinica iz Srbije, a poglavito Novosadskokog korpusa JNA prema Vukovaru prerasta u obrambeni rat – što naši čudni političari nikako da shvate. Pokojni Franjo jest snažno želio neovisnost Hrvatske, a premda su se djeca i unuci branitelja i rušitelja NDH zajednički snažno oduprli nasrtajima na tek uspostavljenu državu, on u svome zamišljenom interesu tada nepotrebnog proglašenja nacionalnog pomirenja, suludim stavljanjem u preambulu Ustava tekst kojim uskrsava “antifašizam”, kojega se kao besmislice i Tito bio odrekao nedugo nakon uspostave vlasti.

Ponovno ga uskrsavajući u psihi naroda Hrvatske počela se snažno razvijati psihopatska borba demona prošlosti, a budući da to snažno destabilizira državu, ukratko sam naveo povijesne podatke n o astanku originalog talijanskog i kasnijeg staljinističkog fašizma.

Sve do pred kraj Prvog svjetskog rata u svijetu su postojale demokratske socijalističke stranke, a tada dolazi du uspostave totalitarnih socijalističkih sustava: u Rusiji komunističkog, u Italiji svojevrsnim državnim udarom 1922. fašističkog, a 1933. u Njemačkoj demokratrskim putem na vlast dolazi Nacionalsocijalistička partija. Komunistička diktatura u Rusiji bila je izrazito okrutna, a gosppodarski potpuno neučinkovita. Što od gladi, što u političkim čistkama, već u prvim godinama pomrlo je oko 20.000 osoba, od čega 5.000 od gladi.

Talijanski fašizam je gospodarski bio vrlo učinkovit, a neprijatelje režima nije ubijao, nego su ih kažnjavli da moraju piti gorku sol. Ubrzo je uspostaljen red u državi, snažne Komunističke partije je nestalo, a nestalo je i tradicionalne talijaske mafije, pa je fašizam postao popularan i među političarima zapadnih država. Glavna Musolinijeva mana bila je njegova opsesija veličinom i želja da obnovi Rimsko carstvo. U želji za “osvajanjem svijeta” pridružio se i paktu s Hitlerom.

Dok je idejna osnova fašizma bila država,  za nacional-socijalizam je to bila nacija – što je bitna razlika. Kad je nacistička Njemačka napala SSSR, Staljin neprijatelje nije počeo nazivati nacistima, nego ih je povrijeđen uspjehom fašizna u Italiji sve nazivao fašistima, a nakon razlaza s Titom, radio stanice satelitskih država svaki dan su izvještavale o “Titu i njegovoj fašističkoj bandi”. Tito je u ratu obilno koristio Staljinovu ideju antifašizma, ali se nakon rata odrekao te stvarne besmislice. Stoga je ovovremeni antifašizam u Hrvatskoj prava glupost, ali je kao “idejna podloga” postao psihološka osnova za psihopatski rat demona prošlosti.

Posebnost Istrana u pogledu privrženosti današnjem politički popularnom “antifašizmu” i uspomeni na “druga Tita” posebno je naglašena, stoga sam im se na ovom skupu posebno obratio činjenicom da su se Talijani u Italiji, ali i oni u Istri, borili za oslobođenje od Musolinijeva fašističkog režima u svojoj domovini Italiji, ali da su se istarski Hrvati borili za oslobođenje Istre od talijanske okupacije – bez obzira na politički sustav. Također sam im kao dragim sugrađanima naglasio činjenicu da Istra nije priključena Hrvatskoj zahvaljujući Titu, nego tomu da su Saveznici ranije Italiji darovanu Istru vratili Hrvatskoj. Tito je Istru zapravo kaznio. Ne poštujući povijesne, a uspostavljajući administrativne granice republikâ hrvatskoj Istri je oduzeo najhrvatskiji grad Kopar, u kojem je bila osnovana prva hrvatska gimnazija, i priključio ga Sloveniji. Ovo je popraćeno burnim aplauzom što me je zaista ugodno iznenedilo.

Od svih administrativnih titovskim granicama omeđenih republika, zapravo je jedino Hrvatska snažno kažnjena. Na istoku joj je – pored ostalog – Srbiji priključen Srijem, zanemarujući činjenicu da je prema popisu stanovništva 1935. npr. u Zemunu živjelo samo 5% Srba. Stoga državljani Hrvatske nemaju nikakav razlog da za bio što zahvaljuju Josipu Brozu, a to je i temeljni, makar podsvjesni razlog, da su “antifašisti” tako temeljito protiv najljepšeg domovinskog pozdrava: “za dom spremni”. Kažu zato što je to ustanovio Pavelić. Da ga je izmislio i crni vrag, spremnost za obranu domovine je i sociološki najboji i najplemenitiji pozdrav. Negatori tog pozdrava zanemaruju činjenicu da je prema Pavelićevu nalogu u Zagrebu izgrađena velika zgrada Pošte kod Željezničke postaje, ustanovljena su tri fakulteta, uz onu vrlo složenu tehnologiju, uz mnogo knjiga objavljeno je i 5 tomova Hrvatske enciklopedije, dok je ova sadašnja Hrvatska i uz najmoreniju tehnologiju u deset godina objavila samo prvi tom. Pa zašto ovi naši “antifašisti” ne poruše zgradu Pošte, zatvore i fakultete te odreknu se svega pozitivnog u vrijeme NDH?! Bilo je mnogo zločina u tom građanskom ratu – ali je bilo i mnogo toga korisnog.

U prošlosti je bilo mnogo ratova i mnogo žrtava, ali to se vremenom ostavlja povjesti. Njemačka i Francuska su u dva svjetska rata imale svaka po preko milijun žrtava, a danas su to prijateljski narodi, dok državljani Hrvatske, sinovi i unuci onovremenih boraca, 70 godina nakon rata vode svojevrsni rat demona prošlosti. Hrvatski antifašizam je bolest psihe kojom je hrvatsko nacinalno biće opterećeno shizofrenim sukobom ličnosti, pa stoga želim da ova knjiga uz književnu i povijesnu vrijednost otkrivanjem istine postane svojevrsnim psihofarmakon naroda Hrvatske. Žarko želim da prestane suludi rat demona prošlosti – da bismo se mogli okrenuti budućnosti.

Premda sam se plašio kako će Istrani primiti ovo izlaganje oduševljen sam njihovim reagiranjem i kratkim razgovorima pred rastanak. Izgleda da se budućnost ipak može spasiti.

Da li je na pomolu, eventualno, još neka Tvoja knjiga? Odakle crpiš toliku energiju i htijenje s obzirom i na dob (za Amerikance bi bio mladi starac…), pa i mikro i makro ambijent koji nisu baš blagonakloni prema spisateljima, posebno tragačima Nj. V. Istine?

ĆORLUKIĆ: Upravo mi je urednik prije par dana radosno javio da je Ministarstvo kulture odobrilo financijsku potporu za obajavljivanje Objedinjenog evanđelja, za što se borim preko 20 godina.

Za vrijeme rata sam pisao brojne novinske članke, od kojih su neki objavljeni, a neki nisu. Od toga sam nakon rata složio rukopis za knjigu pod nazivom “Heretik”, što na grčkom jeziku znači: “onaj koji misli svojom glavom. Ostaje  još samo taj rukopis Heretik. Mislim da sam Ti nekada poslao članak pod naslovom: “Mato ne dam Derventu”. Objavljivenje te knjige bilo bi važno i za Bosnu, a u Hrvatskoj  “lijevi”, a posebno  “desni”, ne žele priznati veliku krivicu  Hrvatske sa sadašnje stanje u Bosni. Pokušavao sam naći nekog izdavača u Bosni da zbog  podjele troškova i tržišta zajednički s Hrvatskim objave tu knjigu.   Obzirom da u knjizi oštro kritiziram i jedne i druge, knjiga vjereojatno nikada neće  biti objavljena. Ali: “Nikad ne reci nikad” –  kaže narodna  poslovica.

Na samom kraju, nas dvojicu itkakako žulja i ta Bosna i njena stvarnost, pa ne mogu izbjeći ni ovakvo pitanje: Da li si aktualnoj predsjednici Republike Hrvatske, kada si se sreo s njom, uspio reći koju vezano za Bosnu i Hercegovinu, jer znam da si na tu temu pisao nekim bivšim hrvatskim predsjednicima? Kako Ti se doimlje politika Kolinde Grabar Kitarović prema BiH, barem do sada?

filip u maglajuĆORLUKIĆ: Premda sam iz Bosne otišao prije više od 50 godina, ona je moj zavičaj, a i da nikada nisam bio u njoj, u interesu pravde, treba joj pomoći. Posebno kad se uzme u obzir da je onovremena politika RH velik sukrivac. Razgovor s Predsjednicom mogao je po protokolu trajati samo 10 minuta, a imao bih šta govoriti za mnogo, mnogo sati. Spomenuo jesam – pitanje je je li to došlo do njezine svijesti. Knjigu Heretik sam posvetio njoj, obvezujući je i da pomogne Bosni. Samo ne znam kako?

Molim dragog Boga da nam pomogne!

Želim Ti puno zdravlja i još puno života i novih znanstveno-publicističkih ostvarenja, na dobrobit čovjeka i čovječanstva. Hvala za ovaj razgovor.

ĆORLUKIĆ:

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (804)

vrbas-miso

komentara
  1. Vrlo poučan i dragocjen interview. Izbacuje insana iz uboičajenih šablona mišljenja. Izdvojio bih citat ovaj citat: ĆORLUKIĆ: Mojim dugogodišnjim istraživanjima došao sam do na tekstovima utemeljenog zaključka da su tri svete knjige u vjerskom pogledu jedna knjiga u nastavcima: Stari zavjet prikazuje povijest stvaranja i definira Boga kao nevidljivog Stvoritelja. Novi zavjet nam svojom zapovijedi o ljubavi prema Bogu i bližnjem ukazuje kako se trebamo ponašati, a Kur'an: “On (Kur'an) Je samo opomena ljudima” (81-27), a svojim nas pozivom: “O sljedbenici Knjige (Biblija), dođite da se ujedinimo u jednoj riječi, koja je zajednička među nama i vama…” Kur'an (3, 64.) poziva da se i uz ogromne civilizacijske i kulturološke razlike ujedinimo u odnosu prema Bogu.

    Ovu spoznaju g. Čorlukića preporučio bih kao štivo u mejtefima, časovima kršćanskog bogoštovlja i hrišćanskog naukovanja o vjeri. Da bi o tome mogli govoriti, religijski službenici i vjeroučitelji morali bi i sami prihvatiti ovu Čorlukićev u spoznaju…

    Drugi citat, prvo pitanje, pa odgvoor: Na samom kraju, nas dvojicu itkakako žulja i ta Bosna i njena stvarnost, pa ne mogu izbjeći ni ovakvo pitanje: Da li si aktualnoj predsjednici Republike Hrvatske, kada si se sreo s njom, uspio reći koju vezano za Bosnu i Hercegovinu, jer znam da si na tu temu pisao nekim bivšim hrvatskim predsjednicima? Kako Ti se doimlje politika Kolinde Grabar Kitarović prema BiH, barem do sada?

    ĆORLUKIĆ: Premda sam iz Bosne otišao prije više od 50 godina, ona je moj zavičaj, a i da nikada nisam bio u njoj, u interesu pravde, treba joj pomoći. Posebno kad se uzme u obzir da je onovremena politika RH velik sukrivac. Razgovor s Predsjednicom mogao je po protokolu trajati samo 10 minuta, a imao bih šta govoriti za mnogo, mnogo sati. Spomenuo jesam – pitanje je je li to došlo do njezine svijesti. Knjigu Heretik sam posvetio njoj, obvezujući je i da pomogne Bosni. Samo ne znam kako?

    Molim dragog Boga da nam pomogne!”

    Bosanci prvi moraju pomoći sami sebi. Oni moraju shvatiti da je Bosna njihova Mati. Do te spoznaje se može doći jedino putem istine i pravde. Niti Istina, niti Pravda ne stanuju u Bosni, jer ne stanuju u susjedstvu. Istina nije kriterij ni na međunarodnim sudovima.
    Istina je da se i Hrvatska i Srbija jagme za Bosnom; obe se lakome na čitavu Bosnu – jedni do Drine, drugi preko Drne do Une i ako je moguće – i dalje, do Zadra…(Čini mi se da je i Dalmacija nekad bila Bosna… – i dalje od Kotora…)

    Teško je da će njeni ljuti neprijatelji dignuti ruke od Bosne, pogotovo sada kada su predziđe kršćanstva (sic!) i kada je isplativa islamofobija, kao i 1992., Ali, moraće sve dok postoje Bošnjaci koji smatraju da je Bosna njihova Mati, dok postoje i Hrvati i Srbi, koji isto misle i osjećaju. O tome kako su Bosanci branili svoje gradove, goluruki, prof. Boyle predaje stidentima na West Pointu. Budućnost Bosne ne zavisi od Srbije i Hrvatske, nego od osjećaja pripadnosti ovoj grudi, ne samo Hrvata i Srba, nego i dijela Bošnjaka Bosne i onih koji su prognani diljem svijeta – a kojima su Milošević i Tuđman – uz nakolnost i pare Zapada – namijenili ono malo zemljice Bosne oko Sarajva i Zenice… dok ih ne nestane – dok se sami ne izjedu među sobom, ili dok se ne asimilraju. jer, ne mogu stajati jedni drugima na leđima…
    Postojanje genocidne RS i ašikovanje sa HZ HB odlično su nabačena lopta za one koji slijede politiku Izetbegovića (množina) i sanjaju svoj paj u Bosni – mali muslimanski sultanat, koji će najbrojniji narod odvesti u nestanak.

    Dakle, tu bih knjigu “Heretik” uručio (i) B. Izetbegoviću, ali bojim se da on je ne bi ni pogledao, jer ohol i drzak on ne bi pružio ni tih deset protokolarnih minuta da mu se uruči. On je odlučio u ime svih Bošnjaka (sic!) da ima da bude RS, a i HZ HB i on to ne krije. Jer obe te paradržave nastale na genocidu i udruženom zločinačkom pothvatu su garancija i izgovor za njegov sulatanat. Dosta toga s ena tom polju uradilo – milom, silom, genocidom, Ahmićima, Stupnim Dolom…
    akadmeijama u Mostaru, Banjoj Luci, Novom pazaru – apartejdom u “dvije škole pod istim krovom”, slavljenjem Sv. Save i Svetog Stevana po školama, branjenjem bosanskog jetika, pohrvaćivanjem i posrbljavanjem katolika i pravoslavaca Bosne, klicanjem kako je muslimanima Turska – mati.

    Da je dugačije, RS niti bi postojala niti bi opstojala, jer za ukidanje RS imamo pravni okvir koji su stvorile sve međunarodne konvencije, Povelja UN, pa i presude najviših svjetskih sudova za genocid (koji su ustvari srpsko-hrvatski sudovi, jer štite njihov interes, a ne pravdu, i ne žertvu i ne RBiH!). Ali, ne da Bakir. Da on da, i gospođa Grabarić bi morala pokleknuti, i nikad joj ne bi palo na pemet da vuče Jajce u Hrvatsku, kao hrvatski kraljevski grad… kojeg je halalio Alija Izetbegović, u koji Bošnajci godinama nisu mogli ni na mezare, zbog “hrvatske” uljudbe, bez koje samo svi lijepo živjeli…, niti bi joj ikad iko okačio orden za grediteljstvo “Isa-beg Ishaković” jer ona ovako ili onako – nastavlja politiku Vrhovnika, politiku rušenja, ma pta govorila, – politiku koja je dogovorena sa Balkanskim kasapinom. Da je drugačije, u Jajcu joj bi svirana hrvatska himna samo ako bi je tu počasno dočekao bosanski predsjednik…

    Ipak, dok je osoba poput g. Čorlukića ima nade za Bosnu.
    Što bi rekao biskup Komriica (kojemu je naumpao Bleiburg, ali ne i genocid u Banjoj Luci…) “laže onaj ko se odrekao svoga zavičaja.”

    Jer odricanjem od svoga (užeg i širek zavičaja) čovjek se odriče samoga sebe.

    Hvala Bedrudinu za izbor sugovornika, hvala g. Čorlukiću za lekcije koje moramo učiti!

  2. Moram se osvrnuti još na jedan citat g. Čorlukića: “Svoje sam izlaganje započeo napomenom da u svim državama vlasti nastoje barem malo “uljepšati” svoju povijest, ali da je nakon završetka Prvog svjetskog rata 1918. g. povijest Hrvatske izrazito grubo krivotvorena. Tko npr. znade da je tada Hrvatski sabor proglasio izdvajanje iz Austrougarske i osnutak NDH: države Slovenaca, Hrvata i Srba, sa Zagrebom kao glavnim gradom i hrvatskom zastavom crven-bijeli- plavi?”

    Ideja o reorganizaciji – modernizaciji Austro-ugarske monarhije sa većčim pravima južnoslavsnekih naroda – sa Zagrebom kao glavnim grado u trouglu sa Bečom i Buduimpeštom – koštala je glave Franza Ferdinanda, a život je terorirističkom rukom Gavrila Principa – platila i njegova trudna supruga Sofija.

    Franz Ferdinand je bio ponesen idejom o modrenizaciji Monarhije. Bosna je u ekonomskom pogledu stajala bolje od Srbije. Srbi (Crna Ruka) se pobojala da će tim reformama bosanski Srbi više prionuti za Aaustrougarsku, nego što će se okretati prema Srbiji. Pod parolom “Ujedinjneje ili smrt” – obučili su teroriste Mlade Bosne i dopremili im oružje u Bosnu da bi – jednoga (uvjetno rečeno dobrog okupatora, zamijenili drugim – gorim hiljadu puta. (Nisu li muslimani pružili najviši otpor okupaciji, iz svojih razloga, ali su i ginuli za Monarhiju.) Ti pucnji teroriste Gavrila Principa su bili punji na startu Prvog sjestkog rata koji je odnio desetine milijuna života… Ideju o objedinjavanju južnoslavenskih prostora usvojio je hrvatski Sabor, ali izvedba je pripala Srbima, kojima je bila na umi Velika Srbija. Najveću štetu od svega toga imala je Bosna, trpi je danas, trpiće je i u budućnosti, boj se, dok je ne nestane. Bosna je na prevaru uvučena u SHS tvorevinu, obećana joj je autonomija, ali od toga nije bilo ništa – počelo je njeno nemilosrdno rastkanje i čerječenje. Bosnu bi trebalo ostaviti na miru, ali to je utopija. 30.000 četnika okuplja s eu Bosni u okviru nevladine organizacije Ravnogorski četnički pokret, a vožd uzvukuje da se srpsko pitanje može “rešiti” samo nasiljem, kako na Drini nestale granice, Drina postala žila kucavica svekoliko srsptva, a muslimani moraju nestati, jer to mora biti samo srpska država.
    Danas u Bosni gotovo da nema snage koja se odupire svojatanjima i prjetnjama i sa istoka i sa zapada. B. Izetbegović je danas podučavao Dodika o statistici popisa, ali nije mu naumpalo da mu (makar) priprijeti obnavljanjem tužbe za genocid i ukidanjem RS, nakon Dodikovih upornih tvrdnji da je RS država. Put ka nestanku Bosne i muslimana u njoj utiru sami muslimani, isto kao što je HDZ kumovao nestanku bosanskih katolika.
    Prevara do prevare.
    Bosna je počela propadati kada se njen vladar kralj Tomaš okrenuo protiv svoga puka priklonivši se katoličanstvu. Istu je politiku nastaviti negov sin iz prvog (bogumilskog) braka Stipan Tmošaević. I tu je smak i kraj. Tada je krenulo, još nije stalo…

  3. Zdravko margic niodkud kaže:

    da sada izetbegovicevci nastavili.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s