Nakon što je javno puklo između Komarice i Dodika, valjda je banjalučki biskup shvatio da….SA ŠEJTANOM (ĐAVLOM) SE TIKVE NE SADE

Posted: 19. Maj 2016. in Intervjui

franjo-komarica22-696x456

Kao što je poznato, prije dva dana je Bosnu i Hercegovinu posjetio predsjednik Hrvatskog sabora Željko Reiner, koji je, pored Sarajeva posjetio još i Mostar i Banja Luku. U Banja Luci se sastao i sa biskupom Franjom Komaricom, te trebao je održati i pressicu u Narodnoj skupštini manjeg entiteta ali odbio je da to učini jer u prostoriji nije bila istaknuta zastava i njegove zemlje – Republike Hrvatske. Ovom autoru nije poznato da li u prostoriji za press konferencije NS RS osim zastave Rs-a stoji i zastava države BiH, čiji je Rs entitet. No, povod za ovaj osvrt nije posjeta spomenutog hrvatskog visokog dužnosnika, nego izjava biskupa Komarice data u povodu te posjete, te javna reakcija Mile Dodika na istu.

Uspoređivanje Banja Luke i Bleiburga

Dakle, banjalučki biskup, koji je predvodio misno slavlje u koncelebraciji sedamdesetak svećenika, 14. maja na Bleiburškom polju u Austriji, u povodu 71. obljetnice Bleiburške tragedije, rekao je da se svi trebamo truditi što više upoznati istinu, a u Banja Luci, povodom posjete predsjednika Hrvatskog sabora, između ostalog, pojasnio:

– Koliko je nas ovdje osuđivano što smo ostali. Smatramo da nismo krivi što smo ostali ovdje. Nas se ubija, i kaže se, treba vas još jednom ubiti. Ubilo se jedanput, pa se drugi put ubija zaboravom. Namjernim. Ne trebamo ići u Bleiburg, mi smo ovdje Bleiburg. To je muka i to sam želio u Bleiburgu poručiti. Ljudi šta vi govorite ovdje. Dođite u Banju Luku pa vidite, tamo je Bleiburg. Gdje su Banjalučani, zašto su oni pobijeni, zašto je njima oduzeto pravo na identitet? Nemaju pravo na svoje rodno mjesto. To je Bleiburg za mene. Ne dajem pardona nikome. Onaj ko osuđuje, pokazuje svoje pravo lice. Trebamo skinuti te maske, koje previše dugo nosimo. Ružne, necivilizirane i nehumane maske.

Ne bih ulazio u priču o Bleiburgu jer ni ona, kao ni mnoge druge, se ne može promatrati jednoznačno. O tome ne postoji čak ni znanstveni koncenzus u samoj Hrvatskoj, jer politika čini svoje. Dakle, neka se o tome znanstveno, neovisno i principjelno odrede povjesničari. Također, nisam siguran je li zgodna usporedba Banja Luke i Bleiburga, ali, pošto poznajem biskupa Komaricu i njegove muke od ranih 90-tih do danas, njegovu borbu s vjetrenjačama svih ovih više od četvrt stoljeća, siguran sam da, ako je i “izletio” s takvom izjavom, učinio je to u očajanju koje traje koliko traje, svjestan da se ništa ne čini, kako na unutarnjem tako ni na nekom nazovi međunarodnom planu da se stvari pomaknu sa mrtve tačke kada je u pitanju značajniji povratak Hrvata u Banja Luku i šire.

Reakcija Dodika

Mile Dodik je odmah izvratio otvorenim pismom biskupu Komarici u kojem mu, između ostalog, poručuje:

Baja

-Do sada Vam se nisam obraćao na ovakav način, ali povoda za ovakvo obraćanje bilo je više. Smatrao sam da je u državi porušenog povjerenja ponekad dobro i prećutati neke stvari zarad višeg cilja i da bi prepiska s Vama, ma kako utemeljena bila, nas sve zajedno udaljila od tog cilja. Međutim, Vašim jučerašnjim istupom, kada ste ne trepnuvši poredili Banjaluku sa Blajburgom, pređena je granica trpljenja, koju smo, svako sa svoje pozicije, i Vi i ja, dužni da održavamo…..

Još je u pismu Dodik spomenuo državu, misleći, siguran sam na Rs, jer je i na mitingu u prošlu subotu ispred “Boske” histerično, baš kao Hitler nekad, nekoliko puta ponovio da je Rs država…, nakon čega se Sarajevo ponovo pravilo da nije čulo, ali to je već tema za sebe.

Principjelno, razumijem i reakciju Dodika u konkretnom slučaju, ali sada se treba sjetiti i 14. januara 2012. kada je isti taj Dodik istom tom Komarici dodijelio Orden časti sa zlatnim zracima…

A sada o tikvama

Da, suštinski povod za ovaj osvrt jeste taj događaj od prije više od četiri godine u Banjoj Luci u povodu obilježavanja sada već neustavnog Dana Rs-a, koji je mene lično razočarao. Nije na odmet reći da je takav orden odbio da primi drugi vjerski velikodostojnik u Banjoj Luci – muftija banjalučki Edhem ef. Čamdžić, što sam svakako pozdravio, bez obzira da li je iza takve odluke stajao Rijaset IZ BiH ili SDA, ili obadvoje. Smatram da je suvišno obrazlagati zašto smatram da ni biskup Komarica nije trebao primiti taj orden. Bez obzira da li je to bila njegova lična odluka ili je neko još stajao iza nje. Mada sam cijelo vrijeme znao da je banjalučki biskup za vrijeme okupacije Banja Luke i progona katoličkog i muslimanskog stanovništva 1992-1995 nekoliko puta pisao Radovanu Karadžiću na Pale, što je pokazivao meni i rahmetli muftiji Haliloviću prilikom naših brojnih susreta u to vrijeme i što je uostalom objavio i u svojoj knjizi koju mi je poklonio prije nekoliko godina. Naravno, nikada nije dobio odgovor od Karadžića i stvari su se po banjalučke Hrvate, kao i Bošnjake, uostalom, odvijale kako su se odvijale i danas imamo to što imamo.

sa biskup

Dakle, nakon svih tih iskustava i sa Karadžićem i sa Dodikom, želim da vjerujem da je banjalučki biskup msgn. Franjo Komarica izvukao neke pouke, odnosno konačno shvatio da se sa šejtanom/đavlom tikve ne sade. Jer šejtan/đavo se ne može smatrati ni onom slamčicom za koju se treba hvatati u bremenitim i skoro bezizlaznim situacijama kakva je zadesila nesrbe u Banja Luci i šire od ranih 90-tih do danas. Biskup Komarica je itekako obrazovan i elokventan čovjek da se ta slamka može tražiti, ma kako ona djelovala kao fatamorgana, u Washingtonu i Briselu i drugim svjetskim centrima moći, bez obzira na dosadašnja iskustva, a nikako na Palama (nekad) ili Laktašima (danas).

I, na kraju, eventualno nespretno poređenje Banja Luke i Bleiburga nikako ne mijenja ukupnu sliku o biskupu Komarici kao neustrašivom borcu za prava obespravljenih, posebno onih koje on kao duhovni lider predstavlja, kao vjerskom velikodostojniku koji jeste i sam žrtva najprije srpskog fašizma, a potom i nekih međunarodnih mešetara, a s druge strane, eventualno opravdana reakcija Dodika njega nikako ne rehabilitira za njegov ogroman udio u stanju kakvo je danas na području Biskupije banjalučke, konkretno, odnosno na području Rs-a za Hrvate i Bošnjake.

Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

 

komentara
  1. Možda Biskup Komarica nije napravio pravu usporedbu – ali nepobitna je činjenica da je u Banjoj Luci počinjen genocid.

    To bi bilo pravo ime za ono što je u Šeheru u kojem nije bilo rata – učinila četnička vlast.

    Kome to nije jasno, neka pročita UN-ovu Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju genocida. To što ni Tribunal ni ICJ nisu našli da je u Banjoj Luci počinjen genocid, to ne mijenja stvar; u Banjoj Luci je ubijeno na stotine katolika i muslimana – samo zbog njihova imena, porušene bogomolje – jer su, kako slikovito reče vladika Jevrem za Ferhadiju jer je “bila na pogrešnom mestu.” Najgore je što su katolici i muslimani “bili na pogrešnom mestu” – u svom rodom gradu kojeg su listom morali napustiti, a sve ono što su tekle generacije – ponijeti u dvije-tri najlon kese, pa i to je završavalo u četničkim kandžama – pljačkano na savskom Mostu u Bosanskoj Gradišci.

    Danas je Banjaluka potpuno srbizirana na najprimitivniji seljački četnički način,što je također dio genocida. I muslimanima i katolicima se poručuje da nemaju šta tražiti u tom čisto srpskom gradu. 30.000 četnika okupljenih u nevladinoj organizaciji (sic!) Ravnogorski četnički pokret proglasili su se vojskom RS i spremni su za genocid. Drina mora biti žila kucavica srpstva, a ne granica, poručuju četnici.

    Zato je Komarica trebao koristiti baš tu riječ – i u prošlosti i u budućnosti – tražiti pravdu – jer bez pravde nema pomirenja ni suživota. To je morao učiniti baš nakon Dodikovog urlanja na tzv. kontramitingu i srbovanja opozicije na mitingu, takimčenja ko će iskazati više naklonosti prema genocoidnom zlodjelu RS. Ali, nije samo Komoraca to odšutio, odšutjelo je i vodstvo onih nad kojima je počinjen genocid.,.

    Sve ono što se dogodilo u Banjoj Luci (i čitavoj RBiH) uklapa se u pojam genocida po definciji UN-ove spomenute Konvencije.

    Poznato mi je da je Komarica svojevremeno pisao Karadžiću, čak ga je oslovljavao sa “gospodine predsjedniče!” On zna što je to činio, a mi možemo naslućivati; moguće je da je na svaki način – pa i metodom krmka niz dlaku – pokušao spriječiti nestanak svoga stada kojem je jednako kumovao i HDZ – inače u kumskim i bratskim odnosima sa SDS-om, osnosno SSND-om. SDA – je dio toga saveza, makar da je protjerala samo jednog Srbina ili Hrvata…

    Ono što Biskupu nisam mogao odšutjeti je orden koji mu je prikačio Dodik, na čijim junačkim prsima je ordan koji mu je objesio Karadžić čiju politiku nastavlja u miru.

    https://ihalilovic.wordpress.com/2016/05/19/davnasnje-pismo-biskupu-komarici-bog-i-politika-ne-idu-zajedno/
    Tada sam biskupu Komarici napisao pismo u kojem sam ga žestoko kritikovao, kao i prilikom donošenja odluke nekakvih Inetnacionalne lige humanista koja je svoju nagradu mira dodijelila Mili Đukanovići i Svetozaru Maroviću.

    U odboru za dodjelu nagrade bio je i biskup Komarica.

    Ipak, ja želim vidjeti biskupa Komaricu u onom svećeničkom i ljudskom ozračju kakav se pojavio u tek otvorenoj Ferhadiji…

    Banjaluka moguće nije Bleiburg, ali jest mjesto velikog četničkog zločina koji se zove genocid. To je jače od usporedbe sa Bleiburgom, ali – iz ovog ili onog razloga – Biskup se nije sjetio.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s