Moj 800-ti intervju – Prof.mr.sc. Marjan Hajnal, bosanski intelektualac u egzilu (Izrael): ZASTAVA SLOBODE I HUMANOSTI NEĆE OSTATI LEŽATI NA ZEMLJI

Posted: 9. Maj 2016. in Intervjui

marjan h.U slučaju uznemiravanja gospodina Ibrahima Halilovića doživio sam taj gest kao udar na slobodu govora i čin krajnjeg sarkazma kreatora bezumlja. Ne samo da su omogućili genocid i kulturocid nad Bosnom, poglavito nad Bošnjacima/Muslimanima, nakon što su tokom karikaturalnih sudskih farsi sve učinili da se vinovnici tog genocida puste na slobodu nakon određenog vremena, oni sada prave pritisak na novinara Halilovića i praktično mu prijete…..Poznavajući Ibrahima lično, kao čovjek čovjeka, kao Bosanac Bosanca, znam sigurno da ni on nikada ne bi filtrirao krvna zrnca žrtava i da bi se zauzeo za pravdu nepristrasno, neovisno o tome da li je u pitanju bio pravoslavac, katolik, musliman, ateist, agnostik, jeretik… On svojim istančanim osjećanjem za pravdu i istinu uvijek kao poklonik sedme sile vidi i uvažava pravo i ravnopravnost svake žrtve kojoj su neljudi nanijeli strahovitu nepopravljivu nepravdu. Nema veće nepravde od bespravnog lišavanja druge osobe slobode i života….. Nisam Emil Zola, iako sam unuk jednog drugog također pravdoljubivog Emila, ali glasno uzvikujem s ovog podneblja: „J'accuse!“ (Optužujem!“). Svaki slobodni čovjek lišen svojih osnovnih ljudskih prava i samog života je jedan Dreyfus, dostojan pažnje najšireg publiciteta i intervencije svih socijalnih, pravnih, medijskih instanci…..Podrazumijeva se da krajnje bezobrazan i bezobziran atak na gospodina Ibrahima Halilovića, na njegovu ličnost i osobnu građansku slobodu, posredovanjem službenika Interpola prenesen čak na tlo Kanade, ima zastrašujuće reference. Prije neki dan sam i ja dobio upozorenje iz Rusije, od nekog lobija, da je tema kojom se bavim na svom blogu jako problematična, toliko da bi mi WordPress morao putem međunarodnog suda uskratiti uslugu korištenja njihovog prostora za publikacije, iako sam naveo link preuzetog spornog teksta. Tako to ide, prijeti se medijskoj instituciji tužbom ako mi pruža servis za objavljivanje već objavljenog, a ja nisam čak ni autor dotičnog teksta…..Na makro-planu Bliski istok je epicentar iz kog se šire svi socijalni i ekonomski trusovi, i ujedno, predstavlja poligon na kom se sudaraju geopolitički interesi velikih vojnih sila. Svima je važan taj most koji povezuje Mediteran sa dubljim azijskim prostorima. Sličan poligon predstavlja Bosna…..Na mikro-planu stabilna pozitivna ličnost, jak karakter, filtrirani odgojni uticaji, nikada neće dopustiti da se biće čovjeka od humanog izrodi u nehumano. Nažalost, loši postupci vode lošoj karmi, lošem životnom usudu. Žrtva postaje bezosjećajni dželat koji uživa u bolu, patnji i krvi drugih žrtava, i obratno. Začarani krug krvi. Rješenje je jednostavno, ali, malo je ljudi spremnih čuti, još manje ih je koji su voljni nešto promijeniti…..Dodatna potvrda da Erdoganu kola klize nizbrdo predstavlja vijest da mu potporu uskraćuje Premijer Turske Ahmet Davutoglu koji je podnio iznuđenu ostavku zbog principijelnog neslaganja sa Erdoganom. Šta znači to neslaganje i da mu nije ostavljen izbor može se tumačiti iz dva ugla posmatranja: da kao predstavnik tvrdog krila AK partije nije zadovoljan Erdoganovom nepopustljivošću spram zahtjeva EU o kontroli prelijevanja terorizma u Europu preko teritorije Turske bez pravljenja ikakvih kontraustupaka, ili, da Erdogan njemu zamijera otklon od već zauzetih pravaca fleksibilnijeg odnosa prema dosadašnjim saveznicima…..Za Ahmadinedžada je šteta da je ušao u politiku. Bio je ugledan gradonačelnik Teherana, a danas se može vidjeti kako putuje na posao skupa sa svojim sugrađanima, da kao džentlmen starog kova stoji u punom autobusu. Nije slučajno bio gradonačelnik u jednoj takvoj metropoli…..Kada bih predsjedničke izbore u SAD promatrao u svojstvu bilo kojeg prosječnog državljanina Izraela, bilo bi mi skoro svejedno da li će pobijediti Hillary Clinton ili Donald Trump. Meni su osobno oboje podjednako antipatični i kao ljudi i kao političari. Štaviše, ne smatram ih uopće političarima, već priučenim kalfama koje neko gura na pozornicu kao pajace zabavljati publiku da se ne bi uspavala između dva čina velike svjetske drame…..Detaljniji odgovor na ovo pitanje dao sam prije nekoliko dana u kolumni pod naslovom: „CIA – kaži svoje pravo ime“. U uvodu sam napisao: Amerika je stvorila svjetski terorizam, ona ga infiltrira, dislocira, dozira, brine se da se ne otrgne kontroli. U Bosni očigledno ne uspijevaju da ga kontrolišu…..Izbjeglička kriza je posljedica krize svijesti čovjeka o svojoj misiji. Slobodoumnom samosvjesnom, savjesnom, moralnom čovjeku, nije važno gdje živi, ne sluša nikakve vođe, posrednike i prevodioce „svetih“ knjiga, zna sam odlučiti i odrediti se prema Tvorcu, ima li ga ili nema, slijediti ga ili ne…….Zato i kada završim svoj rukopis znam da i kada bi to bila knjiga podijeljena u desetak tomova, bila bi to tek jedna stranica tuge, prepisana sa lica Plavog Planeta koji je trebao biti nešto sasvim drugo. Izrael, kao što sam napisao, ne predstavlja samo povijesno-geografski već i ontološko-metafizički pojam, i utoliko je, posebno nakon Holokausta, odgovornost njegovog naroda ogromna…..

Poštovani Marjane (da budem malo profesionalniji nego ranije, odnosno da malo promijenim retoriku)! Evo, moj maraton traje i još jedno njegovo prolazno vrijeme treba izmjeriti. I opet, s Tobom! Puno se tema nagomilalo između dva “prolazna vremena” a mi ćemo, zbog nekih limitirajućih faktora, izdvojiti samo neke od njih, a koje žuljaju obojicu i mnoge druge, naravno. Da počnemo od najsvježije te itekako vruće – od one da je nedavno kanadski Interpol tražio i našao slobodnog bh. novinara i osvjedočenog borca za Republiku Bosnu i Hercegovinu, Ibrahima Halilovića i dao mu na znanje da je u njihovoj evidenciji. Kako si Ti u prvi mah doživio vijest o tome?

HAJNAL: Poštovani Bedrudine, čestitam Ti na još jednom velikom jubileju, u pitanju je Tvoj 800-ti intervju i hvala Ti na ukazanoj mi časti da ga moja riječ bar skromnim doprinosom obilježi. Ovo skromnim ne odnosi se na kvantitet, on je zasigurno neskroman. Ali, na Tvoja inspirativna pitanja ne mogu dati kratke i nepotpune odgovore. Mogao bih i lakonski odgovarati. Ali, kad već razgovaramo, smatrao bih ponižavanjem čitalaca ako ne bih iznio suštinu svojih pogleda, a suštinu se mora ne samo hladno saopštiti, već i šire obrazložiti. Šta možemo kad je riječ o pričljivim profesorima koji često objašnjavaju i ponavljaju već poznate stvari! Ali, ovom prilikom ima i novih elemenata, u stilu, u sadržaju, u sintetičko-analitičkoj sveobuhvatnosti, čak i možda malo teže zamjetljivom humoru.

Sada je već sigurno da ćemo uskoro razmijeniti mišljenja kada će se broj razgovora koje si profesionalno obavljao tokom svih ovih godina popeti još više, do fantastične i rekordne cifre. Sa znatiželjom i ushićenjem očekujem taj dan koji će po nekoj mojoj slobodnoj procjeni biti zanimljiv i za Ginisovu knjigu rekorda.

Slobodno novinarstvo nije samo strast, ono je simboličko predvorje slobode govora i slobode individue uopće, indikator je stepena demokratičnosti društva. Ti si toj slobodi dao neprocjenjiv doprinos. Utoliko lakše razumijem razloge uznemirenosti svakog dobrog novinara kada odjekne vijest da je negdje povrijeđena ta sloboda, odnosno, njena esencijalna forma – novinarska živa riječ, hrabro i beskompromisno svjedočenje o istini. Posebno boli saznanje da je u pitanju naš bosanski čovjek, istaknuti i zaslužni novinar Ibrahim Halilović, postavši metom ekstremnog politikantskog nasilja, malicioznosti i zloupotrebe.

Svijet neumitno postaje elektronski kontrolirano mega-selo u kom su svi tokovi života podređeni ukusima najmoćnijih gazda. Jasno je da oni ne bi imali kome gazdovati da nije posilnih koji im se sami dodvorički podređuju i izvršavaju svaki njihov naum, usmjeren posebno na zaštitu sfera vlastitog interesa. U ovom slučaju kada je SIPA u djelokrug svojih manipulacija uvukla čak Interpol, sa sigurnošću se može konstatirati da je došlo vrijeme koje bi se moglo odrediti poznatom i nikad kao ovog trenutka adekvatnijom floskulom – „zbogom pameti“.

U slučaju uznemiravanja gospodina Ibrahima Halilovića doživio sam taj gest kao udar na slobodu govora i čin krajnjeg sarkazma kreatora bezumlja. Ne samo da su omogućili genocid i kulturocid nad Bosnom, poglavito nad Bošnjacima/Muslimanima, nakon što su tokom karikaturalnih sudskih farsi sve učinili da se vinovnici tog genocida puste na slobodu nakon određenog vremena, oni sada prave pritisak na novinara Halilovića i praktično mu prijete. U ime čovječnosti, savjesti i morala, on ne dopušta da se opstruira istraživanje krivice počinitelja ratnih zločina nad civilima i da se zločinci zakonski procesuiraju sukladno njihovim zlodjelima. Zato što je neka izopačena ideologija dovela žrtve bosanskih Muslimana u vezu sa muslimanima sa drugih geopolitičko-povijesnih destinacija određenih kao nepoćudnim za križarsku tradiciju Europe, po „logici“ te sumanute ideologije ceh su trebali platiti posve nedužni ljudi. Da slučaj bude morbidniji, ta ista križarska „civilizacija“ previđa da se Ibrahim Halilović zalaže općenito za pravdu, neovisno o tome prema kojoj je etno-populaciji sistematski vođen genocid. On je baštinik tradicije onih Muslimana koji su se jučer zauzimali kod njemačkih vlasti da se od ustaških zvjerstava poštede banjalučki pravoslavci, kad je sedamdeset najviđenijih banjalučkih Muslimana ustalo u zaštitu svojih susjeda. U ovom slučaju u pitanju su nevino stradali sugrađani koje je Ibrahim poznavao i koji su nosili ne samo muslimanska imena već i hrvatska. A nije mali broj bosanskih pravoslavaca stradalih od ruku „pravoslavne braće“ iz Srbije i Crne Gore.

Reagirao si na način na koji ja Tebe poznajem i poštujem, a kao takvog, znam da Te poštuju i mnogi drugi. Oni koji su pročitali Tvoje otvoreno pismo direktoru Državne agencije za istrage i zaštitu Perici Staniću znaju o čemu se radi. No, ja bih da Te pitam slijedeće: da li je to pismo, po Tvojim saznanjima, imalo dovoljno snažan odjek u bh. javnosti i jesu li čuli Tvoje apele i poruke oni koji su to trebali čuti?

Marjan 3HAJNAL: Poznavajući Ibrahima lično, kao čovjek čovjeka, kao Bosanac Bosanca, znam sigurno da ni on nikada ne bi filtrirao krvna zrnca žrtava i da bi se zauzeo za pravdu nepristrasno, neovisno o tome da li je u pitanju bio pravoslavac, katolik, musliman, ateist, agnostik, jeretik… On svojim istančanim osjećanjem za pravdu i istinu uvijek kao poklonik sedme sile vidi i uvažava pravo i ravnopravnost svake žrtve kojoj su neljudi nanijeli strahovitu nepopravljivu nepravdu. Nema veće nepravde od bespravnog lišavanja druge osobe slobode i života. Ko i zašto i u ime čega neko smije mučiti i ubiti čovjeka samo zato što se rodio sa „nepoćudnim imenom“? Ko ima pravo odlučivati o tome da li se neko rodio na pravom mjestu i u pravo vrijeme? Duboko uznemiren i povrijeđen danim okolnostima, da se na tako perfidan i bahat način prijeti svjedoku istine o stradanju nedužnih sugrađana, reagirao sam kako bi morao reagirati svaki dobronamjeran i istinoljubiv čovjek, ne samo kolega po peru. Budući da sam tekst svoga obraćanja direktoru SIPA-e Staniću saopštio u oštrom tonu, za očekivati su različite opcije, ali, nisam posebno zabrinut čak i ako bi se dio njegove ovlasti prenio i na moj novinarski i građanski status, a nema sumnje da imam dovoljno „aferima“ na svim stranama. Osim toga, u tom sam tekstu osvrnuo se na takvu eventualnost da mogu uhapsiti i mene ako žele dodatno potvrditi da je vlada u Bosni strahovlada, nalik režimskom aparthejdu u zemlji visokih zidova, patnje, stradanja, vivisekcije samog duha palestinskog naroda u kom su zastupljene sve vjere i nacije. Ne sumnjam da su se moje poruke čule i da su ih u SIPA analizirali, a neizvjesno je kakav će biti njihov odjek i kakve će korake oni poduzeti, no, rukovodio sam se mišlju da je bitno djelovati preventivno i to baš iz Izraela za koji se obično misli da je monolitan u pogledu ravnodušnosti i zastrašenosti građana da progovore u ime savjesti i čovječnosti. Makar bio i samo jedan glas izoliranog usamljenog glasnogovornika koji nastupa u ime zaštite pravde, dovoljan je. Nisam Emil Zola, iako sam unuk jednog drugog također pravdoljubivog Emila, ali glasno uzvikujem s ovog podneblja: „J'accuse!“ (Optužujem!“). Svaki slobodni čovjek lišen svojih osnovnih ljudskih prava i samog života je jedan Dreyfus, dostojan pažnje najšireg publiciteta i intervencije svih socijalnih, pravnih, medijskih instanci. Osim toga, predsjedavam malom timu odabranih humanista, među kojima sam imenom jedino ja eksponiran za javnost, zbog bezbjednosti ostalih, ali je sigurno da taj tim ima respektabilnu moć nastavka informiranja javnosti čak i slučaju gubitaka među nama. To je jedan od principa preventivnog mišljenja i djelovanja. Ako bi i pao jedan bajraktar/stjegonoša/zastavnik, zastava slobode i humanosti neće ostati ležati na zemlji.

Zadržimo se još malo na ovom slučaju. Naime, može li se atak Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) na Ibrahima Halilovića uzeti i kao udar na slobodu javne riječi, pa i kao paradigma nekih neprihvatljivih i opasnih tendencija u zemlji? Je li to ta Država za koju su se borili pa i danas bore njeni najbolji sinovi ili se ona pretvorila u svoju suprotnost, odnosno u zemlju gdje ne stanuje vladavina prava i u kojoj je jeres javno kazati istinu, bez obzira o čemu i o kome se radi?

HAJNAL: Podrazumijeva se da krajnje bezobrazan i bezobziran atak na gospodina Ibrahima Halilovića, na njegovu ličnost i osobnu građansku slobodu, posredovanjem službenika Interpola prenesen čak na tlo Kanade, ima zastrašujuće reference. Prije neki dan sam i ja dobio upozorenje iz Rusije, od nekog lobija, da je tema kojom se bavim na svom blogu jako problematična, toliko da bi mi WordPress morao putem međunarodnog suda uskratiti uslugu korištenja njihovog prostora za publikacije, iako sam naveo link preuzetog spornog teksta. Tako to ide, prijeti se medijskoj instituciji tužbom ako mi pruža servis za objavljivanje već objavljenog, a ja nisam čak ni autor dotičnog teksta. Sve to podsjeća na vremena Inkvizicije, ali sada obnovljene i još moćnije. Zato, po načinu funkcioniranja vlasti, smatram ova opskurna vremena pripadnim pulsiranju „krvotoka“ svekontrolirajućeg elektroničkog mega-sela. Vremena, koja je najbolje opisao Vladislav Petković Dis u pjesmi „Naši dani“:

Razvilo se crno vreme opadanja, nabujao šljam, i razvrat, i poroci,

podig'o se truli zadah propadanja, umrli su svi heroji, i proroci…

Čovjek više nigdje nije bezbjedan. Nastupila je era demonstriranja gole sile otuđene civilizacije. Možete biti negdje na Antarktiku i očekivati da vas prate, lociraju, a sutra, eventualno, što je trend u ravni najcrnjeg horora, u Matrix stilu, mogu svakog samosvjesnog pobunjenika jednostavno „isključiti“, tim prije ako su mu mimo njegovog znanja i volje još po rođenju implantirali informacioni bio-čip. Izbrišu datoteku i čovjeka više nema. Postaje meta lakšeg odstrela nego što u Americi iz helikoptera u samo par minuta sadomanijačkog divljanja i iživljavanja nečiji „tatini sinovi“ masakriraju čitave porodice divljih svinja. Ili, bezazlenih foka u Kanadi. Ili, tokom lovačkih „podviga“ odstrelom krupnih afričkih životinja dovedenih do ruba izumiranja. Zar je za njih (terminatore) išta sveto poslije istrijebljenih Indijanaca? Nije potrebno čak ni da se na vratima pojavi policijski službenik u civilu i pokaže svoju službenu značku. U takvom okruženju, kao nabildani sirovi reprezentant brutalne represije on je samo pripadnik Ku Klux Klana bez kukuljice koju stavlja noću krećući se kao zlokobna avet s upaljenim križevima, kad su svi slobodoumni ljudi nepoželjni, ne samo zbog boje kože. Dovoljno je da misle svojom glavom i da imaju hrabrosti da se obraćaju javnosti putem medija. Tako, najšire gledano, poruka upućena Ibrahimu je višeslojna i u svojoj suštini uistinu zastrašujuća. Sasvim je jasno zašto su novinari prvi na nišanu i što ih toliko strada svake godine. I nije slučajno što uvijek u sličnim prilikama evociram podsjećanje na Đordana Bruna kojeg smatram bardom i pretečom modernog novinarstva. Ako ikada Vatikan otvori svoj arhiv, a to se neće tako skoro dogoditi, vidjelo bi se da su optužbe pod kojima je Bruno sedam godina isljeđivan i mučen, samo jednim dijelom vidljive, one za koje je katolička crkva dopustila da se učine transparentnim, dok su one glavne vješto sakrivene, a odnose se na Brunova vizionarska upozorenja na opasnost koja vreba čovječanstvo. On je nagovijestio i ovo što se događa našem kolegi Ibrahimu. Ali, mega-nemani je također jasno poručio sam Bruno i svaki njegov sljedbenik da nema te kazne i opasnosti koju neće podnijeti jedan iskreni pravednik. S njim, mislili su da su spalili istinu. Ali, istina je neuništiva. Objavljuje se u bilo kojoj formi, bilo kad.

U takvom kontekstu leži i slučaj Ibrahimove istinoljubivosti. Silnici sebi umišljaju da prinuditi novinara na ćutanje ne znači isto što i pokušaj spaljivanja istine. To je suština pozadine napada na njega, s namjerom da se ućutka kao svjedok. Njegova riječ smeta prvenstveno onim režimskim poslušnicima koji primaju astronomske plate, ne da bi štitili građane, već da bih ih metodama zastrašivanja držali u pokornosti. Takva hajka je sračunata da eliminiše svaki trag o zločinu, ideološkom začetniku genocida, egzekutorima svirepih zlodjela, o korumpiranom sudstvu, o kriminaliziranoj policiji. Čak ni zvanične presude Međunarodnog suda pravde njima ne znače ništa. Naravno, u očima prosječnog promatrača s poštenim stavom prema povijesti stradanja Bosne i njenih građana, jasno se zrcali konstatacija o nastavku veleizdaje u mirnodopskim uslovima i kapitulaciji pred svjetskom zavjerom prema čovječnosti. Za takvu državu, koja to nije zahvaljujući veleizdajnicima, istinski heroji odbrane Bosne sigurno se nisu borili. Ipak, plašim se da je inertnost, što nazivam posljedicom sekundarne smrti, do te mjere ušla podsvijest Bosanaca, da smo u fazi nijemog gledanja već viđenog filma. Donekle stilizovano parafraziram: Prvo su došli po njih, ja sam ćutao, …. kada su došli po mene, nije više bilo nikoga, čak ni da ćuti o mom odlasku i nestanku…

Koliko ja odavde vidim, situacija na Bliskom istoku je, najblaže rečeno, komplicirana sa potpuno neizvjesnim razvojem događaja u vremenu koje je ispred nas. Nekoliko visokopozicioniranih igrača sudjeluje u aktuelnoj i recentnoj bliskoistočnoj priči. Imamo prisustvo Rusije u Siriji, dok se odnosi Izraela i Turske vraćaju na one kada su te dvije zemlje bili strateški saveznici. Budući da živiš tamo, Tvoje viđenje tog kolopleta na Bliskom istoku jeste svakako puno meritornije. Dakle, kako Ti vidiš tamošnju situaciju na mikro i na globalnom geostrateškom planu i posebno da li se to sve prelama i preko leđa naše Bosne?

Marjan 2HAJNAL: Na kompleksno i multidimenzionalno pitanje pokušaću dati bar približno adekvatan odgovor. Na makro-planu Bliski istok je epicentar iz kog se šire svi socijalni i ekonomski trusovi, i ujedno, predstavlja poligon na kom se sudaraju geopolitički interesi velikih vojnih sila. Svima je važan taj most koji povezuje Mediteran sa dubljim azijskim prostorima. Sličan poligon predstavlja Bosna.

Na mikro-planu stabilna pozitivna ličnost, jak karakter, filtrirani odgojni uticaji, nikada neće dopustiti da se biće čovjeka od humanog izrodi u nehumano. Nažalost, loši postupci vode lošoj karmi, lošem životnom usudu. Žrtva postaje bezosjećajni dželat koji uživa u bolu, patnji i krvi drugih žrtava, i obratno. Začarani krug krvi. Rješenje je jednostavno, ali, malo je ljudi spremnih čuti, još manje ih je koji su voljni nešto promijeniti. Kao vegan poručujem ljudima: odrecite se krvi. Naravno, Kainovi potomci ne samo da ne žele čuti, još se i izruguju. A poruga je uvijek vjerni pratilac zločina.

Nažalost, ruganje kao oblik ponižavanja slabijeg, dovođenje istog u inferioran položaj, sastavni je fragment u mozaiku svih etno-mentaliteta. Englezi se vole rugati, kao i Španjolci, Holanđani, Šveđani, Izraelci, Slovenci, Nijemci, Rusi, naši Bosanci nisu izuzetak, … a tek Hercegovci… Poruga je fenomen za koji bi se morala ustanoviti posebna psihološka disciplina. Počinje malicioznim diaboličkim „humorom“ koji gradacijski prerasta u cinizam, ovaj u sarkazam, zatim pljuvanje, podmetanje, insinuacije, mržnju, hajku, na kraju u linč. Jedan od svježih primjera sa tragičnim ishodom je samoubistvo učenika jedne sarajevske škole koju je neko prozvao zvučnim imenom „internacionalna škola“. Poruga ima strašne efekte, a nažalost, tako je prisutna u Bosni da predstavlja sastavni dio odrastanja. Omalovažavanje, vrijeđanje, ponižavanje drugog, prisutno je u porodici, vrtiću, školi, u medijima, sportu, da ne govorimo o ostalim društvenim institucijama od vitalnog značaja. Čitavo bh. pravosuđe je jedna velika poruga. I ruglo. Kao i policija. A i zdravstvo fundirano ne na principu stručnosti, već na nepotizmu.

Na makro-planu, čuje se da su SVI ONI, ili, OVI, zli i genocidni, i takvom „mudrom“ parolom lansira se teza o kolektivnoj genocidnosti, što je nonsens. Ne postoji tako nešto. S druge strane, ekstremi bez ikakvih zazora i moralnih skrupula zagovaraju amnestiju Alojzija Stepinca, Maksa Luburića, Draže Mihailovića, pa čak i samog Hitlera. Pjevaju se pjesme rugalice najružnijeg tipa. Poruga je prenesena na plan političkih obračuna. Internetski komentari vrve brutalnom ksenofobijom. Na cijeni je Marko Perković Tompson (iz sela Čavoglave, šibensko-kninska županija), provatikanska inačica jednom Amfilohiju ili Filaretu, a na kraju, svi prstom pokazuju na Izrael kao dežurnog krivca. Kao da sprave za mučenje i krst za raspeće nisu izumili Rimljani. Danas te instrumente smrti zamjenjuju kreditne kartice, Coca-Cola, Monsanto, Chemtrailsi, skupi automobili, modne piste, kinematografski spektakli, šlageri, Reality Show, izbor Miss svijeta, Hollywood, Facebook, Eurosong, kruzeri, aukcije, kockarnice, loto, dodjela Nobelove nagdrade… U svemu prisutan snobizam i manipuliranje kolektivno nesvjesnim…

Kad se spominje Turska, znam da uvijek damarima Bošnjaka prostruji melos ne tako daleke prošlosti. Međutim, život nije izolirani fragment modela pod staklenim zvonom. „Kraj tanana šadrvana“, „Emina“, eto, sticajem okolnosti, djela su ne-Muslimana, Heinricha Heinea (za kog kažem da je moj srodnik), Alekse Šantića… Sama sevdalinka-tugovanka neodvojiva je od tragike Jevreja Sefarda, koji upravo u Bosni i Turskoj dobiše azil, mogućnost da prežive. Turski sultan Sulejman Veličanstveni i njegovi sinovi ženili su Jevrejke. Nije onda slučajno, kad se sav taj povijesni ambijent sagleda kao jedan sistem međusobno uvjetovanih interakcija, da je čovječanstvo sazdano podjednako na genetskim koliko i duhovnim vezama i da su svi ratovi besmisleni i suvišni. Naš svijet, u kulturološkom pogledu predodređen za ljepotu i dobrotu, nepotrebno je kroz kontrapunkt smislu i logici osuđen na dominaciju bezumlja i tragike.

Često, bar tranzitno na putu za Bosnu, proboravim neko vrijeme u Istanbulu, i ne mogu a da se ne divim harmoničnoj sintezi moderne arhitekture naslonjene na stara urbana jezgra. Transport, posebno pomorski, omogućuje moćna flota brzih brodova koji prevoze domaće putnike i turiste… Turska planira sagraditi najveći aerodrom na svijetu, ima idealan položaj između tri kontinenta. Ako neko zamišlja Turke kao romantičare zanesene nirvanom akustike saza i karasevdahom, kasni u svom poimanju bar dva stoljeća. Turci su dinamični i vrijedni ljudi. Njemačka zna koliko duguje turskom pečalbaru. Zadivljujuće je i to da se Turska uspjela osloboditi duga prema MMF.

Da nije imperijalističkog odnosa prema maloj Bosni, građenog i podržavanog putem militarizovanog, u nekim dimenzijama okrutnog i iskrivljenog vjerskog učenja kojim se osvajala Europa, čovjek bi poželio da Bosnom i danas upravlja neki moćan i pravedan sultan. Jer, morala se uspostaviti neka ravnoteža nadirućem barbarskom antisemitizmu/antiarabizmu koji bi, da mu Turska nije pružila otpor, zbrisao kompletan Bliski i Srednji istok. Ta tendencija osvajanja i pokoravanja predvorja Azije je prisutnija danas nego prije dva milenija kad su Levantom dominirali Rimljani. Sulejman Veličanstveni je promijenio odnos snaga stvorivši najveću imperiju poslije Džingis Kanove. Kasnije, iscrpljena ratovima a i duhovno oslabljena i usamljena, Turska se prilagođavala, sklapala čudne paktove, sa Njemačkom, sada sa Amerikom, nepotrebnom aneksijom dijela Kipra izgubila povjerenje susjeda koji će tražiti trenutak revanša zemalja bizantskog pravoslavnog naslijeđa. Ruski neproglašeni car Putin otvoreno govori o tome, koristeći stanje u Siriji, da će vratiti Konstantinopolj. Sirija je kao i Bosna samo uvertira u veliki obračun sila koje prekrajaju svijet prema mapama Novog svjetskog poretka. Članice NATO saveza imaju obavezu svih prema jednoj od ugroženih, međutim, Putin je ušetao u Siriju, kao ranije u Gruziju, ili Ukrajinu, držeći u strahu Europljane koji su dokazali svojom apsolutnom apatijom koliko su „spremni“ da se suprotstave sibirskom mačo namčoru, trenutno najbogatijem i najmoćnijem državniku. Čini se, ali samo čini, da neo-otomanist Erdogan kao da ne shvata da je zahvaljujući svojoj dodvoričkoj ulozi našao se u klopci, da je samo blijeda slika oca moderne Turske, Kemala Ataturka. Revizijom Ataturkovih reformi vratio je Tursku u vremena bezizlaza, njen renome se vrtoglavo obrušava, poglavito zbog upornog odbijanja priznanja genocida nad 1,5 milion pobijenih Armena, zbog logističke vojne podrške snagama NATO prilikom bombardovanja Iraka i Afganistana, zbog represije nad Kurdima, zbog podrške ISIL-u u Siriji… Ukratko, Turska se našla pod lupom svih za koje se moglo smatrati da su bili njeni saveznici. Sada već vidno oslabljene pozicije, Erdogan se prilično uspaničen ponovo približava izraelskom satrapu Netanyahuu. Više i ne spominje Palestinu, a galamio je da će lično doploviti do obala Gaze da je deblokira. Sada se hvata za posve sumnjivu pruženu mu granu i samo Svevišnji zna da li će mu ona pomoći da se ne uruši ekonomski i geostrateški gorostas, što Turska jeste, htio neko priznati ili ne. Erdoganu sigurno nisu nepoznati planovi sila tame sa kojima je sklopio partnerstvo da na kraju i njemu skrešu krila. Zato je nervozan, ponovo se obračunava sa radnicima koji su htjeli obilježiti 1. maj.

Dodatna potvrda da Erdoganu kola klize nizbrdo predstavlja vijest da mu potporu uskraćuje Premijer Turske Ahmet Davutoglu koji je podnio iznuđenu ostavku zbog principijelnog neslaganja sa Erdoganom. Šta znači to neslaganje i da mu nije ostavljen izbor može se tumačiti iz dva ugla posmatranja: da kao predstavnik tvrdog krila AK partije nije zadovoljan Erdoganovom nepopustljivošću spram zahtjeva EU o kontroli prelijevanja terorizma u Europu preko teritorije Turske bez pravljenja ikakvih kontraustupaka, ili, da Erdogan njemu zamijera otklon od već zauzetih pravaca fleksibilnijeg odnosa prema dosadašnjim saveznicima. Erdogan je zvaničnicima Europske Unije poručio da neće promijeniti svoj anti-teroristički zakon u zamjenu za bezvizni režim putovanja. “Vi u EU dozvoljate teroristima da grade šatore, a onda nama, koje napadaju terorističke organizacije sa svih strana, kažete da ublažimo anti-terorističke zakone u zamjenu za vize?! Neka svatko ide svojim putem!”. Kako će se novonastala kriza odraziti na položaj samog Erdogana ostaje da se vidi, ali je za očekivati da će relativno lako popuniti upražnjeno mjesto Premijera države. Dok ovo pišem Davutoglu je upravo držao govor u prilikom otvorenja obnovljene Ferhad-pašine džamije u Banja Luci, u prisustvu i Milorada Dodika, koji je u nekoj smušenoj pognutoj neprikladnoj pozi nezgrapnog klovna pokušavao prikriti da je prisutan tu i da čuje riječi o 78 miliona građana Turske koji su uz Bošnjake. Teško je ne zapitati se, a gdje su bila „turska braća“ kad je Ferhadija rušena, kad su se događali Ahmići, Sarajevo, Mostar, Bijeljina, Prijedor, Višegrad, Goražde, Brčko, Bosanski Novi, Zvornik, Srebrenica… Da li su Ahmet Davutoglu i Recep Tayyip Erdogan osudili izdaju u Daytonu i šta su učinili da se ona ne dogodi? Da li su podržali Bošnjake u zahtjevu za ratne reparacije od strane država agresora? Lako je pred studentima u Indoneziji porijeklom iz Bosne roniti suze na vijest o rušenju Ferhadije, još je lakše post festum pred ožalošćenim starim nanama izigravati dobrotvora i zaštitnika. Lijep je gest da je došao, ali, doći u svojstvu odlazećeg Premijera, djeluje cinično, kao i sve prethodno vezano za indolentni stav Turske prema bosanskim Muslimanima/Bošnjacima koji su stradavali pod nazivom „Turci“ (!), s pogrdnim prizvukom i psovkama „turskih majki“(!) od strane goropadnih četničkih nemani. O toj indolentnoj „majci“ trebali bi položiti račune Mustafa Cerić i Bakir Izetbegović, odnosno, o novcu i zlatu turskih donatora kojeg su umjesto na naoružavanje boraca ARBiH preusmjerili na svoje bankovne račune.

Gdje bi u svemu tome trebala biti Bosna, sa nedovršenom pričom o Hercegovini kao žrtvovanoj teritoriji za račun Sultanata? Ili, u prostoru iza paravana, za još jedan briljant Kraljičine krune? Ili, za Kominterninog nasljednika Putina Groznog? Ili, za Centralni sef „Svete stolice“?

O svakoj od ovih naizgled konfuzno nabacanih rečenica morala bi se izdvojiti teza za posebnu studiju. Ali, čitaoci koji znaju razmišljati dogradiće sami ovu sliku olujno uzvrtložene stvarnosti.

A, ima li u Teheranu išta nova, s obzirom da je otišao Ahmadinedžad a došao Rouhani? Konkretnije, da li se spomenuta personalna promjena u kabinetu šefa Države (ne računajući onog duhovnog, naravno) osjeti u regionu pa i šire i na koji način, eventualno?

HAJNAL: Za Ahmadinedžada je šteta da je ušao u politiku. Bio je ugledan gradonačelnik Teherana, a danas se može vidjeti kako putuje na posao skupa sa svojim sugrađanima, da kao džentlmen starog kova stoji u punom autobusu. Nije slučajno bio gradonačelnik u jednoj takvoj metropoli. Istini za volju, njegovi vatreni antiizraelski govori bili su predmetom kritika, demonstrativno su se napuštale sjednice u UN za vrijeme dok bi on govorio, ali, mora se imati u vidu da su svi današnji političari tek glasnogovornici u ime onih koji iz sjene vuku konce svjetske politike. Iran ne bio bio to što jeste da se pita samo njegove građane. Takozvana „Islamska revolucija“ nije ni slučajno samonastala. I, zar bi u odnosu na duh izvornog Islama išta smjelo biti „revolucionarno“? Čak ni jedan bombastični rogobatni Kim Jong-un nije više do marioneta velikog kineskog zmaja. Uvijek iza prividnih političkih monada i umišljenih gromada nalik velikim balonima od sapunice kriju se u neprodornoj sjeni oni koji „vedre i oblače“ pozornicom svjetske političke scene. Nisam jedan od nekritičkih fanova teorija zavjere, ali, i ne ograđujem se od njih. Na osnovu katastrofalnih posljedica mogu se naslutiti i uzroci i uzročnici. Nisam neki iz mase Izraelaca koji u Iranu vide samo prijetnju po opstanak obnovljene jevrejske države, neprijateljsku silu koja poziva na bacanje u more Malog Sotone kojeg štiti Amerika, njegov pobratim – Veliki Sotona. No, nemaju li oni upravo u Iranu svog srednjeg brata, također Sotonu? Koji skupa s njima priziva Harmagedon, Apokalipsu, Qayamet? Prisustvo pazdarana u Siriji i Jemenu to jasno potvrđuju.

Izrael je velika mistična nepoznanica. Zar bi ikada Mosad izveo ijednu uspješnu akciju da nema svoje pouzdane agente u nukleusima tajnih udruženja i najpovjerljivijih centara tehnološkog razvoja u zemljama koje mu najviše prijete? Oni ne bi ni u čemu uspjeli da se sam hegelijanski Apsolutni Duh ne brine da on sam opstane. Laici navikli ili poučeni da monohromatski posmatraju odnose i proporcije veličina te finese ne razumiju i zato jednostavno mrze sve što ne razumiju.

U cilju ograde od nagađanja i pripisivanja pristrasnosti, moram naglasiti da osobno ne samo da nemam ništa protiv Irana, štaviše, često gledam iranski program „Sahar 1“ na Bosanskom, vijesti, filmove, edukativne programe. Uglavnom, simpatični, dobronamjerni i pametni ljudi. Neke od njih sam upoznao u samom Izraelu. Poredim mentalitetne odlike Iranaca i Izraelaca. Nema ih. Širokogrudnost kao i nagli tersluk, isti. Kad se malo pažljivije osmotri psihologija tradicionalno odgojene Iranke i religiozne Izraelke, nema razlike, niti u odijevanju, niti u kuhinji, niti u ponašanju. Iste intrige, tračevi, suprotstavljanja, inat, sklonost dominaciji. Ako je riječ o sankcioniranju učešća u „nezakonitim radnjama“, kao što je „uvreda porodične časti“, Iranci posegnu za kamenom, Izraelci obično upotrijebe vatreno oružje. A nevidljive modrice niko ne broji jer se ne vide pod odorama. O ožiljcima na duši znaju samo Bog i najbliže osobe, a nekad ni one. Sa teokratima, kućnim diktatorima, nije se igrati, oni su kapitalisti/kapitalci/robovlasnici i nikada neće prihvatiti žensku naklonost komunizmu.

Iranci kao potomci Perzijaca su stari narod, kao i Izraelci, sa drevnom kulturom. Zato nerado gledam na vječito prisutnu matricu post-šahovskog perioda kad je otpočela orkestrirana hajka i proglašavanje Izraela za univerzalnog krivca. Vispreniji motritelji proniknuće u bipolarnu dijalektiku Bitka i razumjeće zašto je nemoguće da Izrael nestane, a Iran opstane. Ima tih krivaca puno, ali, batina mora izgledati da je u rukama jednoga. A batinaša koji batinaju po civilizaciji kao po bubnju, ustvari, buretu baruta, ima svih boja i profila. Niti je Putin cvećka kao što ga rusofili zamišljaju, niti je Obama toliko crn koliko se i meni samom činio. Uvijek se nađe neko ko je crnji. Može on biti i „zlatokos“, ali, veoma crn u duši.

Nasuprot sentimentalizmu prisutnom u Bosni već prema samoj činjenici da se negdje tamo daleko dogodila „revolucija“ i to još „islamska“, tvrdim da je ogroman dio bošnjačke populacije zaveden, da kleronacisti i novokomponovani vjerski šegrti samo radi lake zarade „u ime odbrane Islama“ suptilnim indoktrinacijama regrutuju omađijane mlade fanatike za rat u Siriji, sada već i u Jemenu. Američki saveznici, Saudijskom Arabijom predvođeni, provociraju veliku oluju koje neće biti pošteđene zemlje Perzijskog zaljeva. Iranci poručuju američkom političkom i vojnom rukovodstvu da nemaju šta tražiti u Perzijskom zaljevu, „On je naša domovina“, izjavio je iranski ministar obrane Hossein Dehghan, na Petoj međunarodnoj konferenciji o sigurnosti, nedavno održanoj u Moskvi, na kojoj je sudjelovalo oko 500 predstavnika vojnih i političkih institucija iz više od 80 država svijeta, predstavnici UN, Europskog vijeća za sigurnost i suradnju (OESS). Osnovne teme konferencije bile su borba protiv terorizma, sigurnost u azijsko-pacifičkoj regiji, o odnosima EU i Rusije. Kuriozum samita je upadljivo jačanje bilateralnih odnosa Rusije i Irana. IRNA (Iranska državna agencija) izvještava da su Rusija i Iran pripremili konkretne prijedloge o vojnoj suradnji u zajedničkoj borbi protiv terorističkih organizacija u Siriji, izgradivši savez Iran-Irak-Sirija-Rusija-Hezbollah. Ovaj blok svakako će biti krupan zalogaj za NATO, Izrael i neki novi pakt arapskih zemalja, a ne treba isključiti iz vida i stanje u nuklearizovanom Pakistanu koji se svakog trenutka može prikloniti proruskom savezu, pri čemu bi takva promjena ravnoteže znatno išla u prilog tezi o regionalnom ratu. Ključnu ulogu ipak bi mogla imati Kina koja je već pripremila planove za suradnju sa Rusijom.

Bošnjačka Ulema je neodlučna, sa masom izbjeglica došao je i veliki broj doktrinara rata koji su već jednom na interveniranje State Departmenta udaljeni sa tla Bosne. Takvom stanju pogoduje daytonska podjela zemlje. U procjepima političkih tektonskih polja nagomilava se ogroman potencijal novih opasnosti po mir. Dok s jedne strane Britanija, Švedska, Francuska, Portugal, Mađarska, sve više nagovještavaju odluku o napuštanju EU, u Bosni se zagovara opcija pridruženja. Scenarij potpune konfuzije. Niti su nam potrebni Iranci i njihova „revolucija“ (ne zaboravimo kako je započela, spaljivanjem stotina živih tinejdžera-posjetilaca bioskopskih predstava), niti nam trebaju Turci, ni Nijemci, ni zagovornici velike Albanije, ni simpatizeri Rusije, ne trebaju nam vatikanski otimači Bobovca, Travnika, Jajca, kojima se svaki čas priviđa „Gospa“, ne trebaju nam oni koji ponovo otpisuju Sandžak i Sutorinu, ne trebaju nam oni koji veličaju vrijednost „Sarajevske Hagade“ a direktno doprinose da se šepuri jedan kriminalac Dodik kojem treba Andrićgrad, sebi dodijeljen u miraz ženidbom sarajevske „mlade“ sa Gorice. Opstati možemo samo ako protjeramo špijune tih „velikih“ i „malih“ mladoženja, usjedjelih tranvestitkinja, bjelohljebaroša, nesposobnih i ishlapjelih „junaka“-politikant-verbalista, ako ih sve svedemo na visinu njihovog nemorala i nepoštenja, neznanja, hohštapleraja, na mjeru i dimenziju njihove veleizdaje. Pred svakom školom u Bosni, na svakom trgu, ako već ne bista Kulina Bana i Kralja Tvrtka, trebala bi bar biti ploča sa natpisom-riječima besmrtnog Huseina Kapetana Gradašćevića: Boga se bojim malo, sultana nimalo, a vezira k'o dorata svoga. Ako se već neko bude krštavao, sunetio, da se tim molitvenim riječima bude krštavao, ili ih na bajrak sa zvijezdom s polumjesecom pisao, da naslijedi bar to jedino pravo herojstvo u službi Bosni, kao dokaz da se za nju ima glavni razlog svog postojanja, kao odabranik sudbine što „za ljubav glavu gubi, i umire kada ljubi“. [Ah, ne znam otkud mu to, al’ velik bješe onaj alčak, moj rođak Heinrich Heine. Nisam se ja slučajno rodio u Bosni, pod piramidama – hajd’ bile il’ ne bile, kraj Bosne prohodao, bezizgledno zaljubljen u moju Muslimančicu sa Šadrvana što ne šće ni da čuje – kao da je stvarno sultanova kćerka mila… E, moj Heine, prokleo i Tebe neko za najveći „grijeh“ – ljubav? Ali, i zbog Tebe, moj vrli pjesniče, sveti je, posljednji i jedini moj zavjet/amanet: da se očisti cijela Bosna od nečisti, posebno Vrelo pod Igmanom, do nivoa obnovljene pitkosti, ili, nečije izdajničke glave da lete!]

Odlaskom Ahmadinedžada promjene su negativne po sam Iran. Od ranije prisustvo mržnje prema „cionističkom režimu“ popelo se na sedmu oktavu, još samo nedostaje novi združeni rat arapskih zemalja protiv Izraela. Dvije su stvari neshvatljive: generalna mržnja prema svim Jevrejima koja se generira iz Irana, i mržnja koja se generira iz Bosne. Skoro četvrt stoljeća živim u Izraelu i za to vrijeme nikada nisam čuo niti od najekstremnijih židovskih ultramilitantnih desničara da zagovaraju uništenje Irana, ili, da generalno mrze sve muslimane. A sadašnji zvanični Teheran, u tome bitna razlika, rasadnik je generalne mržnje prema svemu što je „cionističko“ i da je jedino rješenje da se Mali Sotona kompletan uništi. Svemu tome platforma je navodna skrb, a ustvari, dušebrižništvo nad Palestinom, koja je ukalkulirana žrtva, cijena za vlastitu samopromciju Irana u regionalnu silu. Sa takvom mržnjom odgajaju pripadnici libanskog Hezbolaha svoju djecu, tome istom i pripadnici palestinskog Hamasa uče svoju djecu već u vrtićima. Čije je to „rješenje“ za „cioniste“? Da li Qur'an zagovara totalnu mržnju prema svim Jevrejima do uništenja? Takve mržnje nije bilo do pojave Velikog muftije jerusalimskog Hadž Amina al-Husseinija koji je navodno ubijedio Hitlera da počne sa istrebljenjem Jevreja. S obzirom da je Hitleru bio jako potreban jedan takav saveznik na Bliskom istoku koji bi mu dobro došao za potiskivanje Britanaca iz te ključne regije, nije nemoguće, a nije bilo ni teško, da je potpao pod uticaj Hadž Aminove uništiteljske strategije. Naravno, čak i da je tako, to Hitlera nimalo ne amnestira krivice za Holokaust. Druga, ne manje mračna strana te „medalje“ je ostavština Hadž-aminovske patološke mržnje naslijeđene kao fatalni virus u Bosni. Teško mi je shvatiti i ne mogu prihvatiti da danas, 71 godinu nakon što je zvanično pobijeđen fašizam, upravo u našoj Bosni žive ljudi koji na tako strašnoj osnovi mogu mrziti i vrijeđati sve „cioniste“ (nedavno sam izljeve te ubilačke mržnje praćene prijetnjama, baš ničim izazvanim, osjetio i sam na svojoj koži, i to od „Bosanca“, dojučerašnjeg „prijatelja“ na Fejsbuku). Na tom nesretnom Fejsbuku svakodnevno pronalazim eksplicitne tragove nevjerovatnih izljeva verbalnog otrova, pa se moram zapitati ko uspjede do te mjere unesrećiti i zavesti Bošnjake-Muslimane? Zar je to zaista primjereno duhu Islama? Da se na principu automatizma na riječ Palestinci odmah spominje Hitler? Ali, to je žalosna realnost prisutna u Bosni, realnost koju je vješto iskoristio Milorad Dodik da tu mržnju preokrene u svoju korist, manipulirajući izraelskim javnim mnijenjem, osjetljivim na riječ „rješenje“, odnosno, Hadž Aminovu doktrinu „konačnog rješenja za Židove“. U više navrata sam bio prinuđen dokazima demantovati nebulozne i krajnje maliciozne tvrdnje da Jevreji rade Palestincima ono što je Hitler radio njima, pa da to ne ponavljam. Žao mi je Iranaca koji žive s takvom mržnjom, žao mi je Sirijaca na koje su se kao posljedica te mržnje obrušile sve sile neba i zemlje (uslovno i posve nenaučno, nazivam takav epilog osvetom jevrejskog Boga), žao mi je djece Hamasovaca i Hezbolahovaca koje njihovi očevi oblače u ratne uniforme, opasane eksplozivom i koje odgajaju kao buduće „šehide“, kojima je jedini cilj da uđu u neku školu, sportski centar, u autobus, na pijacu, da na bilo kojem javnom mjestu ubiju što više „cionista“, “okupatora”. U znak lažnog sažaljenja Palestincima donira novac čak i jedan Ronaldo o kom se ne zna da je baštinik antijevrejstva preživjele portugalske Inkvizicije. U Gazi ne bi bilo gladi i ne bi bili podignuti toliki zidovi da taj novac nije trošen na kupovinu oružja za “šehide”. Novim generacijama se u njihovim domovima, školama, džamijama, ne govori o tome što potvrđuje arheologija, da su Jevreji tu živjeli prije pet i kusur hiljada godina, da jeste na južnom priobalnom području živjelo pleme Plištim, Falestinajim, preci Palestinaca, koji su Jevrejima ukrali njihov Božji Zavjetni Kovčeg, ali su im ga i sami vratili opečeni kaznom nebeskom, i, koji nisu bili zavedeni homeinijevskim fanatizmom sveuništenja Cionizma. Pa, nisu li, u krajnjoj liniji, i muslimani Cionisti? Čiji su hramovi na brdu Cion? Napokon, šta se u Bosni uopće zna o Palestincima? Koliko je grupa među njima, o njihovim unutarnjim podjelama, prinudama, otporu terorizmu protiv jevrejskih civila, suradnji i koegzistenciji? Pošteni i korektni stanovnici Gaze poslije posljednje kalvarije bombardovanja s gorčinom i kajanjem javno pred kamerama znaju uporediti stanje prije uspostavljanja strahovlade Hamasa i poslije, znaju šta su imali i šta nemaju danas, kada je već suviše kasno za mogući povratak na stanje prije zidova i žica, prije eskalacije druge Intifade, a već je u toku neozvaničena treća, obilježena napadima noževima, sjekirama, makazama, na slučajne prolaznike gdje god je to moguće i zapaljivim bocama na putnička vozila i autobuse.

Ne znam da li će vode Bosne uspjeti i za naredna dva stoljeća isprati tu toliko štetnu mržnju koja izravno doprinosi podjelama i fanatizmu iz kog kao iz vrta cvjetova zla klijaju četništvo i ustaštvo, kao neka krstaška „brana“ od „islama“. Niti su oni pozvani da brane hrišćansku/kršćansku Europu, niti su fundamentalizirani Hadž-aminovski handžaristi i islamski anticionisti dobri muslimani. Od te tri grupacije jedinu korist imaju – lažni cionisti. A oni mrze Jevreje čak i više od prethodno spomenutih. Zapravo, oni mrze sve Bosance i Bošnjake, bili oni pravoslavci, krivoslavci, jeretici, ustaše, katolici, komunisti, ateisti, budisti, vaišnave, agnostici, bilo koji da su, objekti su neskrivene zavjere. A ko su njeni inicijatori, približno sam objasnio u tekstu „Bosna kao makro-psiho-eksperiment“.

S obzirom da ja ovaj “maraton” već poduže vozim u petoj brzini (kako sam i Tebi rekao u pripremi), nije tako davno bio naš prethodni razgovor. A u njemu sam se dotakao kampanje za američke predsjedničke izbore. No, sada smo već u izbornoj godini, malo više od pola godine nas dijeli od izbora, a izvjesno je skoro 100% ko će protiv koga. Šta bi, viđeno iz Tvoje perspektive, Amerika mogla dobiti (ili izgubiti) ako pobijedi Donald Trump a šta ako to bude Hillary Clinton i kako bi se pobjeda jednog ili drugog kandidata mogla odraziti na čitav svijet, posebno na neka svjetska žarišta i procese?

Marjan 4HAJNAL: Kada bih predsjedničke izbore u SAD promatrao u svojstvu bilo kojeg prosječnog državljanina Izraela, bilo bi mi skoro svejedno da li će pobijediti Hillary Clinton ili Donald Trump. Meni su osobno oboje podjednako antipatični i kao ljudi i kao političari. Štaviše, ne smatram ih uopće političarima, već priučenim kalfama koje neko gura na pozornicu kao pajace zabavljati publiku da se ne bi uspavala između dva čina velike svjetske drame. Postoji nedavno objavljena fotografija na kojoj su u povjerljivom razgovoru Hillary i Laurenc Rockefeller. Zar je nedokučivo o čemu bi oni mogli razgovarati? Za Izrael nije od presudnog značaja da će američkog saveznika predvoditi osvjedočena jastrepka čiji su stavovi prema Palestini poznati još iz perioda mandata njenog muža. Njeni stavovi su čak i ekstremniji od Billovih. Trump nastupa bombastično, s mnogo obećanja kupuje simpatije jevrejskog lobija, govori o prebacivanju američke ambasade iz Tel-Aviva u Jerusalim, i sl. Sama Hillary optužuje Trumpa da će, ako se on dokopa vladarskog žezla u Bijeloj kući, deportovati milione ljudi. Nevidljiva predizborna logistika ukazuje na duboku moralnu krizu u koju je zapalo američko društvo u cjelini. Ako nemaju druge ozbiljne kandidate osim dvoje vodećih predigrača (Ted Cruz je odustao), onda se može naslutiti da će se sve posljedice koje će snaći američko društvo fatalno u jednom interferiranom talasu odraziti na čitav svijet. Jasno je da Hillary nije ona sama, već je u njenoj pojavi sublimirana ista ona politička opcija koju smo gledali u epizodi sa Billom. Da nije već vremešna gospođa, možda bi se moglo priželjkivati da se Hillary domogne trona kako bi se osvetila mužu nekom sex-aferom. Njima „politika“ i jeste upravo to, polje javne pornografije. A to što će za njihovog mandata Bosna, Libija, ili Sirija, biti zasuti desecima hiljada tona bombi sa osiromašenim uranijem, što će milioni ljudi poginuti, ostati trajni invalidi, među njima uglavnom civili, djeca bez roditelja, kuće, zavičaja, svog kulturnog miljea i matične originalne svjetonazorske autonomnosti, zar su se takvi prizori ikada dojmili ijednog američkog predsjednika? Zar su Bill Clinton i njegova žena ikada izrazili žaljenje zbog Bagdada, Srebrenice, Tripolija, Gaze, Homsa…? Zar će Donald Trump donijeti Bliskom istoku i cijelom svijetu blagostanje? Zar će napraviti i najmanji korak da se u Bosni uspostavi njeno političko i teritorijalno jedinstvo? Prema onome što vidimo, njegovim preuzimanjem političkog kormila produbile bi se prvo podjele u samoj Americi, oživjela bi ksenofobija prema Crncima i Hispano-Amerikancima, prema Arapima. Destabilizacija američkog društva je neminovna po zakonu entropije i bez Trumpa, a sa njim niko ne može predvidjeti njeno finale. Represija je u porastu, a već sagrađeni FEMA kampovi-koncentracioni logori planirani za nepokorne buntovnike i nepodobne sumnjivce, spremni čekaju svoje nesretne stanare. Sva infrastruktura je pripremljena za deportovanje i masovne egzekucije, kako u SAD, tako i u Australiji. U Africi i Aziji nisu potrebni logori, stanovnike ili direktno ubijaju ili raseljavaju. U takvim uslovima krajnje je nezahvalno razmišljati o iracionalnim instancama kojima je potreban jedan takav „zlatokosi“ rasist, koji se kamuflira dodvoravanjem čak i vječitom rivalu – Rusiji. Eventualni trijumf te opcije bio bi samo indikator kulminacije krize i sloma ekonomske i vojne dominacije SAD, da će se proces rušenja kule od karata prenijeti na EU, da je svijet ušao u posljednju fazu recesije i regresije uma, da će i bez globalnog rata Planet biti osvojen ideologijom kontrole, da će svoju totalitarnu dominaciju uspostaviti trilateralne i druge slične dinastije sotonista opredijeljenih za cilj da se putem lojalnih, odnosno, korumpiranih vlada provede depopulizacija, da se snagom potčinjenih biorobota zavlada čitavim svijetom. Ako Amerika nema uglednijih kandidata, nije joj trebala ni ova skupa farsa pokazivanja demokratije – nje nema. Nikome ta jeftina predstava nije potrebna osim dokonim i naivnim američkim građanima sklonim senzacionalizmu i učešću u satiričnom dramskom komadu koji sve više postaje potpuna tragedija čovječnosti i čovječanstva u cjelini.

Terorizam ni ovoga puta jednostavno ne možemo zaobići, jer postaje skoro pa svakodnevnica, ne daj Bože i – navika. Široka je, duboka i veoma kompleksna to tema i nije lahko istu jednoznačno analizirati i komentirati. Ipak, pokušajmo se fokusirati na odnos između uzroka i posljedica. Dakle, bavi li se moćni svijet ozbiljno sa mogućim uzrocima terorističkih djelovanja i može li se u konačnici dobiti općeproklamirani “globalni” rat protiv terorizma bez iskrenog (ako u politici ima išta iskrenog!) pristupa analizi uzroka te nemani i bez, da tako kažem, preventivnog djelovanja?

HAJNAL: Detaljniji odgovor na ovo pitanje dao sam prije nekoliko dana u kolumni pod naslovom: „CIA – kaži svoje pravo ime“. U uvodu sam napisao: Amerika je stvorila svjetski terorizam, ona ga infiltrira, dislocira, dozira, brine se da se ne otrgne kontroli. U Bosni očigledno ne uspijevaju da ga kontrolišu. Amerika se brine da budu zamagljene relacije ko je ideolog, ko je instruktor, a ko egzekutor. Skupa sa Rusijom, Turskom, Engleskom, Izraelom, Njemačkom, Iranom, Saudijskom Arabijom, predvođeni Vatikanom, drže Bosnu podijeljenom. Svi su se pobrinuli zbog svog udjela da sruše Titov socijalizam. Sa izraelskim državljanstvom, u samom Izraelu, ja osobno nisam mogao učiniti više od toga da javno u više navrata osudim učešće Izraela u tom sramnom dilu, ali nisam zapazio da su analogne poteze povukli neki grlatori koji se povremeno oglase na internetu. Rizikujući najviše koliko sam mogao poslao sam poštom otvoreno (u doslovnom smislu) laminirano pismo Šimonu Peresu na kabinet Vlade i Predsjedništva Izraela, osudivši njegov prijem Milorada Dodika na crvenom tepihu na aerodromu „Ben Gurion“ i u Knesetu.

nastavak: https://solonovpolis.wordpress.com/2016/04/27/cia-kazi-svoje-pravo-ime-pise-marjan-hajnal/

Za prevladavanje nekog socijalnog stanja potrebne su dobre analize, tj. iskreni pristupi realnosti, da bi se uspostavila dijagnoza, međutim, ako izostane akcija, uzaludne su sve teorije. S druge strane, mnoge vrste akcija mogu biti do te mjere kontraproduktivne da je mnoge bolje da nisu ni poduzimane. Moram uzeti za primjer aktivnost političke grupe Bošnjaka koji su stali iza riječi stranka, demokratija, akcija. Stranka je strana, stranost, i zastranjivanje. Otklon od zvaničnog socijalističkog kursa vlasti radničke partije. Demokratičnost i mitotvorna autokratija ne idu skupa. Akcija je bila antijugoslavenska, antititovska, pa utoliko i antibosanska. Sve te ideološke aberacije u sferi nadripolitičarskog konstruiranja novog stanja, programiranog u velikim okultnim seansama njemačkih, britanskih, turskih, izraelskih, iranskih, ruskih, američkih, francuskih, španskih, mađarskih, bugarskih, albanskih, vatikanskih i ko zna još kojih sve loža, uzrokovale su bespoštedan rat za podjelu Bosne i njenih resursa. A ti resursi su ogromni. Osim toga, Bosna je u centru Europe. Ranije sam dokazivao i dokazao uz pomoć šestara da je Sarajevo u centru „starog svijeta“. Dakle, geopolitički gledano, Bosna je bila primarni cilj u projektu preinake političkog statusa Jugoslavije i, s geostrategijskog stanovišta, u podjeli Europe na klerikalnoj osnovi, prema Novoj Šizmi, sličnoj onoj iz 1054. Sve te fluktuacije praćene su pogromima. U pojednostavljenoj definiciji, sve što je upereno protiv humanosti može se odrediti kao terorizam. Terorizam počinje za trpezom, samo, to je „tabu-tema“ o kojoj sam također često pisao

https://marjanhajnal.wordpress.com/2012/10/06/marjan-hajnal-o-zemlji-krvi-i-mesa/

Terorizam se ogleda u statusu žene

https://solonovpolis.wordpress.com/2013/07/10/najosjetljivija-i-najbolnija-tema-marjan-hajnal/

Terorizam je prisutan u školama. U tvornicama duhana i alkohola. U mesnoprerađivačkoj industriji. U projektnim centrima za hidroenergetske potencijale. U medijskim kućama se često kriju pravi krvožedni manijaci. Za volanom autobusa, kamiona i privatnih automobila često sjede najopasniji teroristi. Njemački maloumni pilot je srušio putnički avion pun djece. Kad se dogodi rat, pa svi ti mali iskompleksirani, neafirmisani, neiživljeni, kriminalizirani, ostrašćeni, bolesni od svoje sujete i minornosti, dočepaju se uniforme i noža, ili kakvog činovničkog i komandnog mjesta, za tili čas pretvaraju se u monstrume. Za razumijevanje korijena državnog i globalnog terorizma, za pokretačke postulate dekadencije, agresivnosti i destrukcije, preporučio bih da se u škole uvede obavezno proučavanje Marxovog „Kapitala“ kao i znatno manje po formatu, ali ne manje značajne knjige Wilhelma Reicha „Masovna psihologija fašizma“

https://www.scribd.com/doc/289219702/Wilhelm-Reich-Masovna-psihologija-fa%C5%A1izma-pdf

Iscrpnije sam na temu analize uzroka terorizma pisao u petodjelnom tematskom serijalu „Korijeni povijesnih lutanja i zabluda“.

https://marjanhajnal.wordpress.com/2012/10/29/korijeni-povijesnih-lutanja-i-zabluda-marjan-hajnal/

“Grijeh” bi bio zaobići i višemjesečnu izbjegličku krizu. I tu, čini mi se, nedostaje priča o uzrocima. Kome je trebao ovaj jad sa stotinama hiljada nesrećnika (naravno, ograđujem se od onih koji se iz drugih motiva eventualno infiltriraju u te kolone) od kojih je do sada veliki broj završio u vodama Mediterana? Ko to igra glavnu utakmicu preko migranata pa i nekih zemalja kroz koje oni trebaju proći na putu do zacrtane ciljne destinacije?

HAJNAL: Otimanje teritorije od jedne grupe ljudi, plemena, naroda, prastari je fenomen koji je obilježio povijest nasilja. Ako bismo napravili kratku anamnezu, retrospektivnu analizu najvećih democida, zabilježenih i opisanih u studijama koje se bave tim strašnim zlom, morali bismo se složiti već prema prvom dojmu, da im je zajednička oznaka neprijateljstvo, ukorijenjeno u mržnji i agresivnom ponašanju prema drugom. A ontološki gledano, riječ je o neispunjenosti Bića samim sobom. Poštujući osjećanja pravih iskrenih vjernika, uvijek kada bih se doticao socio-politoloških determinanti bliskoistočne gnostike, dogme, ili, čisto domena sociologije religija objave, ipak sam sebi dopuštao luksuz iskoraka iz sfera naučnog promišljanja u sferu običnog ljudskog rezonovanja i nazivao zvanične religije – religijama krvi. Nažalost, koliko god se trudio naći argumente koji bi opovrgli tu moju tezu, uvijek bi se ispriječili argumenti surove stvarnosti. Narodi sjevera Afrike i Bliskog istoka utonuli su u žive rijeke prognanika koji se nastoje domoći Europe, a u Europi ih čekaju neonacisti. Suština dijalektičnosti zla leži u njegovom recikličnom karakteru. Zlotvori koriste um u bezumne ciljeve lišene smisla i humanosti. A humanost je najviši smisao postojanja. Kako neko može biti umno biće, a ide rušiti nečiji dom, ubiti njegove vlasnike, nikom krive ni dužne, slobodne ljude? Ako horde zločinjenja svjesno idu da posiju teror, znači da ih je pokrenula neka zla namjera. Povod će naći i kad on ne postoji. Poznata priča o vuku i jagnjetu. Izazov je pljačkašima i siledžijama da kroz ozakonjeno apriorno aboliranje svakog počinjenog zla, otmu i poruše, prognaju, silom i prevarom prevedu sebi. U Drugom svjetskom ratu europski Semiti (Jevreji) su skoro iskorijenjeni. Sada se drugi Semiti (Arapi) dovode u Europu. Njihova se zemlja otima, ruši njihova kultura, oni postaju robovi u tuđini, koje će deportovati, ucjenjivati, razbiti im porodice. Sirija, još ranije Afganistan, Irak, Čečenija, u Africi Alžir, Sudan, Somalija, Eritreja, Angola, Ruanda, Libija… zemlje su koje za svoje tržište žele bankari i distributeri vojne tehnologije. Šta bi radile fabrike oružja da ga nemaju kome prodati? Zato će zavaditi i podijeliti narod na dvije ili tri formacije, naoružati ih, da se pobiju do istrebljenja, a poslije ih još zadužiti kreditima, za obnovu. Uz to slijedi dolazak eksperata čiji je zadatak kako naučiti preživjele da piju Coca Colu i jedu MacDonaldsove hamburgere, da kupuju njihove automobile, njihovo sjeme za nove poljoprivredne genetski modifikovane „kulture“ koje će zamijeniti domaće, prirodne autohtone vrste, da kupuju uvezenu flaširanu vodu pored sopstvenih izvora pitke vode. Ko stoji iza svega toga? Ko je toliko moćan da decenijama priprema karizmatike čija će znanja i talente upotrijebiti za svoje imperijalističke robovlasničke ciljeve? Budući da živim u Izraelu nije mi jednostavno čitati i slušati komentare da „sve su to zakuhali Jevreji“, da je „Hitler pogriješio“. Ne samo da su ti komentari ispod svakog nivoa ljudskog dostojanstva, oni uglavnom promašuju bit krivice. Možda optuženi Jevreji, vječiti „krivci za sve“, doista imaju umiješane prste u većinu transfera, ali, sigurno nisu jedini i ne glavni. Zavisi s kog se stanovišta pristupa fenomenu krivice. Eshatološki gledano, možda je kriv sam Bog. Vjernici će reći da Bog ne može biti zao. No, ko je „nagovorio“ čovjeka da se zaljubi u proljevanje krvi vlastitog potomstva? Da pronađe atomsko, hemijsko i biološko oružje? HAARP oružje? Da planira putem genetike i kancerogenih vakcina desetkovati populaciju na Planeti? Ako su za sve to krivi znanstvenici, mahom židovski nobelovci s posebno programiranim mozgom, onda su talibani u pravu, treba porušiti sve škole, žensku djecu kastrirati, neposlušne nevjerne nepokorne kćeri i supruge prodemokratske prokomunjare kamenovati, žive spaliti, ili, u najboljem slučaju, neka čuvaju ovce i „nezakonitu“ djecu.

Izbjeglička kriza je posljedica krize svijesti čovjeka o svojoj misiji. Slobodoumnom samosvjesnom, savjesnom, moralnom čovjeku, nije važno gdje živi, ne sluša nikakve vođe, posrednike i prevodioce „svetih“ knjiga, zna sam odlučiti i odrediti se prema Tvorcu, ima li ga ili nema, slijediti ga ili ne… Niko samosvjesnog čovjeka ne može uspjeti regrutirati za zlo i da se okrene protiv bilo čijeg brata ili sestre, majke ili oca, protiv samog sebe. Ne treba slušati nikog i ništa osim glasa Prirode. Zato su Indijanci imali najsavršeniju etiku, bez Biblije i Qur'ana, bez bogomolja i pričesti. Zato su skoro i nestali, kao i Eseni, i Bogumili. Eskimi, Aboridžini, Romi… nestaju… Za koga? U ime koga? Da bi se umjesto jednog kulta krvi nametnuo drugi…? Strašan je egzodus izbjeglica iz Sirije. Još je strašnije šta prolaze kada stignu do Makedonije, Mađarske, a mnogi nažalost, hiljade njih, nikada ne stignu, njihova tijela izbace talasi na nekoj od obala Mediterana. Od početka do kraja u tom piru sudjeluju nalogodavci, koristeći korumpirane posrednike. Ponekad me zatekne sopstveno laičko razmišljanje da se Englezi, Francuzi i Nijemci, idući u susret nekoj njima znanoj velikoj kataklizmi, planiraju naseliti na otetim teritorijama, u Bosni, u Iraku, u Libiji, Siriji…

Odavno je i meni poznato da pišeš knjigu “Kontrasti Izraela”. U kojoj je fazi rukopis i kada bi knjiga mogla u ruke onih zbog kojih se i piše – čitatelja?

HAJNAL: Ta knjiga i prije nego je dovršena i objavljena ima zanimljivu povijest. Poništio sam već potpisan ugovor sa crnogorskim izdavačem. Prema drugoj narudžbi postoji interesovanje da se objavi u Njemačkoj, za početak na Bosanskom jeziku. Kasnim, već sam je trebao poslati. Pišem je već skoro petnaest godina i sebi sam zadao riječ da je ove godine moram izložiti sudu čitalaca. Poneke dijelove sam objavljivao na raznim portalima, tako da tematika nije sasvim nepoznata. Činilo mi se povremeno da bi bilo najbolje da odustanem, da je nikada neću uspjeti privesti nekoj zadovoljavajućoj formi, da je konstrukcijski nemoguća, da mi manjka snaga da se uhvatim u koštac sa fenomenima karakterističnim za Bliski istok. Neka poglavlja odudaraju od onih za koja mislim da su dobra. Ali, autori mahom nisu upućeni u tajnu prihvatljivosti njihovog djela. Možda pišu samo za sebe i još ponekog kome će se bar na trenutak učiniti zanimljivom njihova vizija stvarnosti. U knjizi odgovaram i na pitanje „Otkuda ja ovdje?“. Već odavno knjiga ima recenziju koju je napisao Dr. Esad Bajtal. Ona je zapravo davno mogla ugledati svjetlost dana, ali, uvijek mi se činilo da još nešto treba da se dogodi. I doista, događalo se što nisam ni sam mogao predvidjeti ni u najpesimističnijim prognozama. Kontrasti su eskalirali do krajnjih frekvencija mentalne i emocionalne podnošljivosti. Povremene prosjeve idile preplavile su scene brutalnog nasilja i patnje kojoj nema kraja. Uvrijeđen sam i razočaran jer ako se čovjek počne navikavati na prizore zločina prestaje biti čovjek. Opirem se i siguran sam da blizina nasilne smrti nikada neće za mene postati dio „obične svakodnevnice“. Svaki pojedinačan čovjek je knjiga za sebe i niko nema prava umjesto njega, u njegovo ime, da je dovrši. Zato i kada završim svoj rukopis znam da i kada bi to bila knjiga podijeljena u desetak tomova, bila bi to tek jedna stranica tuge, prepisana sa lica Plavog Planeta koji je trebao biti nešto sasvim drugo. Izrael, kao što sam napisao, ne predstavlja samo povijesno-geografski već i ontološko-metafizički pojam, i utoliko je, posebno nakon Holokausta, odgovornost njegovog naroda ogromna.

Hvala i za ovaj razgovor i do slijedeće dvije nule i devetke ispred (ako Bog da), neka Te prati svako dobro u životu i vrijednom humanističkom i publicističkom radu, na dobrobit svih ljudi dobre volje te Bosne i njenih ljudi.

HAJNAL: Hvala Tebi Bedrudine, poštovani prijatelju i kolega (iako su te riječi sinonimi koristim ih obje). Da se u dobru uskoro opet čujemo, uz novi jubilarni broj.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (800)

Small_Red_Rosevrbas-miso

 


komentara
  1. Čestitam obojici – Bedrudinu na impozatnom, za Ginisa rekornom broju korinih i važnih, poučnih interviewa i njegovom sugovrniku Marjanu za izvsnu znanstveno-emprijsku analizu onog što je bilo, onog što živimo i što nam je preživljavati…

    Iz ovog eglena ima se zaista puno toga naučiti.

    Kako je znatan dio interviewa posvećen meni, zahvaljujem obojici na tome.
    To što su izrekli o meni potvrda je humanosti i slobodarskog duha ove dvojice javnih poslenika.

    To što su rekli o meni doživljavam kao veliko priznanje i podstrek za dalje javno djelovanje.
    Kako se spremam na put, prvo djeci i unučadi u Njemačku, a zatim u Bosnu u moj rodni Varcar Vakuf, to mi je dužnost napisati i ovo:

    Nakon što me je SIPA preko Interpola israživala o objavljivanju “povjeljive” izjave Ivanke Svetinović u kojoj nema ništa tajno, osim što je tajna zašto SIPA nakon 24 godine od ubojstva njena supruga, Josipa, skriva ubojice, a progoni mene koji se jevno zalažem 24 godine da se znani zločinci kazne, dobio sam najdobronamjernija upozorenja da ne putujem u Bosnu jer će me SIPA uhapsiti.

    U Bosni su davno polupali lončiće, pa SIPA, umjesto da radi svoj posao, hvata zločince – pokušava zastršiti i ušutkati mene koji o svom trošku, uradio dobar dio posla za kojeg su SIPINI inspektori plaćeni.

    Helem, i moja Hajra, Alma i Mirza su mi savjetovali da ne idem u Bosnu jer će me SIPA uhapisti.
    Prije nekoliko dana išao sam u osguravajuće društvo odjavti osiguranja za moj auto, pa pošto je agentica (kršćanka) rodom iz Albanije, to pri svakom susretu obavezno razmijenimo i pokoju komšijsku – na naše balkanske teme. Tako sam joj spomenuo i SIPU, Intrepol. Bez trenutka oklijevanja, gospođa mi je rekla da ni za živu glavu ne putujem u Bosnu.

    Jučer sam bio kod automehaničara (pravoslavaca) koji radi i nedjeljom, pa samo zajedno deverali ne bi li spremili moj auto za test o (ne)čistoći ispušnih gasova, kako me taj posao ne bi čekao poslije povratka iz Bosne. Redovna tema je politika, pa nakon razgovora o otvaranju Ferhadije )uz saglasnost obojice da onaj ko je rušio morao je i platiti obnovu…) ispričah mu i epizodu sa Intrepolom. Nisam stigao ni zaustiti zbog čega, a mehaničar baci alat, pa smrtno ozbiljan, naređivački mi kaže – da ni po koju cijenu ne putujem u Bosnu. Daans, nakon obavljenog e-testa, svratih da mu zahvalim, pa mu rekoh i za četničke pjesme i parolu “Nož, žica – Srebrenica” koje su se čule pokraj tek otvorene Ferhadije. “Dole je sve poludjelo,” želi mi sretan put, ali da ne idem u Bosnu. “Ćapiće te!”

    Sa istom pričom o SIPI i Interpolu upoznao sam i jednog uvaženog pravniku svjetskog glasa koji mi je kratko poručio: “Ne putujte u RS!”

    I obitelji, i onoj službenici u osiguravajućem, kao i mehaničaru i pravniku, rekao sam, da ću putovati u Bosnu, ma šta mi SIPA radila:
    “Odustati od putovanja znači priznati da je SIPA uspjela u svojoj namjeri da me zastraši i ušutka. Odustati od putovanja u Bosnu znači da sam već sada – iako slobodan građanin – ustvari lišen slobode!”

    Pišem ovo, a hići oko pakiranja i drugih poslova pred haman polugodišnje odsustvo kako bih kazao da sam u svojoj nepobitnoj odluci da putujem u Bosnu, u rodni Varcar – dobio i danas, kao i prije, dragocjenu podršku od dvojice hrabrih i pravdoljubivih ljudi – mojih prijatelja i subaraca – Marjana i Bedurdina.

    I ovog ljeta u Bosni – sve trojica, ako Bog da – i u mome Varcaru (opet, kao i do sada) i u Banjoj Luci (opet, kao i do sada) i u Sarajevu – opet kao i do sada!

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s