U susret Večeri sevdaha u Banja Luci – Prof. Elvidin Edo Krilić, bh. muzičar, harmonikaš, kompozitor i pedagog: “OD BACHA DO SEVDAHA…”

Posted: 24. April 2016. in Intervjui

E.K.

Već kao dječak sam upijao tanane tonove moga oca, kada je svirao harmoniku i slušao sam pomno kavalitetnu muziku s radija i televizije. Otac je u to vrijeme bio aktivan muzičar i često je išao na turneje po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, na koje je često i mene kao malog dječaka vodio…..Ismet Alajbegović- Šerbo je 1984. godine prestao sa aktivnim bavljenjem muzikom i te godine je bio raspisan konkurs na RTV SA za prijem novog harmonikaša u orkestar. Pored mene na konkurs su bili prijavljeni i harmonikaš Mića Radovanović, te Dragan Stojković-Bosanac. Bosanac je odustao od audicije, a poslije audicije je meni pripala čast da budem član tada reprezentativnog narodnog orkestra, a kasnije i stručni rukovodilac tog orchestra….. Kada govorimo o sevdahu, uz dužno poštovanje svim više i manje poznatim harmonikašima, moj uzor je bio moj otac, koji je specifično, jedinstveno i kako mi muzičari kažemo „slatko” svirao sevdah. Žao mi je što je iza njega ostalo veoma malo zvučnih zapisa….. Naš veliki pjevač Safet Isović imao je jedno specifično i malo slobodnije izvođenje sevdalinke, nego izvođači prije njega. U mojoj novoj knjizi zapisa sevdalinki za dvije harmonike, upravo se jednim dijelom i oslanjam na interpretaciju sevdalinke Safeta Isovića…..I ko zna šta bi bilo sa mnom i mojom porodicom da nije moj sin, sa nepune dvije godine, u našem stanu bio teško ranjen. Slijede veoma dramatične scene i poslije četiri sata čekanja su nas, dva srčana mlada čovjeka, članova specijalne jedinice, iz pratnje predsjednika Izetbegovića, koji su ga na svoju ruku izlažući svoje živote, ušli u toku noći običnim luksuznim autom u tu zatvorenu Grbavicu, uspjeli prebaciti do bolnice na Koševu. Ubrzo poslije toga supruga sa sinom odlazi u Innsbruck, u Univerzitetski klinički centar. Ja sam proveo dvije najteže ratne godine u Sarajevu, poslije kojih sam im otišao u Austriju u posjetu. Tada sam ih prvi put i vidio nakon dvije godine. Tako i ostajem u Austriji…..U muzičkim zbivanjima u BiH učestvujem i preko interneta. Zahvaljujući internetu postoji mogućnost da iz Austrije gostujem na muzičkim projektima koj se rade u BiH, bilo kao aranžer ili harmonikaš. Na svu sreću imamo tu tehnologiju da to sve lijepo funkcioniše na daljinu…..Sevdalinka neće nikada izumrijeti, samo je pitanje kojim intenzitetom i na koji način će se izvoditi. Ja se nadam ispravnim…..

Gospodine Kriliću, koliko je na Vaše decenijsko druženje s harmonikom utjecala činjenica da je i Vaš otac Mustafa bio poznati harmonikaš? Vrijedi li i ovdje ona da „iver ne pada daleko od klade”.

KRILIĆ: Pa mislim da vrijedi…bar je tako u mom slučaju. Već kao dječak sam upijao tanane tonove moga oca, kada je svirao harmoniku i slušao sam pomno kavalitetnu muziku s radija i televizije. Otac je u to vrijeme bio aktivan muzičar i često je išao na turneje po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, na koje je često i mene kao malog dječaka vodio. Druženja mog oca s njegovim prijateljima su bila često popraćena harmonikom i sevdahom, tako da je muzika bila oduvijek dio mog života. Imao sam žarku želju da uđem u tajne narodne muzike, a kako smo u to vrijeme u bivšoj Jugoslviji oskudijevali sa notnim zapisima i snimcima, sjećam se da sam molio moju majku da me probudi u šest sati ujutro, da bi uspio bar nešto muzike „uhvatiti” – usnimiti na kasetofon, koji je tada bio jedino sredstvo za snimanje. I tako slušajući snimljeno naučiti što je više moguće. Jako puno sam slušao muziku.

A da li je svojevremeni odlazak Ismeta Alajbegovića- Šerbe iz narodnog orkestra RTV SA, odnosno njegov prestanak bavljenja muzikom tada, opredijelio i dio Vaše karijere upravo u tom orkestru i u toj našoj medijskoj kući?

KRILIĆ: Ismet Alajbegović- Šerbo je 1984. godine prestao sa aktivnim bavljenjem muzikom i te godine je bio raspisan konkurs na RTV SA za prijem novog harmonikaša u orkestar. Pored mene na konkurs su bili prijavljeni i harmonikaš Mića Radovanović, te Dragan Stojković-Bosanac. Bosanac je odustao od audicije, a poslije audicije je meni pripala čast da budem član tada reprezentativnog narodnog orkestra, a kasnije i stručni rukovodilac tog orkestra. U to vrijeme sam bio student Muzičke akademije u Sarajevu, te također aktivno svirao sa svojim sastavom. Neovisno o mom angažmanu u Narodnom orkestru RTV SA, kao studijski muzičar radio sam na projektima pravljenja nosača zvuka (tadašnje kasete) mnogih poznatih pjevača kao harmonikaš i kao aranžer.

Vi ste obrazovani muzičar, sada ste i pedagog. Ipak, uz sav respekt prema edukativnoj komponenti koju posjedujete, da li ste imali uzora u svom muzičkom izražaju…???? …. Zapravo, koji su harmonikaši sa prostora, ne samo BiH, nego i ex-Jugoslavije po vama ostavili najdublji trag u muzici tih prostora?

KRILIĆ: O uzorima bi se moglo puno pričati, iz razloga što se u našoj kući slušalo sve, kako kažu “od Bacha do sevdaha”, tako da se moje slušanje muzike i muzički ukus nisu zadržali samo na sevdahu, već i na drugim žanrovima, počev od sevdaha, preko ostale balkanske muzike, džeza, klasike i internacionalne muzike. Kada govorimo o sevdahu, uz dužno poštovanje svim više i manje poznatim harmonikašima, moj uzor je bio moj otac, koji je specifično, jedinstveno i kako mi muzičari kažemo „slatko” svirao sevdah. Žao mi je što je iza njega ostalo veoma malo zvučnih zapisa. Ali, svi oni koji su ga uživo slušali znaju o čemu govorim. Kada govorimo o tehničkim kolima, tu nam je uzor bio Jovica Petković, zatim Ljubiša Pavković, koji je nastavio mekano i osjećajno sviranje, nama svima velikog uzora, Radojke Živković. U klasičnoj muzici moramo spomenuti Fridriha Lipsa, u džez muzici Art Van Damme itd.

Pratili ste veliki broj tumača sevdalinke. I za njihovo nabrajanje bi trebalo puno više vremena i prostora nego što ga imamo. Ipak, bez želje da ikoga od njih stavimo u drugi plan, hoćete li izdvojiti barem neka od tih imena koje ste pratili, a koji su značajno obilježili jednu epohu njegovanja sevdalinke na našim prostorima?

KRILIĆ: Moja profesionalna karijera je počela 1982. godine i od tada pa do sada surađivao sam sa velikim brojem vokalnih izvođača i u privatnoj suradnji i preko RTVSA. Mi smo uvijek imali i imamo jako puno dobrih pjevača, tako da ja ne bih mogao baš da izdvojim posebno neka imena, jer svako od njih ima u svom interpretiranju nešto svoje specifično i dobro. Neki od njih su manje ili više utjecali na moju interpretaciju sevdaha. Sada ću vam objasniti kako to mislim. Naš veliki pjevač Safet Isović imao je jedno specifično i malo slobodnije izvođenje sevdalinke, nego izvođači prije njega. U mojoj novoj knjizi zapisa sevdalinki za dvije harmonike, upravo se jednim dijelom i oslanjam na interpretaciju sevdalinke Safeta Isovića.

Agresija na RBiH je kao i u slučaju stotina hiljada Bosanaca i Hercegovaca bila takva da ste i vi bili primorani da napustite svoj rodni grad, svoj zavičaj. Da li je Austrija bila Vaš izbor i da li je na taj izbor utjecala blizina te zemlje domovini, Sarajevu?

KRILIĆ: Odgovor na ovo pitanje moram ovako započeti: nikada mi nije bila želja da živim van BiH, ni prije rata ni za vrijeme rata, ni poslije rata. Početak ratnih dejstava me je zatekao u Sarajevu, naselje Grbavica, naselje koje je bilo prvo na udaru. Nisam imao namjeru to naselje i moj stan napuštati, jer nisam ni slutio da će četiri pune godine to naselje biti klasični logor i da će mnogi od mojih poznanika i prijatelja baš tu izgubiti svoje živote. I ko zna šta bi bilo sa mnom i mojom porodicom da nije moj sin, sa nepune dvije godine, u našem stanu bio teško ranjen. Slijede veoma dramatične scene i poslije četiri sata čekanja su nas, dva srčana mlada čovjeka, članova specijalne jedinice, iz pratnje predsjednika Izetbegovića, koji su ga na svoju ruku izlažući svoje živote, ušli u toku noći običnim luksuznim autom u tu zatvorenu Grbavicu, uspjeli prebaciti do bolnice na Koševu. Ubrzo poslije toga supruga sa sinom odlazi u Innsbruck, u Univerzitetski klinički centar. Ja sam proveo dvije najteže ratne godine u Sarajevu, poslije kojih sam im otišao u Austriju u posjetu. Tada sam ih prvi put i vidio nakon dvije godine. Tako i ostajem u Austriji.

I, da li ste prisutni u muzičkim zbivanjima u BiH, bilo aktivno, bilo da ih kontinuirano pratite?

KRILIĆ:Da bih Vam mogao odgovoriti na ovo pitanje, moram Vam prvo reći o mojim aktivitetima u zemlji u kojoj živim, jer tamo provodim veći dio godine. Od 1994. godine radim u Državnoj austrijskoj muzičkoj školi. Taj posao, kao i svaki drugi, traži mnogo energije, vremena i požrtvovanja. I pored posla na školi, harmonika je svakodnevno u mojim rukama, jer bez vježbanja nema ni dobrog sviranja. Iako oskudijevam u vremenu, komponujem kompozicije za solo harmoniku, od kojih je nastala knjiga mojih kompozicija Sar Pari. Često nastupam sa svojom suprugom Dinom, violinistkinjom, na koncertima širom Zapadne Evrope.

Edo i Dina Krilic

Denaj krilicA povremeno u drugoj formaciji, koja se naziva Salon Balkan, u kojoj nastupa poznati vokalni solista Omer Livnjak, naš sin Denaj, koji svira bas gitaru i kontrabas i koji studira muziku u Klagenfurtu i perkusionista Emir Hanzo.

U muzičkim zbivanjima u BiH učestvujem i preko interneta. Zahvaljujući internetu postoji mogućnost da iz Austrije gostujem na muzičkim projektima koj se rade u BiH, bilo kao aranžer ili harmonikaš. Na svu sreću imamo tu tehnologiju da to sve lijepo funkcioniše na daljinu. U BiH provodim godišnje skoro tri mjeseca u kojima često dođe do suradnje sa kolegama muzičarima i pjevačima. Što se tiče nedavnih aktiviteta, spomenuo bih Ilidžanski festival, gdje sam nastupio u Revijalnom dijelu kao solist, gostovao sam na pjesmi Jasne Gospić i Halida Bešlića „Samo jednom”. Moja supruga i ja smo bili gosti raznih emisija na Radiju i Televiziji i gledaoci imaju priliku da često vide naše muzičke video spotove, koji se emituju na raznim Televizijama.

Pitao sam već jednog prethodnog sugovornika, a evo i Vas ću: „Da li je sevdalinka, s obzirom na mnoge okolnosti koje su joj suprotstavljene, danas ugrožena i može li se uspješno odbraniti?”

KRILIĆ: Sevdalinka je naše nacionalno blago i naša kultura i kao svaka grana kulture i ova je osuđena na tešku situaciju, jer jednostavno danas za sve stvari koje su povezane s kulturom, nema mnogo novca i zato ni sevdalinka nije interesantna ljudima koji se bave menadžerstvom i organizacijom raznih muzičkih događanja. Naravno tu uvijek ima izuzetaka, ljudi entuzijasta, ali oni nisu u velikom broju. Nažalost to je tako, ali mene lično boli što niko u našoj zemlji, od onih koji bi trebali da povedu računa, ne vode brigu o tome -ni institucije, ni pojedinci, osim jednog malog procenta ljudi, a obično takvi nemaju mogućnosti, niti moć da bilo šta urade po tom pitanju. Sevdalinka je zaslužila mnogo više… Radio-televizija Sarajevo je bila jedina institucija koja je njegovala i očuvala sevdalinku dugi niz godina. Narodni, Tamburaški, Sinfonijski, Plesni orkestri su više decenija predstavljali i promovisali cijelu našu BiH. Po svemu ovome što se događa sa tim orkestrima u okviru Javnog servisa u zadnje vrijeme, stiče se utisak da se radi na uništenju Muzičke produkcije. Sinfonijski i Plesni orkestri više ne postoje, a ugrožavanjem opstanka Narodnog i Tamburaškog orkestra, u kojima je ostalo samo nekoliko članova, radi se direktno i na uništavanju našeg kulturnog blaga. Pitam se, zašto se nisu zapošljavali novi članovi u orkestrima, po odlasku starih članova u mirovinu ili odlaskom iz drugih razloga? Na to pitanje ne mogu dobiti odgovor. Možda odgovor i postoji, ali nije za javnost. Svi veći centri u regionu su sačuvali to svoje jezgro kulture, a kod nas se to, vjerovatno smišljeno, već odavno malo po malo gasi. A ima i još nešto: mislim da je Bosna i Hercegovina šampion u regionu, a i šire, po skrnavljenju svoje tradicionalne muzike. Eksploatišu sevdalinku na razne načine. Sve mi se čini, da je uzrok raznom eksperimentisanju sa sevdalinkom, prikrivanje njenog nepoznavanja. Jer sevdalinka, ona o kojoj govorimo, je nešto što se godinama sluša i uči. Lično mislim da miješanje stilova u jednom muzičkom komadu ili u jednoj pjesmi je jedna nekultura muzičara tj. aranžera. I to je u stvari ono što oblikuje ukus publike u pogrešnom smjeru. Sevdalinka neće nikada izumrijeti, samo je pitanje kojim intenzitetom i na koji način će se izvoditi. Ja se nadam ispravnim.

Da li se sevdalinka njeguje i u zemlji vašeg aktuelnog prebivališta –Austriji i na koji način?

KRILIĆ: Da, postoje kulturni centri u kojima se njeguje sevdalinka, a uvijek kada se ukaže prilika, a to budu multi-kulturni projekti, rado se odazovem i sam pozivu i pomažem mlađim generacijama.

Idemo u susret jednom velikom muzičkom događaju u Banja-Luci-Večeri banjalučkog sevdaha, koji će se, kao što je već poznato, održati 15. jula ove godine. Kako ste vi doživjeli poziv našega Sakiba Jakupovića da sudjelujete u programu te večeri, odnosno šta mislite o toj ideji?

KRILIĆ: Sakib Jakupović je moj veliki drug i prijatelj, mada u životu nismo proveli puno vremena zajedno. Nekada i nije potrebno puno da se ljudi prepoznaju. Ja sam počašćen njegovim pozivom. Sakibova ideja je za svaku pohvalu. Znam da je organizacija najteži dio posla, a ja mislim da će on to uspješno realizovati.

Jeste li nekada svirali u Banja Luci i kakve uspomene eventualno nosite iz moga i našeg grada?

KRILIĆ: Naravno da sam svirao u Banja Luci. Još kao učenik Srednje muzičke škole sam učestvovao na Republičkom takmičenju, gdje sam osvojio prvu nagradu. Poslije kao član KUD-a “Slobodan Princip Seljo”, a poslije kao estradni umjetnik. Banja Luka je veoma lijep grad i iz tog vremena nosim veoma lijepe uspomene.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (791)

vrbas-miso

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s