Sonja Lokar, izvršna direktorica Ljubljanskog ureda CEE Mreže za rodnu jednakost, političarka i sociologinja iz Ljubljane: U STVARI, BERLINSKI ZID SE SRUŠIO I NA NAS!

Posted: 1. Mart 2016. in Intervjui

sonja_lokar_0

Ta je mreža sa engleskim imenom CEE Network for Gender Issues krenula kao neformalna međunarodna socijaldemokratska ženska mreža aktivistica reformiranih komunista i novonastalih SD partija u bivšim državama socijalizma,  davne 1994. godine, u sklopu Evropskog Foruma za demokraciju i solidarnost…..Slovenija pa i Hrvatska su bile po pitanju rodne jednakosti u godinama  pred raspad Jugoslavije jednake ili bolje od skandinavskih zemalja: mi smo sve radile puno radno vreme, a one pretežno samo part time, za mnogo nižu neto platu doduše,  ali sa većim pravima u sferi plaćenoga rada (pa imali smo društveno vlasništvo i samupravljanje!) i sa skoro jednakim  pravima u sferi školstva, socijalne i zdravstvene zaštite te političke prisutnosti u organima vlasti…..Ako pogledate Global Gender Gap Index, gdje su istim aršinima mjerili 140 država svijeta, Slovenija je 23., Srbija 54., Hrvatska 55., Makedonija 70., Crna gora 74., BiH i Kosovo nisu na toj listi…..Socijalistička Jugoslavija je imala jak tzv. državni feminizam koji je odlučno odbijao “građanski feminizam”. Taj državni feminizam je imao šta pokazati i od njega su učili u svim državama u razvoju, pa čak i u nekim evropskim državama sa moćnim lijevim partijama na vlasti. Vida Tomšić i njene drugarice  su utisnule naš veoma prepoznatljiv pečat svjetskim konferencijama UN o ženama u Mexicu 1975. i u Nairobiju 1985….. Jedna stvar postaje posve jasna: taj se problem selidbe unesrećenog svjetskog juga na svjetski sjever ne može riješiti a da se ne postigne velika preraspodjela drušvenog bogatstva unutar svake zemje ponaosob i među zemljama svijeta u korist tih 99% kojih je 1 % doveo na prosjački štap, u dužničko ropstvo i vraća ih u uslove odnosa između kapitala  i rada kakvi su u Evropi postojali za vreme Marxa i Engelsa….. Ne samo na našim prostorima, nego i u cijeloj Evropi, za tradicionalnu ljevicu iz te krize vode dva puta: na smetljište historije ili u renesansu, u novo rođenje. Ja se trudim za ovo drugo…..Mržnja, koja nas je pratila iz te sale, mržnja ljudi za koje sam vjerovala da su moji drugovi i istomišljenici, mogla se rukom  opipati. Takva mržnja se može iskaliti samo na najgori moguči način – ratom!…..SK Slovenije i SK Srbije više nisu bile partije sa istim vrijednostima, istim programom, istim metodama rada. To su postale dvije potpuno suprotstavljene partije sa dva dijametralno suprotna odgovora na pitanje kako riješiti krizu zajedničke zemlje…..

   Sjećate li se vi, iz moje generacije, ili stariji ili nešto mlađi, izjave vojnika JNA Bahrudina Kaletovića u Sloveniji 1991.? Ili suza Sonje Lokar od 22. januara 1990.? Da podsjetim, slike i jednog i drugog događaja su obišle svijet. Bahrudin je na pitanje tv. reportera Yutela pri intervenciji JNA u Sloveniji zašto su on i njegovi drugovi-vojnici tu, antologijski, a naročito po bosanski, odgovorio: “Pa, oni kao hoće da se otcjepe a mi im kao ne damo”! A Sonja Lokar je, napuštajući sa slovenačkom delegacijom XIV izvanredni Kongres SKJ, plakala. Za mene i mnoge su ta dva događaja bila simboličan uvod u ono što će se kasnije desiti na prostorima SFRJ, odnosno što se već bilo počelo dešavati.

   Suze drugarice Sonje Lokar od 22. januara 1990. su bile samo jedan od povoda za razgovor s ovom, cijelo vrijeme i dan-danas veoma angažiranom slovenačkom političarkom i sociologinjom. Kao što sam god bio zahvalan nekim njenim prethodnicima-mojim ranijim sugovornicima iz Slovenije, Makedonije i sa Kosova, i njoj sam javno zahvalan što je prihvatila razgovor samnom na jeziku kojeg obadvoje razumijemo.

Gospođo Lokar! Iskreno, poprilično sam razmišljao kako da Vas predstavim jer su u opcijama, uz aktuelne, bile i neke Vaše funkcije i prepoznatljivosti iz prošlosti. Ipak, prevagnulo je moje opredjeljenje da se fokusiram na ono šta ljudi rade danas, a ne šta su radili jučer, a i inače mi nekako para uši prefiks “bivši” da bih ga koristio u ovakvim prilikama. No, kako rekoh u pripremi ovog razgovora, malkice ćemo se dotaknuti i dijela Vaše političke prošlosti. Ali, krenimo od – danas: kada je ustanovljena Mreža za jednakost spolova za centralnu i jugoistočnu Evropu i šta joj je temeljna misija?

LOKAR: Ta je mreža sa engleskim imenom CEE Network for Gender Issues krenula kao neformalna međunarodna socijaldemokratska ženska mreža aktivistica reformiranih komunista i novonastalih SD partija u bivšim državama socijalizma,  davne 1994. godine, u sklopu Evropskog Foruma za demokraciju i solidarnost. Svoju prvu profesionalnu organizatoricu, majušnu kancelariju, telefon, računalo i faks dobila je tek  1998. u Budimpešti,  a prvu formalno-pravnu samostalnu egzistenciju u vidu NVO 2001. u Ljubljani. Od ove godine njene poslove organizuje i vodi naša kancelarja u Zagrebu.  Misija te mreže ostala je svo vrijeme jednaka: natjerati političke stranke koje se predstavljaju kao socijaldemokratske, socijalističke i radničke stranke u bivšim socijalističkim zemljama koje su krenule da se pridruže EU, da se ozbiljno bave pitanjima rodne jednakosti i da se stvarno, ne samo na riječima,  bore, u savezništvu  sa naprednim ženskim pokretima svojih društava,  za sva nedjeljiva ženska ljudska prava.

Kako biste generalno ocijenili razinu ravnopravnosti spolova u zemljama jugoistočne Evrope, odnosno zapadnog Balkana u današnje vrijeme? U kojim segmentima ljudskog djelovanja u društvu su se žene značajnije izborile za ravnopravnost s muškarcima, a u kojim to, eventualno, ide teže ili nikako?

Lokar1LOKAR: Razina ravnopravnosti spolova u današnjim zemljama zapadnog Balkana nikada nije bila ista, uvijek su tu postojale ogromne, različitom historijom uspostavljene razlike. Vojvodima nikada nije bila Kosovo, Sarajevo nikada kao jug Srbije, Zagreb nikada kao dalmatinski otoci, nijedna od republika i pokrajina Jugoslavije nije bila kao Albanija.  Najveća zasluga socijalizma u bivšoj Jugoslaviji je po mome mišljenju bila u tome, da je preko noći uspostavio novi pravni okvir: potpunu jednakost muškaraca i žena pred zakonom u sekuarnoj državi i do samoga kraja održavao trend smanjivanja većeg tereta nazadnih tradicija na jugu države i povećavanja rodne jednakosti na svim ključnim područjima: u privatnom životu, tu mislim na slobodu sklapanja i okončanja  braka, na pravo odlučivanja o vlastitiom tijelu, na podruštvljavanje brige o djeci, bolesnima, invalidima, starima, na smanjivanje ženskog neplaćenog kućnog rada, u obrazovaju, u zapošljavanju, u sferi socijalne sigurnosti, svekolikog ućešča žena u kulturnom, javnom i poliitčkom životu. Slovenija pa i Hrvatska su bile po pitanju rodne jednakosti u godinama  pred raspad Jugoslavije jednake ili bolje od skandinavskih zemalja: mi smo sve radile puno radno vreme, a one pretežno samo part time, za mnogo nižu neto platu doduše,  ali sa većim pravima u sferi plaćenoga rada (pa imali smo društveno vlasništvo i samupravljanje!) i sa skoro jednakim  pravima u sferi školstva, socijalne i zdravstvene zaštite te političke prisutnosti u organima vlasti.  Raspad Jugoslavije, ratovi i/ili tranzicije  u tržišne ekonomije sa višetranačkom parlamentrnom demokratijom u velikoj su mjeri uništile te civilzacijske tekovine socijalizma a naročito su potpuno okrenule sve pozitivne trendove u negativne. To se nije svuda desilo jednako drastično i ne u svim sferama, ali se desilo svuda. Najgore nazadovanje se svuda početkom  devedestih, dakle prije razbuktavanja ratova, dogodilo u sferi političke reprezentacije žena. Tu je demokracija osvanula sa manje od 5 posto žena u parlamentima svih republika, gde je vrlo brzo nakon prvih stranačkih izbora izbio rat. Tako su žene izgurane iz političkog odlučivanja pa nije nimalo čudno da je uslijedilo veliko pogoršanje  u sferi rada, socijalne i zdravtsvene sigurnosti, dječje zaštite i zaštite starih, znatno se pogoršala i nejednakost u sferi privatnog života, a zadnje vreme sve se više osećaju nejednake mogućnosti za žensku djecu i u obrazovanju. U društvenoj svijesti je vrijednost jednakosti spolova počela nadomještavati  vraćanje tradicionalnim ulogama muškaraca i žena u društvu. Najgore su prošle žene iz manjinskih grupa. Nakon 2000. ženski pokreti su se, uz veliku vanjsku podršku, izborili za postepeni povratak žena u politiku i tu se vide najveći pomaci u kvantitetu, naročito u zakonodavnoj sferi vlasti,  velike pozitivne promene su vidljive i u zakonima , u mehanizmima za rodnu ravnopravnost, u odnosu politike, države čak i javnosti, prema muškom nasilju nad ženama, ali su kvalitativni pomaci u balansu političke i ekonomske moći između žena i muškaraca vrlo mali, a praksa strahovito zaostaje za zakonima, raznim nacionalnim strategijama i planovima vlada za rodnu ravnopravnost. Uzlazni tredovi na svim važnim područjima koji su se počeli pomaljati poslije 2004. su  se, nakon izbijanja velike financijske krize 2008. sa politikom sumanute štednje koje zaduženim zemljama bezdušno nameću EU, Svjetska banka i IMF, naglo pogoršali i ne vidi se više čak ni tunel, a kamoli svjetlo na kraju tunela. Nezaposlenost je endemična i visoka, plate su se realno smanjile, socijalna davanja presušuju,  iseljavanje mladih i naročito školovanih ljudi oba spola iz te regije pretvara sve zemlje jugoistočne Evrope u osiromašena, stara društva koja se šlepaju na remitende.

A kako te stvari stoje po državama nastalim raspadom SFRJ? U kojim od njih su žene postigle najviše u borbi za svoju ravnopravnost u odnosu na muškarce, a u kojima je to još uvijek ispod nekih evropskih prosjeka?

LOKAR: Sve zavisi, kako se to mjeri. Ako pogledate Global Gender Gap Index, gdje su istim aršinima mjerili 140 država svijeta, Slovenija je 23., Srbija 54., Hrvatska 55., Makedonija 70., Crna gora 74., BiH i Kosovo nisu na toj listi. Ako uzmete svjetski Gender Inequality Index iz 2012., Slovenija je 25., Hrvatska 47., Crna gora 49., Srbija 66., Makedonija 85., BiH 88…..

Ako pogledate Gender Equality Index za 28 država EU, gdje su podaci samo za Sloveniju i Hrvatsku, rezultati su frapantni: Zajednički index EU za 28 država, dakle prosek je 52,9. (Potpuna jednakost bila bi vrijednost 100). Slovenija ima prosjek 57.3 a Hrvatska samo 39,8. Slovenija ima znatno bolje rezultate od EU prosjeka u domenama novac, vrijeme i moć, malo je bolja u domeni znanje i malo je lošija od prosjeka EU u domeni rad, dok Hrvatska u svim domenama znatno zaostaje. Moj je zakjlučak da smo se žene u Sloveniji za sada izborile  i čak donekle ojačale većinu svojih “mekih” tekovina iz socijalizma, ali mnogo izgubile u ključnoj sferi, u sferi  rada, što upravo sada počinje da dovodi i do gubljenja ostalih tekovina, jer nema ekonomske baze na kojoj bi se naša civilizacijska dostignuća mogla stabilno braniti.  Hrvatska je mnogo više izgubila i mnogo brže, najviše ratom. I u ovoj zadnjoj krizi proces unazađivanja jednakosti spolova u društvu će se sigurno ubrzati.

Imate puno političkog i društvenog iskustva iz prethodnog sistema, kao i u ovom sadašnjem, doduše u nekim bitno drugačijim okolnostima. Možete li povući, uvjetno rečeno, neku paralelu o poziciji feminizma onda (prije 90-tih) i sada, na prostorima tada postojeće Jugoslavije, odnosno zemalja koje su nastale njenim raspadom?

sonja lokar-2LOKAR: Socijalistička Jugoslavija je imala jak tzv. državni feminizam koji je odlučno odbijao “građanski feminizam”. Taj državni feminizam je imao šta pokazati i od njega su učili u svim državama u razvoju, pa čak i u nekim evropskim državama sa moćnim lijevim partijama na vlasti. Vida Tomšić i njene drugarice  su utisnule naš veoma prepoznatljiv pečat svjetskim konferencijama UN o ženama u Mexicu 1975. i u Nairobiju 1985. Uz to,  u Jugoslaviji smo imali i vidljiv moderni, politički nezavisan intelektualni feminizam od sredine sedamdesetih i konferencije Drug’ca žena 1978. u Beogradu, pa novi val nezavisnog feminstičkog pokreta u Sloveniji, Hrvatskoj,  Srbiji, čak i na Kosovu, krajem 80-tih, koji je bio dio procesa demokratizacije zemlje prije njenog raspada u ratovima 90-tih. Sve se to promijenilo nakon raspada socijalističke Jugoslavije. Napravile smo novi ženski mirovni pokret a poslije toga brojne NVO koje su zbrinjavala žene-žrtve rata i kasnije vodile nevjerovatne akcije za uspostavljanje demokratskog pravnog okvira za rodnu ravnopravnost i povratak žena na glavnu političku scenu. Feminizam 21. vijeka na našim prostorima je najveća sadašnja pozitivna tekovina ovih zemalja, dostigao je stvari o kojima mogu i najrazvijenije evropske zemlje samo sanjati, ali nije uspio preokrenuti društvenu matricu razvoja – ta je ostala neoliberalna i u suštini neprestano podriva sva naša dostignuća, jer nas korak po korak pretvara u kolonije evropskih metropola, uništava nacionalne države blagostanja, tamo i koliko one još postoje, naprimjer u Sloveniji, ili sprječava da se ona razvije kroz uspostavljenje evropkog koncepta takve države, – a bez toga  nema istinske jednakosti spolova, nema društvene jednakosti uopšte. Zato je taj novi feminizam u velikoj krizi i na periferiji i u centru EU i mnoge ćemo stvari trebati postaviti mnogo radikalnije, baviti se pitanjima održivog  razvoja i makroekonomije u korist većine, pitanjima participativne demokracije u svojim zemljama ali i u transdržavnim zajednicama, a ne samo pitanjima formalnog političkog predstavništva ili nasilja nad ženama.

Koliko je bitno pitanje tzv. ženske kvote u nekim procesima u slovenačkom, pa i u postjugoslovenskim društvima?

LOKAR: Apsolutno je bitno, ali smo sada pred zadatkom da kvantitet, koji smo djelimično ipak postigle, sa 5-13% žena u parlamentima ipak smo stigle do 25 u Hrvatskoj,  33 u Makedoniji,  364 u Srbiji, 36 na Kosovu,  pa čak i 38% u Sloveniji,  pretvorimo u novi kvalitet, kojim ćemo iz temelja morati da mijenjamo cijelu politiku: njene vrijednosti, prioritete te način rada.

Kako se vaša Mreža očituje, pa i Vi osobno, prema aktuelnoj izbjegličkoj krizi?

LOKAR: Naša mreža je bila je prva, prije svih naših sestrinskih partija u regionu, pa čak i u samoj EU, da to pitanje postavi na dnevni red i predloži rješenja: izdraditi i pokazati evropsku solidarnost, pomoći svim snagama ljudima koji bježe od ratova i siromaštva, prihvatiti ih, zbrinuti i ne zaboraviti na posebne potrebe žena u zbjegovima, izbjeglištvu i u procesima integracije, ali i pokrenuti akciju u EU i na razini UN da se zaustave ratovi i promjeni  globalna ekonomska  politika kapitalskih metropola koje su zakuhale ratove i gurnule svjetski jug u neizdrživu socijalnu situaciju. Na žalost, humanitarni i razvojni izazovi izbjegličke krize sve više se utapaju u politici “sigurnosti”, politici sijanja straha pred realnom opasnošću od radikalnog islamizma. Tako se stvara javno mnenje koje umjesto da se okrene prema prouzočiteljima ove velike selidbe, ono se okreće prema njihovim žrtvama, a realpolitičari i u etabliranim lijevim partijama sve više se tome javnome mnenju pridružuju, umjesto da mu se odlučno suprotstave. Jedna stvar postaje posve jasna: taj se problem selidbe unesrećenog svjetskog juga na svjetski sjever ne može riješiti a da se ne postigne velika preraspodjela drušvenog bogatstva unutar svake zemje ponaosob i među zemljama svijeta u korist tih 99% kojih je 1 % doveo na prosjački štap, u dužničko ropstvo i vraća ih u uslove odnosa između kapitala  i rada kakvi su u Evropi postojali za vreme Marxa i Engelsa.

Da li je transformacija Saveza komunista u Socijaldemokratsku partiju/opciju izvršena na isti način u svim bivšim jugoslovenskim republikama-danas državama, ili je bilo bitne razlike u tim procesima?

LOKAR: Naravno da nije izvršena na isti način, bilo je velikih razlika. Osnovna je razlika bila da je SK Slovenije jedini svoju transformaciju izvršio na način otvorene samokritičke analize i projekta svjesnog odricanja od svog monopola politčke vlasti, a SK Srbije je zagreznuo  u militaristički nacionalizam.  Zanimljivo je da su se kasnije, nakon završenih ratova, u procesima tranzicije,  razlike postepeno izgubile. Sve naše transormirane partije se ponašaju kao neoliberali sa 30% popusta. Meni je to jako tužno, a za naša društva je pogubno.

Mnogi analitičari na ex-yu prostorima, pa i šire, prefiks lijevi ispred partija takve provenijencije stavljaju pod znake navoda. Postoji li danas ljevica u Sloveniji, regionu i Evropi u nekadašnjem smislu te riječi?

LOKAR:Paradoksalno, ali vraćamo se na ishodište evropske ljevice: kapital je uvijek bio globaliziran. Financijski kapital danas ponovo vlada u svijetu, a proletarijat nije nestao, već je on tek sada faktički postao globalan, ali nema klasnu svijest o svojoj novoj situaciji, naročito ne onaj njegov dio koji je bez obzira na sve ipak samo njegova aristokracija – radnička klasa bogatih zemalja postindustrijskoga društva. Ona je potpuno raslojena i razmrvljena i ničim se ne osjeća povezanom radničkom klasom koja crnči u uslovima 19. stoljeća U Kini, Indiji, Bangladešu, Africi i drugim  zemljama u razvoju. Evropska socijalna demokracija je nastala u uslovima jakih nacionalnih država i dvoblokovskog svijeta i postigla je dobar deal između rada i kapitala u zapadnoj Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Transnacionalne kampanije i banke danas potpuno drže u šahu političke elite svih nacionalnih država,  zato etablirana SD nema odgovor na taj globalni izazov. Ali ima sve više ljudi u svim strankama na ljevici, etabliranim i onima koje tek nastaju, koji taj odgovor traže, a i van lijevih stranaka jača masovna svijest o tome da se na način na koji smo upali u ovu veliku krizu iz nje ne može izađi. Stara ljevica – komunistička i socialdemokratska  nestaju, nova je još tako mala da je golom oku nevidljiva. 1848. Marx i Engels si bili opskurni maštači, pola stoljeća kasnije radnički pokret je na osnovu njihove analize kapitalizma počeo postavljati granice iskorištavanja radnika i radnica vladajućim buržoazijama diljem Evrope. Ovoga puta neće trajati 50 godina i neće trebati novi svjetski rat i nova revolucija da veliki kapital shvati da mora popustiti. Nadam se.

U BiH, Hrvatskoj i Srbiji na vlasti su nacionalne stranke ili koalicije, odnosno stranke centra ili malo desnije od toga. Da li je socijaldemokracija u krizi, barem na našim prostorima?

LOKAR: I stranke vladajuće desnice su u velikoj  krizi. U krizi je neolibealizam koji demokraciju pretvara u financijsku oligarhiju i time ugožava  model stranačke parlamentrane demokracije u cjelini, samo je kriza prvo pogodila ljevicu, jer se od nje očekivalo da ponudi rješenja koja bi značila očuvanje dobrobiti i socijalne pravde za većinu. Ne samo na našim prostorima, nego i u cijeloj Evropi, za tradicionalnu ljevicu iz te krize vode dva puta: na smetljište historije ili u renesansu, u novo rođenje. Ja se trudim za ovo drugo.

Ovo pitanje je, po meni, bilo neizbježno. Uostalom, u pripremi sam ga i najavio. Ne bih želio da budem patetičan, ali riječ je o Vašim suzama koje su nakon 22. januara 1990., odnosno nakon XIV vanrednog Kongresa SKJ zaista obišle svijet. Spadam među brojne koji su im svjedočili pa s obzirom da ih se može tretirati kao proročanske, ono zbog čega su potekle odredilo je sudbine miliona ljudi, pa i moju. Dakle, jeste li u momentu napuštanja Kongresa bili svjesni onoga što slijedi – ne samo raspada Partije i SFRJ, nego krvavog raspada bivše zajedničke nam domaje?

Kongres raspada SKJ

LOKAR: Da, prepoznala sam,  ne toliko razumom, više intuicijom. O tome sam dala i intervju nekoliko  dana nakon Kongresa zagrebačkom Vjesniku. Mržnja, koja nas je pratila iz te sale, mržnja ljudi za koje sam vjerovala da su moji drugovi i istomišljenici, mogla se rukom  opipati. Takva mržnja se može iskaliti samo na najgori moguči način – ratom!

Za one koji nisu bili tada ni rođeni, ili za one koji jesu bili ali su zaboravili ili nisu dovoljno informirani, hoćete li reći zašto je slovenačka delegacija napustila XIV Kongres SKJ?

LOKAR: SK Slovenije i SK Srbije više nisu bile partije sa istim vrijednostima, istim programom, istim metodama rada. To su postale dvije potpuno suprotstavljene partije sa dva dijametralno suprotna odgovora na pitanje kako riješiti krizu zajedničke zemlje. Odlazak SK Slovenije sa tog Kongresa nije bio slučajan, došao je kao jedini mogući odogvor na politički sukob unutar SKJ koji je u toj partiji tinjao otkako je došla na vlast 1945. To je bio sukob između vlastodržaca po svaku cijenu i socijalnih reformatora, vizionara. Samo što se tada razvio do krajnih konsekvencija jer je Jugoslavija izgubila svoj dragocjeni prostor medijatora  između dva geostrateška bloka. U stvari, Berlinski zid se srušio i na nas!

Želim Vam sretan 8. mart, Međunarodni praznik žena te hvala za ovaj razgovor.

LOKAR: Hvala na čestitci ali ja mislim da 8. mart i nije praznik, to je u stvari dan kada se mjeri dokle smo žene stigle u borbi za jednakost spolova i prave se planovi kuda i kako krenuti dalje. Hvala i vama da ste mi ponudili da porazgovaramo.

RAZGOVARAO:Bedrudin GUŠIĆ (770)

vrbas-miso

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s