Prof. dr. sci. Dušan Marinković, predstojnik Katedre za srpsku i crnogorsku književnost u Odsjeku za južnoslavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu: DANAS JE KULTURNI DIJALOG IZMEĐU POJEDINACA U HRVATSKOJ I SRBIJI BITNO DRUKČIJI NEGO PRIJE PAR GODINA….

Posted: 14. Februar 2016. in Intervjui

Marinkovic2Moja je pak jedna od važnih dilema kao čovjeka struke od početka bila spoznaja da se hrvatsko-srpski književno-kulturni odnosi, dodatno opterećeni tranzicijskim/globalizacijskim procesima, ne mogu u cijelosti sagledavati ako se ne artikulira njihova punina, a to je i odnos spram bošnjačke kulture, pošto tu dimenziju međusobnih odnosa izbjegavaju i srpski i hrvatski istraživači ili ju neadekvatno konceptualiziraju, odnosno ostavljaju po strani kao da ih se to uopće ne tiče…..Naravno da je 1990. godina snažna demarkacijska linija, jer iskustvo rata i to onakvog/ovakvog rata samo se vremenom širila i produbljavala tako da do slobodnog i sveobuhvatnog propitivanja sebe i drugoga još nije došlo. Mogli bismo čak reći da je ovakav tip rasprave realizirane na simpoziju o međusobnim kulturnim odnosima egzemplaran pa se zbog toga budi tračak nade da bi se postepeno, ali sve ubrzanije, moglo relaksiranije ulaziti u ambicioznije projekte…..Danas je kulturni dijalog između pojedinaca u Hrvatskoj i Srbiji bitno drukčiji nego prije par godina, jer postoji relativno živa interkulturna razmjena, neovisno o tome što nije na onom nivou koji omogućava otvaranje brojnih neuralgičnih mjesta između njih. Politička sfera i njihovi interesi još uvijek snažno utječu na prostor kulture i nerijetko instrumentaliziraju pojedine sadržaje za svoje pragmatične potrebe…..Ćirilično pismo u hrvatskom kulturnom prostoru zarana je korišteno i njime su se realizirali brojni diferencirani dokumenti. U literaturi se navodi da se ćiriličnim pismom hrvatski autori javljaju najkasnije od 12. stoljeća, a u kasnijim je sve prisutnija i prisutnija…..Ćirilica se u Hrvatskoj ne uči u školama od 1990. godine tako da se ne može govoriti o  zapostavljanju, nego o konceptualnom zaboravu. A mišljeno sa pozicije stvarnog, recentan rad historije u globalnoj mješalici suvremenog pripitomljavanja drugih, nešto je sasvim drugo…..

Krajem novembra minule godine bili ste glavni organizator međunarodnog znanstvenog simpozija “Tranzicija i kulturno pamćenje”, održanom na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Koja je bila ideja-vodilja za održavanje istog?

MARINKOVIĆ: Promatrati/participirati u kontinuirano proizvodećem prostoru historijske traume što ju uporno drže pod svojom kontrolom institucionalni centri društvene moći nije moguće bez nekog oblika reakcije, pogotovo zato jer je historijska trauma već više od 20 godina (petina jednog vijeka) iza nas, a još se uvijek otkriva/pokazuje da se ne smije odustati od ukazivanja na one koji upravljaju kulturom straha i selektivnog pamćenja. Jer je to selektivno/reducirajuće pamćenje na planu naučnoga govora nešto zabrinjavajuće, u konačnici opasno. Pokušavati ovako skromno, skoro isključivo samo upozoriti na tu konzekvencu činilo mi dozvoljivim/prihvatljivim okvirom za pridobijanje onih koji, neovisno o stupnju osviještenosti, vide problem što ga proizvode petrificirane institucionalnie pozicije šutnje pa po mjeri svoje naučne i ljudske odgovornosti žele javno dijalogizirati vlastite naučne i uopće spoznajne uvide/dileme/upitanosti nad temama kojima se bavimo i na taj način dati mali prilog relaksiranju tako važnog zajedničkog prostora iskustva.

Za mene je bila nepodnošljiva paraliza kompetentnog dijaloga između, stereotipno kazano dvije kulture, iako se ponajprije radi o prezentacijskim praksama koje stvaraju pojedinci i institucije, a one su još uvijek infantilno zakopane s jedne strane u samodovoljne projekcije o sebi, a sa druge u bespogovorne projekcije o drugome. Koliko se uopće u takvom sagledavanju relevantno prezentira i sebe i drugoga? To će možda jednom neko vrijeme reći daleko jasnije ukoliko ono, to vrijeme, bude imalo uopće više svijesti o tome ili mogućnosti da imadne svijest o tome, osim za zatravljene čuvare selektivne projekcije o sebi.

Moja je pak jedna od važnih dilema kao čovjeka struke od početka bila spoznaja da se hrvatsko-srpski književno-kulturni odnosi, dodatno opterećeni tranzicijskim/globalizacijskim procesima, ne mogu u cijelosti sagledavati ako se ne artikulira njihova punina, a to je i odnos spram bošnjačke kulture, pošto tu dimenziju međusobnih odnosa izbjegavaju i srpski i hrvatski istraživači ili ju neadekvatno konceptualiziraju, odnosno ostavljaju po strani kao da ih se to uopće ne tiče. Odlučio sam da za tako složenu koncepciju ispitivanja hrvatsko-srpskih kulturnih odnosa za sada ne bih mogao da okupim dovoljan broj zainteresiranih istraživača, dovoljan da pobudi bilo kakav recepcijski interes pa sam od te namjere odustao. Stoga sam odlučio da prvo ispitamo realnu kulturnu građu što se ostvarila u periodu 1990-2010. godine i njezino recepcijsko iskustvo u interkulturnoj razmjeni između hrvatskih i srpskih subjekata u kulturnom životu.

Kako misliti štokavsko kulturno iskustvo ako se ono nikad dovoljno artikulirano zadnjih četvrt vijeka radikalno “prisvaja” po mjeri i trenutnim potrebama monolitnih nacionalnih paradigmi?

Stoga je simpozij Tranzicija i kulturno pamćenje proizišao kao dosljedan nastavak znanstvenog projekta Hrvatski književno-kulturni identitet u tranziciji/regionalnom kontekstu (aspekti hrvatsko-srpskog kulturnog dijaloga) kojega je pred više od tri godine podržala Hrvatska zaklada za znanost, jer su sve teme Simpozija izvedene iz proučavanja oformljene građe Projekta. Dakle, na Vaše pitanje nisam mogao da odgovorim niti približno jasno ukoliko ne uspostavim onaj minimalni prostor ispitivanja hrvatsko-srpskih odnosa u period 1990-2010. godine. Rekao bih da je to bio nužan ustupak svijesti o cjelini kako bi se uopće moglo pridobiti relevantan broj stručnjaka kojima bi se dovoljno obuhvatno zahvatila tolika širina tema.

Šta je, zapravo, osnovni cilj znanstvenog projekta ‘Hrvatski književno-kulturni identitet u tranziciji/regionalnom kontekstu (aspekti hrvatsko-srpskog kulturnog dijaloga)’?

MARINKOVIĆ: Centralni znanstveni interes projekta Hrvatski književno-kulturni identitet u tranziciji… bio je, dakako, uži od interesa simpozija Tranzicija i kulturno pamćenje, jer je htio da ispita što su hrvatski izdavači u Republici Hrvatskoj objavljivali za hrvatske čitaoce u periodu 1990-2010. godine o Srbima i srpskoj književnosti i kulturi, a da autori tih tekstova djeluju izvan Republike Hrvatske. Što se objavljivalo o srpskoj književnosti i kulturi u Hrvatskoj nakon 1990. godine u hrvatskim glasilima, a autori tih tekstova žive i rade u Hrvatskoj nije nas primarno zanimalo. Dakle, Projekt se fokusirao na otkrivanje sve i jednog teksta do kojega je moguće doći kako bismo formirali iscrpan korpus. Budući da smo prvenstveno pratili izdavačku djelatnost, ostali su isključeni brojni sadržaji interkulturne razmjene, a koji su bitno učestvovali u formiranju novog srpskog kulturnog znaka u hrvatskom kulturnom prostoru: filmske projekcije, kazališna gostovanja, koncerti svih žanrovskih modela, sportske manifestacije, književni festivali, gostovanja srpskih pisaca i naučnika svih disciplina, Sudjelovanja srpskih naučnika u radu naučnih simpozija, konferencija, okruglih stolova, književna gostovanja u nekoliko organizacijskih oblika itd. O razmjeni koju omogućavaju nove tehnologije u javnoj komunikaciji (televizija, radio, internet, mobilna telefonija itd.) i koju ne mogu bitno kontrolirati institucionalni centri moći naravno da smo isključili iz našeg interesa, jer bi to bilo za nas nesavladivo.

Šta su bile dominantne teme simpozija i ko su bili izlagači?

MARINKOVIĆ:Problematika simpozija privukla je skoro 80 izlagača iz 10 zemalja Europe i Amerike. Najveći broj je došao iz Hrvatske i Srbije. To su stručnjaci diferenciranih znanstvenih područja i disciplina (književni historičari i teoretičari, kulturolozi, historičari, lingvisti, historičari umjetnosti, religiolozi, pedagozi itd.) iz brojnih univerzitetskih centara (Zagreb, Rijeka, Osijek, Beograd, Graz, Beč, Trst, Torino, Madrid, München, Sarajevo, Banja Luka, Kragujevac, Novi Sad, Ljubljana itd.). Bili smo iznenađeni brojem zainteresiranih, jer smo očekivali upola manje sudionika. Posebno bih izdvojio znatan broj mladih kolega što govori o živom interesu među mlađim stručnjacima za pitanja koja smo pokrenuli.

Dominantne teme su bile književno-teorijske i kulturološko-historijske u širokom rasponu od klasično historijskih do konstrukcija mentaliteta i politike, ali s bitnim naglaskom na aspekt izmjena/tranzicije nakon 1990. godine. Dovoljno je da samo navedem tih 12 općih tema/sekcija u kojima su se grupirali izlagači: Tranzicija postjugoslavenskog književnog polja, Postjugoslavenske književnosti I, Postjugoslavenske književnosti II, Jezik i identitet, Strategije pamćenja i zaborava, Književna historiografija, Književnost, teorija, politika, Konteksti, Hrvatsko-srpski književni i kulturni odnosi,, Kultura sjećanja i odnos prema prošlosti, Književnost ili egzil, Obrazovanje i udžbenici. Već samo navođenje naziva sekcija čitaocima može vrlo jasno ukazati na svu širinu tema o kojima su referirali sudionici na simpoziju. Ipak bih izdvojio dvije teme: prva je tema jezika i identiteta, jer nije izazvala veći odaziv stručnjaka, neovisno o tome što je to jedna od onih tema koje su u centru novih identitetskih konceptualizacija kulture. Izgleda da još uvijek nije sazrelo vrijeme za otvaranje te toliko često eksploatirane teme u javnom životu svih kulturnih sredina koje svoje književno-jezične standarde izgrađuju na iskustvu nekad zajedničkog jezika. Druga je otkrivanje književnog i kulturnog rada Srba iz Hrvatske koji svojom širinom i rezultatima ukazuje na formiranje posebnog kulturnog znaka u kontekstu i hrvatske i srpske kulture u cjelini.

Dakle, jedna od tema je bila i ‘Kultura sjećanja i odnos prema prošlosti’. Da li su, po Vašim znanstvenim spoznajama, pojmovi iz spomenute teme dosegli do korektnog – znanstvenog stava kako od strane hrvatskih znanstvenih krugova u RH tako i srpskih naučnih, u Srbiji?

MARINKOVIĆ:U toj sekciji su obrađeni brojni motivi, od opisa enciklopedijskih natuknica u hrvatskim enciklopedijskim izdanjima djela i autora iz južnoslavenskih književnosti, osim hrvatske preko tumačenja konstrukcije sjećanja na Josipa Broza Tita i Franje Tuđmana u Hrvatskoj ili interpertacije konstrukcije kolektivnih sjećanja na rat u Hrvatskoj 1990-1995. godine do općijih konceptualizacija motiva tranzicije ili propitivanje nivoa osviještenosti građana/pojedinca s obzirom na njegovu personalnu odgovornost za oblik participacije u historijskim procesima. Kao što znamo, svaka od te dvije sredine proizvodi dominantan oblik tumačenja mnoštva tema i motiva, ali je ipak uočljivo sve jasnije distanciranje od obavezujućih oblika tumačenja u odnosu na prije samo nekoliko godina, odnosno sve je manje grubih ideologtizacija naučnoga govora. Budući da su još uvijek na djelu strategije obrane, a to znači čitanje historijsko-kulturne građe u modelu svog interesa, prilozi izlagani na simpoziju predstavljaju veliko relaksirajuće iskustvo – neovisno o različitim razumijevanjima ponekih zajedničkih pitanja i pojava pokazalo se da je moguće raspravljati u duhu punog uvažavanja drugog i njegovih stajališta.

Naravno da je 1990. godina snažna demarkacijska linija, jer iskustvo rata i to onakvog/ovakvog rata samo se vremenom širila i produbljavala tako da do slobodnog i sveobuhvatnog propitivanja sebe i drugoga još nije došlo. Mogli bismo čak reći da je ovakav tip rasprave realizirane na simpoziju o međusobnim kulturnim odnosima egzemplaran pa se zbog toga budi tračak nade da bi se postepeno, ali sve ubrzanije, moglo relaksiranije ulaziti u ambicioznije projekte.

Da li je hrvatsko-srpski (može i obrnuto) kulturni dijalog ikako prekidan od 90-tih godina prošloga stoljeća pa na ovamo ili je zadržao svoj kontinuitet?

MARINKOVIĆ:On je upravo brutalno prekinut 1990. godine, a da se uspostavljanje novih oblika prezentacije drugoga u vlastitim sredinama odvijalo postepeno, sporo, više reprezentacijski zbog vanjskih faktora nego po mjeri autentične volje aktera. U tom smislu postoji nekoliko perioda koji se razlikuju s obzirom na razine te komunikacije. Mislim da je provedeno istraživanje otkrilo vrlo zanimljive činjenice o kojima će neki budući projekti moći više reći, ali i ovaj naš rad pokazuje da su hrvatski izdavači nakon 1995. godine sve učestalije počeli objavljivati srpske autore nastojeći razbijati javnu blokadu autentičnoga govora drugoga u vlastitoj sredini. U tome će prednjačiti odlučni, pa mogli bismo slobodno reći i hrabri izdavači, odlučni zato što su stajali kritično prema tadašnjim stereotipima vlastite kulture, odnosno prezentacijskih praksi sebe i drugih. Samo spomenuti na primjer imena kao što su Feral Tribune, Arkzin, Deriux, VBZ, Konzor otvara seriju pitanja. Kad primjerice Feral Tribune, taj nezamjenjivi i u Hrvatskoj tog razdoblja do prisilnog utrnuća početkom novog milenijuma slobodarski časopis pokreće svoju biblioteku i objavljuje u nekoliko godina seriju knjiga Danila Kiša, onda sigurno ne samo da nakon brojnih godina konačno plasira Kiševe knjige u Hrvatskoj nego implicitno polemizira sa nacionalističkim idejama u društvu jednostavno zato što je Danilo Kiš bio omiljen i cijenjen pisac u Hrvatskoj a do njegovih knjiga se više nije moglo doći ni u brojnim javnim bibliotekama već i zato što je Kiš bio jedan od onih afirmiranih pisaca koji je bio prepoznat kao dosljedni kritičar svih oblika nasilja, a nacionalističku je ideologiju sistematično analizirao i nemilosrdno secirao. Ili objavljivati korespodenciju Filipa Davida i Mirka Kovača više je nego vivisekcija društvene i kulturne zbilje Srbije kraja 20. vijeka, odnosno Miloševićeve vlasti. Dakle, ti rijetki nezavisni mediji i privatne izdavačke kuće bili su dosljedno, iako oprezno, na strani čitalačke znatiželje u Hrvatskoj koja je tražila autentičan glas drugoga. Danas je kulturni dijalog između pojedinaca u Hrvatskoj i Srbiji bitno drukčiji nego prije par godina, jer postoji relativno živa interkulturna razmjena, neovisno o tome što nije na onom nivou koji omogućava otvaranje brojnih neuralgičnih mjesta između njih. Politička sfera i njihovi interesi još uvijek snažno utječu na prostor kulture i nerijetko instrumentaliziraju pojedine sadržaje za svoje pragmatične potrebe.

Od kada datira ćirilično pismo u Hrvatskoj i koji je najstariji dokument pisan na ćirilici u toj zemlji? Kako je to pismo dospjelo u Hrvatsku?

MARINKOVIĆ:Ćirilično pismo u hrvatskom kulturnom prostoru zarana je korišteno i njime su se realizirali brojni diferencirani dokumenti. U literaturi se navodi da se ćiriličnim pismom hrvatski autori javljaju najkasnije od 12. stoljeća, a u kasnijim je sve prisutnija i prisutnija. Najstariji tekst pisan ćirilicom u hrvatskoj kulturnoj tradiciji je Povaljska listina iz 1184. godine, a od višestrukog interesa je Poljički statut (1440) i dubrovački zbornik Libro od mnozijeh razloga. Spomenut ću da su se ćirilicom služili i pripadnici uglednih hrvatskih porodica: Frankopani, Zrinski, Keglevići i drugi. Pismo je stiglo u procesima kulturnih migracija u razdoblju nakon Metodijeve smrti kad su bili iz Moravske protjerani njegovi učenici i kad će se početi snažno formirati kultura pisanosti među Slavenima na staroslavenskom jeziku te na glagoljskom i ćiriličkom pismu, potaknuta prosvjetiteljskim, prevoditeljskim i kulturnim radom svete braće – Konstantinom-Ćirilom i Metodijem.

Hoćete li navesti neka književna djela hrvatskih autora pisana na ćirilici?

MARINKOVIĆ:Ako pitate da li su neki hrvatski pisci pisali svoja djela ćirilicom, onda Vam na to pitanje ne mogu odgovoriti, jer ne znam manuskripte tih djela. Međutim, ako mislite na djela hrvatskih pisaca objavljena na ćirilici, onda bih istakao da je velik broj djela hrvatskih autora objavljen ćirilicom pošto su za potrebe obrazovnog sistema u Srbiji i Crnoj Gori pa dijelom i Bosni i Hercegovini objavljivani tekstovi propisani obaveznom školskom lektirom.

Da li su se još neki javni djelatnici u Hrvastkoj, osim književnika, služili ćiriličnim pismom kroz povijest?

MARINKOVIĆ:Naravno da jesu, jer su ćirilicu usvajali kroz institucije obrazovnog sistema. Koliko su se i u kojim prilikama služili i u kojim komunikacijskim situacijama, ne znam pouzdano, jer takvih istraživanja i procjenjivanja nije bilo, a ako ih je i bilo, nisam bio u prilici da se upoznam sa rezultatima tih istraživanja. Mislim da je republička administracija u Jugoslaviji poznavala ćirilicu kao što su je poznavali i poštanski službenici. Pretpostavljam da su je također poznavali vojni i policijski službenici. Dakako, poznavali su je nastavnici književnosti i jezika.

Šta je, zapravo, hrvatska ćirilica te da li se i po čemu, eventualno, razlikuje od srpske?

MARINKOVIĆ:Teško mi je odgovoriti jednoznačno, jer je otvoreno pitanje da li je bosančica na primjer pismo kojim su pisali isključivo autori hrvatske kulturne tradicije ili ne, da li je na primjer onaj dio dubrovačke diplomatske prepiske koji je ostvaren ćiriličkim pismom stvarno diferenciran od ćirilice kojom su se služili srpski pisci u tom razdoblju i ranije itd. A da problem oblika srpskog jezika i pisma tokom 18. pa do sredine 19. vijeka ni ne spominjem, pošto je do razdoblje u kojem se dogodila radikalna smjena paradigme srpske kulture pri čemu je pitanje jezika i pisma bilo od posebnog značaja.

Da li je i od kada ćirilica zapostavljena u Hrvatskoj?

MARINKOVIĆ: Pitanje je višestruko zanimljivo pošto zadire u brojne prostore iskustva višenacionalne zajednice kakva je bila Jugoslavija i u tom kontekstu problematiku kulturnog i obrazovnog sistema Jugoslavije s jedne i iz te perspektive razumijevanje novonastala stanja nakon 1990. godine s druge u Hrvatskoj. Poseban se aspekt te problematike otvara kad uvedemo i ono realno iskustvo u Hrvatskoj, a to je pitanje obrazovanja Srba danas u Hrvatskoj i njihova prava da se obrazuju na svom jeziku i ćiriličkom pismu. Ako se pak zadržimo na globalnom planu danas u Hrvatskoj, a to je javni stav, onda možemo utvrditi da se ćirilica više uopće ne promatra kao grafija kojom bi trebali da se upoznaju, akamoli da njome ovladaju novi naraštaji. O tome svjedoči i kratkotrajna javna diskusija o mogućem “povratku” ćiriličkog pisma u hrvatski obrazovni sistem od prije dva-tri tjedna. Ćirilica se u Hrvatskoj ne uči u školama od 1990. godine tako da se ne može govoriti o  zapostavljanju, nego o konceptualnom zaboravu. A mišljeno sa pozicije stvarnog, recentan rad historije u globalnoj mješalici suvremenog pripitomljavanja drugih, nešto je sasvim drugo. Budućnost je razastrla mrežu svojih ubrzavajućih prohtjeva/naloga bez alternative koji su sa jedne strane nepredvidljivi, a sa druge apokaliptični.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

MARINKOVIĆ:Hvala Vama.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (762)

sa ET

 

 

 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s