Veselinka Kastratović, članica Centra za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek: NAŠA VIZIJA JE ODRŽIVI MIR, A MISIJA IZGRADNJA DRUŠTVA UTEMELJENOG NA KULTURI MIRA

Posted: 13. Januar 2016. in Intervjui

KastratovicCentar je neformalno osnovan 1992. godine, kada se okupila grupa osječkih intelektualaca i počela promišljati što raditi nakon rata, kako pomoći da se uništeno, razoreno ratom obnovi, kako pomoći ljudima da trauma, boli, ljutnja, patnja, budu lakši…..Do sada su Nagradu za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava „Krunoslav Sukić“ dobili: Ladislav Bognar, Ana i Otto Raffai, Borbara Matejčić, Ljiljana Gehrecke, Veljko Vičević, Šerif Isaković, Veselinka Kastratović, Bojan Glavašević, Marijan Lubina i Prince Wale Soniykiju…..Već jedanaest godina radim kao monitorica (promatračica) suđenja za ratne zločine. Prije toga radila sam na direktnoj zaštiti ljudskih prava. Centar je jedna od utemeljitelja projekta monitoring suđenja. Osim nas tu je cijeli niz organizacija koje su sudjelovale u praćenjima suđenja….. Ima i neistraženih zločina. Upravo neistraženi zločini su fokus moga rada, jer vrlo često, kada dođem do podataka, te podatke proslijeđujem nadležnom županijskom državnom odvjetništvu…..Gđa Ljiljana Gerechke ima moje veliko poštovanje. Iskreno sam joj se divila na hrabrosti, humanosti, ustrajnosti u radu. Meni je bila oličenje dobre duše, blagosti, ali velike ustrajnosti u ostvarivnaju rezultata do kojih je željela doći…..Bez obzira na činjenicu da Vladu RH čine stranke desnog političkog miljea, očekujem da ne smije biti odustajanja od poštovanja, sada već usvojenih, standarda ljudskih prava. Uvijek će biti onih koji se služe govorom mržnje, i to vrlo često u najniže politikantske svrhe, populistički pridobivajući ili pokušavajući pridobiti najnaivnije, neobrazovane, ili najnesretnije dijelove stanovništva. No, generalno, hrvatsko društvo je ulaskom u EU, barem deklaratorno, a pred nama je vrijeme i za praktično, usvojilo standard zaštite ljudskih prava, standard borbe protiv zločina iz mržnje, govora mržnje, zaštite ranjivih skupina…..

Kada je osnovan Centar i hoćete li navesti neka imena onih koji se smatraju osnivačima?Centar za mir...Osijek, logoKASTRATOVIĆ: Centar je neformalno osnovan 1992. godine, kada se okupila grupa osječkih intelektualaca i počela promišljati što raditi nakon rata, kako pomoći da se uništeno, razoreno ratom obnovi, kako pomoći ljudima da trauma, boli, ljutnja, patnja, budu lakši. Kako pridonijeti prekidu rata, uspostavljanju mirovnog (političkog) rješavanja sukoba, te građenje trajnog mira i demokracije. Formalno, Centar je, kao ogranak Antiratna kampanja – Hrvatske, osnovan 1993. godine.

Šta su misija i vizija Centra?

KASTRATOVIĆ: Vizija: održivi mir, misija: izgradnja društva utemeljenog na kulturi mira.

2009. utemeljena je Mirovna nagrada. Hoćete li reći nekoliko rečenica o Krunoslavu Sukiću i koji su osnovni kriteriji za dobijanje nagrade utemeljene u njegovu čast?

Krunoslav Sukic - Nagrada

KASTRATOVIĆ: Mirovna nagrada „Krunoslav Sukić“ ima više kategorija. Za 2014. godinu imali smo kategorije:

  • Nagrada za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava “Krunoslav Sukić”
  • Priznanje za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava “Krunoslav Sukić”
  • Priznanje MIROTVORNA ŠKOLA
  • Priznanje KNJIGA GODINE

Mirovna nagrada je prva takva nagrada u Republici Hrvatskoj. Namijenjena je „ljudima koji ispravno življenje za dobro ljudi, zajednice i prirode svjedoče svojom građanskom i ljudskom zauzetošću“.

Dodjeljivanjem nagrade i priznanja Centar želi pridonijeti vidljivosti solidarnog, dosljednog, posebno kreativnog i hrabrog djelovanja pojedinaca i pojedinki u sprječavanju nasilja, umanjivanju društvenih nepravdi te građenju demokratskog društva utemeljenog na kulturi nenasilja. Vjerujemo kako proslava i zahvala za djelovanje za zajedničko dobro ohrabruje pojedince/ke da svoju građansku političku moć pokrenu u korist pozitivnih društvenih promjena.

Do sada su Nagradu za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava „Krunoslav Sukić“ dobili: Ladislav Bognar, Ana i Otto Raffai, Borbara Matejčić, Ljiljana Gehrecke, Veljko Vičević, Šerif Isaković, Veselinka Kastratović, Bojan Glavašević, Marijan Lubina i Prince Wale Soniykiju.

Koji su oblici vaše borbe protiv nenasilja?

KASTRATOVIĆ: Ne želim da neskromno zvučim, ali citirat ću obrazloženje odluke (2013. godine) da mi se dodjeli Nagrada “Krunoslav Sukić”. Mislim da je u tom obrazloženju sukus moga preko dvadeset godina dugog mirovnog rada:

„Veselniki Kastratović dodijeljena je Nagrada “Krunoslav Sukić” za njezinu dvadesetogodišnju hrabru, ustrajnu, ljudsku i profesionalnu posvećenost zaštiti ljudskih prava i poslijeratnoj izgradnji mira u ratom pogođenim dijelovima Hrvatske.

Iako javnosti slabo vidljiva, neprocjenjiva je vrijednost njezine zauzetosti kojom, prije svega, pridonosi očuvanju ljudskog dostojanstva prognanih i izbjeglih, povratnika, stradalnika i žrtava ratnih zločina. Kao pravnica, monitorica sudskih procesa, istraživačica ljudskih gubitaka ona podržava žrtve i obitelji žrtava u njihovoj potrazi i težnji za otkrivanjem istine o stradanjima. Istovremeno putem javnog zagovaranju u prilog profesionalnog i nepristranog suđenja za ratne zločine pridonosi stvaranju društvenog ozračja i političkog okvira za transformaciju totalitarnog i ratnog u demokratsko i miroljubivo društvo. Čini to nesebično, bez zadrške, unatoč pritisaka, nerazumijevanja ili zlonamjernih napadanja, čini to tako da svojim primjerom i raspoloživošću predstavlja podršku kolegama, udrugama, institucijama i samom procesu. Za to joj iskazujemo zahvalnost!“

Jedna od vaših temeljnih aktivnosti je praćenje suđenja za ratne zločine. Da li to praćenje podrazumjeva samo suđenja u Hrvatskoj ili i u regionu, pa čak i u Hagu? Koje aktivnosti provodite u povodu tih suđenja i prema kome (institucije, nevladine udruge, mediji…)?

KASTRATOVIĆ:Već jedanaest godina radim kao monitorica (promatračica) suđenja za ratne zločine. Prije toga radila sam na direktnoj zaštiti ljudskih prava. Centar je jedna od utemeljitelja projekta monitoring suđenja. Osim nas tu je cijeli niz organizacija koje su sudjelovale u praćenjima suđenja. Unazad par godina surađujemo i provodimo projekt tri organizacije: Centar za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka, Documenta – centar za suočavanje s prošlošću iz Zagreba i Građanski odbor za ljudska prava iz Zagreba.

Osobno od početka rada na monitoringu radila sam regionalna praćenja suđenja, dakle u Republici Hrvatskoj, Republici Srbiji i Bosni i Hercegovini. Rad i praksa Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (kraće MKSJ) su mi, kao i mojim kolegama pravnicima iz drugih organizacija koje prate suđenje, poznati. Konačno, ta se praksa reflektira na suđenja u regiji. Konkretno u Republici Hrvatskoj imali smo jedno suđenje prepušteno od MKSJ, za zločin počinjen u Medačkom džepu, opt. Rahim Ademi i opt. Mirko Norac. Ostali predmeti, koji su prepušteni RH bili su u fazi istraga, dakle kategorija III, što konkretno znači da je Državno odvjetništvo provodilo istrage, podizalo optužnice.

Aktivnosti monitoring tima, dakle, svakog monitora su: praćenje suđenja tijekom prvostupanjskog postupka – konkretno svakog ročišta (dana suđenja), pisanje izvještaja s tih ročišta, koja se objavljuju na web stranicama partnerskih organizacija. Konkretno, Centar za mir iz Osijeka na svojoj web stranici, ima preko 250 slučajeva suđenja za ratne zločine. Monitoring tim piše dvotjedne izvještaje, koji se također objavljuju. Nakon donesene prvostupanjske presude, dakle u fazi kada je postupak nepravomoćno završen, piše se analiza postupka. U analizi se detaljno promatra postupak, analiziraju se optužnice, njihova kvaliteta u odnosu na preciznost u opisivanju mjesta, vremena, načina počinjenja zločina, uloge optuženika, navođenja okolnosti stradavanja žrtava, preciznost u navođenju dokaza i okolnosti na koje će se ti dokazi izvesti. Potom analizira se rad vijeća za ratne zločine u odnosu na odredbe Zakona o kaznenom postupku i zakonskim ovlastima vijeća. Potom se analizira zastupanje optužnice, zakonske ovlasti državnog odvjetništva u odnosu na preciznost optužnice, u odnosu na zastupanje te optužnice tijekom prvostupanjskog postupka, u odnosu na poštovanje zakonskih odredbi pri izvođenju nekih od dokazih radnji,…. Potom prati se postupanje optuženika i odnos prema optuženiku, a vezano za zakonska prava i obveze optuženika prema Zakonu o kaznenom postupku.

Svake godine monitoring tim objavljuje godišnje izvješće o praćenju suđenja, u kome navodimo sve što smo tijekom godine uočili. Navodimo pozitivne primjere, ali i negativne i dajemo preporuke kako se može nešto izmijeniti ili poboljšati. Primjera radi, u više izvještaja smo sugerirali, u vrijeme kad se u RH sudilo za ratne zločine na svim županijskim sudovima, da se suđenja moraju koncentrirati, zbog kvalitete suđenja, kvalitete istraživanja zločina, na četiri najveća županijska suda, koji su najbolje ekipirani, imaju veće mogućnosti rada i kvalitete rada. Izmjenama zakona upravo je takva sugestija prihvaćena. Osim toga zalagali smo se za kvalitetnije istrage ratnih zločina, permanentnu edukaciju sudaca, državnih odvjetnika, o praksi međunarodnih sudova u kaznenim predmetima, o praksi MKSJ. Davali smo preporuke da se zbog poštovanja načela ekonomičnosti, zaštite žrtava od retraume, ne sudi u odsutnosti, jer su postupci vrlo skupi, preživjele žrtve i oštećenici se izlažu višekratnoj retraumi ponovnog svjedočenja o traumatičnim iskustvima, a u slučaju da optuženik postane dostupan postupak se mora ponavljati. Ukazivali smo na važnost uspostavljanja službe za podršku svjedocima i žrtvama ratnih zločina, koje su uspostavljene na nekim sudovima i pokazale vrlo značajne rezultate u podizanju kvalitete suđenja.

Godišnji izvještaji, koji se predstavljaju na okruglom stolu, dostavljaju se Vrhovnom sudu RH, svim županijskim sudovima na kojima se vode postupci (Osijek, Zagreb, Split i Rijeka), svim županijskim državnim odvjetništvima koji su podigli optužnice i zastupali ih tijekom sudskih postupaka, Ministarstvu pravosuđa RH, Pravosudnoj akademiji, Državnom odvjetništvu RH,… Svake godine prije okruglog stola najavimo teme okruglog stola, glavne nalaze monitoring tima.

Okrugli stol s Centrom za mir

Kada za to ima potrebe, prema procjeni svih monitora unutar monitoring tima, izlazimo  s povremenim priopćenjima.

Kako dugi niz godina radim sa članovima obitelji žrtava, konkretno sam pomagala obiteljima žrtava iz Sotina pri traženju mjesta masovne grobnice s posmrtnim ostacima 13 žrtava (u Sotinu je ubijeno i nestalo 64 mještana toga prigradskog naselja kod Vukovara). Osim potrage za mjestom masovne grobnice pomagala sam im i pri kontaktima s nadležnim organima, kako bi se pokrenuo sudski proces protiv osumnjičenika, koji sada žive u Srbiji. Rezultat toga rada je sudski proces protiv petorice optuženika, koji je proveden na Višem sudu u Beogradu. Osim toga, 2013. godine pronađena je masovna grobnica s posmrtnim ostacima 13 žrtava.

Prije par mjeseci pomagala sam obitelji iz Bosanske Posavine, koja je, nakon četri neuspjele ekshumacije, konačno pronašla posmrtne ostatke svoga oca, koji je ubijen 1992. godine i pokopan na rubu rova, na prvoj liniji. Bio je pripadnik HVO.    

Pred kraj 2015. godine razgovarala sam sa ženom čija je majka, u kritično vrijeme u dobi od 62 godine, preživjela silovanje. To sam prijavila Županijskom državnom odvjetnitšvu iz Osijeka, u čijoj nadležnosti je istraživanje i procesuiranje toga zločina, za koga vjerujem da ima elemente ratnog zločina (počinitelj je bio vojnik, naoružan, žrtva je civil i to u zoni koju osigurava vojska, silovanje je počinjeno 1992. godine, žrtva je druge nacionalnosti u odnosu na počinitelja….)

Imate li evidenciju o broju eventualno neprocesuiranih ratnih zločina počinjenih na području Hrvatske, naprimjer?

KASTRATOVIĆ: Na žalost nemam taj broj, ali zasigurno neprocesuiranih zločina ima. Ima i neistraženih zločina. Upravo neistraženi zločini su fokus moga rada, jer vrlo često, kada dođem do podataka, te podatke proslijeđujem nadležnom županijskom državnom odvjetništvu.

Tijekom 2012. i 2013. godine radila sam kao istraživačica ljudskih gubitaka na području bivše općine Vukovar. To je projekt koji su provodili kolege iz Documente – Centra za suočavanje s prošlošću, u kojemu su se popisivale sve civilne žrtve rata. Podatke o stradanju, načinu i okolnostima stradavanja, sve smo zabilježili. Upravo sam neki dan, na upit novinara Radio Slobodna Europa, dala izjavu vezanu za sudjelovanje Željka Ražnatovića Arkana i njegovih postrojbi na području Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema. Svoja saznanja temeljim na radu na terenu, onome što sam čula tijekom suđenja o različitim zločinima, i to na županijskim sudovima u Osijeku, Vukovaru i Višem sudu u Beogradu.

Da li ste registrirali slučajeve počinjenih zločina iz mržnje u Hrvatskoj i prema kojim skupinama u toj zemlji je mržnja naročito izražena, odnosno iz kojih skupina su pojedinci žrtve ili potencijalne žrtve spomenutih zločina?

KASTRATOVIĆ: Zločin iz mržnje do sada nismo posebno monitorirali. Konačno, takvih sudskih postupaka nema puno u Republici Hrvatskoj. To ne znači da takvih zločina nema. Upravo stoga što smo uočili problem u razumijevanju tih zločina, istraživanju i procesuiranju tih zločina, Centar od rujna 2015. godine provodi projekt “Stručno osposobljavanje za zločin iz mržnje pravosudnih i policijskih djelatnika” i to za područje Osječko-baranjske i Vukovarsko-srijemske županije. Kroz dvije dvodnevne radionice državnim odvjetnicima, sucima, predstavnicima Ureda Pučke pravobraniteljice, koji su iskazali interes za ove teme, studentima Pravnog fakulteta Sveučilišta “Josip Juraj Strossmayer” iz Osijeka, monitorima i monitoricama suđenja, želimo dati osnovne informacije o međunarodnim odredbama i dokumentima o zločinu iz mržnje (predrasude), o praksi Europskog suda za ljudska prava, o zakonskim odredbama u RH (Kazneni zakon RH), o Protokolu o postupanju u slučjevima zločina iz mržnje,…. Angažirali smo domaće i međunarodne stručnjake (suce, profesore, predavače), koji vode radionice, drže teoretska predavanja i neki od njih provode i praktične vježbe sa sudionicima tih radionica. Ujedno smo održali tribinu za 60-tak studenata – seminaraca iz kaznenog prava Pravnog fakulteta iz Osijeka o zločinu iz mržnje. Na taj način želimo povezati pravosuđe, akademsku zajednicu, u osvještavanju važnosti rada na zločinu iz mržnje, njegovu prepoznavanju, istraživanju, procesuiranju. U drugoj fazi, koju ćemo zasigurno raditi u bližoj budućnosti, želimo uključiti u priču o zločinu iz mržnje i potencijalne žrtve. Žrtve nismo uključivali u fazu edukacije pravosuđa jer smo željeli dobiti prostor za uočavanje važnosti toga problema upravo u pravosuđu, što je pretpostavka za prepoznavanje potencijalnih žrtava, razumijevanje njihovih patnji i rad na prevenciji.

Zbog migrantske krize policija nam se nije mogla priključiti u edukaciji. Zasigurno bi takva vrsta edukacije, s tako kvalitetnim predavačima, s konkretnim primjerima na kojima inzistiramo u dijelu edukacije na radionicama, dobro došla policajcima, posebno policajcima u zajednici, koji se prvi susreću i sa žrtvom i sa počiniteljem.

Iz medijskih natpisa najčešće žrtve su pripadnici nacionalnih, rodnih i spolnih manjina. Potencijalno, kako se migrantska kriza bude razvijala, žrtve mogu biti i migranti. Isto tako zanimljivo bi bilo vidjeti, što na žalost još uvijek nemamo kao istraživanje, i populaciju počinitelja, milje iz koga počinitelji dolaze, koje motive navode za počinjenje djela,….

Šta je svrha projekta “Stručno osposobljavanje pravosudnih i policijskih djelatnika o zločinu iz mržnje” na kojem ste radili. Dakle, očekujete li neke praktične rezultate involviranjem tog projekta u pravosudnu i policijsku praksu i na kojem području?

KASTRATOVIĆ: Mislim da sam odgovorila na ovo pitanje u prethodnom odgovoru. Svakako nam je bila nakana upravo pomoći u osvještavanju problema zločina iz mržnje, potaknuti pravosudne i policijske djelatnike na traženje i iznalaženje boljih metoda u prevenciji tih djela, boljoj suradnji, a napose i boljoj zaštiti žrtava. U budućnosti bi svakako trebalo raditi i sa pedagozima, socijalnim radnicima i zdravstvenim radnicima, u sredinama gdje žive potencijalne žrtve zločina iz mržnje. Isto tako, da bi se problem riješio, potrebno je raditi u sredinama iz kojih dolaze i potencijalni počinitelji.

Hoćete li nešto reći o Platformi 112?

KASTRATOVIĆ: O Platformi 112 mogu više reći moji kolege iz Centra za mir, koji provode aktivnosti vezane za Platformu. Zbog nedavne bolesti nemam dostatnih informacija. Bila sma preko mjesec dana na bolovanju, potom na oporavku, stoga ne mogu kvalificirano govoriti o tome. Nadam se da ćete razumjeti.

GehreckeNe mogu u ovom razgovoru zaobići činjenicu da je u oktobru prošle godine (dakle, ne tako davno) ovaj svijet napustila prof. dr. sc. Ljiljana Gerechke, predsjednica Europskog doma Vukovar, s kojom sam prije dvije godine također imao intervju. Kakve Vas uspomene vezu za tu humanistkinju?

KASTRATOVIĆ: Gđa Ljiljana Gerechke ima moje veliko poštovanje. Iskreno sam joj se divila na hrabrosti, humanosti, ustrajnosti u radu. Meni je bila oličenje dobre duše, blagosti, ali velike ustrajnosti u ostvarivnaju rezultata do kojih je željela doći. U vremenima i na mjestima velikih nevolja, osoba kao što je gđa Gerechke je melem za rane, lijek za povrede i uzor kako se može unatoč velikim problemima riješiti taj problem i sačuvati čovjeka.

Na samom kraju, bez želje da se išta prejudicira, ali šta očekujete od nove Hrvatske vlade po pitanju promicanja ljudskih prava, govora mržnje i sl.,budući da će je ipak kontrolirati – desnica?

KASTRATOVIĆ: Bez obzira na činjenicu da Vladu RH čine stranke desnog političkog miljea, očekujem da ne smije biti odustajanja od poštovanja, sada već usvojenih, standarda ljudskih prava. Uvijek će biti onih koji se služe govorom mržnje, i to vrlo često u najniže politikantske svrhe, populistički pridobivajući ili pokušavajući pridobiti najnaivnije, neobrazovane, ili najnesretnije dijelove stanovništva. No, generalno, hrvatsko društvo je ulaskom u EU, barem deklaratorno, a pred nama je vrijeme i za praktično, usvojilo standard zaštite ljudskih prava, standard borbe protiv zločina iz mržnje, govora mržnje, zaštite ranjivih skupina. Na tome jednostavno treba inzistirati i tražiti od najodgovornijih da to poštuju. Jednostavno ne treba odustajati. Konačno, Ustav RH propisuje instrumente za zaštitu ljudskih prava. Povelja o temeljnim pravima EU, Europska Konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, i cijeli niz drugih međunarodnih propisa, potom domaći zakoni (Zakon o zabrani diskriminacije, Protokol o postupanju u slučaju zločina iz mržnje, Kazneni zakon RH, Prekršajni zakon,…), sve su obvezujući dokumenti koje svaka vlada, bez obzira bila desna ili lijeva, mora poštovati. Isto tako, svi nadležni organi, i na lokalnoj i na regionalnoj razini, imaju istu obvezu. Postoje i insturumenti, npr. Pučka pravobrantieljica, specijalizirane pravobraniteljice, koje moraju reagirati na povrede, kojima se treba obratiti. Mreže NVO također su na usluzi građanima.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

KASTRATOVIĆ:Poštovani gospodine Gušić, hvala Vama na pitanjima, koja su za mene poticajna i ohrabrujuća, jer ste prepoznali ono što radimo. Osim toga, Albert Einstein nas je učio da uvijek pitamo. Stoga hvala za pitanja i iskazani interes.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (750)

vrbas-miso

 

 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s