Bošnjaci Bostona na prigodan način obilježili rođendan Muhammeda svs. – NAJODABRANIJEM MEĐU LJUDIMA

Posted: 19. Decembar 2015. in Intervjui
Mevlud, 19.12.2015.png-2
Pripadnici Bošnjačke zajednice Bostona i njegove regije su večeras, 19. decembra 2015., na prigodan način obilježili predstojeći 12. rebiu-l-evvel 1437. h.g., odnosno rođendan posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda svs., što je svakako jedan od najznačajnijih datuma u historiji islama i u svjetskoj povijesti uopće. Spomenutim prigodnim programom Bošnjaci ovog dijela Amerike su  istovremeno obilježili i druga dva značajna događaja iz života i misije najodabranijeg među ljudima – okončanje njegove hidžre (preseljenja) iz Mekke u Medinu te preseljenje na ahiret, koja dva događaja su se, kao i njegovo rođenje, desili upravo 12. rebiu-l-evvela.
 
Uz prisustvo zapaženog broja džematlija i džematlijki, mevludski program (učenje mevluda, izvođenje illahija, kasida i recitacija, uz prigodan vaz/predavanje i učenje sura) su, uz imama ovog džemata Jasmin ef. Rošu, izveli članovi lokalne vokalne grupe “Nur” i naša djeca.
 
Nakon programa se nastavilo sa druženjem i zakuskom.
 
Bedrudin GUŠIĆ
plitvice-ferhadija
———————————————————————————————————————————-
Evo još fotki:
Mevlud, 19. decembra 2015.png-8—————————————————————————————————————————————-
Mevlud, 19. decembra 2015.png-4—————————————————————————————————————————————–
Mevlud, 19. decembra 2015.png-7—————————————————————————————————————————————–
Mevlud, 19. decembra 2015.png-3—————————————————————————————————————————————
Mevlud, 19. decembra 2015.png-9—————————————————————————————————————————————
Mevlud, 19. decembra 2015
 ——————————————————————————————————————————————
Mevlud, 19.12.2015.png-1
komentara
  1. Zdravko margic niodkud kaže:

    e moj BEDURINE NISTA VI NISITE OBILJEZILI NAZALOST NEZNANJE JE PRETESKA BOLEST,UPITAJ TE NOVOTARE,HODZE,IMAJULI IKAKAV DOKAZ ZATO RODJENJE KAD FINO PISE TAMO DA SE NEZNA I MOZE BITI 8 ILI 10 PA 18.I12.ALI NIKO OD ASHABA NEZNA I VELIKI UCENJAKA.A KAMOLI TI OBICNI SREDNJOSKOLCI ILI NEKI HAFIZ,KOJI JE ZA JEDNOG DR.ZAKIRA NAIKA MALI MRAV ILI LJAKICA DR.ISLAMSKI NAUKA. POJMA NEMAJU KADJE RODJEN POSLANIK MUHAMED.ONJE UMRO 12.I VI SLAVITE NJEGOVU SMRT.NISITI KRIV VEC TE HODZE NEZNALICE.MORAJU SE EDUKOVATI..ILI SAKRITI DA NEZAVODE VISE TAJ IONAKO NEUKI NAROD.OSTAJE U KOMUNIZMU ZATUPIT OD UDBASA.POZZ AKO TI NIJE JASNO PITACU OVOGA SEJHA KOJI ZNA,SVE JEZIKE I ARAPSKI I ENGLESKI I FRANCUSKI I MEKSICKI,I NJEMACKI.

  2. Zdravko margic niodkud kaže:

    https://www.facebook.com/photo.php?fbid=1038415499557594&set=a.211680812231071.53785.100001674608557&type=3&hc_location=ufi EVOTI BEDURINE POSLOMIJE PRIJATELJ KOJI SE RAZUMIJE KOJE.D.R.ISLAMSKI NAUKA.PA NAUCI DATE NEMOPGU HODZE I POPOVI VARATI TOSU TI NAJ VECI LOPOVI.

  3. Zdravko margic niodkud kaže:

    Amir I. Smajić
    Islamski Univerzitet u Medini, Fakultet hadisa i islamskih znanosti…

    17 JAN 2014
    Pobijanje svih 10 dokaza utemeljenosti proslave mevluda

    Neka je hvaljen Allah, dželle ve ‘ala, Gospodar svih svjetova, Jedan i Jedini. Salavat i i selam upućujemo Njegovom najodabranijem poslaniku, Muhammedu, koji nam je draži od očeva, majki i svih ostalih ljudi, njegovoj časnoj porodici, plemenitim ashabima i svim iskrenim i dosljednim sljedbenicima do Sudnjega dana.
    U zadnje vrijeme svjedoci smo mnogih polemika o utemeljenosti obilježavanja Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, mevluda. Iako je propis u vezi s time jasan, barem za one koji žude za istinom, i dalje postoje ljudi koji na sve načine pokušavaju da opravdaju taj čin. Nije se čuditi neukom narodu, koji je slijepo zaveden od strane “vjerskih autoriteta”, ali je veliko čudo da ljudi kojima je Allah olakšao malo detaljnije izučavanje Islama, jer u najmanju ruku poznaju arapski jezik, ne mogu da shvate da je obilježavanje mevluda neutemeljena i nepropisana radnja u islamu.
    Primjer toga je članak, kojeg je napisao “Spec. islamskog prava” Sami Džeko iz Prijepolja pod naslovom: “10 dokaza utemeljenosti proslave Mevluda”. Tekst je prevashodno populističkog karaktera, i očigledno je to metod kojeg je autor koristio u pripremi dotičnog članka. Shodno tome, ovaj tekst ne zaslužuje posebnu pažnju, čak ni da se na njega osvrće, jer ima prečih zabluda kojima se treba pozabaviti, ali pojedina braće su me zamolila da napišem kritiku ovog teksta. Zbog te molbe sam im, osjećajući se obaveznim, udovoljio, a od Allaha tražim pomoć i olakšanje.
    U narednim redovima ću nevesti cjelokupan članak spec. Samija Džeke kroz kraće pasuse, te odgovoriti, prokomentarisati i pobiti njegove dokaze (ili ispravnije rečeno šubhe), “… da u propast ode onaj koji je propao poslije očigledna dokaza, i da zaživi onaj ko je živ poslije očigledna dokaza, – a Allah doista sve čuje i sve zna” (El-Enfal, 42)
    Kaže spec. Džeko u naslovu: “10 dokaza utemeljenosti proslave Mevluda”
    Odgovor: Kamo sreće po spec. Džeku da su to “dokazi” i da ih ima čak “deset”, ali to je, ništa drugo do, bezuspjeli pokušaj obmane neukog naroda, koji će naravno da se istopi kao što se led topi na suncu.
    Međutim, ako spec. Džeko ima “10 dokaza”, a nema ih, onda mu mi poručujemo da imamo preko 100.000 dokaza koji pobijaju njegove navode. Naime, na oprosnom hadždžu s Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, prisustvovalo je preko 100.000 ashaba, radijallahu anhum, a za koje se pouzdano zna da nisu obilježavali mevlud. Je li tako Džeko ili ne? Ako kažeš da je tako, sam sebi skačeš na glavu, a ako kažeš da nije tako, onda bismo te zamolili da nam navedeš ko je to među ashabima obilježavao mevlud ako ti nije na zahmet, a nadam se da nije.
    Možda sam pogriješio kada sam rekao samo 100.000 dokaza, pa se kajem za to, da mi Allah oprosti. Ispravno je reći da imamo više miliona dokaza, tj. prve tri generacije, koje su po slovu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tri najbolje generacije, nisu obilježavale mevlud, i oko toga postoji konsenzus ummeta. Dakle, niti jedna jedina osoba među prvima generacija nije uopće ni imala na umu da obilježava mevlud.
    Možda spec. Džeko neće biti u stanju da razumije tih više miliona dokaza, jer kako i sam kaže: “… to nije problem u dokazu već problem u njegovoj mogućnosti da razumije dokaze”, pa bi ga mi savjetovali: “… da se posveti nauci i proučavanju šerijata pa će mu onda Allah, dž.š., podariti mogućnost da razumije dokaze”.
    Teško je pojmiti da spec. Sami Džeko, iako poznaje ar. jezik, ne može da razumije Allahove, dželle šanuh, riječi: “Slijedite ono što vam Gospodar vaš objavljuje…” (El-E'araf, 3), ili Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, hadise: “Ko u ovu našu stvar (vjeru) uvede ono što joj ne pripada, pa to će mu biti odbačeno.”[1], ili u drugom rivajetu: “Ko uradi djelo koje se ne temelji na ovoj našoj stvari (vjeri), biće mu odbačeno.”[2] Još teže je pojmiti da i pored hadisa: “… i upozoravam vas na novine u vjeri, jer svaka novina u vjeri je bid'at – novotarija, a svaka novotarija je zabluda.”[3] spec. Džeko i dalje opravdava novotarije poput mevluda.
    Nije se čuditi spec. Džeki, jer on je samo murid svojih šejhova, nego se treba čuditi ljudima koji su čitav život proveli izučavajući šerijatske znanosti i postigli velike stepene u tome, ali, i pored toga, opravdavali su mevlud, da im se Allah smiluje i oprosti im. Ti učenjaci imaće nagradu za lijep nijjet, jer vjerujemo da su ga imali, a greške će im biti oproštene, inšallahu te'ala, ali to ne daje za pravo drugima da se povode za njima i slijede ih u greškama, ako se ispostavi da su to greške.
    Kaže spec. Džeko: “Oni koji vole Božijeg Poslanika, a.s., kao izraz ljubavi prema njemu s vremena na vrijeme organizuju okupljanja na kojima se u stihu proučava njegov, a.s., život, donose salavati na njega i uči Kur'an. ”
    Odgovor: U samom okupljanju radi proučavanja životopisa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nema ništa sporno, naprotiv to je veoma pohvalno djelo, jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u mnogim hadisima pohvalio izučavanje šerijatskog znanja i obećao velike nagrade za one koji to rade. Također, i učenje Kur'ana i salavata se ubraja, kao što je poznato, među najbolja djela. Nije problem u tome! To rade i oni koji ne proslavljaju mevlude. Problem je u načinu i povodu tih okupljanja, da li su ona propisana ili ne. Da li se ljubav prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, izražava na taj način, kojeg “s vremena na vrijeme” ponavljaju, ili sa privrženim slijeđenjem Sunneta Poslanika, i klonjenjem od novotarija!?
    Da li to ashabi, radijallahu anhum, nisu voljeli Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zbog toga što nisu organizovali mevlude!? Da li je uputa potonjih generacija bolja od upute prvih generacija!? Da je u mevludu hajr, zar nas oni ne bi pretekli u njegovom obilježavanju!?
    Kaže spec. Džeko: “Dokaza utemeljenosti mevluda je mnogo a mi ćemo spomenuti par njih.”
    Odgovor: Ubijeđen sam da je spec. Džeko mogao iskopati više od “10 dokaza” da bi to i uradio, imajući u vidu njegovu brižljivost u odbrani mevluda, mada mu je i 10 puno, pa se nadamo da je iz svoje kese izvadio najjače dokaze i da na ostalih “mnogo” nema potrebe uopće se osvrtati.
    Kaže spec. Džeko: “Prvi dokaz: Od Ebu Katade se prenosi da je Poslanik, a.s., bio upitan o postu ponedeljkom pa je rekao: “To je dan u kome sam rođen i dan u kome mi je počela objava.” (Muslim, 2/819 ) Samim ovim postupkom Poslanik, a.s., je dao značenje danu njegovog rođenja. Ograničavanje proslavljanja tog dana samo postom je ograničavanje bez dokaza.”
    Odgovor: Ako se obilježavanjem mevluda želi zahvaliti Allahu na blagodati rođenja Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u tom danu, onda je krajnje razumski da zahvalimo na način na koji se zahvalio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tj. posteći taj dan. Svima je poznato, da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sebi izabire ono što je najpotpunije i najbolje, a na nama je shodno tome da postimo taj dan, kao što je postio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ako je istina da ga volimo kao što kažemo.
    Dalje, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije postio dan rođenja, 12. rebi'ul-evvel, ako bi rekli da je tačan, već je postio ponedjeljkom, koji se ponavlja svake sedmice, pa bi po Džekionoj logici trebali organizovati mevlud svake sedmice, a ne jednom godišnje. Samim time što Allahov Poslanik nije obilježavao 12. rebi'ul-evvel jasno je da taj dan nije odlikovan nad drugim danima nekim dodatnim ibadetima, propisanim ili nepropisanim.
    Da li je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je propisao post ponedjeljkom uz to dodao neki drugi ibadet, poput mevluda i sl, ili ipak ne? Odgovor je: “Ne!” Propisao je samo post. Jel’ ummetu dovoljno ono što je dovoljno Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem? Hoće li razuman čovjek imati snage da kaže “Nije!”!? Zašto onda iznosimo laži na vjeru i proturiječimo Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a Uzvišeni nam kaže: “O vjernici, ne odlučujte se ni za što dok za to ne upitate Allaha i Poslanika Njegova, i bojte se Allaha! Allah, zaista, sve čuje i sve zna.” (El-Hudžurat, 1)
    Ako kažete da je dozvoljeno obilježavati mevlud zato što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, postio ponedjeljkom, pa onda je, po vašoj logici, dozvoljeno da propišemo ljudima 6-ti namaz u toku dana, jer je prvih 5 utemeljeno; ili da obavežemo ljude da poste drugi mjesec mimo ramazana, jer je ramazan propisan; ili da obavljaju hadždž u danima mimo hadždžskih dana, jer je hadždž u osnovi propisan.
    Ili, možda je bolje da kažemo da je – po vašoj logici – ispravno klanjati podne namaz 5 rekata, jer je to dodatno činjenje sedžde, ruku'a, učenje Kur'ana i sl, i da nema niko pravo da ograniči namaz na 4 rekata, jer je to ograničavanje bez dokaza.
    Da li onaj koji obilježava mevlud – a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ga nije obilježavao – zaista vjeruje u Allahove, dželle šanuh, riječi: “Vi u Allahovom poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu, i koji često Allaha spominje.” (El-Ahzab, 21)!?
    Kaže spec. Džeko: “Drugi dokaz: Kad je Poslanik, a.s., preselio iz Mekke u Medinu, vidio je da jevreji poste toga dana. Upitao je zašto to čine. Rekli su mu: ”Ovo je veliki dan. U njemu su spašeni Musa i i njegov narod, a utopio se faraon s vojskom.” Rekao je Poslanik, a.s.: ”Mi smo onda preči Musau i njegovu narodu od vas!” Postio je toga dana i naredio da ga muslimani poste.” (Buhari, 7/215) Ovim hadisom ukazuje se na obilježavanje dana kada je Allah, dž.š., podario nešto vjernicima. Nema sumnje da je i obilježavanje rođenja Muhammeda, a.s., isto kao ovo.”
    Odgovor: Odgovor na ovaj “dokaz” je sličan prethodnom. Da li je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obilježio taj dan nečim drugim mimo posta!? Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, postio je dan Ašure i podsticao post na taj dan, ali je prešutio dan svog rođenja (12. rebi'ul-evvel po nekima), pa je obaveza i na nama da prešutimo, kao što je i on učinio, jer u njemu imamo “… divan uzor” (El-Ahzab, 21), ako smo iskreni u našim riječima da ga volimo i slijedimo.
    Ako je dozvoljeno obilježiti dan Ašure nečim drugim mimo posta, pa zašto ga onda ne obilježimo klanjajući svaki namaz tog dana s dodatna 2 rekata, kao vid zahvale Allahu!? Zašto se ograničavati na broj 2, 4 itd.!?
    S druge strane, zašto Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi ashabi nisu obilježavali druge dane u kojima je “Allah, dželle šanuh, podario vjernicima nešto” poput dana Isra'a i Mi'radža, ili dana kada je počela silaziti Objava, ili dana Hidžre, ili pobjede na Bedru, ili dana osvojenja Mekke, ili osvojenja Hajbera, ili dana kada je Omer, radijallahu anhu, primio Islam i sl.!? Želi li spec. Džeko reći da su Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi ashabi bili nezahvalni Allahu na blagodatima!? Ili, možda želi reći da on i njegovi istomišljenici bolje zahvaljuju Allahu od Vjerovjesnika, alejhis-selam, i svih 100.000 i više ashaba, radijallahu anhum!?
    Kaže spec. Džeko: “Treći dokaz: Od Ibn Abbasa se prenosi: “Skupina ashaba Božijeg Poslanika, a.s., je sjedela pa im se približio Božiji Poslanik, a.s., i čuo ih kako se podsjećaju pa neki od njih govore: “Allah je uzeo Ibrahima za prijatelja.” Drugi govore: “A sa Musaom je Allah, dž.š., direktno razgovarao.” A treći rekoše: A Isa je Allahova riječ i duh od Njega. A četvrti rekoše: Adema je Allah, dž.š., odabrao.” Poslanik, a.s., im tada izađe i reče: “Čuo sam vaš govor i vaše čuđenje: Allah je uzeo Ibrahima za prijatelja. i on je zaista to. I Musa je sa Allahom direktno razgovarao i on je zaista to. A Isa je Allahova riječ i duh od Njega i zaista je tako. A Adema je Allah, dž.š., odabrao i zaista je tako. A ja sam, doista, Allahov miljenik, i ne hvalim se, i ja sam nosilac bajraka zahvale na Sudnjem Danu, ispod njega su Adem i ostali, i ne hvalim se, i ja sam prvi zagovarač i prvi kome će zagovaranje biti primljeno na Sudnjem Danu, i ne hvalim se. I ja sam prvi koji će pomjeriti halku na vratima Dženneta pa će mi ih Allah otvoriti i uvesti me u njega, a sa mnom siromašne vjernike, i ne hvalim se, i ja sam najplemenitiji od prvih i posljednjih i ne hvalim se.” (Bejheki, Delailun nubuvveh, 5/270, Kadi Ijad, Eš Šifa, 1/408, Darimi, 1/420 ) Ashabi su se podsjećali svojstava i života prethodnih Božijih Poslanika, a.s., pa ih je Muhammed, a.s., uputio na prisjećanje i spominjanje njega u kome je Allah, dž.š., spojio sve pohvaljene osobine. Pravljenje mevluda je rad upravo po ovoj Poslanikovoj, a.s., uputi.”
    Odgovor: Na prvom mjestu, morat ću rastužiti spec. Džeku kada mu kažem da je spomenuti hadis u navedenoj verziji, na svu njegovu nesreću, da'if-nevjerodostojan. Nadam se da ga neće obuzeti znoj od muke, ili – nedao Allah – pogoditi srčani, ili čak moždani udar.
    Dalje, hadis je zabilježio imam Tirmizi u svojoj zbirci “El-Džami'i” (3616), pa je ispod naučnog nivoa navoditi druge zbirke koje su napisane nakon nje, poput djela “Delalilu-nubuvve” Imama Bejhekija i sl. Da ne govorimo o djelu “Eš-Šifa” Kadi Ijjada, koje u osnovi i nije hadisko djelo. Možda je spec. Džeko prepisao hadis iz druge knjige pa ćemo mu u tome naći malo opravdanja, inšallahu te'ala.
    Što se tiče hadisa, u njegovom lancu prenosilaca nalazi se ravija pod imenom Zem'a b. Salih el-Dženedi el-Jemani. Za njega su najreprezentativniji imami hadisa – poput Ibn Mehdija, Ahmeda b. Hanbela, Ibn Me'ina, Ebu Hatima, Ebu Davuda, Nesaija, Ukajlija, Ibn Hibbana, Hakima, Ibn Hadžera i dr. – rekli da je: “Dai'f – slab ravija”[4].
    Mimo spomenutog, tu je i njegov učitelj Seleme b. Vehram el-Jemani koji je, također, neprihvatljiv kod mnogih hadiskih kritičara. Za njega je Imam Ahmed, rahimehullah, tvrdio da prenosi odbačene hadise, a Ebu Davud i drugi da je da'if-slab ravija.[5] Kaže Ibn Hibban: “Hadisi koje prenosi uzimaju se u obzir, osim onih koje od njega prenosi Zem'a b. Salih”[6], tj. takvi hadisi se ne uzimaju u obzir, a ovaj hadis je primjer toga. Hafiz Zehebi, rahimehullah, ga je spomenuo u djelu “Divanud-du'afa”[7] u kojem je sakupio imena slabih ravija.
    Imam Tirmizi, rahimehullah, nakon što je naveo ovaj hadis, rekao je: “Hadis je garib”, što kod njega znači da je predaja slaba i neautentična, kao što je poznato kod onih koji se bave izučavanjem hadiskih znanosti.
    Inače, primjetno je kako sljedbenici stranputica još od davnina ne vode brigu o autentičnosti predaja i vjerodostojnosti hadisa, jer lanac prenosilaca za njih “… neće ni ugojiti ni glad utoliti” (El-Gašije, 7). Njihov pravac je “prvo vjeruj pa onda dokazuj, ako hoćeš”, a ne “uzimaj vjeru ne temelju dokaza” kao što je obaveza. Ali, nije se čuditi tome, jer kao što Ahmed b. Sinan el-Kattan kaže: “Kada čovjek uradi (uvede) novotariju, iz njegovog srca se istrgne ljubav prema Hadisu.”[8], da nas Allah sačuva.
    S druge strane, ako bi zažmirili i rekli da je hadis prihvatljiv, opet se u njemu ne nalazi apsolutno nikakav dokaz za utemeljenost obilježavanja mevluda, ni izbliza ni izdaleka. Zaista je smiješno i jadno dokazivati sa ovakvim i sl. predajama propisanost mevluda, a to je svojstveno samo spec. Džeki i njemu sličnim. Kakve veze ima prisjećanje na vrline poslanika, koje je propisano u svakom vremenu, s organizovanjem mevluda 12. rebi'ul-evvela!? To samo može pozvezati onaj ko je pobrkao lončiće i pomiješao babe i žabe, da nas Allah sačuva zablude nakon jasnih dokaza.
    Kaže spec. Džeko: “Četvrti dokaz: Od Urve b. Zubejra se prenosi: “A Suvejba je oslobođena robinja Ebu Leheba. Oslobodio ju je Ebu Leheb pa je zadojila Božijeg Poslanika, a.s. Kada je umro Ebu Leheb neko iz njegove porodice ga je video u najgorem stanju, pa mu je rekao: Šta si našao na budućem svijetu? Pa on reče: Nisam našao dobro osim što se napajam ovog dana zbog mog oslobađanja Suvejbe.” (Buhari, 3/243 ) Pa ako će Allah, dž.š., olakšati Ebu Lehebu zbog njegove radosti i oslobađanja robinje zbog rođenja Muhammeda, a.s., zar će kazniti one koji vjeruju u njega i koji u određenom danu proslavljaju njegovo rođenje spominjanjem njegovog života, salavata na njega i učenjem Kur’ana?”
    Odgovor: Na početku ću opet morat da rastužim spec. Džeku, jer ni ova predaja nije vjerodostojna.
    Urve b. Zubejr, rahimehullah, sin poznatog ashaba Zubejra b. Avvama, radijallahu anhu, je tabi'in[9] po jednoglasnom mišljenju svih historičara, nije čak zatekao ni Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a kamoli Ebu Leheba i Suvejbu. Znači Urve, rahimehullah, prenosi događaj koji se desio mnogo godina prije njegovog rođenja. Takva predaja se kod islamskih učenjaka zove mursel, a to je jedna vrsta da'if hadisa-nevjerodostojnih hadisa.
    Iako je osnovu hadisa zabilježio imam Buhari (5101)[10], ovaj Urvin dodatak ne potpada pod uslov koji je postavio, a to je da će navoditi samo vjerodostojne predaje. Taj se uslov odnosi na predaje koje je naveo spojenih lanaca prenosilaca, kao što su to pojasnili Ibn Redžeb, Ibn Hadžer, Sehavi i dr., a predaje koje je navodio bez lanaca, ili prekinutih seneda i sl. nemaju isti status.
    Ako bi se pomirili i prihvatili navedenu predaju, to je ništa drugo do obični san. Vidimo da su čak i snovi dokazi za spec. Džeku! Ništa čudno! Ali pazite, to nisu obični snovi, nego snovi u kojima se prenosi od Ebu Leheba, kojeg Kur'an proklinje do Sudnjeg dana!!!
    Hafiz Ibn Hadžer – osvrćući se na ovu predaju – rekao je: “Značenje ove predaje suprotno je Kur'anu, jer je Uzvišeni Allah rekao: ‘I Mi ćemo pristupiti djelima njihovim koja su učinili,i u prah i pepeo ih pretvoriti.’ (El-Furkan, 23). A odgovor koji se tiče ove predaje je, na prvom mjestu, da je to mursel predanje, jer prenosi je Urve bez navođenja ko ga je o tome obavijestio. Ako bi i zamislili da je spojenog lanca, ono što je spomenuto u predaji je obični san, koji nije dokaz, a možda i onaj koji ga je sanjao u tom periodu nije bio musliman, pa ni on nije dokaz.”[11]
    Dalje, spec. Džeko navodi Buharijev citat ovako: “Nisam našao dobro osim što se napajam ovog dana zbog mog oslobađanja Suvejbe.” Dio citata: “ovog dana” su podvala i laž na Buhariju! Taj dodatak ne postoji ni u jednoj od štampanih verzija Buharijevog sahiha danas, osim ako je spec. Džeko putem nekih “kerameta” obavješten direktno od Imama Buharije, rahimehullah. U tom slučaju nije mu zamjeriti.
    Zaista, zanima me gdje je spec. Džeko u navedenom citatu iz Buharije, iako je da'if, našao da se to oslobađanje desilo na dan Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, rođenja ili povodom toga!? Možda je opet riječ o nekom “kerametu”!? Zamolio bih ga da nam navede predaju u kojoj se spominje da je to bilo na dan Poslanikovog, alejhis-selam, rođenja ili povodom njega, i da, po mogućnosti, ovaj put pripazi na lanac prenosilaca.
    Ali, da se autor ne naljuti, mi ćemo progledati kroz prste njegovoj verziji Buharijeve predaje, prihvatit ćemo i Ebu Lehebove riječi kao da su istina, i sve ostalo što želi reći, ali i pored toga u navedenom snu nema apsolutno baš nikakvog dokaza za mevlud. Allah je umanjio Ebu Lehebu kaznu (iako to ne prihvatamo) radi oslobađanja Suvejbe, koja je bila robinja, a ne radi njegove radosti, jer radost je radost, oslobodio ti robinju ili ne.
    Kaže spec. Džeko: “Peti dokaz: Od Enes b. Malika se prenosi da je Poslanik, a.s., zaklao akiku za sebe nakon Poslanstva. ( Bejheki; Sujuti, El Havi, 1/196) Prenosi se da je njegov djed Abdulmuttalib zaklao akiku za njega a akika se ne ponavlja dva puta pa je zaključak da je Poslanikovo, a.s., klanje akike za sebe iz zahvale Allahu što ga je stvorio kao milost svim svjetovima, kako to navodi Sujuti, što je dovoljan dokaz utemeljenosti mevluda za one razumom obdarene.”
    Odgovor: Dokazi za razumom obdarene, o Džeko, nisu izmišljene, odbačene i nevjerodostojne predaje, kao one koje ti navodiš, nego Kur'an, vjerodostojni Sunnet i uputa ashaba, radijallahu anhum. Predaje koje ti kukavički podmećeš neukom narodu su dokazi za uputom neobdarene, novotare, one koji su skrenuli s puta prvih generacija.
    Kao odgovor na ove predaje navest ću govor Hafiza Ibn Hadžera, pa neka se spec. Džeko pojede od muke: “Hadis je zabilježio Bejheki od Katade, a on od Enesa, a zatim je (Bejheki) rekao: ‘Hadis je munker (odbačen), u njegovom lancu prenosilaca nalazi se Abdullah b. Muharrer koji je izrazito slab ravija. Rekao je Abdur-Rezzak: Protiv njega su govorili (učenjaci) upravo radi ovog hadisa.’ Zatim je rekao Bejheki: ‘Hadis se prenosi i drugim putem od Katade, i drugim putem od Enesa, ali te predaje nemaju nikakve vrijednosti.'”[12]
    Obratite pažnju na riječi Bejhekija nakon hadisa da je munker (odbačen) – kako ih navodi Ibn Hadžer – koje je spec. Džeko, po običaju, sakrio od čitaoca, ali Allah ih je otkrio i obmanu razotkrio.
    Navest ću i riječi Imama Nevevija, koje će mu vjerovatno izazvati glavobolju: “Što se tiče hadisa kojeg je (Eš-Širazi) naveo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaklao akiku za sebe, zabilježio ga je Bejheki svojim lancem prenosilaca od Abdullaha b. Muharrera… Ovaj hadis je batil (ništavan), Bejheki je rekao da je munker (odbačen).”[13]
    Rekao je Hafiz Zehebi u biografiji Abdullaha b. Muharrera: “Od njegovih belaja je hadis kojeg prenosi od Katade, a on od Enesa…”[14], zatim je naveo ovaj hadis.
    Kaže Ez-Zurkani u komentaru djela “El-Mevahibul-ledunijje”[15] osvrćući se na Sujutijevo dokazivanje utemeljenosti mevluda ovom predajom: “Prigovorio mu je En-Nedžm zato što je hadis munker (odbačen), kao što je rekao Hafiz (Ibn Hadžer), naprotiv, rekao je (Nevevi) u Šerhul-muhezzeb-u da je hadis batil (ništavan), pa zbog toga dokazivanje s ovom predajom pada u vodu.”
    Nakon toga, tražimo od spec. Džeke da nam navede gdje je to zabilježeno da je Abdul-Muttalib zaklao akiku za Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem? (Povedi pažnju na lanac prenosilaca, ako ga ima!) Da li je akika bila propisana i poznata Arapima u pagansko doba prije Islama, pa da je kolje Abdul-Muttalib za svog unuka!? Ako bi i rekli da je to istina, da li se djela koja čovjek uradi prije Islama uzimaju u obzir, pa da znamo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaklao akiku kao vid zahvale, a ne kao ponovno obavljanje propisa.
    Ali opet kažem, da se ne naljudi spec. Džeko, prihvatamo sve što si rekao, uzet ćemo da je istina, ali kakve to sad ima veze s obilježavanjem mevluda!? Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je zaklao za sebe akiku kao vid zahvalnosti, i to je dokaz za mevlud!? Na koji dan je zaklao? Koliko puta je radio? Allahu, hvala ti na zdravom razumu!
    Kaže spec. Džeko: “Šesti dokaz: Prenosi se da je Poslanik, a.s., o blagodati petka rekao: “U njemu je stvoren Adem, a.s.” (Malik, Muvetta, 1/108; Tirmizi, br. 491)[16] Ovim hadisom utvrđuje se posebnost dana iz razloga što je u njemu stvoren Adem, a.s. i ponavljanje te posebnosti ponavljanjem tog dana. Isto tako, dan u kome je rođen Muhammed, a.s., je još prioritetniji da bude poseban i ta se posebnost vraća vraćanjem tog dana.”
    Odgovor: Posebnost dana u kojem je stvoren Adem, alejhis-selam, naveden je u hadisu, a posebnost dana u kojem je rođen Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pravljenjem mevluda si upravo ti izmislio.
    Sada ću postaviti pitanje spec. Džeki, da li je petak, kao poseban dan, dozvoljeno izdvajati s dodatnim ibadetima, koji su u osnovi propisani i pohvalni?
    Ali, da se ne muči, jer je zauzet borbom protiv “vehabija”, skratit ću mu odgovor. Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi od Allahovog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Nemojte posebno izdvajati noć petka od ostalih noći klanjanjem noćnog namaza, i nemojte izdvajati postom petak od ostalih dana.”[17] Kako da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabrani da se mahsuz klanja noćni namaz i posti petkom, a u njemu je rođen Adem!? Idući po Džekinoj logici, dan kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rođen još preći je da se zabrani!
    Još bolje od toga, kako da Allah, dželle šanuh, učini petak najboljim danom kojeg je Sunce obasjalo – kao što je došlo u hadisu[18] – a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rođen u ponedjeljak!? Uostalom, po ko zna koji put, kakve veze ima posebnost petka ili ponedjeljka s nepropisanim ibadetima!? Očigledno je da spec. Džeki ne ide baš od ruke zdrava logika, pa se nije čuditi njegovim nebulozama!
    Kaže spec. Džeko: “Sedmi dokaz: Od Omera, r.a., se prenosi da mu je neki jevrej rekao: “O Vođo pravovjernih, postoji jedan ajet u vašoj Knjizi, da je objavljen nama jevrejima mi bismo dan njegovog objavljivanja uzeli za praznik. Pa Omer, r.a., reče: Koji ajet? A on reče: “Danas sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera…”( El Maida, 3.) Pa Omer, r.a., reče: “Ja znam dan u kome je objavljen i mjesto na kome je objavljen. Poslanik, a.s., je stajao na Arefatu, u danu džume.” (Buhari, br. 45) Ovaj hadis pokazuje Omerovo slaganje sa uzimanjem dana u kome se desila velika blagodat za dan u kome će se slaviti. Nema sumnje da je dan rođenja Muhammeda, a.s., jedan od takvih dana i da se u njemu muslimani trebaju veseliti.”
    Odgovor: Subhanallah! Gdje si u predaji našao da se Omer, radijallahu anhu, složio s jevrejem? Koja laž, dragi Allahu! Omerove riječi: “Ja znam dan u kome je objavljen” za spec. Džeku znače “Ja ću od sada slaviti taj dan!”. Pokaj se Džeko prije nego bude kasno, jer si iznio veliku ljagu na Omera, radijallahu anhu.
    S druge strane, u navedenoj predaji je dokaz protiv Džeke, tj. da je obilježavanje takvih dana od običaja židova, a ne muslimana, jer je židov ovim riječima kudio Omera, a ne hvalio. Židov je, po Džeki, upućeniji u Allahovu vjeru od Omera, radijallahu anhu, pa se nije čuditi ovakvim iracionalnim dokazivanjima.
    Sada, neka nam spec. Džeko navede da li je Omer, radijallahu anhu, obilježavao dan mevluda, ili bilo koji drugi dan “u kome se desila velika blagodat”, pa ćemo nastaviti polemiku oko ovog hadisa.
    Kaže spec. Džeko: “Osmi dokaz: Kaže El-Mervezi: Pitao sam Ebu Abdullaha o ljudima koji zanoće pa uče Kur’an i uče dove sve dok ne osvanu? Pa je rekao: “U tome nema problema.” Ebu Sirri el-Harbi je rekao: Rekao je Ebu Abdullah: A koja je stvar bolja od te da se ljudi sastave pa donose salavat na Poslanika, a.s., i spominju ono što im je Allah kao blagodat darovao kao što su to govorili Ensarije…? (Ibn Tejmijje, Iktidau siratil mustekim, 2/634), (Ukazuje na hadis u Musnedu od Muhammed b. Sirina: Obaviješten sam da su Ensarije prije Poslanikovog, a.s., dolaska u Medinu govorili: Kada bismo odabrali jedan dan i u njemu se sakupljali i spominjali ovu blagodat koju nam je Allah darovao? Pa su neki rekli: subotom? Pa rekoše: Nećemo se izjednačavati sa jevrejima u njihovom danu! Pa rekoše: Nedeljom? Pa rekoše: Nećemo se izjednačavati sa hrišćanima u njihovom danu! Pa rekoše: Na dan ‘arube – a zvali su dan džume jevmu ‘arube, pa su se petkom sastajali u kući Ebu Umame Es’ad b. Zurare pa im je zaklana ovca i bilo im je dovoljno.)””
    Odgovor: Kao da spec. Džeko želi da nas zbuni navođenjem citata iz djela Šejhul-Islama Ibn Tejmijje ili govorima Imama Ahmeda!?
    Prije svega, mi ne prizivamo bezgrešnost Imamu Ahmedu, niti Ibn Tejmijji, niti drugim učenjacima, nego ih slijedimo u istini. Svaki od njih je, bez sumnje, imao grešaka, koje će im biti oproštene, inšallah, a nagradu će imati za iskren nijjet u svom traganju za istinom. Niko među njima nije, sam po sebi, dokaz u Šerijatu. Bezgrješnost u vjeri svojstvena je samo Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.
    Pored toga, u navedenim citatima nema nikakvog dokaza za utemeljenost mevluda. Imam Ahmed uopće nije govorio o mevludu, nego je bio upitan o ljudima koji zajedno provedu neku noć, bilo koju, u ibadetu do sabaha, na što je rekao: “Nadam se da (ovo je preskočio Džeko) u tome nema problema!” Znači, Imam Ahmed im nije rekao: “Radite to!”, ili “To je pohvalno!”, ili “Samo naprijed!”, nego se nada da u tome nema problema, jer je u osnovi propisano, a možda i ima problem. Nekoliko redova nakon toga Ibn Tejmijje, rahimehullah, – pojašnjavajući ovaj i druge Ahmedove citate koje je Džeko izostavio – rekao je: “… pa tako je Ahmed dozvolio okupljanje radi dove, ali ako se ne uzme za stalni običaj.”[19] Isto tako i mi kažemo, nema smetnje ako bi se ljudi nekada okupili da uče zajedno Kur'an cijelu noć, ili klanjaju noćni namaz i sl., ali je preče da to svako radi za sebe, jer je to praksa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i prvih generacija.
    Ali, kakve to sada ima veze s mevludom!? Zaista se ne mogu načuditi ovakvim nakaradnim dokazivanjima!
    Dalje spec. Džeko navodi citat iz Ibn Tejmijjnog djela pa kaže: “Ebu Sirri el-Harbi je rekao: Rekao je Ebu Abdullah: ‘A koja je stvar bolja od te da se ljudi sastave pa donose salavat na Poslanika, a.s., i spominju ono što im je Allah kao blagodat darovao kao što su to govorili Ensarije…?'”
    Prije svega nije potvrđeno da je Ebu Serijj (a ne Ebu Sirri) el-Harbi Ja'kub b. Jusuf slušao Imama Ahmeda i susreo se s njim, jer je susret s Imamom Ahmedom bio otežan, imajući u vidu da je bio zatvaran, izoliran, te da mu je bilo zabranjeno podučavanje itd.
    Ebu Ja'la, rahimehullah, naveo je njegovu biografiju u djelu “Tabakatul-hanabile”[20] i rekao: “Prenio je od našeg imama pojedine stvari…”, zatim je naveo ovaj govor. Sam Ebu Ja'la nije potvrdio da je slušao govor Imama Ahmeda, kao što je navodio u biografiji drugih učenika govorivši: “čuo je”, “susreo se”, “bio je s njim” i sl.
    Iz priloženog se vidi da Ebu Serijj nije bio među poznatim učenicima Imama Ahmeda, čak se ne zna pouzdano da li se susreo s njim ili ne. Mimo toga, nije nam poznat lanac prenosilaca do njega, jer je mnogo izmišljenih predaja na račun Imama Ahmeda, kao i na ostale imame poput Ebu Hanife, Malika, Šafije i dr.
    Ono što pojačava neautentičnost ovog rivajeta su riječi Ibn Mufliha, rahimehullah: “El-Hallal je prenio od njega (Ahmeda) da je rekao: ‘A koja je stvar bolja…'”[21] El-Hallal, također, nije zatekao Imama Ahmeda, nego njegove učenike, niti se spominje da je Ebu Serijj el-Harbi bio njegov učitelj, pa da kažemo da je predaju prenio od njega. Sve u svemu, navedena predaja nije potvrđena od Imama Ahmeda pa da je prihvatimo kao dokaz, iako njegove riječi, same po sebi, nisu dokaz.
    Zatim, spec. Džeko opet se služio obmanjivačkim trikovima, pa je iz svog džepa dopunio Ahmedov citat. Navodi Džeko: “‘A koja je stvar bolja od te da se ljudi sastave pa donose salavat na Poslanika, a.s….” Orginalni tekst glasi ovako: “… en jedžtemi'an-nasu fe jusallune” tj. “da se ljudi okupe i klanjaju” i nigdje se ne spominje učenje salavata Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Poznato je, onome ko je upoznat sa šerijatskim terminima, da se riječ Es-Sala navedena zasebno koristi za namaz, a ne u jezičkom značenju donošenja salavata. Da je upotrijebljena tako imali bismo dodatak u vidu indirektnog objekta, tj. bilo bi jusallune ‘ale-nebijj. S obzirom da u ovom slučaju glagol ostaje bez svog objekta jasno je da je riječ o obavljanju namaza, a ne donošenju salavata. Međutim, naš dragi spec. Džeko ne umije da kvalitetno barata sintaksom arapskog jezika.
    Učenje salavata Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nije sporno, naprotiv, to je pohvalna radnja, i ne igra veliku ulogu da je Imam Ahmed zaista spomenuo učenje salavata, ali je spec. Džeko dopunio citat svojim riječima kako bi bolje zvučao neukom narodu.
    Također, riječi Imama Ahmeda, ako bi rekli da su vjerodostojne, nisu nimalo sporne, jer on nije pohvalio posebno okupljanje i klanjanje posebnog namaza, nego da se okupe i klanjaju. Iz toga se prvenstveno razumije da obave zajednički namaz u džematu, koji je propisan svaki dan, kao podne, ikindiju i td., te da nakon njega jedni druge posjećaju na Allahove blagodati, kao što su to radile Ensarije, radijallahu anhum. Takvo djelo, bez sumnje, ubraja se u najbolja djela, jer su to halke zikra koje su spomenute u mnogim hadisma.
    Nakon toga je spec. Džeko naveo hadis, koji je po njegovom običaju da'if-nevjerdostojan. Muhammed b. Sirin koji prenosi postupak Ensarija, nije bio živ kada se to događalo, niti je naveo ko ga je obavjestio o tome. Takva vrsta predaja je kod učenjaka odbačena, jer se ne zna stanje ravije čiji spomen je izostavljen, niti znamo da li je taj isti ravija prisustvovao tom periodu. U većini slučajeva, ravije čiji spomen se namjerno izostavlja su slabi i neprihvatljivi, jer da su prihvatljivi ne bi bilo razloga da se skrivaju.
    Još nešto, nigdje se u toj predaji, ako bi je prihvatili, ne navodi da je blagodat koju su spominjali rođenje Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti da su organizovali povodom toga mevlud. Allahovih blagodat je mnogo. Objava Kur'ana je blagodat, poslanstvo je blagodat, Islam je blagodat, uputa je blagodat itd. Koju od ovih blagodati su Ensarije spominjale?
    Jasno je da su Ensarije spominjale Islam kao blagodat, jer je u izvornom tekstu došlo: “… fe zekerna hazel-emre-llezi en'amellahu bihi ‘alejna”, u prijevodu: “… i spomenemo ovu stvar koju nam je Allah kao blagodat darovao”, a to je cjelokupni Islam, oni nisu rekli: “… i spomenemo dan Poslanikovog rođenja kao blagodat” i sl. Nigdje se u predaji ne spominje da su tim povodom činili posebne ibadete, nego su spominjali Islam kao blagodat, tj. jedni druge su podsticali na ustrajnost, podučavali se propisima i sl., i to su uradili samo jednom, a ne svake sedmice, ili svake godine. Također, primjetno je da Ensarije nisu odredile neki poseban dan za taj susret, nego su odredili petak, kao dan kojeg nisu svetkovali ni kršćani ni židovi, za razliku od onih koji obilježavaju mevlud svakog 12. rebi'ul-evvela.
    Neka nam spec. Džeko pojasni zašto ne odrediše ponedjeljak kao dan okopljanja!? Mora da im je promaklo ono što su dokučili Džeko i njemu sl.!
    Opet sam prinuđen da iznesem još jednu u nizu Džekinih obmana. Naime, riječ je o kraju njegovog citata: “… pa su se petkom sastajali u kući Ebu Umame Es’ad b. Zurare pa im je zaklana ovca i bilo im je dovoljno.” Nigdje se u predaji ne spominje da su to radili svake sedmice, nego stoji da su se sakupili u njegovoj kući, iz čega se ne može razumjeti da su to radili svake sedmice. To potvrđuje i kraj citata, tj. da im je zaklana ovca, koja im je bila dovoljna, jer njihov broj nije bio veliki, i nije spomenuto da im je ovca klata svake sedmice, nego je navedeno samo jedno klanje.
    U svakom slučaju, hadis nije vjerodostojan, pa nećemo puno vremena gubiti na njega.
    Kaže spec. Džeko: “Deveti dokaz: Allah, dž.š., kaže: “Reci: Neka se zato Allahovoj blagodati i milosti raduju, to je bolje od onoga što gomilaju.” ( Junus, 58.) Poslanik, a.s., je bez sumnje Allahova milost prema ljudima, bez obzira bili oni muslimani ili nemuslimani (prema muslimanima zato što je bio uzrok njihove upute a prema nemuslimanima zato što je njegovom pojavom od njih uzdignuto kažnjavanje kojim su bili kažnjeni prethodni narodi, kako to navodi Et-Taberi), zato je radost zbog njegovog rođenja naređena ovim ajetom.”
    Odgovor: Još uvijek ne mogu da pojmim ova iracionalna dokazivanja koja je koristio spec. Džeko! Ubijeđen sam da razuman čovjek, koji nema apsolutno nikakvog znanja, takve stvari ne bi sebi dozvolio, a kamoli student šerijatskih nauka!
    Kakve veze, o Džeko, ima radost zbog Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, rođenja s obilježavanjem istog svake godine nepropisanim i izmišljenim ibadetima!? Zar misliš da se oni koji ne obilježavaju mevlud ne raduju njegovom rođenju!? Jel’ misliš da se ta radost manifestuje zajedničkim okupljanjem jednom ili nekoliko puta godišnje!?
    S druge strane, odakle si iskopao da se spomenuti ajet odnosi na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem?[22] Mi ne sumnjamo da je Poslanik, sallallau alejhi ve sellem, jedna od Allahovih milosti svjetovima, ali to ne znači da ajete možemo tumačiti proizvoljno i po ličnom nahođenju. Najpoznatiji mufessiri poput Ibn Džerira, Begavija, Kurtubija, Nesefija, Ibn Kesira i dr., nije naveo da se “Allahova blagodat i milost” spomenuta u ajetu odnosi na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nego su svi jednoglasni da se misli na Islam i Kur'an.[23]
    Ali, ako bi rekli da se u ajetu misli na Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i pored toga u tome nema nikakvog dokaza o utemeljenosti mevluda. Biti radostan s Allahovim Poslanikom, alejhis-selam, ne znači radovati se na dan njegovog rođenja, jer ako kažemo tako, time potvaramo sve Muhadžire i Ensarije da se nisu radovali.
    Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je bez sumnje Allahova milost svjetovima, ali ta milost nije se desila njegovim rođenjem, nego poslanstvom i uputom s kojom je došao, kao što kaže Uzvišeni: “… a tebe smo samo kao milost svjetovima poslali.” (El-Enbija, 107), a nije rekao “stvorili”! Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Ja, doista, nisam poslat da proklinjem, nego sam poslat kao milost.”[24] Nigdje u Kur'anu i Sunnetu ne stoji da je njegovo rođenje samo po sebi milost, nego je njegovo poslanstvo milost.
    Kaže spec. Džeko: “Deseti dokaz: Allah, dž.š., kaže: “I napomeni ih na Allahove dane.” (Ibrahim, 5.) Dan rođenja posljednjeg Božijeg Poslanika, a.s., je dan koji treba spominjati. Allah, dž.š., je u tom danu dao posebne događaje koji se spominju u knjigama istorije dajući važnost tom danu. Iz tog razloga iskazivanje radosti zbog tog dana je slijeđenje Allahove opšte naredbe spomenute u ovom ajetu.”
    Odgovor: I dalje se spec. Džeko služi obmanama, ali šta drugo da radi kad nema dokaza!? Zanimljivo je da nije naveo ajet u potpunosti, pa onda s njim pokušao dokazati, a razlog tome je svima poznat.
    Ajet glasi ovako: “I Musaa smo poslali s dokazima Našim: ‘Izvedi narod svoj iz tmina na svjetlo i opomeni ga Allahovim danima!’ To su, uistinu, dokazi za svakog onog ko je strpljiv i zahvalan.” (Ibrahim, 5)
    Znači, riječ je o Musau, alejhis-selam, i Israelćanima, a ne o Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovom ummetu. Dio mufessira kaže da se pod “Allahovim danima” misli na posebne dane koji su bili poznati među njima, a to su dani u kojima ih je Allah izbavio od faraona i uništio ga zajedno s njegovom vojskom. Drugi dio smatra da se s tim aludira na blagodati kojima su počašćeni poput Tevrata, hrane u izobilju i td. Treći kažu da se te riječi odnose na dane u kojima je Allah kaznio prijašnje narode, tj. da s njima zastraši svoj narod.[25]
    Zatim, ako bi i rekli da je ajet općenitog karaktera, pa nigdje u njemu nije naređeno da se iskazuje radost, slavi, posebno organizuje, obilježava i sl. Nadam se da spec. Džeko barem može uočiti razliku između opomene i podsjećanja na određene dane i između neutemeljenog obilježavanje tih dana ibadetima. Riječ je o opomeni, a ne o slavlju i proslavi! Gdje je u ajetu rečeno da spominjanje tih dana treba da bude na tačan datum kada su se dogodili!?
    Ovakvo tumačenje ajeta i hadisa je krajnje drsko i pravi zločin spram Allahove plemenite vjere, te jasno suprostavljanje Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i laž na njegov Sunnet.
    Nadam se da spec. Džeko ima još kojeg džokera o mevludu u rukavima, jer inače tekst kojeg je priredio je prava ljaga na njega, a ujedno i na sve njegove istomišljenike.
    Allahu naš, ti znaš ono što ljudi javno ispoljavaju, a i ono što u sebi taje, uputi na Pravi put onoga ko iskreno traga za istinom, a prema spletkarošima i smutljivcima budi pravedan.
    “Gospodaru naš, oprosti nama o braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, ti si, zaista, dobar i milostiv!” (El-Hašr, 10)
    Allah, dželle šanuh, najbolje zna!

    Amir I. Smajić
    Medina, 16. rebi'ul-evvel, 1435 god.
    IZVOLI,BOSNJACE NAUCI.OVU JE UTAKMICU IZGUBIO DZEKO I NJEGOVA ROMA.ISTOCE TAKO ITE HODZE NA SUNJEM DANU.

  4. Zdravko margic niodkud kaže:

    Mevlud – istinski historijat
    1454 ViewsDecember 16, 2015 Islamski tekstovi Adnan Nisic

    Mevlud – istinski historijat
    PodijeliteShare on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Print this page
    Popularno je mišljenje da je dan rođenja Poslanika salallahu alejhi ve sellem 12. rebiul-evvel u “Godini slona”, tj. godini u kojoj je abesinijski vladar Abraha s vojskom sa slonovima krenuo da sruši Kabu u Mekki. Međutim, većina muslimana nije svjesna da je postojalo veliko razilaženje oko preciznog datuma rođenja Poslanikana salallahu alejhi ve sellem i jako je moguće da to nije bio 12. rebiul-evvel i da to nije najjače mišljenje.

    Ne postoji nijedna predaja u poznatih šest hadiskih zbriki koja određuje kad je Poslanik salallahu alejhi ve sellem rođen. Postoji predaja koja određuje dan kad je rođen, ali ne i datum. Ebu-Katade prenosi da je jedan beduin došao Poslaniku salallahu alejhi ve sellem i pitao ga o postu ponedjeljkom, na što je Poslanik salallahu alejhi ve sellem odgovorio: “To je dan u kojem sam rođen i dan kad je počela objava” (bilježi Muslim). Dakle, Poslanik salallahu alejhi ve sellem je rođen u ponedjeljak, ali kojeg mjeseca i koje godine? Za tu informaciju moramo se okrenuti drugim izvorima. Ponovo ovdje nalazimo da nijedna standardna knjiga hadisa ne prenosi nikakav prezican datum. Međutim, postoji predaja, čiju jačinu osporavaju neki islamski učenjaci, i to u Bejhekijevom Sunenu (tom 1, str. 79), u kojoj Suvejd ibn Gafla prenosi: “Poslanik salallahu alejhi ve sellem i ja rođeni smo u istoj godini, a to je ‘Godina slona’.” Određeni drugi dokazi također ukazuju na to da je on rođen u istoj godini, tako se da iz proširenih hadiskih knjiga mogu skupiti dva dijela informacije:

    rođen je u ponedjeljak (to je potvrđeno)
    rođen je u “Godini slona” (vjerovatno tačno).
    Ako se okrenemo ka historiji, također nailazimo na određen broj datuma koji se odnose na rođenje Poslanika salallahu alejhi ve sellem. Ibn-Ishak (preselio 150. po Hidžri), najraniji i najjači biograf Poslanika salallahu alejhi ve sellem, kaže, bez ikakvog seneda (lanca prenosilaca), da je Poslanik salallahu alejhi ve sellem rođen 12. rebiul-evvela u “Godini slona”. Između Ibn-Ishaka i rođenja Poslanika salallahu alejhi ve sellem ima skoro dva stoljeća, tako da nam treba ipak nešto više dokaza da bi se odredio datum.

    Još jedan jako bitan rani izvor jest Ibn-Saad (preselio 230. po Hidžri), koji u svom djelu Tabakat spominje mišljenja nekoliko ranih autoritetau vezi sa datumom rođenja Poslanika salallahu alejhi ve sellem.

    Po redoslijedu, oni su:

    ponedjeljak, 10. rebiul-evvel u “Godini slona”
    ponedjeljak, 2. rebiul-evvel
    “Godina slona”, bez preciznog datuma.
    Zanimljivo je da Ibn-Saad, jedan od najjačih historičara ranog islama, uopće nije spomenuo datum 12. rebiul-evvel kao mogućeg kandidata. Naravno, posljednja dva mišljenja su tačna i nisu u koliziji s nekim određenim datumom, ali na osnovu ranih izvora koji daju samo ovu informaciju može se reći da njima precizni datum rođenja Poslanika salallahu alejhi ve sellem uopće nije bio poznat, tako da su ovdje samo dali informacije koje su imali.

    Ibn-Kesir (preselio 744), poznati historičar srednjeg islamskog perioda, u svom kapitalnom djelu El-Bidaje ve nihaje također spominje niz mišljenja u vezi s ovim. On navodi da većina učenjaka vjeruje da je Poslanik salallahu alejhi ve sellem rođen u ponedjeljak u rebiul-evvelu, ali su se razišli oko tačnog datuma u mjesecu. Neka od ovih mišljenja jesu:

    a) 2. rebiul-evel. Ovo mišljenje odabrao je Ebu-Mašar El-Sindi (preselio 171. po Hidžri), jedan od prvih učenjaka sire (biografije) Poslanika salallahu alejhi ve sellem, kao i poznati malikijski sudija i učenjak Abd El-Ber (pr. 463). Također je ovo naveo El-Vakidi (pr. 207. po Hidžri) kao moguće mišljenje. (El-Vakidi je jedan od najjačih ranih učenjaka islama, uprkos njegovoj slabosti kao prenosioca hadisa.)
    b) 8. rebiul-evvel. Ovo je bilo odabrano mišljenje učenjaka iz Endelusa Ibn-Hazma (pr. 456. po Hidžri) i mnogih drugih učenjaka. Imam Malik (pr. 179. po Hidžri) prenio je ovo mišljenje od Ez-Zuhrija (pr. 128. po Hidžri) i Muhammeda ibn Džubejra ibn Mutima. Ibn-Abd El-Ber, dok se pripisivao prvom mišljenju (2. rebiul-evvel), rekao je da je ovo drugo mišljenje (8. rebiul-evvel) zapravo mišljenje većine historičara. Ibn-Dihja (pr. oko 610. po Hidžri), jedan od prvih koji je napisao studiju na temu rođenja Poslanika, također je smatrao da je ovo mišljenje najjače.
    c) 10. rebiul-evvel – ovo se prenosi od Ibn-Asakira (pr. 571. po Hidžri) od Ebu-Džafera El-Bakira (pr. 114. po Hidžri), jedan od potomaka Poslanika salallahu alejhi ve sellem i navodnih imama šiita. Ovo je i mišljenje El-Šabija (pr. 100. po Hidžri), poznatog učenjaka i učenika ashaba, kao i El-Vakida (pr. 207. po Hidžri).
    d) 12. rebiul-evvel. Ovo je mišljenje Ibn-Ishaka (pr. 150. po Hidžri), koji to prenosi bez navođenja ikakvih izvora. U drugim izvorima prenosi se kao mišljenje Džabira i Ibn-Abbasa, ali ponovo ne postoji sened (lanac prenosilaca) u bilo kojoj knjizi izvora. Ibn-Kesir kaže: “A to je inače rašireno mišljenje po ovom pitanju, a Allah najbolje zna.” Ja nisam mogao naći da se ovo mišljenje pripisuje bilo kojem drugom autoritetu iz prvih nekoliko generacija islama.
    e) 17. rebiul-evvel. To je mišljenje nekih šiitskih učenjaka, a to se odbija od većine sunnitskih autoriteta.
    f) 22. rebiul-evvel. Ovo je mišljenje koje se pripisuje Ibn-Hazmu.
    g) U ramazanu, bez određenog datuma, u “Godini slona”. Ovo je mišljenje poznatih ranih historičara El-Zubejra ibn El-Bekkara (pr. 256. po Hidžri), koji je napisao prvu i najjaču historiju Mekke, a neki rani autoriteti složili su se s njim.
    h) 12. ramazana, u “godini slona”. Ovo mišljenje se pripisuje Ibn Asakiru, a držali su ga još neki rani autoriteti islama.
    Ovo su najdominatnija mišljenja po pitanju datuma rođenja Poslanika salallahu alejhi ve sellem. Međutim, ovo ni u kojem slučaju nije sveobuhvatno. Naprimjer, jedan savremeni istraživač zaključio je da je 9. rebiul-evvel najjači kandidat za najtačniji datum, dok je nekoliko ranijih autoriteta čak osporilo godinu rođenja, tvrdivši da je 10. ili 23. godina po Hidžri ili 40 godina nakon “Godine slona”.

    Zašto je mišljenje da je pravi datum 12. rebiul-evvel tako popularno?

    Kao što se može vidjeti, postoji više mišljenja u vezi sa datumom rođenja Poslanika salallahu alejhi ve sellem. Neka od njih razlikuju se za mjesec, a druga čak i u pogledu godine. Međutim, većina historičara i učenjaka složila se da je on rođen u ponedjeljak, u rebiul-evvelu, u “Godini slona”, što odgovara 570. ili 571. godini gregorijanskog kalendara.

    Unutar samog rebiul-evvela imamo niz mišljenja. Od svih tih datuma dva datuma, i to 8. rebiul-evvel i 10. rebiul-evvel, bila su ustvari najpopularnija mišljenja u prvih pet stoljeća islama, a naročito se puno poštovao 10. Zašto je onda 12. rebiul-evvel smatran najpopularnijim u naše vrijeme, u tolikoj mjeri da većina ljudi nije uopće svjesna drugih mogućnosti? Pitanje postaje još zanimljivije u svjetlu činjenice da ovo mišljenje prenosi Ibn-Ishak bez navođenja ikakvog lanca prenosilaca. Ovo se može objasniti, a Allah najbolje zna, kroz dva faktora.

    Prvi faktor je popularnost Ibn-Ishaka. Njegova knjiga biografije Poslanika salallahu alejhi ve sellem primarni je izvor informacija po pitanju rođenja Poslanika salallahu alejhi ve sellem, pa je postala standardni izvor za sva kasnija pisanja, a mnogi učenjaci jednostavno su kopirali njegova mišljenja u svoje knjige, ne uzimajući u obzir ostala mišljenja (neka od tih mišljenja bila su jača kod ranijih učenjaka).

    Drugi faktor, i možda jači od prvog, jest taj da, kad je prva grupa ljudi (kasnije će biti govora o kome je riječ) uzela da proslavi prvi rođendan Poslanika salallahu alejhi ve sellem kao javni praznik, desilo se da su uzeli ovo mišljenje (12. rebiul-evvel), tako da, kad se kasnije proširila praksa obilježavanja mevluda, proširio se i ovaj datum. Ovo također objašnjava zašto je Ibn-Abd Al-Bar, pišući prije nastanka mevluda u 15. stoljeću po hidžri, naveo da je najjače mišljenje i najraširenije među svijetom 8. rebiul-evvel, ali ipak je Ibn-Kesir pišući tri stoljeća poslije, nakon što je mevlud predstavljen javnosti kao javni festival, naveo da je 12. rebiul-evvel najraširenije i najjače mišljenje.

    Zaključak

    Tačan datum rođenja Poslanika salallahu alejhi ve sellem uvijek je bio predmet razilaženja među klasičnim učenjacima. Ništa autentično (sahih) nije preneseno u standardnim knjigama hadisa, a ovo samo po sebi pokazuje da to nije imalo neki značaj u njihovo vrijeme kao što je imalo kasnije.

    rebiul-evvel jak je kandidat za tačan datum rođenja Poslanika salallahu alejhi ve sellem, ali 2, 8. i 10. također imaju jaku podlogu, dok od svih 8. rebiul-evvel ima najveću težinu.
    Porijeklo mevluda

    Historičari, šerijatski pravnici i teolozi svih grupa i pravaca jasno su se složili da Poslanik salallahu alejhi ve sellem nikad nije lično naredio njegovim sljedbenicima da slave njegov rođendan niti je to bila praksa koja je bila poznata u prvih nekoliko stoljeća islama, tako da nastaje pitanje kako je ova praksa institucionalizirana i koja je bila prva grupa koja je došla na ideju slavljenja rođendana Poslanika salallahu alejhi ve sellem.

    Prvi spomen mevludskog slavlja u bilo kojem historijskom djelu dolazi nam u pisanjima Džemaluddina ibn El-Memuna, koji je preselio 587. hidžretske/1192. po Isau. Njegov otac bio je veliki vezir fatimidskog (šiitskog) halife El-Emira (vladao 494–524. po Hidžri/1101–1130. po Isau). Iako je Ibn-Memunovo djelo sada izgubljeno, mnoge njegove dijelove citirali su kasniji učenjaci, naročito najveći poznati historičar srednjovjekovnog Egipta, El-Markezi (preselio 845/1442) u svom kapitalnom dijelu Mawā’īẓ al-i’tibār fī khiṭaṭ Miṣr wal-amṣār (skraćeno u Hitat). El-Markezijeva knjiga je standardni izvor informacija za Fatimidski i rani Memlučki Egipat. Ono što odlikuje ovo djelo u odnosu na sva ostala jest to da je opširno i sveobuhvatno, ali i činjenica da je El-Markezi citirao mnoga rana djela koja su sad izgubljena i jako se brinuo da navodi sve svoje izvore, a to je bila jako rijetka praksa u to vrijeme.

    El-Markezi se oslanja na djelo Ibn-El-Memuna za informacije koje se tiču društvene, političke i religiozne prakse šiita fatimija početkom 16. stoljeća. To je bio period kad je Ibn-El-Memunov otac radio za Fatimidski hilafet. Zbog visoke pozicije u kojoj je njegov otac uživao, Ibn-El-Memun prenio je dosta detalja koje je drugim historičarima bilo nemoguće saznati.

    Prije nego što nastavimo jako je bitno da ukažemo na neke činjenice u vezi s Fatimidskom dinastijom. Ta dinastija uspostavljena je kao rival dinastiji Abasija u Bagdadu. Fatimidi su osvojili Egipat 358. po Hidžri ili 969. po Isau i osnovali Kairo. Oni su tvrdili da su porijeklom iz porodice Poslanika salallahu alejhi ve sellem (tvrdnja koji su svi ostali smatrali izmišljenom) i slijedili su ogranak šiita koji slijede sedam imama, poznat još pod nazivom ismailije. Njihovi običaji i tradicija bili su toliko drugačiji od drugih ogranaka islama da su svi suniti i čak mnoge druge skupine šiita proglasile da su fatimije izašle iz okvira islama. Ismailije su dale novo tumačenje za pet temelja islama do tog stepena da nisu više prakticirali obrede kao drugi muslimani (kao pet dnevnih namaza). Intelektualni (čak i biološki) potomci Fatimidskog hilafeta u našem vremenu mnogobrojni su. Naročito imami sekte Ismail Age Hana, kao i Bohri imami imaju svoje korijene i direktnu uzlaznu lozu sve do Fatimidskog hilafeta, kao i grupa koju zovu Druzi. Upravo je Fatimidska šiitska dinastija bila prva koja je uvela slavlje mevluda.

    Da se vratimo na temu. El-Markezi u svom Hitatu citira Ibn-El-Memuna, koji je pisao o događajima iz 517. nakon Hidžre:

    “Zatim je došao mjesec rebiul-evvel i počet ćemo događaje ovog mjeseca spominjući stvari koje su postale poznate, a to je rođendan našega gospodara prvoga i posljednjega, Muhammeda, na trinaesti dan. I putem sadake halifa je dao 6000 dirhema od fonda nadžava (ismailijski propis davanja desetine zarade), od darul-fitra donio je 40 jela od peciva, a iz komore onih kojima je dato povjerenje i brižnika kaburova u kojima leže između Hilla i Karafa, Ehlul-bejt (Poslanikova porodica), dao je šećer, bademe, med, i ulje od sezama kao poklon svakom kaburu. Njegov vezir dobio je naredbu da podijeli 200 kg slatkiša i 500 kg hljeba.”

    Sami citat jasno nam ukazuje da je mevlud bio čvrsto uspostavljen i raširen u to vrijeme.

    Još jedan rani izvor koji spominje mevlud jest djelo Nuzhatul-Muqlatayn fī Akhbārtal-Dawlatayn Ibn El-Tuvejra (pr. 617/1220), koji je radio kao sekretar Fatimidske dinastije i svjedočio je prijelazu vlasti s Fatimida na Ejubide, a to se desilo 567/1071. Njegove vještine bile su toliko cijenjene da je na kraju radio za vladu samog Salahuddina Ejjubije. Ibn-El-Tuvejr također je opisao glamur, raskoš i napuhanost koji su pratili mevlud. On opisuje i detalje (pogledaj Nuzhat, str. 217-219) ogromnih količina hrane koja se dijelila tog dana, posebno oko kaburova u Kairu (neke od njih fatimije su smatrale kaburovima njihovih imama). Centar raskoša, naravno, bio je halifin dvor i samo je elita mogla biti prisutna. Cijelo slavljenje kulminiralo bi pojavom halife (koji je bio živi imam šijama) s jednog prozora palače, a njegovo lice bilo bi prekriveno turbanom. On se lično ne bi usudio govoriti, nego bi njegovi privatni tumači signalima davali do znanja masi da je halifa uzvratio na njihov pozdrav i da je vidio njihovu ljubav prema njemu. Zatim bi se razni pjesnici i govornici obratili publici da bi vrhunac bio u obraćanju hatiba Azharske džamije (Azhar je tada bio centar ismailijske nauke).

    Mevlud nije bio jedino slavlje koje su sponzorirale fatimije. El-Markezi u svom Hitatu (tom 1, str. 490) ima čitavo poglavlje posvećeno fatimijskim praznicima. Pod naslovom “Spomen dana koje su fatimije uzele kao praznik i slavlje tokom godine, na kojima bi se stanje naroda popravilo i blagodati povećale” on piše:

    “Fatimidski halifa imao je kroz godinu niz festivala i slavlja, a to su: 1. Nova godina, 2. Slavlje povodom početka nove godine, 3. Dan Ašure, 4. Slavljenje rođendana Poslanika salallahu alejhi ve sellem, 5. Slavljenje rođendana Alije, 6. Slavljenje rođendana Huseina, 7. Slavljenje rođendana Hasana, 8. Slavljenje rođendana Fatime, 9. Slavljenje rođendana halife, 10. Prvi dan redžeba, 11. Petnaesti dan redžeba, 12. Prvi dan ša’bana, 13. Petnaesti dan ša’bana, 14. Festival ramazana, 15. Prvi dan ramazana, 16. Sredina ramazana, 17. Kraj ramazana, 18. Dan hatma, 19. Dan Ramazanskog bajrama, 20. Dan Kurban-bajrama, 21. Dan zimske odjeće, 22. Dan ljetne odjeće, 23. Dan osvajanja Egipta, 24. Dan Nevruza (perzijski festival), 25. Dan dubokog poštovanja (kršćanski praznik), 26. Božić (kršćanski praznik), 27. Dan velikog posta (kršćanski praznik), 28. Dan Gadir Huma.”

    Kao što se vidi, fatimije su voljele slaviti. Razlog zašto su imali toliko praznika je jasan, a to suptilno navodi El-Merkezi u svom naslovu. Kao glavni rival Abasidima, Fatimidi su očajnički pokušavali legitimizirati svoju vlast u očima naroda, a jedan od načina bio je taj da masama daju poklone na ove dane i povod da budu sretni. El-Markezi do u detalje spominje vrste poklona koji su davani u danima ovih slavlja. Nekad su to bila egzotična jela od mesa i hljeba i većina tadašnjih slatkiša i peciva, a na Dan odjeće čak i posebna vrsta odjeće. Bilo ko da je bio u Kairu može posvjedočiti napuhanosti fatimidskih građevina, ali Fatimidi nisu samo kroz arhitekturu željeli dokazati da su bolji od Abasida.

    Druga stvar koja se treba spomenuti jest to da ima mnogo paganskih (mnogobožačkih) festivala za kršćanske i zoroastrijske građane. Sve se ovo radilo da bi se udovoljilo ovim manjinama i da bi se spriječila njihova pobuna protiv države.

    Ovdje se mora spomenuti nekoliko faktora:

    Od svega spomenutog vidi se da su Fatimidi institucionalizirali niz godišnjih praznika, a svi su oni pri sebi imali blistavost, napuhanost i glamur. Glavna slavlja bili su rođendani Poslanika salallahu alejhi ve sellem i šiitskih imama, kao i dan Gadir Huma (dan za koji šije svih pravaca vjeruju da je u njemu Poslanik odredio Aliju da bude njegov nasljednik). Kao što je spomenuto prije, primarni cilj tolikog slavlja i blistavosti bio je dodvoravanje masama. Takva javna slavlja dočekivala bi se kao javni praznici i kao dani koji se poštuju i u kojima se uživaju dobra hrana i slatkiši uz komplimente državi.
    Mi se također možemo usuditi da damo grubu procjenu u pogledu ere u kojoj je mevlud uveden. Bez bilo kakvih drugih izvora nemoguće je rekonstruirati precizan datum kad su fatimije uvele mevlud. Međutim, sjetimo se da je El-Markezijeva historija (Hitat) samo jedna kompilacija brojnih historija koje su sada nestale. Mnoge od ovih historija, kao one od Ibn-Memuna i Ibn-Tuvara, pisane su od svjedokâ tog vremena. Moderni učenjaci analizirali su izvore El-Markezijeve historije i pokazali da se za svaku eru oslanjao na određene autore. Za događaje iz 3, 4. i 5. hidžretskog stoljeća preuzimao je građu od autora drugih djela i tek je za događaje iz 6. hidžretskog stoljeća citirao Ibn-El-Memuna. S obzirom na to da se prvi spomen mevluda nalazi u hronikama Ibn-El-Memuna, možemo se usuditi da iznesemo hipotezu da je mevlud prvi put proslavljen u 6. hidžretskom stoljeću.
    Svi mevludi uvedeni od fatimija imali su veze s Poslanikovom salallahu alejhi ve sellem porodicom, osim mevluda za samog Poslanika salallahu alejhi ve sellem. Šiitska priroda Fatimidske dinastije, zajedno sa drugim slavljima koja su prakticirali, jasno nam govori da je cijeli koncept slavljenja rođendana šiitski koncept i da je cilj veličanje statusa imama šiizma. Ustvari, ove izvorne knjige spominju da se u danima ovih drugih mevluda većina ceremonija održavala oko kaburova i harema fatimija i na tim mjestima bila bi podijeljena većina hrane. Fatimije su jasno željele promovirati kult imama i Ehlul-bejta i uzdići svoje vjerske figure. Kad se Fatimidska dinastija srušila, drugi mevludi jednostavno su zaboravljeni jer nisu imali nikakvog značaja za sunite, ali se mevlud Poslanika salallahu alejhi ve sellem nastavio. Drugim riječima, mevlud je nastao kao ismailijski festival iako je na kraju izgubio svoje veze sa šiizmom.
    Najraniji spomen (onaj od Ibn-El-Memuna) izričito navodi da je mevlud slavljen 13. rebiul-evvela. Učenjaci su rekli da je ovo ili greška (a to samo dokazuje da je Ibn-El-Tuvejr tačno pisao da se slavilo 12. rebiul-evvela) ili da je na početku institucionaliziran 13. rebiul-evvela, ali u toku generacije on se pomjerio na 12. Kako god bilo, od sredine 6. stoljeća po Hidžri mevlud je bio službeni praznik fatimija u Egiptu.
    Sad se s pravom neko može zapitati: kako je to mevlud izašao iz Egipta i proširio se po islamskom svijetu? I za to postoji odgovor.

    Mevlud u sunitskim zemljama

    Najraniji spomen mevluda u sunitskim zemljama nalazi se u knjizi historije koju je napisao Imad Al-Dīn al-Iṣfahānī (pr. 597/1200) pod nazivom Al-Barq al-Shāmī. Ovo djelo spominje glavne političke prilike u Velikoj Siriji (ili Šamu) tokom posljednjih 30 godina 6. hidžretskog stoljeća, a naročito ratove između muslimana i krstaša. Nažalost, originalno djelo ostaje kao rukopis i još se mora urediti, ali postoji određen broj sažetaka. Najpoznatiji od njih je Sanā al-Barq al-Shāmī od El-Bundarija, iz kojeg ćemo navoditi citate (str. 49–52).

    Godine 566/1170. brat Nūra Al-Dīna Al-Zangija (569/1174) preselio je u Mosulu, poznatom gradu u Iraku. Al-Zangī je bio poznati vođa Zangidske dinastije i pomogao je čuvenom Salahuddinu Ejjubiji da dođe do slave. Posjetio je Mosul da bi riješio neki nesporazum u vezi s nasljednikom svog brata, koji je bio upravnik tog područja. Tu je, kažu nam historičari, sreo Omera El-Mullu, koji je bio upravnik závījā (sufijski ogranak). Ovaj závija bio je popularan i posjećivali su ga lokalne vođe i ugledni ljudi, a posebno: “…svake godine, tokom dana mevluda Poslanika salallahu alejhi ve sellem, on bi pozvao upravnika Mosula, zajedno s pjesnicima, koji bi došli i pjevali pjesme i bili bi nagrađeni za ovo.” (Pogledaj: Ibn Kesir, El-bidaje ve nihaje, tom 12, str. 782)

    Ovaj kratki citat iznad najraniji je citat koji postoji o javnom mevludu u sunitskim zemljama. Osoba koja je to pokrenula, Omer El-Mulla, jest poštovan sufijski asket, a ne vjerski učenjak. Ne znamo puno detalja o njegovom životu, čak ni o njegovoj smrti. I dok je historičar Imad Al-Dīn tvrdio da je on bio Allahov evlija (štićenik, odabrani rob – tako tvrde svi koji su kopirali priču iz Al-Dīnovog djela), drugi učenjak jako se razišao s njim. Ibn-Redžeb (pr. 759. po Hidžri) u svom biografskom rječniku Dhayl Ṭabaqat al-Ḥanabilah spominje El-Mullu, također ukratko, u kontekstu jednog poznatog hanbelijskog učenjaka. U poglavlju o Muhammadu b. Abdu Al-Bākīju (pr. 571. po Hidžri), koji je bio hanbelijski učenjak iz Mosula, on spominje kako je El-Mulla jako poštovao Mosul i da se desio neki nesporazum između njih dvojice, što je na kraju dovelo do toga da Al-Bāqī lažno bude optužen za krađu, zbog čega je na kraju i prebijen. Piše Ibn-Redžeb (Dhayl, tom 1, str. 254): “Što se tiče ovog Omera, on se javno pokazivao kao bogobojazna osoba i asket, ali ja vjerujem da je on sljedbenik novotarskih skupina. A ovaj incident (misli na El-Bakija) također pokazuje nepravdu njegovu i prelaženje svih granica protiv drugih”. I Ibn-Kesir spominje da kad je Zangi poništio sistem nepravednih poreza koji je nametnuo ljudima, El-Mulla mu je napisao pismo napadajući ga zbog ukidanja tih poreza i rekavši mu da će ovo dovesti samo do porasta zla na Zemlji. Na to mu je Nūr Al-Dīn odgovorio:

    “Allah je stvorio stvorenja i propisao šerijat i On zna najbolje šta je za njih dobro i korisno. Ako je On znao da treba biti porast (u porezu), On bi to onda i propisao nama, tako da nema potrebe da uzimamo više od onoga koliko nam je Allah odredio jer ko god doda šta na šerijat taj je pretpostavio da šerijat nije kompletan i da ga on treba kompletirati. To je oholost prema Allah, i protiv onoga što je On propisao, ali tamni umovi nikad neće biti upućeni, a molim Allaha da nas sve uputi na pravi put” (El-bidaje ve nihaje, tom 12, str. 805).

    U onom što bi se moglo nazvati klasičnom zamjenom uloga vladar je bio taj koji je ukorio “evliju” kad je El-Mulla ustvari podržavao prikupljavanje nepravednih poreza, dok je Nur Al-Din krenuo da to uništi.

    Prije nego što nastavimo vrijedno je spomena da je mevlud koji je institucionalizirao El-Mulla imao u sebi elemente pjesme u slavu Poslanika salallahu alejhi ve sellem i ništa više od toga. Nažalost, historijske knjige ne spominju prirodu sadržaja ovih pjesama, međutim, ne bi bilo pretjerano pretpostaviti da su u ovoj ranoj fazi ove pjesme slavile Poslanika salallahu alejhi ve sellem na način koji on zaista zaslužuje i bez pripisivanja božanskih atributa, koje su kasnije pjesme uključile.

    Mosul je bio smješten u relativno maloj provinciji i ostao je pod kontrolom velikog Zangidskog carstva, pa je bilo sasvim normalno da se slavljenje mevluda održava u Mosulu, s tim da to neće pridobiti previše pažnje niti će imati veliki budžet. Naprotiv, da bi se sve ovo desilo, moralo je biti sponzorirano od dinastije koja bi to mogla sebi priuštiti, a ova dinastija pronašla se u susjednoj provinciji Irbila, manje od dana putovanja od Mosula. Kako su se vijesti o mevludu širile u ovaj grad, Muẓẓafar Al-Dīn Kokburi (pr. 630/1232), vladar polunezavisne provincije, preuzeo je na sebe ulogu da slavi mevlud na jako raskošan način. Bilo je potrebno još nekoliko decenija da se mevlud proširi do Irbila, ali na kraju, negdje na početku 7. stoljeća po Hidžri, Muẓẓafar Al-Dīn postao je poznat po luksuznim mevludima, koje je finansirao iz državne kase njegove provincije.

    Historičar Ibn-Haldun (pr. 681/1282) spominje da je Muẓẓafar Al-Dīn bio poznat po svojoj darežljivosti jer je napravio dosta tekija za sufije. Ibn-Hallikan je također bio iz Irbila i bio je prijatelj Muẓẓafara Al-Dīna i svjedočio je slavlju mevluda iz prve ruke. On u svom djelu Wafayāt al-Ayān (tom 5, str. 78-79) piše:

    “Dva dana prije mevluda Muẓẓafar Al-Dīn uzeo bi deve, krave i ovce – veliki broj njih, ne može se prebrojati – i poslao bi ove životinje u pratnji bubnjeva i pjesme i drugih instrumenata dok ne bi došli do velike otvorene livade van grada. Tada bi ove životinje bile zaklane i kazani bi se postavili i pravile bi se razne vrste jela dok na kraju ne bi došla noć prije mevluda. Tu noć on bi dozvolio da se pjevaju sammase (posebna vrsta pjesme) u njegovom dvoru i onda bi se spustio do ljudi, i pratilo bi ga bezbroj svijeća. Među ovim svijećama bile su dvije ili četiri koje su bile toliko ogromne da se svaka morala nositi na mazgi, a iza nje je bio čovjek koji se brinuo da svijeća ostane uspravna na mazgi, dok nije došla do sufijske tekije. Tada, na samo jutro mevluda, naredio bi da se uzme kraljevska odora i iznese iz dvorca do sufijske tekije, i to rukama sufija lično. Svaki sufija nosio bi skupu odjeću i oni bi hodali u redu, jedan iza drugoga. Toliko ih je bilo da ni sam ne znam tačan broj. Tada bi se Muẓẓafar Al-Dīn lično spustio do sufijske tekije i svi uglednici i vođe i gospoda sjedili bi zajedno. Stolica bi se donijela za govornika, a Muẓẓafar Al-Dīn lično bio bi u posebnom tornju od drveta. On je imao mnogo prozora; neki od njih bili su okrenuti prema ljudima, a drugi ka otvorenoj ledini, a to je bila velika ledina. Pješadija bi se također okupila. Tako je Muẓẓafar Al-Dīn slušao cijeli dan, ponekad gledajući ljude i ceremoniju, a ponekad u pješadiju, i to bi se tako nastavilo sve dok pješadija ne završi proceduru. Tada bi se stavila trpeza za siromašne i za sve koji su željeli jesti s nje, kao i hljeb i druge vrste hrane, koju nisu mogao prebrojati. Postojala je i druga trpeza za ljude iz tekije i one koji su bliski prijestolju i dok bi ceremonija išta svojim tokom, on bi prozivao svakog govornika po imenu, pa ugledne i vođe, kao i goste koji su došli za ovu godinu: učenjake, govornike, pjesnike i dao bi svakom od njih odjeću i onda bi se oni vratili na svoja mjesta. Kad bi se ovo završilo, oni bi se svi okupili oko trpeze. To bi se nastavilo do ikindije ili čak nakon toga i proveli bi cijelu noć tu i pjesme bi se nastavile do idućeg dana. To bi se tako radilo svake godine i ovo što sam ja opisao samo je skraćena verzija realnosti jer kad bih spomenuo detalje, to bi bilo predugo za čitanje. Na kraju, kad bi se ove ceremonije završile, dao bi poklon u novcu svakom gostu koji je došao izdaleka kako bi se mogao od tog novca vratit kući. Ja sam već spomenuo da, kad je Ibn-Dihja prošao pokraj Irbila, napisao je djelo o mevludu, zbog onoga što je vidio da radi Muẓẓafar Al-Dīn, i zbog toga mu je dato hiljadu zlatnika i darežljivo je ugošten tokom svog boravka.”

    Jasno se vidi da je ceremonija Muẓẓafara Al-Dīna bila jako ukrašena i napuhana i privukla bi velike mase ljudi, kako lokalnih stanovnika, tako i onih koji su van države. Činjenica da su proslave Muẓẓafara Al-Dīna imale veću popularnost od onih Omera El-Mulle odigrala je ključnu ulogu u širenju običaja mevluda.

    Zbog ovoga je jasno da je mevlud uvezen u sunitske zemlje na početku 7. hidžretskog stoljeća, kroz djela Omera El-Mulle, a zatim Muẓẓafara Al-Dīna. Niz savremenih autora i historičara dokazuju ovo van razumne sumnje. Jedan od autora iz tog vremena bio je Abū-Shāmah Al-Maqdisi (pr. 665. po Hidžri), poznati historičar iz Damaska. On je napisao niz djela, a najpoznatije je Kitāb al-Bāʻith ʻalā inkār al-bidaʻ wal-ḥawādith. U tom djelu on slijedi mišljenje da vjerske inovacije ili novotarije mogu bili ili pokuđene ili pohvalne (teološko mišljenje koje je jako diskutabilno i predmet razilaženja kod učenjaka i to zaslužuje posebnu studiju) i smatra da je mevlud nešto pohvalno. Nama sada ovdje nije bitno šerijatsko mišljenje Abū Shāmaha u vezi s mevludom, nego njegov historijski kontekst.

    On piše u svom djelu Kitāb al-Bāʻith ʻalā inkār al-bidaʻ wal-ḥawādith (verzija štampana u Kairu 1978, str. 24):

    “I od najboljih stvari uvedenih u naše vrijeme jest ono što se dešava u gradu Irbilu – da ga Allah sačuva – svake godine na dan rođenja našeg Poslanika. Na ovaj dan sadaka se dijeli i dobra djela se rade, raskoš se pokazuje i sreća je svuda. I ne samo da je to korisno za siromašne – to je javna demonstracija ljubavi prema Poslaniku salallahu alejhi ve sellem i pokazivanje poštovanja prema njemu i počast u srcima onih koji rade ovo slavlje, i zahvalnost Allahu zbog toga što nam je On ukazao blagodat postojanja Poslanika salallahu alejhi ve sellem, koji je poslan kao milost svjetovima. Prva osoba koja je ovo radila bio je neki čovjek iz Mosula, po imenu šejh Omer ibn Muhammad El-Mulla, poznati bogobojazni čovjek, i bilo je da su namjesnik Irbila i ostali uzeli ovaj običaj od njega.”

    Iz ovog citata jasno se vidi da je običaj mevluda već bio poznat Abū-Shāmahu u Damasku, ali on naglašava da se slavlja mevluda dešavaju u Irbilu, a ne u Damasku. U ovoj fazi, tj. sredinom 7. stoljeća po Hidžri, vijesti o mevludu došle su do Damaska, a on je oko 800 km od Irbila,, a sami Damask još treba da ima svoj mevlud.

    Također je šokantno koje sličnosti postoje između mevluda koji su slavile fatimije i onoga koji je finansirao Muẓẓafar Al-Dīn. U oba slučaja, nakićenost, napuhanost i glamur bili su tu radi naroda i sigurno da je to ostavilo velik trag na popularnost ovih vladara kod ljudi.

    Jako je bitno vratiti se nekoliko decenija i spomenuti drugi osnovni oblik mevluda (ako se može tako i nazvati). Ova verzija nalazi se u putopisu Ibn-Džubejra (pr. 641. po Hidžri), koji je krenuo iz Endelusa (muslimanske Španije) da bi obavio hadždž i proveo naredna 4 mjeseca u muslimanskim zemljama da bi se na kraju vratio u Sjevernu Afriku i zabilježio svoja putovanja. Ibn-Džubejr je ušao u Mekku 579. po Hidžri i spomenuo da je prvog ponedjeljka u rebiul-evvelu kuća Poslanika salallahu alejhi ve sellem, u kojoj se pretpostavlja da je rođen, bila otvorena za posjetioce, s još nekim historijskim mjestima povezanim sa životom Poslanika salallahu alejhi ve sellem, tako da bi posjetioci mogli ući u ove kuće i tražiti bereket u tome.

    Jasno je, dakle, da su stanovnici Mekke radili nešto posebno na dan rođenja Poslanika salallahu alejhi ve sellem, a to je da bi otvarali kuću u kojoj je, navodno, rođen. Značajno je naglasiti da je to sve što su oni radili. Nije bilo nikakvih slavlja, festivala, pjesama ni ceremonija. Sve će to tek doći. Ustvari, u Mekki se mevlud nije ni slavio 12. rebiul-evvela, nego prvog ponedjeljka u tom mjesecu. To je bilo dokle je išao mevlud u Mekki u kasnijem dijelu 6. stoljeća, prije običaja Muẓẓafara Al-Dīna, koji su se počeli raditi u dalekom Irbilu, tako da citirati ovo što se radilo u Mekki kao dokaz da je današnji mevlud dozvoljen nema smisla.

    Može se vidjeti da se praksa mevluda sporo, ali sigurno širila po muslimanskim zemljama. Kako su se decenije pretvarale u stoljeća, dodavano je sve više slojeva slavlja mevluda. Za većinu zemalja nemoguće je dokumentirati precizan datum kad je mevlud začet ili čak koja je osoba donijela taj običaj u koju zemlju. Ponekad, ipak, imamo ovakve dokaze. Takav je slučaj mevluda u Sjevernoj Africi i dalje do Endelusa, i to sve sebebom nekog čovjeka po imenu Abū al-ʻAbbās al-Azafī (pr. 633. po Hidžri), koji je napisao djelo Sređeni biser rođenja časnog Poslanika salallahu alejhi ve sellem. Ovo djelo se širilo i na kraju dovelo do legitimizacije slavljenja mevluda. U njemu Al-Azafī jasno kaže da je cilj legaliziranja slavljenja rođendana Poslanika salallahu alejhi ve sellem taj da muslimani odustanu od zlog i odvratnog čina slavljenja Božića, koje su tada počeli prakticirati neki muslimani Endelusa.

    On piše: “Pokušao sam očajnički i razbio svoj mozak u cilju da pronađem nešto što će ove ljude odvratiti od prakticiranja ovih novotarija i okrenuti ih ka nečemu što je dozvoljeno, što ne navodi na grijeh, tako da sam svoju pažnju usmjerio ka rođenju Poslanika Muhammeda salallahu alejhi ve sellem…”

    Kasnije u svom djelu suprotstavlja se onima koji su kritikovali ovaj njegov čin govoreći da je to prezrena novotarija i tvrdi da je to pohvalna novotarija, a ne prezrena.

    Ovo sámo po sebi pokazuje da su učenjaci Endelusa bili protiv ove prakse i nisu je odobravali. Tako je Al-Azafi bio prisiljen braniti ovu praksu.

    Iz svega rečenog jasno se dâ zaključiti:

    Prvi sunit koji je javno slavio mevlud bio je sufija pod imenom Omer El-Mulla. Iz historijskih izvora zaključuje se da je bio osoba sumnjivog karaktera, a najmanje što se o njemu može reći jest da nije bio učenjak.
    Mevlud pod organizacijom neke vlade prvi je put organiziran pod pokroviteljstvom Muẓẓafara Al-Dīna, koji je dobio ideju od Omera El-Mulle. Ova slavlja bila su jako popularna među masama i pomogla su u osiguravanju popularnosti vladarima.
    Kasnije, u 6. stoljeću po Hidžri, mevlud je uveden u neke sunitske zemlje, ali glavni centri islama (Mekka, Damask itd) nisu još počeli obilježavati ovaj dan nekim festivalom.
    U Mekki se nije dešavao nijedan festival ili javno slavlje; umjesto toga dan rođenja Poslanika salallahu alejhi ve sellem bila je prilika da se otvore vrata kuće u kojoj je, navodno, rođen i drugih historijskih mjesta. Također, sami datum rođenja nije bio 12. rebiul-evvel, nego prvi ponedjeljak u tom mjesecu.
    Povezivanje mevluda sa 12. rebiul-evvelom, kao što se jasno vidi, jest fatimijski utjecaj, koji su kasnije slijedile druge vlade koje su organizirale mevlude.
    Kasnije tvrdnje u vezi s korijenom mevluda

    Jasno je da je fatimijsko slavlje, koje je prethodilo sunitskom za gotovo 100 godina, bilo stvarni početak i korijen mevluda iako su kasnije neki autoriteti, od kojih je najpoznatiji El-Sujuti (pr. 911. po Hidžri), svjesno ili nesvjesno prešli preko fatimijskog utjecaja i osnivanja mevluda i pripisali to islamskom vladaru Muẓẓafaru Al-Dīnu Kokburiju. Nekoliko savremenih istraživača (kao što je Kapten) teoretizirali su da se ovo radilo namjerno kako bi se prekrio šiitski korijen mevluda. Ali nije ni bitno je li sam Sujuti bio svjestan šiitskog korijena mevluda ili ne – ostaje činjenica, koja se s naučne strane ne može nikako osporiti, da je porijeklo javnog slavljenja mevluda u fatimijskom Egiptu, a da je Muẓẓafar Al-Dīn organizirao slično slavlje četvrt stoljeća nakon njih tako da pripisivanje samih početaka mevluda Muẓẓafaru Al-Dīnu i Omeru El-Mulli nije naučno tačno.

    Zaključak

    Cilj ovog članka, s obzirom na to da ima još puno govora na ovu temu, bio je ponuditi kratki historijski pregled i korijene slavljenja rođenja Poslanika salallahu alejhi ve sellem i neke primjere kako se to proširilo na druge zemlje.

    Moja lična uvjerenja, kojih se nikad neću stidjeti da ih javno kažem, ista su kao i uvjerenja šejhul-islama Ibn-Tejmije (pr. 728. po Hidžri) koja je spomenuo u svojoj knjizi Iqtiḍā Sirātal-mustaqīm, a to je da je opći propis u pogledu mevluda da to nije dio naše vjere, nego su to dodale i izmislile kasnije generacije i kao takav treba biti izbjegavan

  5. Zdravko margic niodkud kaže:

    https://www.facebook.com/1508129156166378/videos/1529540360691924/ I OVAJ JE SEJH UCENJAK ISTO FINO OBJASNIO.ASU UZABLUI TI STO SLAVE I JOS ZENE IZMJESANE,TO NI FRATORICE NERADE.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s