SAV BIHAĆ PLAČE ZA NJIM

Posted: 18. Decembar 2015. in Intervjui

Rusmir K.Plače i Bosanska Dubica, plaču prognani  Dubičani širom svijeta. I moje suzne oči ovog momenta, dok pišem priču o velikom malom čovjeku, novinaru i foto-reporteru Rusmiru Karatu, suzama kvase tastaturu kompjutera, a skvasile su i pustekiju dok sam danas na namazu molio dragog Alaha da našem Rusmiru podari dobri džennet.

Bosanska zemlja čuva u svojoj utrobi i rađa iz nje tajnovite čari Bosne i u njih utkane ljudske sudbine. Svjedočenja o njima otkrivaju nam bosanski stećci i sve veći broj nišana u sve većem broju mezara posijanih  širom svijeta, koji se kao sjeme života rađaju i obnavljaju u našem potomstvu u nekoj drugoj zemlji, pod suncem nekog drugog neba, da bi svijetu zabluda otkrili skrivene istine u kojima se krije tajna života.

A rovita bosanska zemlja bosanskog grada Bihaća u svoju mehku utrobu primiće danas 18. Decembra 2015.godine  još jednog svog voljenog sina, Dubičanca po genetskoj ljubavi a Bihaćliju po manirima bosanskog rodoljublja, bosansko-hercegovačkog novinara i foto-reportera od malih bosih bosanskih nogu  do koraka ka posljednjem smiraju –   Rusmira Karata. Kada mnogi nisu ni znali šta je to kamera, sedmogodišnji Rusmir nosio je na sebi tada potešku kameru, prvog dubičkog slikara Foto “Stakića“, koji ga je volio i pazio kao rođeno dijete. Tako je naš Rusmir od malih nogu naučio čitati izraze s lica, uočavao i  prepoznavao razliku između pravde i nepravde, između istine i laži, i bilježio je u svojoj svijesti i na prvim fotografijama svoga života.

A priča o Rusmiru Karatu, koju vam želim ovim tekstom donekle predstaviti i dočarati, je priča o tome kako je bosonogi golobradi bosanski dječačić izrastao u velikog malog čovjeka, prodorna ali dobroćudna pogleda, oštra pera, u rodoljuba i patriotu, koji je svojoj Bosni, svojoj Bosni i Hercegovini, nesebično dao ne samo sebe, već značajan dio svoga potomstva. Rusmir je postao svjedok i argument istine, a njegovi sinovi njen puniji izraz.  A završetkom više škole za novinare u Beogradu mogao se kvalifikovanije i sa više kredibiliteta posvetiti svom omiljenom poslu.

Trnovit životni put

Životni put Rusmira Karata obuhvata dva različita perioda. Prvi u kojem se borio s bijedom i neimaštinom i drugi, koji je obećavao i donio lagani oporavak, u kojem je mogao biti svoj na svome. Rođen je 9. Janura 1945. godine u Bosanskoj Dubici.  Oca Muju izgubio je prije rođenja. Doživio je istu sudbinu kao njegova majka Naima, koja nikad nije upoznala svoga oca, jer je prije njena rođenja bestraga  otišao u Argentinu i nikad se nije vratio. U drugom braku koji je Rusmirova majka Naima zaključila sa sanjaninom  Rasimom Nezirevićem rođeni su sestra Aziza i brat Sulejman. Nakon rođenja Sulejmana Rusmirova majka se teško razboljela i više godina provela po bolnicama za koštana obolenja. Pune dvije i pol godine ležala je u drvenom koritu, napuštena od supruga.  Brigu o Rusmiru, njegovoj majci, sestri Azizi i bratu Sulejmanu preuzeo je dido Sulejman Bećirević. Kratko po tom i on je preminuo, a sav teret života pao na nanu Adilu Bećirević, kojoj niko nije dao zaposlenje, niti je imala ikakvu pomoć. Ležeći u koritu Rusmirova majka je vezla narodni vez i pomagala koliko je mogla, da se preživi. Punih 9 godina živjelo se bez ičega. Ni plate, ni penzije, ni zemlje da ih hrani. Po nalogu opštine u prizemlje Bećirevića kuće u naselju Puhalo ( u kojoj su živjeli) na silu je smještena neka porodica, koja je godinama plaćala mizernu kiriju u visini 1 kg govedine. Čak im je opština oduzela i baštu uz kuću, u kojoj su uzgajali povrće,  na kojoj je kasnije napravljena dubička Gradska sportska dvorana. Prvi novac koji je ušao u izmiksanu familiju Bećirevića-Karata – Nezirevića bila je prva plata naninog sina Zijada Bećirevića, kada se po završetku srednje škole zaposlio u dubičkoj opštinskoj administraciji. Bio je to nagovještaj boljih dana. I Rusmir je završio zanat i zaposlio se. Kao i mnogi u to vrijeme, usavršavao se. Presudan događaj u njegovu životu bio je Prvi skup mladih pisaca BiH, koji su u jesen 1964. organizovali Dubičani na Kozari, u kojem je Rusmir učestvovao kao izviđač Odreda „Avdo Ćuk“. Izviđači su obezbjeđivali šatorsko naselje u kojem su boravili mladi pisci. Inspirisan poezijom mladih literata (koji su tada održavali književne večeri u mjestu gdje je nakon pola vijeka postavljen zloglasni prijedorski logor Trnopolje) Rusmir je napisao dirljivu  i veoma prihvaćenu pjesmu o majci, koja ga je poetski “otrovala“ i opredjelila za pisanje  i novinarstvo. Od tada je novinarstvo postalo Rusmirov život.

Ovaj dio iz njegovog života navodim radi toga da se shvati da se može živjeti i preživjeti u najtežim uvjetima, i bez ičega. Želim da kažem svima koji se nađu u velikim teškoćama – da se ne treba bojati života. Život rođen iz ničega jači je od svega. On može pobjediti sve osim smrti. Pa i nju može odgoditi.  U njemu se čeliči i oplemenjuje naša snaga i obnavlja naša mladost. A ta mladost nakon mene – Zijada Bećirevića, mog Rusmira, moje Azize, mog Sulejmana, su Rusmirova djeca Elmar i Zijad, moj Sin Armin i kćerka Enida, Azizin sin Denijal, kćerke rah. Sulejmana Rasema i Ajla, a iza njih cijelo jato, jedna nova generacija naše unučadi, praunučadi, ako Bogda i bijelih pčela.

Drugi period Rusmirova života se počeo rušiti upravo onda kada je bio obećavajući. On i supruga su bili zaposleni. Imali su lijep život.  Živjeli su u stanu u gradskom jezgru. Na brdu iznad Dubice su gradili novi porodični dom, koji je miniran i zapaljen kada su u Dubici počele goriti prve bošnjačke i hrvatske kuće. I kratko po tom, kao i drugi dubički nesrbi, ostali su bez posla, oduzet im stan. Počele prijetnje, ucjene, privođenja, strahovi…

Rusmirovih pola vijeka sa suprugom Suphijom

U sretnom braku sa suprugom Suphijom, sa kojom je proveo pola vijeka, Rusmir je stekao sina Elmara i mlađeg Zijada.  Kada se zaratilo, morao je među prvim Dubičanima napustiti okupiranu Dubicu. Razlog za to bio je što je bio musliman i nije imao dlake na jeziku. Bio je previše opasan za okupatorski srpski režim, jer je pisao i tragao za istinom. Tada je bio dopisnik „Večernjih novina“ za područje Bosanske Dubice, Prijedora, Bosanskog Novog, Kostajnice i Kozarca. Imao je i dodatni razlog za strah za svoj život i živote članova porodice. Njegov stariji sin Elmar bio je u završnoj godini škole MUP Hrvatske u Sisku.  Nakon privođenja Rusmira u dubički SUP i  upozorenja prijatelja Srbina da im se radi o glavi, Rusmir i supruga nastoje  prvo spasiti djecu. Stariji Elmar sklanja se u Sisak, a mlađi, samo 16 godina star Zijad, bježi u Austriju.  Sa prvim konvojem prognanih Dubičana Rusmir i supruga  pokušavaju preći u Hrvatsku. Martićevci ih nepun mjesec drže u privremenom Martićevom logoru u Okučanima, koji je bio pod nadzorom pripadnika UN iz Pakistana. Kada su nakon dugih mjesec dana agonije iscrpljeni i izbezumljeni stigli u Lipovljane (Hrvatska), kao da su se ponovno rodili . Spašeni iz ralja smrti prvi put su osjetili šta znači slobodu udisati punim plućima. Iz Lipovljana su se prebacili u Zagreb, gdje su našli privremeni smještaj. U tom periodu, kao foto reporter i novinar, Rusmir se potpuno posvetio otkrivanju, identifikovanju i publikovanju istine o srpskom teroru u Bosanskoj Dubici, gradovima Bosanske Krajine i šire. Pisao je za “Reprezent“, bosanski „Ljiljan“, Kuvajtski centar “Elbedil“, „Igasu“  i pomagao u radu humanitarnih organizacija. U nešto kasnijem periodu postao i do smrti ostao stalni dopisnik mostarskog „Dnevnog lista“. Njegovi reporterski zapisi i reportaže, dokumentovani originalnim izjavama i fotosima o sudbini prognanih, zločinima, logorima, izbjegličkim kampovima, jetimima- djeci koja su ostala bez roditelja, posebno o životu Dubice i Dubičana, obišli su čitav svijet.

Rusmir K.-2

Nakon ne dugog boravka u Zagrebu Rusmir i njegova supruga su prebačeni u Njemačku, gdje su ostali do okončanja agresije na BiH i zaključenja Dejtonskog mira. Rusmir je bio prvi koji je juna 1991. javio iz srpskog okruženja Goranu Miliću za “Yutel“ da su  Martićevci okupirali Hrvatsku Dubicu i da napadaju katoličko stanovništvo u njoj.  Od svojih orginalnih fotografija novinarskih zapisa napravio je pokretnu izložbu “Istina o Bosni“, koju je prezentirao njemačkoj javnosti u Munchenu, Mannheimu, Hamburgu, Studgartu, Zagrebu, na susretu Dubičana u Hanoveru i Saar Bruckenu. U to vrijeme, kada je istina o Bosni bila teško dostupna evropskoj javnosti, njegove izložbe vidjelo je više hiljada ljudi, što im je pomoglo da jasno identifikuju i razluče zločinca i žrtvu. Svoju bogatu arhivu  iz perioda agresije na BiH, sa više stotina originalnih foto-snimaka, Rusmir je zavjetovao novoosnovanom Bošnjačkom institutu Sarajevo.

Čovjek bez dlake na jeziku

Rusmir K. - 1

Rusmir Karat svojim tekstovima i odlučnošću punih 50 godina svojoj Bosni i Hercegovini ali i njenom okruženju daje jedno vrijedno medijsko bogastvo. Njegovi prijatelji i znanci u njemu vide i prepoznaju “čovjeka bez dlake na jeziku“.Uvijek je pun ideja, zanimljivih sadržajnih događaja i zanimljivih životnih priča. Pomaže  bolesnima i unesrećnicima,raduje se uspjehu običnih ljudi. Uvijek je u akciji, na svom motoru, po žegi, kiši i snijegu. Prvi je namjestu važnih događaja i prvi šalje fotografije i tetstove. Kada god je potrebno ukazuje i opominje. Ne libi se i ne uzmiče. Uz sve to njegove omiljene teme su ljudske sudbine, tople ljudske priče, koje su ga navodile da svojim tekstovima pokrene čamotinju, udari na baruštinu, probudi nadu i potstakne plemenitost za  brojne humanitarne akcije i akcije pomoći. Često je govorio : “U pričama o drugima uvijek polazim  od sebe, a da bi to mogao morao sam prvo dobro upoznati svoju pa tek onda ulaziti u njihovu  dušu“.A u nedavno objavljenom tekstu novinara „Specijala“  pod nazivom „Novinarstvo je moj život“, Rusmir nam priča o izazovima i manama svog (novinarskog) poziva , pa kaže…. „Priče ne dolaze same, za njima se mora ići. A svaka porodica ima svoju životnu priču, i svaka od njih bi trebalo da se ispriča i čuje.”

Među prvim povratnicima vratio se u domovinu

Rusmir K.-3Nakon nepunih pet godina progonstva u Njemačkoj, Rusmir se sa suprugom prvi vratio u Bosnu. U još i danas okupiranu Bosansku Dubicu nije se mogao vratiti. Nastanio se u Bihaću i zavolio ga. I njega su zavoljeli Bišćani. Odmah se posvetio informisanju.  Upoznao je i sarađivao sa kulturnim radnicima, sportistima,  knjževnicima, političarima, privrednicima, radnicima, građanima svih doba i zanimanja. Upoznao Vesnu Parun, Mirosava Krležu, Ivu Robića, Ivana Gavrilovića, Stipu Mesića, Aliju Izetbegovića, Martina Raguža, Schwarz Schilinga… Za relativno kratko vrijeme, nepune dvije decenije, Rusmir je svojom neposrednošću, pažnjom, ljubavlju i dobrotom, ali i zdravim kritičkim pristupom u Bihaću stekao brojne prijatelje i osvojio ljubav Bišćana, koji su u ranijem periodu bili malo sujedni i nepovjerljivi prema došljacima.  O Rusmiru svi imaju samo lijepe riječi i hvalopojke. Zato danas Bihać plače. Danas pored njegova tek iskopana mezara tužno je bezbroj Bišćana, Dubičana i drugih dobrih Bošnji, Bosanaca i Hercegovaca. Uz uzdahe i suze uče Fatihu.

Njegov sugrađnin, Emir Tabaković za njega kaže: “Bio je Bošnjak, Dubičanac, Bišćanin, Bosanac i Hercegovac, čovjek-  po mjeri Maksima Gorkog. A njegova komšinica, Kijana Jahić za njega kaže: „Bio je to jedan dobri čovjek, uvijek nasmijan i prijatan. Volio je svoj komšiluk i poštovao sviju nas. „Tužna vijest, sviju nas je ražalostila“,  preko FB poručuju Kemo i Nevza Fejzić iz St. Louise, SAD.  “Vječni rahmet velikom čovjeku, strpljivom, kulturnom i meni dragom pacijentu“… od dr. Vezire.

Rusmirov brat Sulejman je prvi šehid Dejtonske BiH

Rusmirov mlađi brat Sulejman, dubički mesar kojeg Dubičani znaju kao Sulju, bio je jedan od rijetkih Dubičana koji je petkom nosio fes i išao u džamiju. To je srpskim četnicima odmah palo u oči i gledali su ga s velikim podozrenjem. Dana 23. Avgusta 1989.  godine, kratko nakon poruka koje je srpski zločinački vođa Slobodan Milošević poslao sa Gazi-Mestana, dubički prvoobučeni četnici Maslić Željko, Bijelić Rodoljub- Rođo, Čurćija Mladen i Drinić Mladen dočekali su Sulejmana, oca troje djece, na jednom od dubičkih trgova, ispred Bifea “Kod Paule“ (odakle se putevi odvajaju za Prijedor i Kostajnicu), oborili ga na zemlju i udarajući ga drvenim klompama u glavu prosuli mu mozak na cestu. Gosti bifea su samo nemoćno gledali. To ubistvo je bila prva javna uvertira za “balvan revoluciju“ i četnička divljanja, koja će u BiH od 1990 do 1995. odnijeti preko 200 hiljada nevinih života. Iza rah. Sulejmana ostala je supruga Sabiha i troje male djece –  kćerke Rasema i Ajla i sin Naim tada star svega 2,5 godine.

Rusmirova sestra Aziza sa suprugom Sakibom živi u gradu Hamelnu u Njemačkoj. Njihov sin jedinac Denijal oženjen sa Dubičankom Nermom ima petoro djece, od kojih je najstarija kćerka Lejla već udata.

Rusmirov sin Elmar prvi branilac Bosne i Hercegovine

Rusmirov mlađi sin Zijad, kao šesnaestogodišnji je prebjegao u Austriju i bez ičije pomoći uspostavio uspješan život. Postigao je solidno obrazovanje, znanjem unapredio radne vještine, sa austrijankom Inge formirao porodicu, stekao troje djece i već imaju jedno unuče.

Stariji Elmar je jedan od malog broja dubičkih Bošnjaka koji se odmah po otpočinjanju agresije na BiH uključio u odbranu domovine. Na 230-toj  strani “Historije Bosanske Dubice“ o  Elmaru, kao poznatom Dubičancu, zapisano je sljedeće: „ Elmar Karat je prvi Dubičanac koji se već u aprilu 1990.  kao policijski kadet MUP-ove škole u Sisku oružano suprostavio srpskom agresoru  u Kozibrodu kod Kostajnice, na Plitvicama, a potom kao pripadnik ABiH i pitomac Vojne škole za oficire Travnik-Zenica. Kao borac Sarajevske prve motorizovane brigade i 502-druge brigade, od aprila 92. učesnik je mnogih borbi širom BiH, spasilac i svjedok stravičnog  raketnog pokolja civila na Sarajevskim Markalama. Pet puta ranjavan, a po oslobođenju zemlje odbačen i odgurnut, kao mnogi drugi branioci Bosne.“ Elmar danas živi u Norveškoj i pomaže obuku  mladih. Govori više evropskih jezika. Oženjen je i ima dvije kćerke, Jasminu i Elmu.

Za Rusmirom plače sav Bihać

Dragu uspomenu na Rusmira Karata nosiće desetine i stotine nas koji smo ga voljeli, poštivali i cijenili. Sa njegovom užom porodicom, suprugom Subhijom, sinovima Elmarom i Zijadom, sestrom Azizom… danas tugu dijele komšinica Mira i njegove komšije, prijateljica Antonija,  brojni novinari,  porodice Tulić, Jogić, Karabegović, Mesić, Bilajac, rođaci i prijatelji iz okolnih gradova, poznanici i prijatelji iz Hrvatske, Njemačke, Sjedinjenih država, Australije… Izrazi rahmeta i sućuti stižu sa svih strana, izgovoreni sa suzama i uzdahom.

Sav Bihać danas plače za njim. Plače i Bosanska Dubica, plaču prognani Dubičani širom svijeta. I moje suzne oči ovog momenta, dok pišem priču o velikom malom čovjeku, novinaru i foto-reporteru Rusmiru Karatu, suzama kvase tastaturu kompjutera, a skvasile su i pustekiju dok sam danas na namazu molio dragog Alaha da našem Rusmiru podari dobri dženet.

Burlington, 18. Decembra 2015.

Zijad Bećirević

Zijad_Becirevic2

 

 

 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s