Fra Josip Jukić, predsjednik Odbora za međureligijsku suradnju (OMS) Livno: NITKO DANAS LJUDIMA I ČOVJEKU NE MOŽE ZABRANITI DA DJELUJE I ŠIRI DOBRO OKO SEBE

Posted: 2. Decembar 2015. in Intervjui

fra-Josip-Jukic

Najprije, gospodine Behrudine, naša organizacija se zove Odbor za međureligijsku suradnju Livno, skraćeno OMS. Mi smo ogranak ili filijala Međureligijskog vijeća Bosne i Hercegovine. Mi smo jedan od 12 odbora u Bosni i Hercegovini…..

Dakle, ja sam predsjednik OMS u Livnu. Prije mene je bio efendija Edin Jašarević, imam, profesor vjeronauke i dipl. pravnik, a nakon mene će biti paroh Livanjski, otac Željko Đurica….

  Naši poglavari su se dogovorili radi što uspješnijeg međureligijskog dijaloga da se u raznim mjestima oforme ovi odbori radi što lakše suradnje, boljeg suživota, rješavanja gorućih pitanja u našim zajednicama. Naš OMS Livno broji oko 30 -tak članova, što mladih što starih. Ja sam tek od prošle godine u ovom odboru. Prije mene, iz moje zajednice, bio je moj prijatelj, kolega Fra Ivica Baketarić, koji je 1. rujna 2014. poginuo u prometu, vraćajući se kući sa godišnjeg odmora….

Kada je ustanovljen OMS i šta mu je primarna zadaća?

Fra Josip: OMS Livno je osnovan 29.5.2013. svečanom sjednicom u hotelu “Park” u Livnu. Ovdje želim kazati da smo uvijek imali punu podršku MRV Bosne i Hercegovine sa svim njezinim članovima, pogotovo sa Božanom Ivelić – Katavom, Alenom Vidovićem, Emirom Kovačevićem…. Ovim putem se zahvaljujem na zdušnom pomaganju, I organizaciji nekih projekata. Oni su bili uvijek spremni svoje vrijeme odvojiti, čak se i zaputiti u Livno.

Kao što sam već rekao u uvodu primarna zadaća je naših poglavara bila ta da u neke sredine donesemo što više međureligijskog dijaloga, što više uvažavanja i što više slaganja i suživota. Da upoznamo jedni druge, jer, budimo iskreni, tolike godine živimo jedni s drugima a ne poznajemo se. Na postavljeni zadatak od naših najprije nadbiskupa Vinka kardinala Puljića, pa do naših biskupa Franje Komarice i Marka Semrena, mi smo odgovorili na terenu. Kao što sam već rekao, prvi sastav našeg OMS Livno je izgledao malo drugačije, činili su ga otac Željko Đurica, paroh Livanjski; efendija Edin Jašarević, imam u V. Kablićima (malo mjesto kod Livna) i profesor vjeronauke, te Fra Ivica Baketarić, župni vikar u župi Svih Svetih u Livnu, a nakon njegove smrti, biskup Marko Semren, pomoćni biskup Banjalučki imenovao je mene.

Prvotna zadaćam kako sam rekaom jest ta da mi kroz naša druženja i ophođenja jednih s drugima pokušamo pobijediti same sebe i one predrasude. Primarna zadaća OMS je da ljudima približimo jedni druge, da jednostavno gradimo suživot jedni s drugima, da se što bolje upoznamo. Mi ljudima svojim druženjima, nas trojica (ja, Željko i Edin) rušimo svijet predrasuda, samo kad nas vide kako smo otvoreni, kako smo iskreni u razgovorima u njima se javi jedan pozitivan stav prema ovome.

Kada je, zapravo, uspostavljen istinski dijalog između vjerskih zajednica u Livnu i je li bilo problema u njegovom uspostavljanju? Naime, da li se ikada do sada na tom časnom putu bila ispriječila neka politika?

Fra Josip: Pravi dijalog u Livnu, koliko je meni poznato, nikada nije ni prekidan, čak ni za vrijeme rata. Ako su se neke stvari i dogodile onda je to bila neka osobna netrpeljivost. Recimo, jedan vid međureligijskog djelovanja u Livnu jest i to da je za vrijeme rata tadašnji župnik u Livnu, sad već pokojni Fra Marko Gelo, spasio sve ikone iz pravoslavnog hrama u Livnu i nakon povratka pravoslavnog stanovništva u Livno te ikone su vraćene u pravoslavni hram. Dakle, mi- vjerski službenici iz Livna, uvažavali smo se odavno. Nije dijalog u Livnu počeo ni sa mnom ni sa Željkom ni sa Edinom. Ljudi ovog grada su se znali gotovo cijeli život. Njima nije bio problem ponovno nakon rata nastaviti tamo gdje vrijeme stalo prije 1992. godine.

Što se tiče politike, nas trojica se ne bavimo političkim temama, nije nam u cilju rješavati nerješive stvari. Cilj nam je da činimo dobro, a da bi činili dobro nije nam potrebna nikakva politika, dobro samo izlazi iz ljudskog srca.

Kako vi vidite trenutno stanje međureligijskog dijaloga na nivou Bosne i Hercegovine i da li se ono, ma kakvo da jeste, reflektira na stanje tog dijaloga u lokalnim zajednicama, pa i u Livnu?

Fra Josip: Što se tiče međureligijskog dijaloga na nivou Bosne i Hercegovine mislim da može kud i kamo ići bolje. Međureligijsko vijeće je dakako u svim stvarima na dobrom putu, naravno da ima i dobrih ideja i projekata. No ovdje ću reći jednu rečenicu koja se možda  nekom neće svidjeti, ja ne bi htio da se naš posao svede na slikavanje i hodanje kojekuda. Ja želim da od ovog bude nešto za budućnost. Možda najbolju sliku dao je jedan profesor, moj veliki prijatelj, rekavši da „međureligijsko vijeće funkcionira kao turistička agencija koja organizira međunarodne eskurzije, izlete, restoranska druženja i grupno fotografiranje. Te da se međureligijsko vijeće uglavnom bavi samim sobom, isključivo interesima religijskih vođa i zajednica.To je površno pristajanje uz dijalog koji nikoga ni u čemu ne obvezuje, u kojem se ne postavljaju ozbiljna pitanja, ne propitkuje se vlastita odgovornost, niti se smije govoriti o odgovornosti drugih. Međureligijsko vijeće treba osloboditi od moći i utjecaja religijskih vođa, njihove kontrole i dirigiranja. No, to se neće dogoditi, jer ne postoji ni na jednoj strani želja da se to učini.“ Tako to kaže moj prijatelj profesor, doktor, koji se bavi itekako ovim pitanjima, mislim da je na pravom tragu. Mislim da mi maleni rijetko što možemo utjecati na ove na gornjoj razini, ali možemo itekako utjecati na onu osobu koju svako jutro gledamo u ogledalu. Nju možemo lišiti predrasuda, nju možemo svako jutro ohrabriti da čini dobro.

Na tome tragu je nekako i Duh Asiza. To je bila inicijativa pape Ivana Pavla drugog da se svi velikani svih religija jednom godišnje sretnu u Asizu. No, ako to ostane samo na sastančenju i slušanju predavanja bez konkretnih upliva u čovjekov život, badava je to. U tom smislu Asiška inicijativa o molitvenim susretima religija svijeta je od velikog značenja, iako ona zbog uskoće i “božanske arogancije” religijskih vođa još uvijek ne uspijeva zaživjeti među njihovim vjernicima i uglavnom ostaje na formalnoj i manifestativnoj razini. Međutim, duh Asiza – shvaćen kao susret, dijalog, međusobno uvažavanje predstavnika religijskih zajednica i zajedničko zauzimanje za mir – nema alternativu.

Uz međusobni dijalog i molitvu, sve religije – posebno tri monoteističke – moraju odustati od zahtjeva za apsolutnošću koji hoće nadmoć nad drugima i nametanje vlastite istine i prihvatiti sva ona humanistička načela što ih je sa sobom donijela sekularna moderna, a koja su utemeljena i u praizvorima svih religija. Veliki preokreti u novijoj svjetskoj povijesti – od socijalnih i demokratskih reformi, ljudskih, radničkih i manjinskih prava, slobode vjere i govora do zaštite dostojanstva čovjeka – plod su uglavnom sekularnih inicijativa, kojima su se religijske zajednice – zatomljujući ono pozitivno u sebi – protivile i često i danas protive.

Mir među religijama ovisi, dakle, o pozitivnim energijama i potencijalima religija, ali i o spremnosti njihovih pripadnika da prihvate humanistička i prosvjetiteljska načela sekularnog svijeta kako ničiji učenici ne bi došli u napast da spaljuju zemlju i ljude koji drugačije vjeruju, misle i žive.

Što se tiče dijaloga u Livnu, mi na svojoj razini možemo raditi i činiti dobro bez obzira na gornju razinu. Nitko danas ljudima i čovjeku ne može zabraniti da djeluje i širi dobro oko sebe. Naravna stvar da svaki naš projekt blagoslovi i pokušava podržati i podržavan je od poglavara, jer na kraju krajeva oni su nas postavili tu gdje jesmo.

Svatko od nas može doprinijeti dobru na mjestu i poziciji gdje se on nalazi. Mi ovdje u svojim lokalnim zajednicama, drugi, pa i poglavari tamo gdje se oni nalaze.

Mi konkretno evo u zadnje vrijeme uz OMS Zenica, od 12 aktivnih odbora u Bosni i Hercegovini smo dobili pohvale. Puno znači to kad na području cijele BiH pohvale vaš odbor. Ovim putem želim pohvaliti i ohrabriti OMS Zenica. I tamo u tom gradu ljudi bliski OMS Zenica čine sve da u tom multikulturalnom gradu život procvjeta, u sve tri vjere. Njihov odbor je također pun mladih ljudi koji imaju želje, motiva i elana, da djeluju i rade, i ne poznaju granice, ni one fizički nametnute, ni one u glavi, ni one nametnute politikom. Na zadnjem susretu imama u Mostaru zamjenik reisa Kavazovića, Husein ef. Smajić, konkretno je pohvalio djelovanje i naš rad u Livnu. To puno znači.

Gdje se sve odvijaju vaši dijalozi sa predstavnicima Islamske zajednice i Pravoslavne crkve, na primjer?

Fra Josip: Mi pokušavamo djelovati konkretno. Dakle da se naši dijalozi i naši projekti međureligijskog dijaloga ukrštavaju tamo gdje je to doista životno. Mi svoje susrete i dijaloge pokušavamo ostvarivati tamo gdje život bukti, tamo gdje je netko u nevolji. Dakle, mi svoj dijalog gradimo tamo gdje nas ljudi nasušno trebaju, nas kao duhovnu i bilo koju drugu potporu. Djelujemo po možda onom mušketirskom načelu svi za jednog- jedan za sve. Toliko dobro se poznajemo da skoro mogu reći da svatko od nas u određenom trenutku može zamijeniti onog koga tu nema. Ili tako djelujemo da znamo što svatko od nas ima u kojoj zajednici, pa kad treba koje mjesto popuniti u pojedinim projektima, otac Željko predloži jednu katolkinju za koju sam ja također mislio da je dobra za to mjesto. Posjeta bolesnima, bilo da su duhovno ili fizički bolesni je također jedno od mjesta gdje mi svoj dijalog nastojimo manifestirati i pokazati na djelu. Pokušavamo pomoći ljudima dajući im, ne onu lažnu utjehu, nego utjehu života. U nevolji ljudskoj doista je potrebno utjehe. No, ne bilo kakve utjehe, nego upravo one koja će doći od drugih, od njihove riječi, blizine, ruke i srca. Utješiti može samo onaj tko čovjeka nevoljnika susreće kao osobu s njezinim licem i životnom pričom. Samo onaj tko je doista spreman osjetiti oštrinu tuđe boli i suosjećati s njome, dopuštajući da ga i samog pogodi, samo taj može čovjeka tješiti. Utjeha koja se želi pružiti nečim što nije osobno – možda i velikom materijalnom vrijednošću ili uzvišenim citatima iz svetih knjiga – ta utjeha ostaje prazna, hladna, bešćutna. Utjeha koja se hoće iskazati na daljinski, tako da se vlastiti život prije tješenja nevoljnika osigura na ovaj ili onaj način te tako ostane neokrznut, takva utjeha zapravo nikada ne može shvatiti ozbiljnost nevolje, oštrinu boli, jačinu prijetnje ljudskom postojanju. To je utjeha koju u biti drugi stvarno ne zanima, nego se čini više da se ispuni zakon i propisi.

Također obilazimo i one kojima treba pomoć u vidu hrane i ostalih živežnih potrepština. Nakon onih nemilih događaja kada je poplava u nekim dijelovima Bosne napravila strašne problem, djelovali smo odmah preventivno poslavši u Doboj dva kombija sa potrebnim stvarima.

paroh-zeljko-djuricaJoš bih ovdje izdvojio kao mjesto dijaloga i govor, doduše oproštajni govor livanjskog paroha, oca Željka Đurice na pokopu kolege, prijatelja, Fra Ivice Baketarića, u samostanskoj crkvi Blažene Djevice Marije u Rami na Šćitu. Željko se opraštao od prijatelja ali ujedno je svima prisutnima, kojih je bio ne mali broj, pokazao i dokazao što je potrebno da čovjek pomakne granice. Željko je govorio iz srca. Dijalogom koji u srcu započinje. No ono što je jako zanimljivo s tog mjesta s kojeg je Željko govorio nikada kažu stari ljudi u povijesti Rame to nije bilo zapamćeno, da se jedan pravoslavni pop obrati s oltara u prepunoj crkvi. Dakle pišemo i djelujemo u živom dijalogu.

Da, nedavno ste održali predavanje u centralnoj livanjskoj džamiji Ćurčinici na temu kocke kao poroka. Kakav je bio odziv i koje su bile vaše temeljne poruke u tom predavanju?

Fra Josip: Da, imao sam nedavno predavanje u džamiji Ćurčinici, na temu Kocka, poroka. Pokušao sam mladim ljudima sve tri konfesije na vrlo iskren način pojasniti tu modernu pošast, također i statističkim podatcima staviti im u pamet da je to jedan vid neslobode, jedan vid velikog grijeha (u islamu je strogo zabranjeno kockanje- u Kur’anu časnome kockanje se spominje na tri mjesta – u 2. suri ajet 219. i u 5. suri ajet 93. i 94.), dok je to u ostalim religijama pripisuje grijehu.

fra josip i edin ef. jasarevic                                                  Uvodničari u džamiji Ćurčinici Fra Josip i Edin efendija

Djeca su dio toga, jer ne možeš proći našim gradom a da te to ne mami, a ako ih na vrijeme ne upozorimo sa propovjedaonica te u hramovima džamijama i u crkvama odat će se toj neslobodi. Kockanje razara osobu, obitelj, a time i cijelo društvo. Svi bismo trebali učiniti i (pro)naći prikladnije načine (za)rada i preživljavanja.

Ova predavanja imaju i jednu dugoročnu poruku, djeca kad nas sretnu u gradu, obraćaju nam se sa našim pozdravima, upravo zato jer su poučeni što znači mir s vama, selam (alejkumu selam). Samo je bitno da ih se usmjeri u pravom smjeru.

Da li se planiraju slična predavanja ili neki drugi zajednički projekti u katoličkim i pravoslavnim crkvama u Livnu?

livno

Fra Josip: Upravo moje gostovanje i predavanje u livanjskoj džamiji Ćurčinici je bilo da tako kažem vraćanje usluge. Naime efendija Edin Jašarević, imam u V. Kablićima, profesor vjeronauke, imao je predavanje kod nas, bilo je prisutnih oko 160 sudionika uglavnom mladih ljudi. Ja sam upravo ponukan napadom na popularni francuski časopis Charlie Hebo predložio Edinu da održi predavanje i da djeci objasni i pobliže približi islam. Predavanje je održao, vrlo lijepo, dinamično s temom Sloboda vjere i nasilje kroz prizmu islama.

I dalje planiramo mladost učiti onim bitnim stvarima. Imamo nekoliko spremnih projekata, no čekamo na odobrenje od Međureligijskog vijeća BiH. Projekti će biti ciljani.

Kako komentirate slučaj “Charlie Hebdo” i inače pozivanje nekih medijskih kuća u Evropi na “slobodu štampe” kada atakiraju na vjerska osjećanja pripadnika pojedinih religija?

Fra Josip: Ovdje mi na pamet pada jedna rečenica sadašnjeg pape Franje, velikog čovjeka, on na jednom mjestu kaže da sloboda govora ne znači i vrijeđanje drugoga ili njegove vjere. Svako ima ne samo slobodu i pravo nego i obavezu da kaže što misli, i to u cilju općeg dobra. Legitimno je koristiti tu slobodu, ali bez vrijeđanja

Dakle ako reagiramo kada se napada samo moje, što posebno time hoćemo reći. Da smo ograničeni samo na svoje područje. Zapravo smo sebični, a religija od nas to ne zahtjeva. Mi smo po prirodi religiozni ali isto tako trebamo drugima dati prostora i mjesta da se živi, proživljava. Živimo u pluralnom društvu, dakle i drugi živi pored nas, živi sa svojim shvaćanjem zbilje.

Nema potrebe da drugog čovjeka ograničimo. Trebamo im dati slobodu izražavanja. Pa bili to i novinari. U Parizu, što se tiče novinara Charlie Hebo, ubijeni su ljudi. To je i s vjerničkog i građanskog aspekta. S druge strane ubojice su žrtve svoje vlastite ideologije. Možemo naravno u ovom napadu govoriti o motivaciji. Naravno da ne idemo u širinu na prvom mjestu nam ovdje treba biti ljudski život i ljudsko dostojanstvo, bez obzira bio netko vjernik ili nevjernik život je ono što je bitno. Nitko nema pravo da uzme u ruke tuđi život. Sjećam se jedne emisije na Face TV, gdje su gostovali Dr. Cerić i Dr. Drago Bojić, bosanski franjevac, svećenik. Senad voditelj u CD (Centralnom Dnevniku) pitao je bivšeg reis ul emu, ako se napadne predsjednika FIFE Sepp Blatera, on ih tuži, ako se napadne židove, oni ih tuže za antisemitizam, ako se napadne muslimane oni pucaju? Možda je u pitanju neka frustracija. Čini mi se da je Senad dobro rekao. Onda neki u ime Boga idu i oduzimaju slobodu. Ja sam i dalje za slobodu, i govora i pisanja i vjerovanja. Koliko znam u tome časopisu u nekom od brojeva bio je ismijan i Isus Krist, nitko nije bacio bombu na Charlie Hebo. Moramo i drugima pustiti da imaju svoje mišljenje o nekim stvarima. Postoje neke stvari kojima se može pribjeći a ne ovo što se dogodilo.

Svjedočimo, ne od jučer, zloupotrebi vjere u političke i druge svrhe, kako na globalnom nivou tako i u pojedinim dijelovima ove planete. Da li i koliko ta zloupotreba proizvodi određene predrasude kod nekih, uvjetno rečeno, “ciljnih grupa” i kako to preventivno spriječiti? Ili je ovako razmišljanje čista utopija u realnom svijetu i vremenu u kojima živimo ili donkihotski posao?

Fra Josip: Po meni, ovakvo razmišljanje nije utopija niti donkihotski posao. Svjesni smo svi mi tog utjecaja. No vrlo kratko ću vam reći: tko to može kome zabraniti da čini dobro? Ili, tko to koga može nagovoriti da čini zlo? Samo tamo gdje su ljudi neinformirani nastaje zlo. Samo tamo gdje su ljudi postali sebični nanosi se zlo drugom. Upravo se to događa i danas, ni mi u Livnu nismo izuzeti od toga. Mediji čine jedan sebi svojstven posao, naslov prodaje novine. No i u tome trebamo biti oprezni, jer ako priču iščitamo samo iz jednog kuta, svog vlastitog uvijek će nam onaj drugi biti kriv. Uvijek ćemo nastojati drugog zatirati.

Također, religija je bitan segment, znamo što znači kad ju gurnemo na margine, onda se ona vrati u baš izobličenom obliku. Religija ima moć i tu će moć trebati pravilno manifestirati.

Kako spriječiti? Ovdje ću reći u svoje osobno ime da se ja kao svećenik možda ne bavim dovoljno religijom. Bavimo se mi religijski službenici religijom ali vjerujem na onaj način kako bi to bilo potrebno. To ima za posljedice da se ne pitamo o važnim pitanjima, nego na neka životna pitanja odgovaramo vrlo jeftino. Vjera od nas svih zahtjeva pitanje, zahtjeva od nas propitivanje pa usuđujem se reći i sumnju. Jer ako ne budemo gledali, pitali i sumnjali, zapast ćemo u fanatizam, i kao što smo svjedoci ovih dana može imati strašne posljedice.

 No, vratimo se na lokalnu razinu, u Livno. Koji su vam slijedeći zajednički međureligijski projekti?

Fra Josip: Najprije, prvi i glavni projekt nas ljudi, gdje god bili jest drugi pored nas, i suživot. Neki govore da živimo jedni pored drugih. To je za mene malo hladno. Puno drugačije zvuči kad kažemo da živimo jedni s drugima, dakle živimo suživot.

Od projekata… pa gledajte ima nekih stvari koje ne mogu i ne smijem sada odati, jer te su projekti otišli na odobrenje u Sarajevo. No mogu vam reći da će projekti biti ciljani – na mlade, na zrele ljude, ljude koji žive svoju svakodnevnicu u našem Livnu i pokušavaju da dišu. Uz ove dosadašnje projekte imali smo podosta uspjeha i naravno naši pretpostavljeni su to blagoslovili sredstvima ili na neki drugi način. Najbolji projekt jest da pokušamo u ovom životu ići otvorenih ruku, prema svakom bratu čovjeku, bez obzira na vjeru, boju kože, jezik… Naravno da ćemo u takvim situacijama ostati često puta i šikanirani i po strani marginalizirani i od vlastitih zajednica, ali u svemu tome na pameti nam treba biti dobro, ono dobro koje činimo, ono dobro za čije činjenje nije nam potrebna neko dopuštenje, za ono dobro koje ni moljac ni hrđa neće nagristi.

Na samom kraju, koje su to zajedničke vrijednosti koje spajaju ljude različitih vjerskih pripadnosti i svjetonazora, konkretno u vašoj sredini, i koliko ste uspjeli u vašem zajedničkom međureligijskom djelovanju da kritičnu masu vaših sugrađana podsjetite na njih, posebno mlade ljude?

Fra Josip: Zajedničke vrijednosti su suživot, otklanjanje predrasuda, upoznavanje ljudi pored sebe. Ta djeca i mladi idu u školu zajedno, sjede u školskim klupama zajedno. Pokušavaju gledati prema budućnosti, koja je u ovoj državi sa tri konstitutivna naroda ipak zajednička, jer možemo otići gdje god želimo i živjeti gdje želimo ali svugdje nosimo sebe. Mladi kroz predavanja i upoznavanje dolaze do pravih vrijednosti onog drugog čovjeka. Zajednička vrijednost je upravo to da nastupamo zajedno. Tamo gdje su ljudi prestali da se svađaju oko stvari koje oni ne mogu promijeniti, dakle gdje se ne svađa oko politike i stvari kojoj mi nismo kovači, tu smo otvoreni tu smo spremni na micanje granica.

Koliko smo uspjeli? To se možda sada i neće vidjeti. No primijeti se na konkretnim ljudima koji nisu opterećeni i nisu uvjetovani da smo kod njih naišli na plodno tlo, da su ljudi jednostavno prepoznali nešto dobro što se zakolutalo u vremenu koje istini za volju ne zvuči dobro. Na jednom od naših tv programa nakon tragičnih napada u Francuskoj naša priča iz Livna djelovala je kao nešto smirujuće. To su mi prenijeli oni ljudi koji su to gledali.

Dakle ljudi su danas siti zla, ljudi su danas na izdisaju žele da im se u životu nešto dobro dogodi u šumi svih ovih stvari koje nas rastavljaju i udaljuju jedne od drugih jedna jako bitna stvar je i neznanje jednih o drugima. To je ono područje gdje mi pokušavamo sa svojim svijećama, koje gorljivo gore rasvijetliti mrklu stvarnost. Dakle ciljano želimo ljude poučiti o onom tko živi pored njih, želimo otkloniti predrasude. Želimo djelovati tamo gdje se život gotovo gasi, u onim kriznim situacijama, u situacijama bolesti. Želimo djelovati zajedno. U Livnu mene i efendiju Edina Jašarevića sumnjičavo su gledali kad smo pokušali spasiti jednu ženu koja je bila muslimanske vjere, osoba je bila željna susreta sa nečim što će je vratiti u život, to naša vjera definitivno jest. No ne na jedan jeftin način, na vid jeftine utjehe, nego ozbiljnom zapitanošću o životu. Svima je bilo čudno što će njih dvojica, što može hodža i fratar, no mi smo pokušavali vratiti želju za životom na jedan vjerski, ljudski način, na jedan način koji je stran ovom svijetu, bez da sebi uzmemo ikakve zasluge, ovdje to spominjem čisto kao ono gdje su nas naši građani prepoznali i možda malo u čudu prihvatili.

Mladi možda baštine jedan vid nasljedne mržnje koja nije nikako dobra. Djeca danas trebaju gledati svojim vlastitim očima, stvarati svoje vlastite vidike, stvarati i graditi suživot sa onim koji ne pripadaju „nama“, sa onim koji su možda drugačije kože i vjere od naše. Stvarati svoje mišljenje o temeljnim stvarima u životu. Na kraju želim reći da trebamo naći treći put uvažavanja, niti moj niti tvoj put, nego treći put uvažavanja.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

Fra Josip: Hvala vama!

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (733)

vrbas-miso

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s