Kati Morton, novinarka i udovica Ričarda Holbruka, oca Dejtonskog sporazuma, za “Avaz”:SAD MORAJU DOVRŠITI POSAO U BiH

Posted: 13. Novembar 2015. in Intervjui

KatiM11-300x186Kati Marton poznata je američka novinarka mađarskog porijekla, rođena 1949. godine. Dobitnica je brojnih profesionalnih nagrada za svoje knjige i novinske izvještaje, a udovica je američkog diplomate Ričarda Holbruka (Richard Holbrooke), oca Dejtonskog mirovnog sporazuma.

U ekskluzivnom intervjuu za “Avaz” s nostalgijom je govorila o svom suprugu, njegovom životnom djelu, podijelivši s nama i autentične fotografije iz svog ličnog arhiva. Poznata po svojim jasnim stavovima, Marton najavljuje mogućnost povratka Klintona (Clinton) u Bijelu kuću, što bi, kako kaže, bila dobra vijest za Bosnu.

Holbrukov plan

Ujedno, otkriva da Holbruk nikada nije planirao da Dejton bude trajno rješenje za BiH i govori o njegovoj borbi s američkim generalima, koji su odbili da na vrijeme uhapse Karadžića i Mladića. Ujedno predlaže održavanje konferencije “Dejton dva”, koja bi trebala primijeniti isti model koji je primijenjen u Ohaju 1995. godine, a kao najboljeg izvođača tih novih dejtonskih radova predlaže baš Bila Klintona (Bill Clinton)!

Otkrivate nam ove slike iz Dejtona, prvi put poslije toliko godina, pa Vas pitam kakve uspomene one bude u Vama i šta još otkrivaju što ne znamo?

– To su fotosi iz unutrašnjosti baze “Wright-Patterson”, gdje su, kao što znate, svi učesnici dejtonskih pregovora spavali. Bile su to veoma skromne i identične oficirske barake. Za uspjeh pregovora bilo je vrlo važno da su te barake bile u neposrednoj blizini jedna drugoj. Nama je tada bilo važno da se ljudi zbliže, imaju tri obroka dnevno skupa i da se susreću u toj neposrednoj blizini (kao vojnici u kasarni, op. a). No, upravo je Dejton bio dio Ričardovog plana da uputi pregovarače jedne na druge.

Znači li to da su balkanski pregovarači bili poput poslušnih vojnika, tri sedmice, tokom pregovora, kada su već dijelili vojničke obroke i vojnički smještaj?

– Ne! Bio je to smještaj za oficire, u dijelu za posjete, dakle bio je to jedan nivo iznad života i rutine vojnika. Niko neovlašten nije mogao ući unutra, tako da jednom kada je bosanski ministar vanjskih poslova (Muhamed Šaćirbegović, op. a.) prošvercovao svoju djevojku unutra, Ričard ju je morao istjerati. Ričard je djelovao kao vaspitač na koledžima ili internatima, koji imaju zadatak roditeljski se brinuti o studentima. Svi su, dakle, objedovali u oficirskoj kantini. Ali, tu je bio i “slavni” sportski bar, koji je bio omiljeno mjesto Miloševića.

Kažu da je srbijanski predsjednik tu bio najredovniji. Hoćete li nam otkriti i zašto?

– Milošević je volio otići tamo i flertovati s konobaricom Viki, on ju je zvao “kelnerka Viki”. Stalno se događala interakcija među njima, a to je i bio dio plana.

Dobivala zadaću

Koja je bila Vaša uloga u tome, onako kako Vam je to ambasador Holbruk namijenio i kako ste se uopće snašli u tome?

– S vremena na vrijeme Ričard je tražio od mene da pođem u šetnju s bilo kim ko mu je zadavao muku. Rekao bi mi: “Kati, učini da ti govore o svojim snovima ili o svojoj budućnosti ili o svojim unucima.” Moram vam reći da sam pronašla da je to bilo skoro nemoguće, jer oni doista nisu bili fokusirani na budućnost. Oni su bili fokusirani na njihove lične rane. Svako je, naravno, imao svoju ranu, pa su tražili pravdu i bili fokusirani na zadržavanje maksimalne moći. Znate onu staru izreku da revolucionari ne trebaju biti ljudi koji vladaju, dakle ljudi koji prave revoluciju ne trebaju biti na vlasti. To je apsolutno tačno.

Holbruk se nakon postizanja Dejtonskog sporazuma često interesirao za zdravlje predsjednika Izetbegovića. Kakvi su bili odnosi između njih dvojice tokom pregovora u Dejtonu?

– Ričard je poštovao Aliju Izetbegovića. Smatrao ga je velikim patriotom i žestokim borcem, ali uveliko je gledao na njega i kao na nekoga ko se želio usmjeriti na budućnost kao beskompromisan čovjek. Ričard je razumio taj mentalitet i poštovao ga.

Znam za priču da je predsjednik Izetbegović bio razočaran imenom Republika Srpska te je, navodno, htio javiti kolumnistima “New York Timesa” i reći kako je u Dejtonu prisiljen da potpiše…

– Pa, Izetbegović je veoma protiv svoje volje odlučio da se složi o dogovoru izgovarajući onu poznatu rečenicu: “Ovo je nepravedan mir, ali moj narod treba mir.” Ali, i Ričard je imao duboko žaljenje što je dozvolio da se to ime (RS) koristi. No, Izetbegović se isto tako s tim složio, što je vjerovatno bila greška. To ime dalo je bosanskim Srbima iluziju da oni imaju vlastitu “republiku”, iako to nije bila namjera. Ričard je žalio za dvije stvari: jedno je to ime, a drugo je to što IFOR nije uspio implementirati Dejton, već je Mladiću i Karadžiću mnogo godina dozvoljavao slobodu. On je umro dok su oni još bili slobodni i to je bilo veoma gorko razočarenje za njega, jer to je značilo da su ova dva ratna zločinca bila u stanju da ruše i potkopaju tu veoma lomljivu, novu državu BiH. To je bilo strašno i simbolično, ali u praksi veoma destruktivno, jer oni su slabili državu BiH.

Nedavno sam i u Dejtonu čuo da je postignuti sporazum o BiH nesavršen. Šta Vi kažete na to?

– Ričard nikada nije želio da Dejtonski sporazum bude luđačka košulja. Ne možete imati mirovni ugovor koji je i stalni ustav. Važno je tada bilo toj novoj, lomljivoj državi dati šansu da diše. Da biste to uradili, morate zaustaviti ubijanje. A zatim vam treba okvir, ma koliko nesavršen, ipak okvir, na temelju kojeg trebate nadgraditi ostalo. Ričard je oduvijek govorio da je budućnost Dejtona u njegovoj implementaciji. I on nikada nije očekivao da će se SAD povući. A nije nikada imao ni apsolutnu vjeru u Evropljane. Jer, prije Dejtona je bilo je 30 pokušaja Evropljana da se pregovara.

Kažete li Vi to da su se SAD, u biti, povukle iz glavne supervizije Dejtona?

– SAD se nisu u potpunosti povukle, ali Evropljani su insistirali i preuzeli većinu odgovornosti. Oni su to željeli i uzeli su to. I onda, prema mom mišljenju, nisu uspjeli. Ričard je veoma želio da imamo “Dejton dva”. On i Pedi Ešdaun (Paddy Ashdown) govorili su o organizaciji takve konferencije. I ja mislim da se to treba dogoditi. Dejton se treba unaprijediti poslije 20 godina. Ali, nažalost, neki veoma loši elementi došli su na vlast i zbog toga se to ne može dogoditi bez američkog angažmana.

Kada je Dejton toliko važan za američku politiku, kako onda izgleda kao da je prepušten drugima, koji ga slabije razumiju od Amerikanaca ili ga pogrešno tumače?

– To je, svakako, naš najvažniji diplomatski uspjeh u skorijoj američkoj povijesti. Mi smo pomogli da se okonča rat protiv muslimana u Evropi, a to je veliko dostignuće. Zato ne možemo dozvoliti da to prespavamo, posebno u svijetu kakav je danas. Mi se nalazimo u trenutku veoma opasnom za stabilnost Evrope i svijeta. Zato se SAD moraju angažirati više, s većom energijom i imaginacijom. Znate, diplomatija koju sam ja posmatrala tokom pregovora u bazi “Wright-Patterson” kreativna je stvar. To je i organska stvar. Vi ne možete letjeti s aktentašnama, sjesti negdje, malo pregovarati i opet odletjeti. Ričardova genijalnost bila je u tome što je one koji su bili odgovorni za rat “zaključao” s njihovim žrtvama, a to je izgledalo skoro kao zatvor.

Dejtonski sporazum američki je proizvod, koji kao svoj najefikasniji geostrateški instrument na Balkanu najviše koriste Rusi. Kako gledate na to?

– Prije svega, Dejton treba ažurirati, jer historija maršira naprijed. Znači da se mora prilagoditi. I Ričard ga je želio ažurirati. To mora biti i interes broj 1 naroda u Bosni. Ne žive ljudi iz Dejtona u Ohaju u BiH pa da je to njihova briga. To ste vi i zato posebno nova generacija Bosanaca ne treba oklijevati u traženju promjena. Mi vam ne trebamo govoriti kako je to važno.

Šta je moguće

Kako onda izvesti promjene? I je li “Dejton dva” moguće organizirati?
 
– Mislim da bi “Dejton dva” bila veoma dobra ideja, ali to ne može biti potrajati jedan dan, u Sarajevu. Treba slijediti model Dejtona, a za to treba saglasnost ne samo regionalnih strana nego i EU i SAD. Mislim da SAD trebaju biti jedna od dvije strane koje bi sazvale novi Dejton. I da neko, po Holbrukovom kalupu, bez straha i kreativan to realizira…

Ali, mislite li da je to moguće, s obzirom na novo vrijeme i Putinovu Rusiju koja je drugačija od one iz doba Borisa Jeljcina? 

– Da, to je tačno. Rusija se sada pokazuje, ali Evropa ima utjecaj i, ako ga odluči upotrijebiti, to može biti snaga dobrog. Evropa je bogati i strateški važan partner SAD, pa zajedno mogu djelovati u korist sile dobra. Ne govorim da možete mahati čarobnim štapićem i da bi “Dejton dva” riješio (sve) probleme. Ne, ali svijet mora obratiti pažnju, a prije svega Evropljani, šta se tamo događa. Ta pitanja treba postaviti i pred visokog predstavnika, čije je vrijeme možda prošlo, jer neko doista jak mora biti zadužen za te pregovore.

Imate li neko ime na umu?

– Da, baš Bil Klinton. Mislim da bi on bio super. Bio bi odličan. On je vrlo poštovan i on je jedan od najpametnijih ljudi koje sam srela, mislim da on to može uraditi. Ostaje nam samo da ga ubijedimo.

Klinton je donio mir

Šta bi za BiH značilo ako Hilari Klinton (Hillary) 2016. doista bude izabrana za predsjednika SAD?

– To bi bila veoma dobra vijest za većinu svijeta, ali posebno za Bosnu. Ričard i Hilari bili su vrlo bliski saradnici. Hilari je mnogo učinila za Ričardovu cijelu karijeru. Od devedesetih godina naovamo oni su saveznici. Ričard je doživio kolaps u njenom uredu. Ona je bila posljednja osoba s kojom je bio prije smrti, a Hilari je pozvala i bolnička kola da interveniraju, što na neki način simbolično pokazuje koliko su bili bliski.

Ona ga je štitila i branila od Obamine administracije i Hilari je veoma svjesna da je uspjeh Dejtonskog sporazuma najponosnije dostignuće njenog supruga, jer, ne zaboravimo, mir u Bosni postignut je u doba Bila Klintona.

Dodika interesira samo moć

Govorite li Vi da u BiH godinama nije bilo napretka zato što se više niko ne plaši upotrebe američke sile, recimo Dodik?

– Naravno da je Dodiku stalo do moći i zadržavanju na vlasti. Poznata je stvar da neki ljudi idu sve dokle ih pustite u njihovom osvajanju moći. Zato SAD nemaju izbora nego da ostanu angažirane. Ovdje se ne radi samo o dostignuću mog supruga u vezi s Dejtonskim sporazumom nego o stabilnosti regiona, koji je bure baruta, gdje je počeo Prvi svjetski rat i posljednji balkanski ratovi iz devedesetih. Zbog toga moramo ostati angažirani. Nemamo izbora. Ja ne zagovaram da mi bombardiramo one koji se ponašaju nedolično.

Ali, SAD se ne mogu odšetati iz svog najvećeg diplomatskog dostignuća koje je, isto tako, podsjetnik da samo prije 20 godina pošli u rat da spasimo muslimanske živote. To nije mala stvar u današnjem svijetu.

Autor: Erol AVDOVIĆ

Izvor: Dnevni avaz od 12. 11. 2015.

komentara
  1. Zdravko margic niodkud kaže:

    ma nepametuj,vama je bilo cilj razbiti Jugoslaviju.a ostalo ste mogli odma stopirati kao i na kosovu.ali eto imace ti vi glavobolje nemoj dase brines.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s