Aljoša Mujagić: MOJA ŽIVOTNA PRIČA (III)

Posted: 30. Oktobar 2015. in Intervjui
aljosa
5. Odlazak na studije u Zagreb

Završetkom Gimnazije odlazim u Zagreb gdje studiram na Strojarsko-brodograđevnom fakultetu ili Mašinskom, kako bi mi rekli.

Fakultet strojarstva i brodogradnje u Zagrebu

   Brat, koji je bio pri kraju studija građevine, pomože mi da napravim prve brucoške korake, dijeleći savjete i vodajući me po studentskim službama pri upisu na fakultet. Ostalo mi je u sjećanju stanovanje u Studentskom domu “Đuro Salaj”, smještenom u blizini Autobusnog kolodvora, gdje upoznah mnoge kolege iz svih krajeva bivše domovine. Plesovi, po kojima je naš dom bio poznat, omogućili su mi , radeći na garderobi, da pojačam svoj budžet a i da upoznam mnoge mlade ljude koji su dolazili u dom. Stanujući sa našim Banjalučaninom Zdravkom Timkovom  i Marinom Guljaševićem iz Vinkovaca, sva trojica na prvoj godini strojarstva/mašinstva, učio sam se zajedničkom životu. Kako se nije imalo, nas trojica – Zdravko,moj brat i ja nosili smo hranu za ručak iz tzv. narodnog restorana, koji je bio desetak minuta hoda udaljen, gdje smo bili pretplaćeni na dva ručka, računajući da će nam dati malo više kao studentima, što se naravno nije dešavalo, pa smo nas trojica ćutke jeli ta dva ručka, jer sa pričom ostaneš gladan. Kasnije smo svi prešli na hranu u Studentski centar jer obaveze na faksu nisu dozvoljavale da se vraćamo u dom i donosimo hranu.

   Majkini paketi sa hranom, kao i paket Zdravkove mame, su bili dobar doručak za nas i naše drugare iz susjednih soba, sa kojima smo obično djelili hranu.Kako ranije nisam jeo svinjetinu, jedan dan, vrativši se sa fakulteta gladan, prilično kasno, upitah cimera imali šta da se pojede. On mi ponudi krmenadle pečene i zalivene svinjskom mašću, koje njegovi napraviše u Vinkovcima. Gladan uzeh dvije krmenadle i otklonih nožem mast koju ostavih na rubu tanjura i tako počeh da jedem svinjetinu koju dotada nisam imao na jelovniku. Otada sam isticao da grijeh uvjek izlazi iz usta, što se potvrdilo u mnogo slučajeva. Baveći se sportom, trenirajući u Karate klubu “Zagreb”, u Habdelićevoj na Starom gradu, imao sam prilike da upoznam i mladiće iz Zagreba, posebno trenera  dr.Emina Topića koji je prema meni bio kao stariji brat.

   Potres 1969. godine me je zatekao u vozu između Prijedora i Bosanskog Novog, na putu za Zagreb. Voz je polazio oko 3 poslije podne, a prvi potres je drmnuo oko 4,20, ako se dobro sjećam. Otac je bio samnom na putu za Bihać da odnese bratu rakije, koju je on ispekao. Bosanski Novi je bio bez struje a ljudi su uspaničeno govorili da je potres bio negdje oko Banja Luke. Imajući u svojoj torbi flašu kupinovog vina, proizvod moje majke, primjetih kako kapi padaju na klupu i nekog putnika koji je sjedio ispod nosača prtljaga. Spustivši torbu ustanovih da je flaša sa vinom bila doslovno presječena po sredini, na dva djela, a sadržaj gornjeg je istekao u torbi, dok je donji, još pun vina, odoljevao truckanju voza. Stvari su srećom bile zamotane u najlon vreću tako da nisu bile ofarbane vinom i izdržale su do Zagreba. Naravno, ostatak vina i boca završi kraj pruge, izbacivši je kroz prozor. Otac ode u Bihać a ja u Zagreb, znajući da je majka ostala sama kod kuće, jer sestra bijaše u Beogradu, gdje je vanredno studirala stomatologiju. Sutradan, nakon drugog potresa, sjedoh u autobus riječkog “Autotransa”, u 13 sati, i vratih se u naš grad. Kuća je bila u prilično jadnom stanju: srušenih duma i dimnjaka sa mnogim pukotinama te kasnije zaradi oznaku 5/3, što je značilo “vrlo ostećena, sa mogućnošću popravke i od čvrstog materijala”. Mati je bila u garaži sa najnužnijim stvarima i kao anegdota zvuči da su ona i komšinica Bisera Babović snijele sa stepeništa vreću sa orasima, a sve ostale stvari ostadoše u kući. Isti dan se i otac vratio kući a na telefonski poziv sestre šta da donese iz Beograda oni joj rekoše “…dva hljeba…”, što je izazvalo njen plač.

Džinića%20palata

   Vratih se isti dan, odnosno noć, sa rođacima porodice Šaškin, naših komšija, koji su živjeli u Zagrebu. Sve probleme koje donese potres uglavnom su progrmili otac, mati i sestra. Naredne godine, uz pomoć kredita, bratovim projektom sanacije i mojim fizičkim radom kuća se popravi za jedno normalnije stanovanje. Otac zaradi bruh nosajući zajedno samnom “civare” – drveno pomagalo za nosanje materijala, kojima su morala raditi dvojica. Taj ga je bruh pratio ostatak života, pošto mu slabo srce ne dozvoli operaciju. Veliki teret je nosila majka na svojim leđima, kuhajući i hraneći i nas i radnike koji su popravljali kuću. Te godine, zahvaljujući lopati i betonu koji sam uglavnom izmješao naruke, moji dlanovi su bili prekriveni ostacima žuljeva i zadebljalom kožom, tako da sam ih dugo sakrivao po džepovima dok se ta mrtva koža ne oljušti.

   Život je tekao dalje i bratova porodica doseli u Banja Luku, u donji stan očeve kuće, da bi kasnije brat dobio od Armije stan kod Dječijeg pozorišta, pošto su oboje radili kod vojske – on u Vojnograđevinskom odsjeku garnizona Banja Lukam, a snaha kao stomatolog u Vojnoj ambulanti, smještenoj blizu Gradske bolnice, iza nove zgrade Socijalnog.
6. Zaposlenje, očeva i majčina smrt

   Po završetku studija, zaposlih se u R.Čajavecu, gdje se nisam mogao vratiti nakon odsluženog vojnog roka, jer sam kao armijski stipendista morao regulisati svoje odnose sa vojskom pa tek onda dobiti posao u R.Čajavecu. Zaposlih se u Univerzalu koji je proizvodio auto dizalice i hidrauličku opremu za servise.Upoznah mnogo naših sugrađana ali nakon šest mjeseci pritisnut pozivima za aktiviranje u službu JNA, dobivši namještenje u Vojnograđevinskom odsjeku garnizona obukoh uniformu i ostadoh u JNA do 19.04.1992. godine kada sam napusto jedinicu da bi zvanično moja služba prestala 01.07. iste godine u tada već formiranoj Vojsci srpskoj, u koju se “transformira” dio JNA iz BiH.

   Otac je 1987. godine doživio razarajući moždani udar i ispusti dušu na mojim rukama, kada sam ga spustao na krevet Neurohirurgije bolnice u Banja Luci. Ispraćen je kao nosilac spomenice 1941. sa vojnim počastima i sa mnogim našim i kućnim prijateljima.
   Majka ostade sama pošto nas sve troje osnovasmo porodice. Brat stanovaše u istoj ulici pa je uvjek neko bio kod nje. Stara drvena klupa i sto ispred nje su bili smješteni u uglu istake stepeništa i dnevne sobe te i sada je vidim razbarušene sijede kose kako jede ćevape iz razmotanog papira,u koji se obično zamotavahu vrući ćevapi u obližnjoj ćevapčinici kod Mahe. Raspad zajedničke domovine i bujanje srpskog nacionalizma, koji je bio najodgovorniji za raspad zajedničke domovine, dovedoše do rata u BiH sa svim posljedicama koje on izazva. Granatiranje Sarajeva poče 06.04 1992 godine, na Bajram i ujedno nekadašnji Dan oslobođenja od njemačkih i NDH fašista. Majka se razboli i smještena je na odjel, na kojem je načelnik bio dojučerasnji član Komiteta SK u BiH  a tada ministar za zdravstvo u tvorevini koja nastade u krajevima gdje Srbi naoružani i podržani od Republike Srbije i Slobe, sa njegovim izvršiocima preuzeše vlast. Uplašena i sa pitanjem jesu li prestali granatirati Sarajevo uskoro se rastade sa dušom i bi sahranjena na Novom groblju na Pobrđu.
novo groblje - pobrdje
   Kako sam tada još bio u jedinici na sahranu je došla i grupa vojnika iz jedinice kojom sam komandovao ili mislio da komandujem. Majka je spuštena u mezar-raku a da sav svijet koji je došao nije uspio ni da krene ispred mrtvačnice. Bilo je jako mnogo naših prijatelja, komšija i poznanika mojih roditelja koji dođoše da isprate našu majku – domaćicu, majku za našu djecu i iskrenog čovjeka kakav je bila čitav život. Jedan od vojnika mi par dana nakon sahrane reče: “Vi mora da ste jako poštovana porodica”. Na moje pitanje kako to zaključuje on mi objasni da kod njih u selu kada umre baraba, jedva se iskupe dvojica trojica da ga sahrane, a kada umre poštovan domaćin, oko stotinjak ljudi. Imajući u vidu koliko je svijeta došlo na majkinu sahranu, on donese svoj zaključak. Zaista, kada se osvrnem na život oca i majke, oboma nije bio lagan, ostavši siročad i boreći se da prežive u predratnoj (Kraljevini Jugoslaviji) državi, uz NOB i poslije pobjede. Kućili su se četiri puta, računajući i potres u Banja Luci i izrodili četvoro djece od kojih ostaše živi i završiše fakultete svih nas troje preživjelih.
7. Odlazak
   Vrijeme koje je nadolazilo ubrzalo je odluke o odlasku, ja preko Beograda u Kanadu, brat i sestra preko Save u Hrvatsku, da bi sestra došla sa porodicom u Buffalo, USA gdje moj zet ode na put bez povratka. Brat se zaposli u Hrvatskoj, Novska a snaha u Raiću, kod Lipika, kao stomatolog, ali zbog toga što nisu mogli dobiti radnu dozvolu, iako su dobro radili i bili potrebni tamo gdje su počeli da rade, moradoše napustiti Hrvatsku. Nažalost, politika u kojoj je nabujali nacionalizam ovoga puta bio hrvatski, vrati ih u Bihać, rodni grad moje snahe, gdje se skrasiše uz mnogo razočaranja u rodbinu i nazovi prijatelje. Moj brat, koji nikada ranije nije prakticirao vjeru, postio je čitav Ramazan 2002. godine, a  koncem januara, kako mi se pohvalio,ode ocu i majci na polja na kojima navodno nema patnje za dobre ljude.

   Polako djeca polaze svojim putem nakon završenih škola u novim domovinama. Bosna za nas starije, koji već počinju razmišljati o posljednjem putovanju, ostaje nešto za čim nas boli duša i što nam skraćuje život. Djeci ona ostaje turistička destinacija, pitam se koliko dugo, jer na ovoj lopti koju mi ljudi uništavamo, ima još lijepih mjesta osim Bosne i Hercegovine. Mezari oca i majke, kao potvrda da smo živjeli u Banja Luci, ostaju da nas privlače dok se još možemo kretati, a grad i većina ljudi koji sada u njemu žive unose gorčinu u naša bića, jer još uvijek nema izvinjenja za naše putešestvje, materijalana i ljudska stradanja te urbicid počinjen tih već sada davnih 90-tih godina.

kitchener-1

Kitchener (Ontario, Canada), 14.10.2015 

(kraj)

 

komentara
  1. Husein Smailagic Sinac kaže:

    Sta da kazem.Radio sam sa Aljosom dugo godina u Cajavecu i u njemu sam imao iskrenog druga,kolegu i saradnika.1990 god. sa duznosti Direkto

    ra proizvodnje ELEKTRONSKE OPREME za nas savremeni tenk M84 “POKUPILA GA JE JNA” i poslala u svoje vojne jedinice.Moju malenkost su poslali na njegovo radno mjesto u CAJAVECU.No,ubrzo smo oba bili “NEPODOBNI”po Karadzicevim i Brdzanovim kriterijuma/MUSLIMANI/ i otputovali .on u Kanadu,ja u Svedsku.Ostali smo i danas u vezi i kontaktu sto me posebno veseli.

  2. Zdravko margic niodkud kaže:

    nema moj prijatelju nista vise od te ddoli doikove razvratne pljackaroske drzavice mogu slobono reci jer je njihov zakon nazalost .zahvali bogu stosi otiso inace bi bio samo jos jedna zrtva.a pogrjesiosi ti kad kazes nama drzava a djeci turisticka destinacija naprotiv toje sasvim rugacije nama je ona turistivka destinacija a djeci niko i nista.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s