Aljoša Mujagić: MOJA ŽIVOTNA PRIČA (II)

Posted: 28. Oktobar 2015. in Intervjui
aljosa
2. Moje rođenje, hronologija očevih službovanja – dolazak u Banja Luku
  
   Neposredno nakon rata, odnosno 1947., i moja malenkost dođe na ovaj dunjaluk. Otac je završavao kurseve iz ekonomije u Lipiku i drugim mjestima, te da ne bi bio postavljen za predsjednika opštine, “drugovi” ga premjestiše u Doboj. Put u Doboj je nešto što mi ostade u sjećanju jer se putovalo uskotračnom željeznicom u otvorenom teretnom vagonu do Prijedora, gdje se izvrši presjedanje u takođe teretni ali zatvoreni vagon, te preko Sunje dođosmo do Sl. Broda te uz još jedno presjedanje u vagon kompozicije koja je vozila uskotračnom prugom preko Dervente, dođosmo u Doboj.
obnova-uskotracne-zeljeznicke-pruge-iz-1901-ciro-ce-opet-povezivati-capljinu-i-dubrovnik_1410511202
   Otac  je bio postavljen za direktora banke za zemljoradničke zadruge, koje se osnovaše po uzoru na SSSR, da bi poslije sukoba sa Staljinom zadruge tog tipa bile raspuštene  i banka ugašena. Otac dobi posao u Banja Luci do koje dođosmo prašnjavim makadamskim putem preko Dervente i Prnjavora. Sjedeći u kabini na povremenim odmorištima gledao sam brata koji je sjedio na kamionu sa stvarima kako sav pokriven prašinom povraća. Sve seobe značile su da ono malo stvari koje su skućili, otac i mati trebaju negdje ostaviti dok se ne uselimo u kuću koju je otac, preko Saveza boraca, trebao da kupi na kredit. Prvo se smjestismo kod prijatelja- Petrovčana, Atifa i Mevle Hidić na Hisetima, kod tadašnje Tvornice obuće “Bosna”. Nakon toga uselismo u bivši magacin staklarske firme “Kristal” koju majka i tata urediše za privremeni boravak od skoro tri godine. Jedan dio stvari otac smjesti kod Muhameda Berbera, vrsnog ženskog frizera, čija je supruga Sadika bila kćerka maminog dajdže.
gospodska-ulica
3. Preseljenje u našu kuću
  
   Uskoro se preselismo u našu kuću koju otac kao prvoborac  kupi na kredit, sa dva stana od po 52 kvadratna metra napravljena po dizajnu poznatog banjalučkog inžinjera Salihagića. U donjem stanu je stanovao Munir Kadić, službenik u SUP-u sa porodicom, a po njegovom iseljenju uvališe nam bespravno porodicu Vujić Luke, koji dođe iz Prijedora, takođe zaposlenog u SUP-u. Nakon više godina oni preseliše u zgradu napravljenu na Haremu i lokaciji srušene džamije, na uglu ulica   Đ. Jakšića i Avde Karabegovića. Tako konačno dobismo proširenje na cijelu kuću koju majka uredi po njenom ukusu,ukrašenu slikama moga dajdže Osme, koji kao slikar amater nastavi razvijati prekinutu umjetničku akademiju, jer kao siroče ode na zanat te postade stolar, kojem četkica bijaše vraćanje u svijet umjetnosti koji zbog siromaštva nije mogao da si priušti. Ćilimi koje je ona radila bili su po spavaćim sobama, a dnevni boravak je krasio tepih i standardov namještaj – vitrine, sto, fotelje i polukauči. U uglu, pokrivajući prostor između vrata dnevne i spavaće sobe, šepurila se  termoakomulaciona peć 5 ili 6 kW koja nas grijaše u dugim zimskim noćima. U prvo vrijeme tu je bila kraljica peći. ložena na ugalj i drva, da bi kasnije ustupila svoje mjesto modernoj termoakomulacionoj peći. Ugao je krasio televizor koji predstavljaše, nakon radija, drugi prozor u svijet, a naročito gledane emisije nedjeljom ili subotom bile su one u režiji Radivoja -Lole  Đukića, sa Čkaljom, Mijom,Pavlom Vujisićem i drugim poznatim beogradskim i jugoslavenskim glumcima. Otac ode u penziju sa ponudom iz tadašnjeg Kosmosa da radi honorarno kod njih, što on odbi riječima da zaposle nekoga od svršenih studenata ili ekonomista.
4. Odlazak brata i sestre na studije, moje godine u Realki i sličice odrastanja među rajom iz komšiluka
  
   Bilo je to vrijeme kada je brat otišao na studije u Zagreb, a sestra u Zubarsku školu u Sarajevo. Sjećam se da se njena mandolina, koju je svirala u Dobojskom djačkom orkestru, prodade, da bi joj se kupile cipele. Brat dobi stipendiju od vojske kao i njegov školski prijatelj Neniša-Mehmedalija Hodžić, koji sa bratom Smajom odraste kod tetke. Pošto se majka zatekla u Zagrebu, kada su dobili zaostatke, Neniša je zamoli da kupi tetki gaća,pošto je ona u šali često znala reći da od njih dvojice (Smaje i Neniše) ne može sebi ni gaće da kupi. Neniša nažalost prekide studije i zaposli se u GP Krajina, da bi u toku agresije na BiH bio prisilno mobilisan i nakon maltretiranja na linijama kod Orašja i prebijanja, skonča život na Manjači. Iza njega ostade supruga Nada, koju je upoznao u Zagrebu, i sin kojega su uspjeli poslati van iz banjalučkog logora u kojem su se našli Banjalučani, koji nisu bili pripadnici nebeskog naroda.
   Ja sam tada pohađao Gimnaziju i mogu reći da sam bio dobar đak, po nekima i jedan od boljih u generaciji. Od mnogih događaja vezanih za školovanje sjećam se profesorice Dragojle Tošić, koja je predavala Umjetnost i Latinski. Jednog časa smo učili o slaganju osnovnih i komplementarnih boja, sa ciljem da se uspješno oblačimo, kombinujući odjeću različitih boja. Ja sam tada nosio crne hlače, bratov crno-sivi kaput i velursku zelenu košulju, koju majka nekako kupi jer se lako prala. Košulja je bila boje trave za tmurna oblačna dana, kombinacije boja koje “ubijaju”. Profesorica u objašnjavanju slaganja boja uze mene za primjer kako sam loše složio boje pretpostavljajući da kao odličan đak moram znati odnose i kombinacije boja. Na to, pošto ni tada nisam dozvoljavao da me neko neopravdano uzima u usta rekoh: “Znate profesorice, može da se obuče onaj koji ima. Moj tata je u penziji, majka domaćica, brat i sestra na studijima i jednostavno nemamo mogućnosti”. Profesorica, koja je po meni bila jedna od najbolje obučenih dama u Banja Luci, shvativši da je pretjerala, reče kao kroz izvinjenje: “Pa ipak se može”. Na to sam opet dodao “ako se ima”, na čemu se dijalog završio.
realka

   Odrastanje i druženje sa mojim vršnjacima iz ulica Đ. Jakšića, Osmana Đikića, Fadila Maglajlića, Pobrđa, Avde Karabegovića te podpećinskom rajom, značila su bližnje veze sa porodicama: Husedžinović, Haznadar, Dizdar, Halilović, Sikirić, Mujčić, Maglajlić, Koljenović, Pašić, Ganić, Jahić, Sojtarić, Demirović, Seferović, Dedić, Brozović, Agić, Kurspahić, Babović, Gušić, Ćurić i mnogima koje ratni vihor, najčešće, otjera iz našeg grada. Ne samo da smo se mi djeca družili, nego su i roditelji, tako da smo se uglavnom svi znali i živjeli kao jedna malo veća porodica.

(nastavlja se……..)

 

komentara
  1. Doko Kaluderovic Sopen kaže:

    Divno moj drug

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s