Aljoša Mujagić: MOJA ŽIVOTNA PRIČA (I)

Posted: 26. Oktobar 2015. in Intervjui
aljosa
——————————————————————————————————————————————–
Predgovor
Naravno, svaki čovjek na zemlji ima svoju životnu priču. Neki su u stanju i pri htijenju da je ispričaju i podijele s drugima, a neki to ipak zadržavaju samo za sebe i u sebi. U posjedu sam jedne iz pera moga sugrađanina i gimnazijskog kolege Aljoše Mujagića i kada sam je pročitao zaključio sam da je zanimljiva za objaviti. No, prije toga sam pitao autora za dozvolu da je objavim i on je pristao. Toplo je preporučujem na čitanje i vama, poštovani čitatelji, posebno Banjalučani, ma gdje da ste jer ista ima svoju višestruku vrijednost: autentična je i sadrži u sebi puno informacija o ljudima, događajima  i običajima iz vremena trajanja Drugog svjetskog rata, nakon njega, početkom 90-tih… te kao epilog burnih događanja u našem gradu i Domovini, neizbježnu prognaničku sudbinu i ovog autora te njegovih najbližih. Kažem neizbježnu, jer i njemu/njima su brojali krvna zrnca u “gradu mraka” i u “vremenu mraka”. Puno je i imena spomenuto u ovom nadahnutom kazivanju moga druga i sugrađanina Aljoše Mujagića, posebno banjalučkih, pa otud i moja procjena da bi mogla zanimati mnoge naše Banjalučane rasute diljem svijeta, jer su mnoga od njih (imena i prezimena, ali i neki događaji) možda prvi put spomenuti u nekoj pisanoj formi, odnosno otrgnuti od zaborava. Naime, “što nije zapisano, nije se ni dogodilo…” (Bašeskija). Ova priča ići će u tri nastavka, svaki drugi dan zaredom.
 

Bedrudin GUŠIĆ

——————————————————————————————————————————————–

1. Moja majka i porodica

Moja najranija sjećanja su vezana za majku koja je obično u svim porodicama bila stožer oko kojeg se odvijao sav život, a da to u principu nije bilo na neki način priznato i cijenjeno.

Rodila se u kući imućnog Petrovčana Mahmuta Eškića, koji svoje imanje potroši na rakiju, koja je u mnogim pisanim djelima opisana kako je donijela dobro samo mehandžijama, a naudila onima koji su gledali u dno čaše. Dajdže otkupiše njenu majku sa kćerkom, a i te pare završiše u kafani. Kao dodatna usta njena majka i ona, moja majka, vrlo brzo napustiše dajdžinu, bratovu kuću, te se nena udade za drugog i tako moja mati dobi očuha a kasnije dva brata koji se rodiše u tom braku.To su bili moje dajdže, od kojih sam zapamtio Osmana, koji živiše u Doboju sa svojom porodicom do posljednjeg sukoba u našoj Bosni, a drugi dajdža zaglavi krajem Drugog svjetskog rata.

Kako sudbina nije bila naklonjena mojoj neni, ostavši i bez drugog muža, udade se za lokalnog hodžu, sa kojim izrodi jos jednog dajdžu Fuada, koji kasnije postade vrstan zubotehničar i pred kraj života, umrijevši mlad kao stomatolog. Uz svo teško odrastanje majka je krenula u školu i u osnovnoj  je bila jedna od najboljih učenica pa je htjedoše uputiti dalje u školu, u daleko Sarajevo, gdje je humanitarno društvo “Gajret” vodilo brigu o talentovanim đacima iz siromašnih porodica. Nažalost, njena majka, moja nena, i sama neobrazovana žena se usprotivi rječima: “Gdje ćeš da ideš u bijeli svijet, da budeš kurva…” i tako se njeno zvanično obrazovanje zaustavi na osnovnoj školi što je nije spriječilo da čitanjem koliko-toliko nadopuni znanje koje je stekla. Borba za bolji život tjerala je bosansko-petrovačke žene da od rane mladosti vezu ćilime, tzv. “petrovački vez”, čijom su prodajom doprinosile kućnom budžetu i ukrašavanju kuća koje su, uz svu neimaštinu, odisale čistoćom i bjelinom, krečom okrečenih soba i podova oribanih lukšijom. Kako i kada je upoznala moga oca ne znam, ali svoj zajednički život startahu u Bos.Petrovcu gdje je otac otvorio krojačku radnju nakon položenog majstorskog ispita u Livnu. I on sam je poticao iz siromašne porodice rodivši se u obližnjem selu Bjelaj, ostavši vrlo mlad siroče. Moj did, njegov otac, ostavi kosti negdje u Galiciji kao vojnik Austro-Ugarske monarhije u Prvom svjetskom ratu. Otac, kao dječak od 14 godina, se otisnu u svijet te šegrtovanjem preko Srpske Crnje i Beograda, završi krojački zanat u Sesvetama kod Zagreba.

Prvi njihov sin, moj najstariji brat, rodi se prije Drugoga rata i sa manje od godinu dana preseli na onaj svijet. Majka mi je pričala da je rekla ocu da više nikada neće davati djeci imena umrlih iz porodice, a nosio je ime očeva oca Smajo (Smail), jer je ona sebi umislila da davanje imena nekog umrlog iz bliže porodice je bio razlog za odlazak prvog djeteta. Pred sam rat se rodi moj brat Sead, a u toku rata i sestra Enisa. Ja sam čekao bolje dane i rodih se u slobodi za nove Jugoslavije. Kako je otac otišao u partizane 1941. godine, njen život u okupiranom Petrovcu nije bio lagan, pogotovo što sa bratom propješači u zbjegu put od Petrovca do Glamoča, za vrijeme Četvrte neprijateljske ofanzive. Gledajući kako seljani iz okolnih sela,takođe u zbjegu, jedu slaninu, moj brat reče mami :”Mama, i ja bih kimetine”, koja inače nije bila na jelovniku u maminoj i očevoj kući. Ostavši u drugom stanju sa sestrom, zaradi u tim danima tifus od kojeg  jedva izvuče živu glavu. Bila je uhapšena i otjerana u grupu, koja  kasnije završi u Jasenovcu i nitko se iz nje ne vrati. Pošto je bila u poodmakloj trudnoći, pustiše je i to joj spasi glavu, kao i nerođenoj sestri koja se kasnije hvalila kako je spasila mamu. Kao anegdota zvuči njen razgovor sa domobranskim časnikom, koji videći je sa dvoje djece, predloži da traži od države (NDH) potporu. Na njeno pitanje da li on zna gdje je njen muž, on reče: “Pa, u domobranima”. Kada mu je ona rekla da je u partizanima, on zbunjeno, ali iskreno reče:”Nemojte to nikome govoriti”.

Prođe Peta ofanziva i Šesta je zateče u Bos.Petrovcu u koji uđoše njemačke jedinice. Komšinica Mileva, koja je govorila njemački, a bila je simpatija jednog mladog njemačkog oficira, na njegovo hvalisanje kako su zarobili Titovu maršalsku uniformu, ne otrpi i izlanu se:”Neka ste zarobili uniformu, ali niste Tita”. Bio je bijesan govoreći joj:” Ti komunist, ti partizanka…”,  jedva se smiri i kasnije ispriča kako je više njemačkih vojnika poludilo od topovskih eksplozija na Ruskom frontu nego što ih je izginulo.

Prelazeći iz ruku u ruke, Bos.Petrovac  postade mjesto gdje se održa Prvo zasjedanje AFŽ-a ( Antifašistickog fronta žena) koje su značajno doprinosile pobjedi NOB-a, učestvujući kao borci, bolničari, nosioci snabdjevanja i kulturni radnici.

afz

Mama je stalno pomagala ocu da izvršava svoje zadatke kao pozadinski radnik, jer on čitavo vrijeme rata provede u Bos.Krajini kao pozadinski radnik i oficir. Po njegovoj priči, učestovao je kao delegat na oba prva dva zasjedanja ZAVNOBiH-a u Mrkonjiću i Sanskom Mostu ali, nažalost, njegova imena nema na listi delegata, iz meni nepoznatih razloga. Ona je dočekivala tatine drugove, prala, krpila, vezla i štrikala stvari za vojsku, uz svu neimaštinu koju je preživjela boraveći sama tih ratnih godina, prvo sa jednim djetetom, a od 1944. i sa drugim. Nekoliko godina iza rata provedosmo u Bos.Petrovcu gdje je otac obavljao poslove u Sreskom odboru, tadašnjoj upravi okruga, brineći se o izgradnji i obezbjeđenju potreba za stanovništvo sela i Bos.Petrovca u kojima je bilo gotovo sve uništeno i popaljeno tokom ratnih godina.
(…nastavit će se…)
komentara
  1. Zdravko margic niodkud kaže:

    eto isto ko i sad u zadnjem ratu kodnas po prijedoru po kozarcu i sire a ti pricas o pobjedi ONB hahhahahaaa

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s