Dr. sc. Denis Bratko, redovni profesor i predstojnik Katedre za opću psihologiju pri Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu: VIRTUALNI SVIJET POSTAJE DOMINANTAN PSIHOLOŠKI OKVIR POJEDINCA TE ON GUBI I INTERES ZA STVARI KOJE SE NALAZE IZVAN NJEGA

Posted: 20. Oktobar 2015. in Intervjui

Denis_BratkoNove tehnologije su prisutne na svakom koraku. Koristi od njih su velike, one nam olakšavaju život, ubrzavaju i olakšavaju dolaženje do informacija, a kompanijama povećavaju profitabilnost. Stariji ljudi se ponekad teško prilagođavaju tim promjenama, dok mlađi prirodno funkcioniraju u takvom okruženju. Naravno da postoji i druga strana medalje i da nove tehnologije nose i određene opasnosti…..No, o jednom se izvoru opasnosti malo govori. Danas postoje dosta uvjerljivi podaci da plava boja, koja je često prisutna na sučeljima mobitela i laptopa/desktopa smanjuje produkciju melatonina, što narušava cirkadiurne ritmove i dovodi do poremećaja u ciklusu spavanja…..Ukoliko je moguće, pristupanje internetu bi trebalo osigurati iz jednog mjesta u domu koje je svima dostupno i vidljivo, primjerice iz dnevne sobe. Tako bi se posredno i konrolirale stranice koje dijete posjećuje. Pored toga, sjedenje za računalom koje nije u funkciji učenja, odnosno rada, bi u svakom slučaju trebalo ograničiti…..No, puno učinkovitija metoda bi, prema mojem mišljenju, uključivala razvijanje interesa i motivacije djece za uključivanje u alternativne načine provođenja vremena. Odlazak u prirodu, bavljenje sportom, umjetnošću ili bilo kakvim stvarnim, a ne virtualnim aktivnostima i pronalaženje ljepote u tome je puno učinkovitije od kontrole…..Zabranjeno je korištenje mobitela u vožnji, osim u slučaja korištenja tzv. “hands-free” uređaja. No, bile ruke slobodne ili ne – problem ostaje. Glava nije slobodna…..Vrijeme sigurno nije ključno. Po mojem mišljenju ključan element je mogućnost odnosno gubitak kontrole. Gubitak kontrole dovodi do reakcija koje imaju elemente ovisnosti, u prvom redu do kompulzivnih i impulzivnih
reakcija….

Smatram ovo izuzetno važnom i aktualnom temom, kako za pojednice, tako i za porodice te društva u cjelini, ma ko šta mislio o tome. Tragao sam za kompetentnim sugovornikom na istu i evo, našao sam ga. Posebnu, emotivnu dimenziju za mene lično ima ovaj razgovor jer sam ga vodio sa sinom moga pokojnog profesora sa Fakulteta…

Danas se gotovo u svim sredinama – urbanim, manje urbanim pa i ruralnim, ovdje (USA) i tamo (Hrvatska, BiH i ostale zemlje zemlje zapadnog Balkana.., da ne idemo dalje…) mogu sresti djeca, mladi i oni koji vise nisu mladi, kako surfaju na svojim mobitelima, mnogi čak sa slušalicama na ušima dok pričaju “sami sa sobom”. No, fokusirajmo se na djecu. Da li ovo  tehnološko dostignuće krije i određene opasnosti po konzumente, u konkretnom slučaju po djecu? Koje su to opasnosti, eventualno?

BRATKO:Nove tehnologije su prisutne na svakom koraku. Koristi od njih su velike, one nam olakšavaju život,     ubrzavaju i olakšavaju dolaženje do informacija, a kompanijama povećavaju profitabilnost. Stariji ljudi se ponekad teško prilagođavaju tim promjenama, dok mlađi prirodno funkcioniraju u takvom okruženju. Naravno da postoji i druga strana medalje i da nove tehnologije nose i određene opasnosti. Neke su čisto fizičke prirode. Iako se o njima
dosta zna, preko njih se prelazi. Stara je priča o štetnosti zračenja mobitela. Uvjeravaju nas o tome da nema dokaza da su razine kojima smo izloženi opasne po zdravlje, no… Ukoliko za nešto nema dokaza, to nije dokaz da toga nema, a sasvim sigurno nam fali dugotrajnih longitudinalnih istraživanja jer nove tehnologije naprosto nisu dovoljno dugo prisutne. Opasnosti sigurno postoje i zbog opterećenja vizalnog aparata, kao i zbog smanjenja kretanja. No, o jednom se izvoru opasnosti malo govori. Danas postoje dosta uvjerljivi podaci da plava boja, koja je često prisutna na sučeljima mobitela i laptopa/desktopa smanjuje produkciju melatonina, što narušava cirkadiurne ritmove i dovodi do poremećaja u ciklusu spavanja. Osim očiglednih fizičkih opasnosti, one psihološke su isto tako vrijedne razmatranja. Djeca kroz razvoj formiraju svoj pojmovni aparat koji im služi za adaptivno funkcioniranje. Ona procesiraju informacije o sebi, drugim ljudima, kao i o svijetu koji ih okružuje. Pojava interneta je taj proces potpuno izmijenila. Do informacije se dolazi strahovito lako (pa se onda ona i ne cijeni naročito), one su neprovjerene (jer je internet nereguliran u tom pogledu), a razumijevanje informacija često izostaje. Pored toga, komunikacija se skraćuje, umjesto gramatički ispravnih rečenica pišu se skraćene riječi, umjesto logičnog slijeda misli natuknice i osobe ubrzo počinju i razmišljati i razumijevati svijet u natuknicama.

djecainternetepa
Šta biste Vi savjetovali roditeljima čija djeca provode previše vremena na internetu, odnosno na društvenim mrežama? Kako da se obraćaju svojoj djeci u tim slučajevima a da se izbjegne neželjeni kontraefekt, naprimjer?

BRATKO:Ja nisam praktičar, tako da nemam iskustva u kliničkom ili savjetodavnom radu, ono što čujem od kolega koji se time bave mi se čini razumnim. Ukoliko je moguće, pristupanje internetu bi trebalo osigurati iz jednog mjesta u domu koje je svima dostupno i vidljivo, primjerice iz dnevne sobe. Tako bi se posredno i konrolirale stranice koje dijete posjećuje. Pored toga, sjedenje za računalom koje nije u funkciji učenja, odnosno rada, bi u svakom slučaju trebalo ograničiti. Koliko bi to ograničenje trebalo biti je vjerojatno individualno toliko da ne interferira s običajenim, normalnim funkcioniranjem djeteta. No, to je vjerojatno lakše reći nego li u praksi izvesti. Ponekad vrijedi ona izreka: “Ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se”. Roditeljima, a pogotovo nastavnicima bi možda bilo uputno da i sami uđu u taj svijet, recimo da se pridruže djeci na društvenim mrežama.

 Kolika je uloga roditelja a kolika prosvjetnog kadra u školama u cilju da djeca, ako već konzumiraju društvene mreže, da to čine racionalno i umjereno, te da ne postanu ovisnici?

BRATKO: Kao što sam već naznačio – ključna. Djeca ne znaju što im se dešava i sigurno ne mogu prepoznati da cjelodnevno sjedenje za računalom, pa makar i putem društvenih mreža i bili povezani s drugim osobama, zapravo dovodi do izolacije od svijeta kakav u stvarnosti postoji. Jedna je mogućnost da se djeca koliko je to moguće kontroliraju. No, puno učinkovitija metoda bi, prema mojem mišljenju, uključivala razvijanje interesa i motivacije
djece za uključivanje u alternativne načine provođenja vremena. Odlazak u prirodu, bavljenje sportom, umjetnošću ili bilo kakvim stvarnim, a ne virtualnim aktivnostima i pronalaženje ljepote u tome je puno učinkovitije od kontrole.

 Da li je ozbiljno narušen balans između pojedinica i njegove okoline u hrvatskom društvu zbog pretjeranog korišćenja sredstava virtualne komunikacije, naprimjer? Da li Vam je poznato jesu li vršena istraživanja na tu temu i na kojim uzorcima, eventualno?

BRATKO: Vjerojatno jest, kako u svijetu, tako vjerojatno i u hrvatskom društvu. Istraživanja utjecaja korištenja interneta na pojedinca i društvo su mnogobrojna i trenutno je to vrlo atraktivno područje. Kao primjer mogu
navesti slijedeće. Za ilustraciju aktualnih tema u području psihologije, šta je jedna od tema koju prolazim s noovoupisanim studentima, na početku akademske godine pregledam najčešće skidane radove s znanstvene baze
Science Direct. Od dvadeset najčešće skidanih radova, ove se godine šest moglo klasificirati u područje istraživanja interneta ili novih tehnologija u širem smislu. Dakle, imamo eksploziju tih istraživanja u svijetu. Kod nas, nažalost, svega ima manje pa tako i istraživanja no neka svakako postoje. Možda bih istaknuo jedan studentski rad pod naslovom “Ovisnost o internetu među srednjoškolcima”, koji su za Rektorovu nagradu izradili studentice FOI-a Nina Carević, Mateja Mihalić i Marina Sklepić pod vodstvom prof. Gorana Bubaša. One su na uzorku od dvijestotinjak srednjoškolaca istraživali korištenje interneta i pokazale kako srednjoškolci puno vremena provode na internetu, te da je ta vremenska
dužina povezana sa znakovima ovisnosti. Također, pokazalo se da je problem izraženiji kod učenika gimnazija u odnosu na učenike srednjih škola.

 Nije rijetka slika u prometu kada mnogi vozači, dok voze automobile, koriste mobitele – bilo da putem istih s nekim razgovaraju, bilo da razmjenjuju tekst poruke. Koliko takve radnje utječu na njihovu koncentraciju za upravljanje automobilom i postoji li u Hrvatskoj zakon  koji zabranjuje takvu praksu?

mobitel pri voznji

BRATKO: Zabranjeno je korištenje mobitela u vožnji, osim u slučaja korištenja tzv. “hands-free” uređaja. No, bile ruke slobodne ili ne – problem ostaje. Glava nije slobodna. Naime, ljudsko procesiranje informacija je ograničeno
i paralelno procesiranje smanjuje slobone resurse, što drastično povećava mogućnost pogreške u kritičnim situacijama. Naime, kada se nešto iznenada desi, mi koristimo slobodne kapacitete pažnje za brzu i primjerenu reakciju. Ukoliko smo pažnju usmjerili na razgovor, tipkanje brojeva, ili, u najgorem slučaju, pisanje sms poruke, tada će reakcija biti vrlo usporena. To bi posebno bio izražen problem kod starijih osoba kod kojih je pad u brzini procesiranja informacija ionako nastupio.

 Koja je dobna skupina najrizičnija za razvitak ovisnosti o internetu?

 BRATKO: Još je otvoreno pitanje je li ovisnost o internetu zasebna dijagnostička kategorija. Zato je sigurnije govoriti o prekomjernom korištenju internet koje svakako ima elemente ovisnosti. To je u prvom redu riječ o kompulzivnim i impulzivnim elementima u ponašanju. Naravno, da su najrizičnije skupine djeca i adolescenti. Djeca u prvom redu kad je riječ o igranju igara, gdje ona ulaze u jedan virtualni svijet koji može biti ispunjen i nasiljem, a svakako je različit od realnog svijeta. Adolescenti, s druge strane, puno više koriste društvene mreže koje onda postaju supstitut za stvarnu interpersonalnu komunikaciju.

 Koliko vremena provedeno na internetu već označava ovisnost?

 BRATKO: To je teško reći, vjerojatno postoje individualne razlike u tome. Koliko alkohola treba popiti da bi vas se proglasilo alkoholičarem? Vjerojatno nije ključ u samom vremenu nego u našim fiziološkim i psihološkim reakcijama na tu stimulaciju, no ja bih se sasvim sigurno zabrinuo nakon dva tri sata dnevnog korištenja koje nije dio sastavni dio obrazovnog ili radnog procesa.

Da li je vrijeme jedini čimbenik za ovisnost o internetu? Šta još, eventualno, igra bitnu ulogu u razvoju te vrste ovisnosti?
 
BRATKO:
Vrijeme sigurno nije ključno. Po mojem mišljenju ključan element je mogućnost odnosno gubitak kontrole. Gubitak kontrole dovodi do reakcija koje imaju elemente ovisnosti, u prvom redu do kompulzivnih i impulzivnih
reakcija. Ja vjerujem da taj proces nastajanja ovisnosti ima dosta sličnosti s procesom prisutnim kod ostalih psiholoških ovisnosti, primjerice o kockanju. Vjerojatno je važan element traženja uzbuđenja ili stimulacije, a temeljne osobine ličnosti su vjerojatno također važne. No činjenica da je problem prekomjernog korištenja interneta tako raširen, vjerojatno upućuje na zaključak da individualne razlike nisu presudne.

Hoćete li navesti neke od posljedica koje se očituju kod ovisnika o internetu?

BRATKO: Kao što rekoh, gubi se kontrola nad svojim ponašanjem. Često se kompulzivno pali računalo odmah po buđenju, zanemaruju se stvarni socijalni kontakti, pa čak i primarne potrebe kao što su potrebe za hranom ili spavanjem. Virtualni svijet postaje dominantan psihološki okvir pojedinca te on gubi i interes za stvari koje se nalaze izvan njega. Taj gubitak motivacije može dovesti i do pada u učinku u školi, studiju ili na radnom mjestu.

 Na samom kraju, da li je potencijalna ovisnost i ovisnost o sredstvima virtualne komunikacije, konkretno u hrvatskom društvu, dostigla  zabrinjavajuće razmjere i kako odgovoriti? Koji sve subjekti tog društva  treba da se ozbiljno pozabave tim fenomenom, posebno u fazi prevencije?

BRATKO: Vjerojatno jest. Kada je riječ o reakciji na taj problem, ona bi vjerojatno bila najprimjerenija kroz edukaciju. Naime, prvi je korak u osviješćivanju problema i razumijevanju njegovih razmjera. Ja bih rekao da ta svijest postoji, no za razumijevanje razmjera problema trebalo bi provesti neka obimnija i sustavna istraživanja na različitim razinama koje smo ranije spominjali, od fizioloških do psiholoških. Nakon toga trebalo reagirati odgovarajućim edukacijskim programima, kako na razini obitelji tako i na razini obrazovnog sustava.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (715)
vrbas-miso

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s