Moj 700. intervju – prof. mr. Marjan Hajnal, bh. intelektualac u egzilu: SAMO HUMANISTI MOGU IZVESTI BOSNU KA SVIJETLOJ BUDUĆNOSTI !

Posted: 29. August 2015. in Intervjui

Marjan 2Na onaj svijet odlaze članovi porodica stradalih, ne dočekavši da se najvećim krvnicima od Drugog svjetskog rata izreknu odgovarajuće pripadajuće im kazne. Vrijeme prolazi, oni stare, postaju senilni, razboljevaju se, čak ih i prijevremeno oslobađaju. Nije potrebno posebno komentirati kakve se poruke upućuju potencijalnim zločincima. Za njih su ti prizori sudske farse svojevrsno ohrabrenje…..Nažalost, sakralni čin ukopa iskorišten je za samopromotivni spektakl sudionika samog genocida. Osobno mi je jako teško palo vidjeti među prisutnim uzvanicima Billa Clintona, Bakira Izetbegovića, Aleksandra Vučića…..Posebnu krivicu nosi Bakir Izetbegović koji se na komemoraciji pretvarao da i ne primjećuje Vučića, a poslije incidenta je otišao u Beograd da zagladi slučaj, opet na račun Bosne i njenih vitalnih interesa. To su tipovi bez kičme i karaktera. Daju se kupiti za ručak i muziku na Skadarliji…..Tim mladih košarkaša je briljirao! Sve čestitke! Sportisti, ali i svi mladi eksperti koji su proslavili ime Bosne, najbolji su ambasadori svoje zemlje. Laktaški Baja i drugi razni „baje“ mogu koliko god žele svojatati ih u cilju podizanja svog nezadrživo tonućeg rejtinga, međutim, kriterije pripadnosti tih mladih ljudi određuju njihovi uspjesi, i obratno…..Vučić je proizvod totalnog loma sučeljenih epoha, ovaploćenje  domanovićevskog vođe, reinkarniranog u pogrešno vrijeme i na pogrešnom prostoru, nesposobnog da dosegne imidž pravog diktatora kojem se bespogovorno pokoravaju njegovi podanici. U poređenju sa Miloševićem i Šešeljem izgleda kao nedovršena komična kreatura prigodna kakvom petorazrednom lutkarskom pozorištu…..Sadomazohisti-poluljudi su se dočepali vlasti nikle na truleži socijalizma koji ih je tetošio, odnjihao i pružio im privilegije kao polazište za gradnju svog prljavog carstva podignutog uz obale rijeka obojenih ljudskom krvlju. Ne stide se ni pred Bogom ni pred narodom. Po njihovom, povijest započinje i završava se sa njima. Pljuju pa ližu, sve za novac i moć…..Ko može i usuđuje se ponašati se rasističko-segregacijski? Nisu u pitanju „ostali“. Gdje su nestali građani Bosne, Bosanci? Smije li se pristati na odricanje R (Republike) u imenu države i na izdajničko pripajanje tog bitnog slova genocidnoj paradržavi?….Bosanci u egzilu nikada ne smiju zaboraviti kako su sami spašavali svoje porodice i dužni su ma gdje bili ako su u prilici pomoći u svim vidovima izbjeglice sa Bliskog istoka i sa bilo kog dugog mjesta na Planeti…..Plašio sam se da ću nakon posjete Splitu vratiti se razočaran i jednim dijelom to se i dogodilo. Uobičajeni odlazak na Marjan sam izostavio jer je Kerum ipak postavio krst čemu sam se protivio…..Iz njegove sklonosti egzibicionizmu i ksenofobičnosti, iz njegovih prijetnji da se Amerika treba riješiti emigranata, da će se osobno angažirati za povratak poljuljanog ugleda SAD na svjetskoj sceni, moglo bi se zaključiti da Donald Trump podgrijava staru kašu američkih prijetnji usmjerene sve vidljivijim protagonistima neokomunističkih i antiglobalističkih tendencija. Da je moguće da bude gori i od Busha, moguće je, sudeći prema bahatosti i arsenalu stupidnosti koje izviru iz njegove nečiste aure…..Do kraja sam besmrtno odan humanosti i čvrsto sam uvjeren da samo humanisti mogu izvesti Bosnu ka svijetloj budućnosti prožetoj stvaralaštvom i zajedništvom koje čini dušu Bosne i Bosanstva…..            

Dragi Prijatelju! Poštovani suborče! Kotrlja se ovo kod mene, čini mi se kao da je dobilo neko ubrzanje jer osjećam kao da smo još jučer razgovarali u povodu prethodne moje stotke. Ali, osjećaj je jedno a činjenice ipak kažu da smo posljednji put razgovarali prije tačno godinu dana, što znači da mi je brzina ostala ista. Dobrodošao u broj 700!

 HAJNAL: Više se ne usuđujem futuristički procjenjivati Tvoj budući doprinos ugledu „sedme sile“ i njenom funkcioniranju prema Tvom modelu intervjuiranja, uzornom posebno u svojoj etičkoj dimenziji. Ovaj impresivni broj obavljenih razgovora, 700, dovoljno je ilustrativan. Svaki intervju je priča za sebe, i samo se fragmentarno može naslućivati duhovno bogatstvo koje si za opću dobrobit ostvario svojom misijom istinoljublja. Samo Ti znaš kako je bilo pronaći i odobrovoljiti za razgovor tolike sugovornike, upoznati njihove živote i djela, smisliti desetak hiljada pitanja i sve to tehnički uklopiti u prvorazredni žurnalistički performans već sada legendaran po formatu i raznovrsnosti. No, da Te ne hvalim suviše, da ne bi izgledalo napadno i da ne prejudiciram kvantitativni okvir ovog projekta vođenog Tvojom vještom palicom diskretnog i nadasve uljudnog tona, danas rijetkom u svojoj postojanosti i prirodnosti. Kratko i bez patetike – nastavi, i neka je daleko dan kada ćeš osjetiti da bi Tvoje novinarsko pero trebalo malo i da predahne.

 U proteklih godinu dana izdešavalo se što-šta u BiH i oko nje ili se nije mnogo toga desilo a mi bismo željeli da jeste. Naravno, nećemo se moći dotaći mnogih od tih tema zbog vremena i prostora. Ipak, tema koja treba da je svježa svim Bosancima i Hercegovcima i svim dobrim ljudima ove planete i prije i poslije 11. jula svake godine je svakako Srebrenica. Kako si doživio obilježavanje 20-te obljetnice genocida u tom bosanskom gradiću?

 HAJNAL: U mom rodnom Visokom postoje kapaciteti pogrebne infrastrukture za organiziranje masovnih sahrana pa već od tog grada pratim bar psihološku stranu priprema za čin opraštanja Srebreničana od najmilijih koje je smrt zadesila u najcrnjem kontekstu pogroma i genocida. Dvadeset godina je prošlo, a pravde nema, ni nakon svih rezolucija i presuda. Da se radi o poremećenom sistemu regulisanja pravnog uređenja društva  potvrđuje činjenica da se u stoljeću suvremene tehnologije podesne za brzu analizu i obradu podataka čeka dvije decenije da bi se izrekle presude. Na onaj svijet odlaze članovi porodica stradalih, ne dočekavši da se najvećim krvnicima od Drugog svjetskog rata izreknu odgovarajuće pripadajuće im kazne. Vrijeme prolazi, oni stare, postaju senilni, razboljevaju se, čak ih i prijevremeno oslobađaju. Nije potrebno posebno komentirati kakve se poruke upućuju potencijalnim zločincima. Za njih su ti prizori sudske farse svojevrsno ohrabrenje. To je samo još jedna potvrda prljave simbioze zavjereničke antiislamističke političke koreografije i kriminaliziranog zapadno-centričkog „pravosuđa“. Tim sinhronizmom kršenja elementarnih odredbi Povelje UN o genocidu, relativiziranjem i egalitiziranjem zločina nad humanošću stvoreno je pogodno tlo za degradaciju smisla ukopa posmrtnih ostataka pomorenih Srebreničana. Utoliko sam bio razočaran i uvrijeđen kao građanin Bosne i kao čovjek gledajući nastavak realizacije farse i u toku samog ceremonijala predavanja zemlji često samo dijelova tijela tih pobijenih nedužnih ljudi i djece. A i na putu prema Srebrenici kemenovan je konvoj sa tabutima, napadnuti su biciklisti u toku vožnje iz Srbije prema Potočarima, vrijeđane su uplakane majke. Sve je imalo predznak siledžijstva koji samo mijenja forme, a njegova suština ostaje ista – patološka mržnja i primitivizam hordi neosviještenih maloumnika.

 Da li je svima koji su našli u Potočarima toga dana i tim povodom bilo mjesta tamo?

 HAJNAL: Nažalost, sakralni čin ukopa iskorišten je za samopromotivni spektakl sudionika samog genocida. Osobno mi je jako teško palo vidjeti među prisutnim uzvanicima Billa Clintona, Bakira Izetbegovića, Aleksandra Vučića. Ne samo članovima ožalošćenih porodica, svakom iole poštenom čovjeku ta masovna džennaza unaprijed izaziva stres i umjesto da se njegov intenzitet umanji, da se pomogne članovima obitelji na dostojanstven način oprostiti se od zemnih ostataka njihovih bližnjih, napravljen je haos kom su prije svega doprinijeli organizatori i subjekti iz sjene. Posebnu krivicu nosi Bakir Izetbegović koji se na komemoraciji pretvarao da i ne primjećuje Vučića, a poslije incidenta je otišao u Beograd da zagladi slučaj, opet na račun Bosne i njenih vitalnih interesa. To su tipovi bez kičme i karaktera. Daju se kupiti za ručak i muziku na Skadarliji. A u bescijenje su spremni prodati sve što pripada narodu i državi Bosni, u uslovima lažnog mira prepustiti Vatikanu kompletnu zapadnu Hercegovinu, na Istoku se odreći Podrinja, a na kraju i Sutorine. S kakvim pravom i čijim ovlaštenjem? To predstavlja finale licemjerja i zahtijeva dubinski psihoanalitički zahvat u sfere psihe koja koketira sa iranskim, saudijskim i turskim obavještajnim službama, a s druge strane nastoji uskočiti u voz koji bi skupa sa recikliranim velikosrpstvom infiltriranim u sve pore vlasti, pravosuđa i policijskog aparata odjurio bez povratka u pravcu Zapada. Zaboravljajući da je Bosna u srcu Europe i europske civilizacije. Piramide i stećci o tome svjedoče. Bill Clinton je svojom pojavom na mjestu vlastitog zavjereničkog zločina počinjenog nad izdanim i svirepom masakru prepuštenim Srebreničanima, bio samo maska za paradu kiča, ali istovremeno i metafora batine, odnosno, njegovo prisustvo je bilo prst upozorenja da Amerika neće prihvatiti ništa osim igre na sve.

Rat protiv Bosne se, kao što znamo, nastavlja i nakon novembra 1995. pa sve do danas, naravno, drugim sredstvima. Kako u ratu, tako i sada, u nazovi miru, naša domovina ima svoje heroje. Jedni od njih su roditelji djece iz Konjević Polja.  Čak se u povodu priče o bosanskom jeziku oglasila i zloglasna SANU, tvrdeći da bosanski jezik ne postoji. S druge strane, nema uzvrata sa nadležnih mjesta iz Sarajeva, iz tzv. bh. akademske zajednice, ako tako nešto postoji. Komentar?

 HAJNAL: Situacija se promijenila u toku nekoliko posljednjih dana tako se mogu čuti glasovi otpora i osude, npr. iz BANU, ali, sa zvaničnih mjesta se ne čini dovoljno ili, ne čini se ništa da bi se zaštitilo pravo Muslimana kao građana Bosne na vlastiti Bosanski jezik. Roditelji su se pobunili i ne žele da u svjedočanstvima njihove djece piše „bošnjački jezik“, jer, takav jezik ne postoji. U vezi sa poricanjem Bosanskog jezika oglasio se Rijaset Islamske zajednice u BiH čije stavove dijelim u potpunosti te prenosim najvažnije: „Oko imena Bosanskog jezika nema kompromisa. Već decenijama, nažalost, svjedočimo kako je jedan od primarnih zadataka Srpske akademije nauka i umjetnosti, sa sjedištem u Beogradu, i njenih akademika nacionalista očuvanje i promoviranje velikosrpske hegemonističke politike na Balkanu. U to smo se najbolnije uvjerili u vremenima Agresije na državu Bosnu i Hercegovinu devedesetih godina prošlog stoljeća i genocida nad bošnjačkim narodom. Zato se posljednje ideološki dizajnirane priče o Bosanskom jeziku samo uklapaju u taj dugovjeki nacionalistički mozaik bezprizornog i vrijeđajućeg beščašća pod krinkom tzv. nauke. Nije nam poznato da se u svijetu ijednom drugom narodu i društvu osporava pravo na vlastiti jezik, vlastitu jezičku tradiciju, na povijesno pamćenje, kulturu, nacionalni identitet, kao što se to od strane SANU i nacionalista akademika, u ime srpskoga naroda, osporava bošnjačkom narodu. Ovakvi bi istupi, u normalnim vremenima, bili više za žaljenje, gnušanje, ignoriranje, ali kad se zna da su u Bosni i Hercegovini i na Balkanu fašizam i fašizoidnost tijesno isprepleteni s tzv. demokratizacijskim procesima, onda ima razloga da budemo zabrinuti. Nijekanje jezika jest jednako nijekanje naroda i njegova ukupnog duhovnog i kulturnog naslijeđa oblikovanog na maternjem jeziku; nijekanje Bosanskog jezika jest nijekanje prava na život Bošnjacima i Bosni i Hercegovini, prava na životni prostor, prava na nacionalno dostojanstvo, prava na mirniju budućnost. Ovakvi pseudoznanstveni nacionalistički istupi daju krila onim fašizoidnim snagama, grupama, institucijama na prostoru države Bosne i Hercegovine da, čak, uskraćuju elementarno ljudsko pravo da se u školsku svjedodžbu unese ime maternjeg jezika onako kako ga njegovi govornici oduvijek osjećaju, imenuju, pišu od Kulina bana do vremena u kojemu mi živimo. Polazeći od suštinske vjerske istine da je jezik, ključno sredstvo komunikacije između ljudi, kultura, dostignutih znanja, jedan od primarnih darova Boga ljudskome rodu na Zemlji i da je nijekanje bilo kojeg jezika i njegova imena samo nastavak genocidne i fašističke politike, makar to bilo i pod krinkom tzv. nauke, pozivamo sve članove Islamske zajednice koji govore bosanskim jezikom, sve Bošnjake u Bosni i Hercegovini, Sandžaku, Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, bilo gdje u iseljeništvu da ovom pitanju priđu krajnje ozbiljno, obazrivo i dostojanstveno, a sve obrazovne institucije u državi Bosni i Hercegovini, nadležna ministarstva na svim razinama izvršne vlasti, političke predstavnike, obrazovna, kulturna i druga udruženja da pristupe sistematskijem proučavanju bosanskoga jezičkog naslijeđa kroz podršku konkretnim znanstvenoistraživačkim projektima, i institucijama koje brinu o bosanskom jeziku. Za Islamsku zajednicu u Bosni i Hercegovini nije prihvatljivo da bilo ko od bošnjačkih predstavnika na bilo kojem nivou i u bilo kojoj instituciji pravi kompromis oko imena bosanskog jezika i pokušajima da ga se zamijeni nekim neustavnim terminima.“

 Heroji su svakako i ona djeca iz košarkaške kadetske reprezentacije BiH te njihovi treneri. Međutim, zlato iz Kaunasa nije se slavilo u mojoj Banja Luci, na primjer.  Čak je tamošnji glavni Baja tim povodom rekao kako je “Republika srpska rasadnik talenata…”, a znamo svi i zna i on da ta djeca potječu doslovno iz svih krajeva naše zemlje. Može li sport probiti neke bh. barijere i ušutkati brojne neprijatelje BiH, i izvana i one iznutra?

 HAJNAL: Tim mladih košarkaša je briljirao! Sve čestitke! Sportisti, ali i svi mladi eksperti koji su proslavili ime Bosne, najbolji su ambasadori svoje zemlje. Laktaški Baja i drugi razni „baje“ mogu koliko god žele svojatati ih u cilju podizanja svog nezadrživo tonućeg rejtinga, međutim, kriterije pripadnosti tih mladih ljudi određuju njihovi uspjesi, i obratno. Istini za volju, bilo bi daleko bolje da je naš fenomenalni trkač Amel Tuka na svom dresu pokazivao grb Bosne sa ljiljanima, a ne onaj dejtonski trofrtaljni plavo-žuti masonski simbol podijeljene Bosne, ali, bar simbolično, on je pokazivao svoju zemlju u ime koje je nastupio i kojoj je darovao bronzanu medalju na mitingu najboljih atletičara svijeta u Pekingu. Njegova bronzana medalja ima sjaj zlata već po samom tom patriotskom nastupu. A da bi mogao biti i nosilac zlatnog odličja, sudeći prema njegovom potencijalu, u to uopće ne treba sumnjati.

 Vučić ne odustaje da pomiri region. Može li i treba li baš on to?

 HAJNAL: Vučić je proizvod totalnog loma sučeljenih epoha, ovaploćenje  domanovićevskog vođe, reinkarniranog u pogrešno vrijeme i na pogrešnom prostoru, nesposobnog da dosegne imidž pravog diktatora kojem se bespogovorno pokoravaju njegovi podanici. U poređenju sa Miloševićem i Šešeljem izgleda kao nedovršena komična kreatura prigodna kakvom petorazrednom lutkarskom pozorištu. On se ne može izmiriti niti sa samim sobom, ali, povlađujući ukusima glumi u svom inkriminirajućem scenskom komadu, pehlivanski lavirajući između zadrtih, bijesnih i neukih gomila koje se ne bi odrekle klanja njima različitih, a žele se ugurati u mondeni svijet. Još kada ne bi imali Noleta Đokovića (mada im se on polako ali sigurno otima da postane njihova ikona) koji se svojski trudi da svoju zemlju predstavi boljom no što ona jeste, Vučićeva pojava bila bi još bezličnija. Srbija je pod snažnim pritiskom između čekića i nakovnja, NATO-a i Rusije, a ni jedna strana joj ne nudi ništa osim da bude još jednom žrtvovana radi vlastitih interesa. Simbolično mali dio progresivnog stanovništva sit je četničkog retrogradnog radikalizma i militantne retorike, ksenofobične i antisusjedske ideologije, velikosrpskog ekspanzionizma, htjeli bi mir i svoje mjesto u Europi. Drugi, nažalost većinski proruski orijentiran dio (nezahvalno bi bilo poigravati se procentima) i dalje fanatično slijedi ritam prekodrinskog marša, u metežu osjećanja prema šešeljevskim vizijama o Srbiji do Karlobaga, nadahnuti nikad dokazanom naklonošću velike sestre po pravoslavlju – Rusije, koja reži na ambicije liberalnih naprednjaka da se Srbija pripoji NATO alijansi. Takvo stanje totalne frustracije sluđuje Vučića i njegove pristaše, a cijenu i dalje plaća Bosna. Umiješanost u prljavu prošlost ne može se oprati nikakvom vodom niti liliputanskim infantilnim šarmiranjem raskalašne domaće i strane publike. Uhvaćen u kadru kamere sa kalašnjikovom u rukama na obroncima Trebevića dok je kao kuče skakutao uz Šešelja, slika je koja samo kod Bakira Izetbegovića može ispariti iz sjećanja. Ne znam ko i o kakvom pomirenju može govoriti dok se i ne pomišlja na plaćanje ratnih odšteta Bosni i njenim građanima. O tome bi trebali razmišljati i Zapad i Rusija. Ali, prije će se dogoditi da se Srbija upotrijebi kao rušilačka bilijarska kugla nego kao faktor mira i stabilnosti. To Vučić više instinktivno naslućuje nego što je inteligentan da shvati i zato se u paranoidnom grču hvata za prašnjave zrake iluzije o miru. Isprazna retorika o miru ne ide skupa sa ratobornom bukom limenih doboša i negiranjem genocida. Daleko je lakše trabunjati o miru nego izgovoriti ono što je bilo najprirodnije i najlakše: „Ovdje u Potočarima, četnici Srbije, Crne Gore i paradržave RS, počinili su genocid!“ Ali, to bi automatski povuklo pitanje enormnog obeštećenja i ostalim građanima Bosne koji su također bili žrtve iste democidne doktrine. Cijela Bosna je bila pretvorena u jednu veliku Srebrenicu. Genocid je počinjen i u Prijedoru, Banjoj Luci, Foči, Višegradu, Vitezu, Sarajevu, Mostaru, Mrkonjiću, Ključu, Bihaću…

 Najbolje bi bilo iz higijenskih i moralno-etičkih razloga ne spominjati bh. vlast, ali pošto se ona surovo bavi nama i našim sudbinama, ne možemo je zaobići. Kako vidiš dosadašnji učinak vlasti na svim nivoima u BiH, posebno koaliranje dosadašnjih koalicionih partnera i najave novih koalicija (da ne kažem – prostituiranja), čak i između nekih koji se godinama kao javno glože i najavljuju tužbe jedni protiv drugih?

 HAJNAL: Svojevremeno napisah tekst „Politika nije kurva“, braneći makar iluzornu čast pobornica „najstarijeg zanata“. Kurve često djeluju same, ili, imaju skrbnike, makroe. Nažalost, mnoge žene neovisno na dob i društveni položaj prisiljene su da u nedostatku posla prodaju svoje tijelo da bi preživjele ili da bi prehranile svoje porodice. Nema im se šta zamjeriti, njihovo je pravo da rade što znaju/moraju i da zarade kako mogu.  Ovo što vidimo na bosanskoj političkoj sceni gore je od svake prostitucije. U pitanju je divljački kanibalizam. Sadomazohisti-poluljudi su se dočepali vlasti nikle na truleži socijalizma koji ih je tetošio, odnjihao i pružio im privilegije kao polazište za gradnju svog prljavog carstva podignutog uz obale rijeka obojenih ljudskom krvlju. Ne stide se ni pred Bogom ni pred narodom. Po njihovom, povijest započinje i završava se sa njima. Pljuju pa ližu, sve za novac i moć. Poklanjaju Sutorinu, a narod i inače nema ni približnu predstavu šta je do sada prodano i ustupljeno na eksploataciju. Samo osjećaju da rapidno imaju sve manje. Oglasi u novinama svjedoče o krajnjoj bijedi najugroženijih slojeva društva. Ljudi traže bilo kakav način da prežive, ako ne prose na ulicama, čine to javno preko medija.

mh

 U uvodu u ovo pitanje javno ću pitati: sjeća li se iko Sejdića i Fincija, iliti njihovog slučaja? Da li smo spominjanjem ovog slučaja, kao paradigme, odnosno presude iz Strazbura, zapravo došli do priče i o odgovornosti međunarodne zajednice za ovakvo stanje u BiH, odnosno za njihovo tapšanje po ramenima političara koji izigravaju presude međunarodnih institucija, na primjer?

 HAJNAL: Poštovani kolega i suborče, odgovor na ovo pitanje bih radije ovom prilikom izbjegao zbog osobnog animoziteta koliko prema dvojici pomenutih, toliko i zbog oportunizma u vlasti čiji se oligarsi izruguju i presudama i cjelokupnoj civilizaciji. No, ako bih opstruirao pominjanje imena antipata ostala bi nedorečena i bez mogućnosti odgovora na njih druga pitanja: Ko može i usuđuje se ponašati se rasističko-segregacijski? Nisu u pitanju „ostali“. Gdje su nestali građani Bosne, Bosanci? Smije li se pristati na odricanje R (Republike) u imenu države i na izdajničko pripajanje tog bitnog slova genocidnoj paradržavi? Kod nas se bez bojazni od sankcija usuđuju diskriminirati ljude. Kao što čini Qu-klux-klan i kao što su činili nacisti. „Sto Muslimana za jednoga Srbina“, pa onda hajde da igramo šah na Kalemegdanu. Ne zna se ko je pijan, a ko lud. Ali, zna se da nemaju ni savjesti ni morala i da su u tome isti. Uzvratio bih pitanjem: da li je neko zapazio u štampi ili el. medijima da su dotični politikanti (Sejdić/Finci) javno osudili genocid u Srebrenici? Nisam ih zapazio ni da su bili prisutni, a ako su bili, a nisu se ni jednom rječju oglasili, kao da nisu bili. A pretenduju na najviše mjesto u vlasti, zbog čega su i pokrenuli tužbu protiv vlastite države. Nedostojni su je, a njoj takvi nisu ni potrebni. Odgovornost međunarodne zajednice za ovakvo stanje u RBiH je transparentna. Cilj im je kao i metod djelovanja poznat: Zavadi pa vladaj! A među našim ljudima nikada nije bilo teško naći pulene sklone korupciji i petokolonaštvu. Uz strategije obavještajnih agentura i dugotrajno pripremanu veleizdaju kreirana je omča čije krajeve drže stranci i neurazumljivi domaći nacionalisti i kleronacisti. Oni izjednačavaju agresore i njihove žrtve, nesankcionirano negiraju genocid, tako da očekivane odgovornosti zbog izigravanja presude međunarodnih institucija praktično i nema.

Kako se Tebi doimlju ove slike sa grčko-makedonske ili makedonsko-srbijanske granice? Ne dešava se ni to spontano, zar ne?

 HAJNAL: Scene su apokaliptičke. To je tek početak egzodusa biblijskih razmjera. Utapaju se stotine ljudi u pretovarenim i prevrnutim brodovima, u Austriji su u napuštenom kamionu pronađeni leševi pedesetak ljudi, ugušene su kompletne porodice. U opticaju su brojne špekulacije o manipulacijama nesrećnih izbjeglica, od razloga njihovog bijega do izvora novca koji im je navodno dat za napuštanje Sirije i Iraka. Spletkari se i o infiltriranim teroristima koji koriste val izbjeglica za svoje dugoročne ciljeve osvete Europi i Europljanima za rasulo i destrukciju zemalja iz kojih su pobjegli. Većina tih nesrećnika su potražili izlaz u bijegu da bi preživjeli i treba im pomoći umjesto da im se zagorčava život i ruši njihovo ljudsko dostojanstvo. Zarađivati na njihovoj tragediji može samo najveći ološ. Bosanci u egzilu nikada ne smiju zaboraviti kako su sami spašavali svoje porodice i dužni su ma gdje bili ako su u prilici pomoći u svim vidovima izbjeglice sa Bliskog istoka i sa bilo kog dugog mjesta na Planeti. Zapravo, suština izbjeglištva je u ukidanju i prevazilaženju stanja rata u zemljama potpalim pod uragan doktrine otimanja energentskih i drugih rudnih resursa. Cilj je neokolonijalne politike brutalna pljačka, a geostrategija i geopolitika su tek pomoćni faktori i instrumenti njene realizacije. Jadni su svi ljudi koji moraju ostaviti svoj dom. Nasilje nad njima je nasilje nad dodijeljenom im karmom. Ali, ko god da se umiješa u Božje poslove, preuzima i dio karme obespravljenih, prognanih, pobijenih. Da su toga zaslijepljeni glupi progonitelji, pljačkaši i ubice svjesni, ne bi nikoga nigdje dirali i pomjerali.

Marjane, nedavno si boravio u gradu podno svoga imenjaka. Da li Marjanu tamo još uvijek pjevaju k'o nekad ili su došli neki novi klinci koji mu danas kantaju – drugačije?

 HAJNAL: Plašio sam se da ću nakon posjete Splitu vratiti se razočaran i jednim dijelom to se i dogodilo. Uobičajeni odlazak na Marjan sam izostavio jer je Kerum ipak postavio krst čemu sam se protivio. http://www.visoko.co.ba/arhiva/kolumne/marjan-hajnal/1114-kerumov-hrist

Slušao sam o progonima i ubistvima nekatolika još prije nego je rat počeo. Znatno prije rata vršene su pripreme. Čekao se povod, provokacija. S druge strane, imao sam se prilike uvjeriti da socijalistička struja, uspavana i povučena u ilegalu, nije zamrla. I Papa osuđuje šizoidnu pornografiju priviđanja Gospe, što je već prepolovilo posjete Međugorju i što će se morati odraziti i na razinu katoličkog fanatizma u susjednoj Dalmaciji. Automatski će to uticati i na pad popularnosti pogubne ustaške idolatrije koje se svaki pošteni Hrvat gnuša i stidi.

Mogao bi nam se dogoditi Donald Trump, gori od najgorih, čak i od Busha. Zaista, njegove sadašnje izjave kao jednog od predsjedničkih kandidata, više od godinu prije izbora, su zastrašujuće. Ako se takav desi Americi i svijetu, gdje ćemo se onda skloniti? Na drugu planetu…?

 HAJNAL: Iz njegove sklonosti egzibicionizmu i ksenofobičnosti, iz njegovih prijetnji da se Amerika treba riješiti emigranata, da će se osobno angažirati za povratak poljuljanog ugleda SAD na svjetskoj sceni, moglo bi se zaključiti da Donald Trump podgrijava staru kašu američkih prijetnji usmjerene sve vidljivijim protagonistima neokomunističkih i antiglobalističkih tendencija. Da je moguće da bude gori i od Busha, moguće je, sudeći prema bahatosti i arsenalu stupidnosti koje izviru iz njegove nečiste aure. Glamurozne predstave za pajace kakav je i sam nisu nikada bezazlene, njihov kriptogram vodi u podzemne lavirinte uvijek prisutnog nacizma. Demokrati se nikada nisu uspjeli suprotstaviti dominaciji imbecilne iracionalnosti. No, da li je demokratije ikada bilo u državi koja je prototip nad-države, nastale totalnim democidom? Ako tragična budućnost Planete zavisi od budala onda je njeno anticipirano obistinjenje sve izvjesnije.

 Na samom kraju: koliko je dug taj bh. tunel i je li probijen s druge strane? Ako nije, ko bi to mogao učiniti da se ukaže nekakvo svjetlo?

 HAJNAL: U ratnim uslovima je na sarajevskom Butmiru funkcionirao „Tunel spasa“ kroz koji se vršio protok ljudi i hrane. Zašto ne biti optimist i ne vjerovati da se može bar u metaforičkom smislu govoriti o tunelu duhovnog spasa? Sve dok postoji nada u bolje, postojaće i idealisti spremni da na svim poljima dokazuju mogućnost i ostvarivost tog boljeg. Duboki ožiljci na izmrcvarenom biću Bosne svjedoče o teškom i bolnom vremenu koje još traje. Nezvanične analize upozoravaju da od pet Bosanaca njih četiri žele napustiti svoju zemlju. A mi koji se želimo vratiti nemamo gdje, čak ni u boljem slučaju ako smo uspjeli vratiti svoje nekretnine. Povratnicima se nerado pruža šansa, a ima sredina u kojima se događaju ekstremni slučajevi torture nad njima, kao što je bilo urezivanje krsta sa ocilima na grudima jednog od povratnika islamske vjeroispovijesti, paljenje džamije u Posušju i sl. Ni ja nisam dobrodošao kao zvanični povratnik u Sarajevo. Neformalni susreti sa prijateljima me raduju ali ta kratkotrajna druženja nisu indikacija opće odbojnosti prema svim egzilantima. Sve dok su klerofašisti na vlasti, kome trebaju zagovornici tolerancije i humanosti? Ali sam ubijeđen, njihovo vrijeme je na izdisaju. U očajničkom predosjećanju pada pokušaće još jednom zapaliti ratnu lomaču, ali, neće uspjeti. Progresivnim probosanskim snagama pridružiće se minut do dvanaest i svi oni mutanti koji su mudro ćutali sve ovo vrijeme, ali, neće im biti zaboravljeno da su svojim oportunizmom izravno doprinosili kalvariji kroz koju je prolazila i prolazi Bosna. Oni su ti koji su birali dekadente, oni su ta biračka siva sila koja oblikuje i održava perpetuum mobile zločina. Prijatelje istine i humanosti neće niko ko drži do ljudske časti zaboraviti, ali neće ni ove mutante/ćutologe koji su hinjski podlo doprinosili pustošenju i čerečenju vlastite otadžbine. Do kraja sam besmrtno odan humanosti i čvrsto sam uvjeren da samo humanisti mogu izvesti Bosnu ka svijetloj budućnosti prožetoj stvaralaštvom i zajedništvom koje čini dušu Bosne i Bosanstva.

Hvala Ti velika i za ovaj razgovor.

 HAJNAL: Uvijek mi predstavlja čast i zadovoljstvo razgovarati sa Tobom. Istovremeno, nije mala odgovornost učestvovati u Tvojim jubilejima. Da li sam na visini te počasti, uvijek sam samokritičan i skeptičan. Puno sreće Ti želim, ma gdje se Ti nalazio, i da istraješ u ovom toliko bitnom zadatku koji velikodušno i časno ispunjavaš. Hvala Tebi uvaženi Prijatelju, uz uobičajeni bliskoistočni pozdrav: Selam-Šalom-Mir!

 RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (700)

vrbas-misocrvena ruza

komentara
  1. Čestitam prijatelju i kolegi Bedrudinu Gušiću na istrajnom, upornom i majstorski vođenim razgovorima, a kapa doli i za izbor sugovrnika za 700. interview.

    Anilitički, precizni, upozoravajući pogledi i mišljenja Marjana Hajnala na svijet koji nas okružuje i probleme koji su dotaknuti – zaslužuju plasman uz jublarni broj.

    Istrajni i teški posao u nalaženju pravih sugovornika, u traganju za istinom i rješenjima da bi nam svima bilo bolje, Bedrudin Gušić nije nikada bi ni na kak om novinarskom platnom spisku; ta je garant njegove istinoljubivisti, kao i posebne osjetljvosti za sve one koji pate zbog nepravde i zla koji suim nanesni na bigakri hak, bilo da se radi o zločinačkim državama ili pjjedincima.

    Bravo!.

  2. Zdravko margic niodkud kaže:

    da bravo majstore posteno samo daje ovaki vise moglobise nesto i promjeniti da nezavladaju ovi daji nazovem razvratnici sa novim svjetskim poretkom,tuj je to svo zlo.a sto kaze marijan politicari bosanski su prodane duse i za par tisuca koje im dadnuproaju sve,ili neki kredit kojice morati drugi vracati ako ovoga svijeta i buede malo duze.nazalost sveje manje i humanista tose osjeti da toga fali.sve naj bolje svima vama patriotima i iskrenim borcima.postenim i pametnim ljudinama.

  3. bedrudingusic kaže:

    Hvala kolegi i prijatelju Ibrahimu na biranim rijecima i podrsci. Hvala i ovom prilikom Marjanu Hajnalu jer je bio dostojan sugovornik moga jubilarnog broja. Hvala i Zdravku na podsrci.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s