Dr.Vjekoslav Perica – profesor historije na Sveučilištu u Rijeci: Nacionalistička “pornografija” je monotona – koristi uvijek iste slike i priče

Posted: 27. August 2015. in Intervjui

pericaHadezeovske struje u Hercegovini i Zagrebu čekaju isto što i vodstvo RS, a to je podjela BiH* Od srbijanskog cirkusa na Gazimestanu prošlo je četvrt stoljeća, ali nedavno smo gledali hrvatsku verziju iste šovinističke farse – paradu povodom 20-te godišnjice operacije “Oluja”* Kolonijalni status ex jugoslovenskih država danas raspoznaju i djeca i misle da je tako uvijek bilo, a djedovi i bake im kažu da nije* Hrvatska kao rodno mjesto u svijetu najpoznatijeg državnika južnoslavenskog porijekla, ima jedan Titov, a dvadeset Tuđmanovih spomenika* Jugoslavija je bila vještačka tvorevina, ali takve su i etničke države poslije nje* Šta su teatar-države?

 

Vjekoslav Perica je rođen u Splitu, doktorirao historiju na američkom University of Minnesota – Twin Cities i živi u SAD od 1991.g. U regionu je nekoliko mjeseci godišnje, kako kaže, u prolazu ili na službenom putu. Na riječkom Filozofskom fakultetu od 2007. predaje svjetsku historiju. Fokus njegovog interesovanja je fenomen modernih nacionalizama i odnos religije prema njima. Autor je knjiga “Balkanski idoli. Religija i nacionalizam u jugoslavenskim državama”, “Sveti Petar i Sveti Sava. Sakralni simboli kao metafore povijesnih promjena” i sa Mitjom Velikonjom koautor knjige “Nebeska Jugoslavija”, čija je tema povezanost političkih mitologija i pop-kulture. Nedavno je u Hrvatskoj promovirana njegova nova knjiga „Pax Americana na Jadranu i Balkanu: mirovne misije SAD-a prema međunarodnoj historiografiji, popularnoj kulturi i kulturi sjećanja, 1919. – 2014.”

U knjizi “Nebeska Jugoslavija” kažete da su ustaška NDH i Tuđmanov režim međusobno sličniji nego što su bili Titov i Castrov model komunizma 1960-ih: kako gledate na vladavinu HDZ-a u Hrvatskoj, a kako u BiH?

Hrvatski fašizmi ne samo da imaju kontinuitet nego je suvremeni u nekim aspektima gori od onoga iz Drugog svjetskog rata.  Nije dovezen u okupiranu Hrvatsku na talijanskim vojnim kamionima, niti ga je nadgledao gestapovski general u Zagrebu kao što je bilo 1941, i nije se potom jedva održao četiri godine uz masovni otpor srpskih i hrvatskih antifašista koji su ga porazili. On je u drugom historijskom naletu krajem dvadesetog vijeka osvojio srca većine Hrvata, bio je njihov masovni slobodni demokratski izbor. Ustaštvo je, baš kao i četništvo u Srbiji, rehabilitirano kao organizacija za borbu protiv komunizma i kao žrtva komunizma, a komunizam je demoniziran kao najveće zlo u povijesti. To se danas uči u školana i crkvama. To da je toj „hrvatskoj državi“ u zbilji  glavni cilj i dostignuće bio genocid nad Srbima i Romima, Holokaust nad Židovima, i masovni ratni zločini nad hrvatskim antifašistima, se ne spominje, osim na nekim inozemnim press konferencijama. Genocid nad srpskim narodom započet u NDH i zaustavljen od srpskih i hrvatskih antifašista, naknadno je ostvaren. Hrvati su nekoliko puta birali na vlast Hrvatsku demokratsku zajednicu koja je rehabilitirala hrvatski fašizam, a osuđena je i zbog pljačke i korupcije. Doduše dva puta su birali i tobožnje lijeve stranke. Ali ne zato što su Hrvati politički skretali ulijevo, nego kada bi privremeno spoznali koliko su ih hadezeovci opljačkali. Dalje, umjesto masovnog antifašističkog pokreta kao prije 70 godina, ovom neofašizmu u Hrvata se suprotstavljala tek šačica nepopularnih antifašista i udruga za ljudska prava, jedan čudak – demokratski izabrani predsjednik, sad već zaboravljen i ušutkan, grupa čudaka fratara iz Bosne koji u svojoj Crkvi imaju slab utjecaj i jedan satirični časopis koji već odavno ne izlazi. HDZ i hrvatski nacional-katolicizam su od 1990. do danas očistili iz hrvatstva sve na što bi normalan i kulturan Hrvat mogao biti ponosan, a proizveli ogroman materijal za stid i sram. Obnovili su niz simboličnih elemenata NDH, ugušili sjećanje na antifašističku borbu, proglasili domoljubljem nacionalne mitove koji relativiziraju ili poriču genocidne zločine. Konačno, hrvatsko-muslimanski rat u BiH 1993-94., i njegovi utjecajni apologeti u hrvatstvu danas, pokazao je da u hrvatstvu žive i ustaški i mačekovski pristupi prema BiH i da današnje hadezeovske struje i u Hercegovini i Zagrebu čekaju isto što i vodstvo Republike Srpske, a to je podjela BiH.

Znači li to da se devedesete mogu vratiti?

Srpski nacionalizam već 30, a hrvatski 25 godina, dominiraju svaki u svojoj etno-sekti i zagađuju okoliš. Srpski je bio najjači osamdesetih i devedesetih, ali je poslije 2001. u relativnom slabljenju u odnosu na hrvatski nacionalizam. Hrvatska je danas najjača scena etničkog i klerikalnog nacionalizma na Balkanu, oko ovog bi se trebalo složiti sa Slavojem Žižekom. Samo je srpsko-hrvatski sukob mogao izazvati onakav rat kao rat u Hrvatskoj i BiH 1991-95. Albanci, Bosanci, Slovenci i Crnogorci igrali su sporedne uloge. Dvadeset godina poslije rata u Hrvatskoj i BiH, glavni nacionalizmi se ne mijenjaju. U bivšoj Jugoslaviji bilo je svakih desetak godina: novi ustavi, ustavni zakoni, reforme, sistem se stalno mijenjao i u teoriji i praksi. Slično, u zapadnoj Evropi nakon Holokausta i ratnog pokolja pedesetak milijuna ljudi, Willy Brandt kleči u Aušvicu već 25 godina poslije rata, a 35 godina do rata, bivši ratni protivnici opet oblače uniforme u britanskoj humorističkoj televizijskoj seriji ‘Alo, ‘alo, zezaju se s nacionalnim stereotipima i ratnim mitovima. A na Balkanu 20 godina od kraja rata, pomirenje se ne nazire. U sportskim arenama viču ubij i zakolji, fašisti marširaju po ulicama, podižu se međusobne tužbe za genocid, priređuju se vojne parade, provokativne komemoracije, vlastodršci se natječu u podilaženju nacionalizmu, vazda ista mitomanija iza koje traje tranzicijski kriminal, korupcija i međuetnička mržnja do sudnjeg dana.

Ipak, na političkoj sceni postoje i mekše struje u odnosu na tvrde nacionaliste o kojima govorite?

Rijetki razumniji politički lideri su privremeno, poput predsjednika Stipe Mesića u Hrvatskoj – srbijanski liberalni premijer Đinđić nije ni dobio priliku jer je ubijen tek što je izabran –  pokušali obuzdati ekstremizam. Stanje se nije promijenilo. Lažni ljevičari i tobožnji umjereni liberalni nacionalisti poput Milanovića u Hrvatskoj ili Tadića u Srbiji su tvrdim nacionalistima bili otprilike ono što je Tuđman bio Miloševiću i obratno. Danas su kao i uvijek nacionalisti na vlasti i u Beogradu i u Zagrebu. Jedni druge trebaju, ako dođe do radikalne smjene u jednom od ova dva centra, pada i onaj drugi. Ulično ustaštvo i četništvo toleriraju se poput folklora. Od 2000., kad je u Hrvatskoj prijetnju državnim udarom blokirao predsjednik Mesić, ideje državnih udara i vojnih pučeva vrte se po mnogim glavama.  Najvjerojatnije će, ipak, samo nastaviti rituale koji prolongiraju mržnju. Od dvomiljunskog srbijanskog cirkusa na Gazimestanu 1989. kao uvertire u balkansku tragediju prošlo je četvrt stoljeća, ali nedavno smo gledali hrvatsku verziju iste šovinističke farse s implicitnom najavom „oružanih bitaka koje nisu isključene“ – vojnu paradu  povodom 20. godišnjice operacije “Oluja”. Balkanske državice životare kroz svoja mitomanska prepucavanja, religijsko-nacionalne rituale, međunarodne nastupe sportskih reprezentacija nabijene politikom, te ispraznu državnu pompu financiranu na dug iz prazne državne blagajne. Ako već nema zdravog razuma, kako to da na Balkanu poslije trideset godina nacionalističkog terora ne djeluju faktori poput monotonije, umora, dosade? To je sve jednom šokantno, i dalje je odvratno, ali je poslije nekoliko desetljeća postalo naprosto dosadni kič i u nebo vapijuća glupost. Nacionalistička pornografija je amaterska, nemaštovita, koristi uvijek iste slike i priče, ali milijune ovdašnje populacije to i dalje uzbuđuje.

Kakav je bio odnos religije i politike prije i poslije pada komunizma na prostorima bivše Jugoslavije?

Većinske religijske organizacije spojene su s etničkim nacionalističkim strankama, daju režimima na vlasti legitimitet, sakraliziraju državnu ideologiju. U nacionalnim identitetima krucijalna je vjerska komponentna, nema sekularnog hrvatstva, srpstva ili bošnjaštva, to se dijagnosticira kao nešto defektno ili kao izdaja. Uz ovo, meni je osobno najzanimljivije nešto što se inače ne opaža i o čemu se ne govori. Naime, dominantni tip religioznosti na ovim prostorima je nametnula Srpska pravoslavna crkva. Ona je unatoč porazima u koje je Srbe vodila, uspjela „prekrstiti“ ljute protivnike: hrvatski katolicizam i bosanski islam, iako ovi toga nisu ni svjesni, a ako i jesu to će poricati. Ovi su zaglibili u ono što je svojstveno svetosavlju, dakle etnofiletizam, obožavanje historije, apoteoza države i plemena, kult mučeničke nacije, kolektivno samosažaljenje, mitomanija, pesimizam, slavljenje smrti. Nekako bi bilo logično da dolazi vrijeme kad će se vjernici ovih konfesija toga mračnog tipa religioznosti zasititi, to je perverzno, bolesno. Nedavno se u Zagrebu okupilo 15.000 Jehovinih svjedoka na svjetskom kongresu. Zrače optimizmom bez obzira u što da vjeruju, osim toga su multietničke strukture, bilo je tu uz narode cijelog svijeta sigurno i Srba i Hrvata i Bosanaca i Albanaca i drugih balkanskih naroda.  Dok Jehovini svjedoci gledaju u nebesa i kucaju ljudima na vrata uvjereni da imaju radosne vijesti, glavne balkanske religije kopaju po krvavoj povijesti, gledaju u mračne jame i masovne grobnice i kliču poput španjolske Falange: „Viva la muerte!“. Kongres Jehovinih svjedoka bio je jedan od najprogresivnijih skupova u Zagrebu od 1990. do danas. Možda stoga ima uvjeta za evangelički rivajvl na Balkanu. Jedan evangelički teolog  iz Hrvatske smatra da se primjerice Crkva u Hrvata, unatoč privilegijama koje uživa kao državna crkva, boji amerikanizacije, jer ova donosi evangelizaciju i prozelitizam po američkim misionarima. Poznato je da je i Srpska pravoslavna crkva opsjednuta invazijom sekti, napose su joj Mormoni utjerali strah u kosti kao i kolegama u Rusiji. Slične brige preokupiraju i Islamsku zajednicu u BiH. Zanimljivo je da američki evangelički misionari najuspješnije podrivaju svjetski katolicizam. Poznato je da su samo 1980-tih američki protestanti u Južnoj Americi pridobili deset milijuna katolika kojima je bilo dosta vjerske rutine i korumpiranog klera koji nikad nije ozbiljno pristupio problemu siromaštva, ali je zato brzo i efikasno ugušio teologiju oslobođenja. Po nekim procjenama, katolicizam u Južnoj Americi gubi dnevno nekoliko tisuća vjernika koji prelaze u američke protestantske denominacije. Ove su tendencije za Balkan dobra vijest. Tek kad izgube par milijuna vjernika i osjete se stvarno ugroženima, možda će se tri velike balkanske religije barem simbolično pomiriti i prestati s progonom vještica, obožavanjem smrti, mitova i mračne povijesti.

Je li se Jugoslavija raspala na simboličkoj ravni?

Na ovim prostorima najvažniji procesi se odvijaju u simboličnoj i kulturnoj sferi a ne ekonomskoj kao u razvijenim zemljama. SFRJ živi u svijetu simbola, mitova i sjećanja ali i postjugoslavenske etničke države su samo simboli, mitovi i rituali i ništa više. Neprimjereno je uspoređivati „materijalnu“ SFRJ s njima jer ona je bila ozbiljna država srednje veličine, s značajnom industrijom, izvozom, suverenitetom, međunarodnim utjecajem i ugledom, i ostalim atributima državnosti koje postjugoslavenske državice nemaju. Kolonijalni status ex jugoslovenskih država danas raspoznaju i djeca i misle da je tako uvijek bilo, a djedovi i bake im kažu da nije. Zato se u tom novom balkanskom teatru „vrte“ simboli, mitovi, imaginarne nacije koje se nisu ostvarile. SFRJ je nastavila život i u sferama generacijskih identiteta. Sjećanje na SFRJ je danas jedan imaginarij u tom simboličnom kolopletu nasuprot postjugoslavenskim “teatar državama”. Posuđujem koncept antropologa Clifforda Geertza koji je na primjeru jedne kolonijalne države u Indoneziji u devetnaestom vijeku, zaključio da država može funkcionirati i samo na bazi pompe i rituala. Upravo takve su postjugoslavenske etničke državice.  Geertza treba osuvremeniti ovim postkolonijalnim iskustvom balkanskih „teatar-država“.

Nacionalisti u Hrvatskoj upozoravaju na navodne pokušaje obnove Jugoslavije?

Oni bi je prvi obnovili  kad bi se mogli time materijalno okoristiti kao oni koji su je srušili i opljačkali. Čak i među najvećim jugonostalgičarima nema poziva na obnovu SFRJ. Osobno, smatram da je na ovim prostorima idealni oblik društvene organizacije grčki polis, demokratska samoupravna grad-država, to je prije stotinu godina tvrdio britanski povjesničar Marriott koji je za razliku od njegovih kolega iz projugoslavenskog lobija u Londonu bio protiv stvaranja Jugoslavije. Sadašnje etničke državice su itekako vještačke konstrukcije, ništa manje od onog koliko je Jugoslavija bila vještačka i ništa manje skrojene u centrima Zapada. A možda i više, jer da ne bi i dalje bili Južni Slaveni koji govore zajedničkim jezikom i dijele slično tisućljetno iskustvo, nego nešto treće ili peto, novi etno režimi moraju konstruirati razlike u jeziku i interpretacijama povijesti kojima se svatko normalan smije, ako mu nije muka. Zato mislim da balkanizaciju treba nastaviti, ne znam zašto bi ostala u ovim granicama. Vještačke etnokonfensionalne države treba podijeliti u veći broj samostalnih demokratskih polisa. Uostalom i najprirodniji naši kolektivni identiteti su lokalni i regionalni, naša rodna mjesta, gradovi, sela i provincije, lokalni dijalekti i običaji, to smo mi. Najugodnije se svi na ovim prostorima osjećamo kad na našem zajedničkom jeziku kojim govori dvadesetak milijuna ljudi, na pitanje odakle si kažemo rodno mjesto, grad, provinciju, a ne etnos ili konfesiju, stavljati to u prvi plan zvuči u najmanju ruku bizarno, neprirodno.

Kako komemorirati Tita?

Prije svega u sklopu izgradnje demokratske političke kulture. Kad se netko usidri trideset godina na vlasti, a usput se u njegovu čast održavaju patriotski rituali koji imitiraju religiju, to je model autoritarnog režima, agresija na demokraciju… Ali objektivna nastava povijesti na ovim prostorima mora objasniti učenicima i studentima da su, promatrano u svjetskom kontekstu i dugom trajanju, ovi mali balkanski narodi u tisuću godina najvećim dijelom tog vremena bili robovi, kmetovi, kolonizirani urođenici ili kao danas, u polukolonijalnom statusu. Samo je period titoizma od sredine 1950-ih do kraja 1980-ih bio iznimka u tom  dugom trajanju: samo tada, nikad prije ni poslije, ovi su narodi dobili priliku za autonomni društveno-ekonomski razvoj, modernizaciju i nacionalnu emancipaciju koju nitko izvana nije sputavao nego su je i pomagali. Da li se isto može postići  i održati pola vijeka na istom prostoru kroz demokratski sustav, bez ideologije koja je tada vladala i bez izuzetnog pojedinca kakav je bio Tito? To treba pitati učenike i studente povijesti, neka pišu o tome domaće zadaće i diplomske radove. Posebno je pitanje načina komemoracije tako važne povijesne ličnosti kao Tito. Jedan od primjera današnjeg hrvatskog sektaštva i nacionalističkog jednoumlja je da Hrvatska kao rodno mjesto u svijetu najpoznatijeg državnika južnoslavenskog porijekla, ima jedan Titov, a dvadeset spomenika Tuđmanu o kome u udžbenicima povijesti civiliziranih zemalja ne piše ništa ili ništa dobro. Tito bi trebao imati na jugoslavenskim prostorima nekoliko spomenika na historijskim mjestima, muzeje koji prikazuju njegovu povijesnu ulogu i arhive koje omogućuju znanstvena istraživanja o njemu i njegovu vremenu.

Zašto je Bosancima nametnut, takav kakav jeste, nehumani i anticivilizacijski Dejtonski mirovni sporazum?  

Da su barem Amerikanci onu trojicu doživotno zaključali u toj vojnoj bazi u državi Ohio, a ovamo pustili neka rat riješi stvari do kraja. Brzo bi bio gotov, ostavio bi pravedniji poredak od Dejtona. Glavni američki dejtonski diplomat Holbrooke napisao je u memoarima da je Dejton spasio od propasti bosanske Muslimane! Saving private Mujo! To je Hollywood za naivne, jer u stvarnosti nije bilo Saving private Mujo nego Saving general Ratko. Akademik SANU i guru Republike srpske, Milorad Ekemečić zahvalan je SAD-u jer je po njemu u BiH Amerika vratila Srbima ono što im je uzela u Hrvatskoj, te, nota bene, treba ga citirati: „razbila osinjak iz kojeg su izbijali svjetski ratovi“! A kolega mu Dragoljub Živojinović misli da je u 130 godina otkako Srbija i SAD imaju diplomatske odnose, Amerika u Srbiji uvijek gledala saveznicu posebnog značaja i osim kad je Milošević skrivio NATO bombardiranje, bila uvijek Srbiji moćnom zaštitnicom, tako valjda i u bosanskom pitanju. Kad vodeći srpski nacionalisti akademici SANU hvale Dejton, dok ga žrtve proklinju, sve je jasno. Amerikanci su ta nesretna tri zaraćena balkanska plemena strpali u rezervat, a za lakšu  administraciju izvana, vašingtonska Velika Porta je izmislila „Dejtonski milet”. Priznali su ratom konstruirane vještačke etnokonfesionalne nacije i provizorne granice nastale etničkim čišćenjem pretvorili u stalne. Takva banalna i apsurdna socijalna struktura u BiH nikad u povijesti nije postojala, te tri „nacije“ plus „ostali“ a da zemlja kao cjelina nije nacija tj. nacionalna država. Dejton je imenovao i etničke guvernere koje upravljaju tužnim rezervatom u ime Zapada kao što su u otomanskom carstvu vjerski poglavari administrirali lokalne milete. Međutim, pogrešno je tražiti nekakav zločinački plan ili zavjere u svemu tome ili misliti da te velike sile imaju nekakve jako pametne kombinacije koje običnim smrtnicima nisu jasne. Ne treba podcijeniti ljudsku glupost, površnost, neznanje, taštinu i aroganciju, to su moćne povijesne sile. Dejtonski režim smislila je jedna američka “industrija mira”, pseudoznanost o rješavanju međunarodnih konflikata slična fenomenu iz SFRJ koji se zvao ONO i DSZ. U Washingtonu ordinira vojska uhljeba profesionalnih mirotvoraca. Mnogima je tamo Dejton unaprijedio karijere i slave ga kao veliki uspjeh. Po elitnim američkim univerzitetima i među vanjskopolitičkim savjetnicima u Washingtonu vlada jagma za raznim vladinim peacebuilding i reconciliation projektima mirenja i preodgoja zaraćenih plemena po svijetu. Bilo bi krasno da sva ta silna dostignuća ove „mirologije“ Amerika pokuša više primijeniti na samu sebe da bi bilo više vanjskopolitičkih poteza SAD-a kao što su nedavna Obamina nagodba s Iranom o ograničenju nuklearnog oružja i pomirenje s Kubom, iako su ga s američke desnice žestoko baš zbog ovih dostignuća napali.

Razgovarala: Medina Delalić

(Preuzeto sa portala http://bnn.ba od 20.08.2015.)

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s