Leid Zejnilović, CATÓLICA-LISBON School of Business and Economics, istraživač-postdoktorant i predavač: NAŠA ISTRAŽIVANJA SU NOVINA U SVIJETU INOVACIJA I JOŠ UVIJEK SU U TOKU RIGOROZNE PROVJERE

Posted: 27. Juni 2015. in Intervjui

LEID I danas se jasno sjećam prvog susreta sa rahmetli prof. Krkićem. 2003. godine sam posjetio FIT kako bih promivisao konferenciju koju smo organizovali moje kolege i ja, studenti ETF-a u Sarajevu. Iznenadila me je profesorova direktnost i jasnoća stava. Nakon kratkog upoznavanja upitao me je: “Koji ti je prosjek na fakultetu?” Dobivši odgovor, nastavio je: “Ovdje se ne divani, ovdje se ore…..Uz dobre akademske refernce, preporuke izvanrednih profesora iz Sarajeva i Amerike, i zahvaljujući mojim raznolikim van-nastvanim aktivnostima, imao sam čast da dobijem punu stipendiju vlade Portugala. Stipendija je pokrivala studij, i u većoj mjeri životne troškove boravka  prve godine u Portugalu, nakon toga dvije godine u Americi, i zatim još 2 godine u Portugalu…..Na kraju doktorata svaka od institucija u programu izdaje svoju diplomu studentu, uključujući i Carnegie Mellon Univerzitet. Otuda i obaveza dvogodišnjeg boravka na kampusu tog univerziteta u Pittsburgh-u…..Do skora su se inovacije u medicini povezivale isključivo sa znanstveno-istraživačkim centrima, laboratorijama, velikim kompanijama i univerzitetima. „Patient Innovation“ u prijevodu sa engleskog znači inovacija pacijenta, i odnosi se na inovativno rješenje koje osoba sa zdravstvenim poremećajem ili njegovatelj takve osobe nađe kako bi riješila vlastiti problem. Takvi inovatori najčešće nemaju motiva za aktivnu promociju svojih rješenja, i njihovo iskustvo, znanje, i rješenja se – ukoliko se ne sačuvaju – nepovratno izgube…..Zapravo, moja istraživanja su fokusirana na širi kontekst otvorenih i korisničkih inovacija. To je oblast čiji je utemeljitelj Eric von Hippel, profesor sa MIT-a. On je poznat po svom radu o izvorima inovacija i tvrdnji da su korisnici značajan izvor inovacija. Možda ta tvrdnja danas i nije toliko iznenađujuća, ali je do skora je dominantno viđenje u svijeu bilo utemeljno na učenju Šumpetera koji je u prvoj polovini dvadesetog vijeka zastupao tvrdnje da su firme te koje inoviraju, i kao takve one su nosioci ekonomskog razvoja. Rijetke bolesti su odličan primjer manjkavosti takvog koncepta. Firme su vođene profitom, i bez državnih subvencija ili bogatih donora, mala je vjerovatnost da bi se neka firma odlučila na riskantno istraživanje oboljenja koje obuhvata vrlo malu populaciju…..Ako je cilj zdravstvenog sistema blagostanje i kvalitetan život u domenu mogućeg, onda je logično da se kao minimum treba podići svijest o kreativnim aktivnostima pacijenata…..Teško je odoljeti šarmu Portugal i ljepoti miru koji krasi ovo podneblje. Spoj kultura zapadne Evrope, maorskog uticaja, i elemenata kulture bogatih portugalskih kolonija, uz blagu klimu i prekrasnu obalu, učinila je Portugal posebno prijatnim mjestom…..Bilo bi zanimljivo vidjeti jednog Zejnilovića da zaigra u takvom klubu. Iako moj sin trenutno pohađa školu fudbala Benfike iz Lisabona, neizvjesno je hoće li ga taj interes držati dugo. Tradicionalno, porodični prioriteti i profesionalne naklonosti nam nisu u sportu, ali ko zna…..

Gospodine Zejniloviću! U želji da ovaj razgovor, ma koliko bio nužno kratak, ima i neku svoju kronologiju, započeo bih sa pričom o Fakultetu informacijskih tehnologija (FIT) Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru. Prilika je da pomenemo tu instituciju, ali i osnivača te prvog dekana tog Fakulteta. Hoćete li ukratko pojasniti otkud vi na FIT-u, te kakve Vas uspomene vežu za rahmetli prof. dr. Safeta Krkića?

ZEJNILOVIĆ: I danas se jasno sjećam prvog susreta sa rahmetli prof. Krkićem. 2003. godine sam posjetio FIT kako bih promivisao konferenciju koju smo organizovali moje kolege i ja, studenti ETF-a u Sarajevu. Iznenadila me je profesorova direktnost i jasnoća stava. Nakon kratkog upoznavanja upitao me je: “Koji ti je prosjek na fakultetu?” Dobivši odgovor, nastavio je: “Ovdje se ne divani, ovdje se ore. Svi rade, mnogo. I volimo to što radimo. Ako si takav, dođi, radi sa nama.” On je bio krajnje neobičan čovjek za podneblje BiH. Nije želio da posjeduje auto, uvijek je držao otvorena vrata kancelarije, poštovao je studente i nesebično im pomagao, i predano radio. Imao je jasnu viziju, i prihvatao je i primjenjivao većinu savjeta studenata koji bi unaprijeđivali rad Fakulteta. Zamislite situaciju u kojoj vodeća osoba institucije pročita kritike klijenata (studenata) na forumu, i brižljivo ih proba riješiti.

FIT je izazivao uvriježenu percepiju o ulozi fakulteta, nametnuvši se kao mjesto razvoja, noviteta, i edukacije kao usluge studenatima. Vidjevšti to, osjetio sam želju da budem dio takvog projekta. Prof. Krkić je uspješno eksperimentisao sa hibridnim modelom učenja na daljinu i tradicionalnim obrazovanjem, i isticao je primjenjivost naučenog kao mjerilo kvaliteta. Dovoljno je reći da bivši studenti FIT-a danas rade u multinacionalnim kompanijama, poput Amazona, prave sofisticirane robote na prestižnim svjetskim univerzitetima, ili doprinose razvoju poduzetničkog duha u Bosni i Hercegovini i u svijetu – bilo kao uposlenici u novim firmama ili kao nosioci stvaralačke baklje. Bila je čast raditi s njime.

Koja je bila slijedeća destinacija na Vašem znanstveno-istraživačkom putu?

ZEJNILOVIĆ:Nakon završenog magistarskog studija, započeo sam i doktorat na FIT-u. Međutim, osjetio sam da trebam promjenu i započeo sam dvojni doktorski studij na pri Carnegie Mellon Portugal programu.

I onda ste se obreli u Lisabonu? Koji je bio motiv da donesete takvu odluku, odnosno da nastavite svoj znanstveno-istraživački put u glavnom gradu Portugala, gdje i sada živite?

lisboa

ZEJNILOVIĆ: Još kao dječak sam gajio interes za tehnologiju i poduzetništvo, i želio sam da to izučavam u okruženju gdje to ima smisla raditi. Slučajno sam u profesionalnom žurnalu vidio oglas za dvojni doktorki program pod nazivom “Tehnološke promjene i poduzetništvo” u organizaciji Univerziteta Carnegie Mellon u Pittsburgh-u (Pensilvanija, SAD), Catolica-Lisbon poslovne škole u Portugalu, i Tehničkog Fakulteta u Lisabonu. Sve što me privlači je bilo na jednom mjestu. Imalo je čak i dodatnu dimenziju, snažnu akademsku instituciju iz Amerike i mogućnost da bliže upoznam dvije kulture – američku i portugalsku – i naučim portugalski jezik. Oglas je sugerisao akademski inspirativno i egzotično životno iskustvo. Poslao sam samo jednu prijavu za doktorat, jer sam tumačio da je to jedino što želim.

Uz dobre akademske refernce, preporuke izvanrednih profesora iz Sarajeva i Amerike, i zahvaljujući mojim raznolikim van-nastvanim aktivnostima, imao sam čast da dobijem punu stipendiju vlade Portugala. Stipendija je pokrivala studij, i u većoj mjeri životne troškove boravka  prve godine u Portugalu, nakon toga dvije godine u Americi, i zatim još 2 godine u Portugalu.

Uz nesebičnu podršku supruge i tada jednogodišnjeg sina, 2009. godine smo započeli naše akademsko putovanje, sa Lisabonom kao početnom destinacijom. Dvije godine kasnije je i moja supruga dobila punu stipendiju vlade Portugala za doktorat pri istom programu, samo u oblasti elektrotehnike.

U pripremi ovog razgovora spomenuli ste da ste proveli dvije godine ovdje, u Americi, u gradu Pittsburgh-u ( Pennsylvania). Šta je bila svrha boravka u tom gradu i kakve ste uspomene ponijeli iz njega?

ZEJNILOVIĆ:Na kraju doktorata svaka od institucija u programu izdaje svoju diplomu studentu, uključujući i Carnegie Mellon Univerzitet. Otuda i obaveza dvogodišnjeg boravka na kampusu tog univerziteta u Pittsburgh-u.

Pittsburgh je sjajan grad za život sa porodicom. Ima odlične obrazovne institucije, svjetski poznate medicinske centre, lijepu prirodu, bogatu kulturnu ponudu, vizuelno je upečatljiv, i za svoju veličinu vrlo miran grad. U akademskom smislu, kampus Carnegie Mellon-a diše bogatom historijom u neobično kompaktnom kampusu za američke univerzitete. Na svakom koraku se osjeća akademski zanos i istinski interes za istraživački rad. Bilo je to odlično nadahnjujuće iskustvo. Privatno, imali smo i sreću da pri prvom odlasku u Pittsburgh slučajno stupimo u kontakt sa divnim ljudima iz Goražda, porodicom Agović, koji su nam nesebično pomagali. Uz njihovu podršku, ali i drugih naših ljudi tamo, boravak u Americi je bio znatno lakši i ljepši nego prva godina boravka u Portugalu. Uz to, sin je savladao engleski jezik koji mu je i dalje u aktivnoj upotrebi, i svi smo bili na dobitku.

Šta je to “Patient Innovation“?

ZEJNILOVIĆ: Vjerovatno mislite na internet stranicu i neprofitnu organizaciju „Patient Innovation“?

Do skora su se inovacije u medicini povezivale isključivo sa znanstveno-istraživačkim centrima, laboratorijama, velikim kompanijama i univerzitetima. „Patient Innovation“ u prijevodu sa engleskog znači inovacija pacijenta, i odnosi se na inovativno rješenje koje osoba sa zdravstvenim poremećajem ili njegovatelj takve osobe nađe kako bi riješila vlastiti problem. Takvi inovatori najčešće nemaju motiva za aktivnu promociju svojih rješenja, i njihovo iskustvo, znanje, i rješenja se – ukoliko se ne sačuvaju – nepovratno izgube.

Istraživačka grupa u kojoj radim je kreirala stranicu na internetu kako bi probala riješiti taj problem. To je platforma putem koje ljudi mogli jednostavno podijeliti svoja kreativna rješenja sa drugima koji gaje slične interese. Platforma funkcioniše kao repozitorij inovativnih rješenja, i ima ugrađene funkcionalnosti za evaluaciju istih od strane korisnika. Zainteresovani joj mogu pristupiti putem internet adrese: www.patient-innovation.com.

  1. jula ove godine će se dodijeliti i prve „Patient Innovation“ nagrade u Lisabonu. O nagrađenim rješenjima takođe možete pročitati na istoj internet stranici.

Zašto su vaša istraživanja fokusirana naročito na inovacijske napore pacijenata sa tzv. rijetkim bolestima?

ZEJNILOVIĆ: Zapravo, moja istraživanja su fokusirana na širi kontekst otvorenih i korisničkih inovacija. To je oblast čiji je utemeljitelj Eric von Hippel, profesor sa MIT-a. On je poznat po svom radu o izvorima inovacija i tvrdnji da su korisnici značajan izvor inovacija. Možda ta tvrdnja danas i nije toliko iznenađujuća, ali je do skora je dominantno viđenje u svijeu bilo utemeljno na učenju Šumpetera koji je u prvoj polovini dvadesetog vijeka zastupao tvrdnje da su firme te koje inoviraju, i kao takve one su nosioci ekonomskog razvoja. Rijetke bolesti su odličan primjer manjkavosti takvog koncepta. Firme su vođene profitom, i bez državnih subvencija ili bogatih donora, mala je vjerovatnost da bi se neka firma odlučila na riskantno istraživanje oboljenja koje obuhvata vrlo malu populaciju. Međutim, rijetkih bolesti ima mnogo, preko 7000, i njihov broj stalno raste. To su najčešće hronične, neizlječive bolesti, i procjene su da kumulativno nositelji rijetkih bolesti čine do 8 procenata svjetske populacije. To je značajan društveni problem. Pri tome, najbrojnija populacija, koja izvanredno poznaje kako je živjeti sa nekom bolesti – pacijenti i njegovatelji -, često bude marginalizovana u smislu rješenja koja može da ponudi za medicinsku brigu ili čak i u domenu medicinskih tretmana. Sjetite se samo čuvenog filma iz 1992. godine, Lorencovo ulje, sa Nik Nolti i Susan Sarandon kao glavnim protagonistima, u kojem kao njegovatelji djeteta sa rijetkim oboljenjem mozga prolaze kroz teške muke, i upornim zalaganjem i pronalaze tretman koji usporava efekte bolesti.

Do kakvih ste zaključaka do sada došli pri tim istraživanjima i na koje oblasti isti (zaključci), eventualno, mogu biti primjenjivi?

ZEJNILOVIĆ: Naša istraživanja su novina u svijetu inovacija i još uvijek su u toku rigorozne provjere.

Dio rezultata koje smo objavili u žurnalu za rijetke bolesti (Orphanet Journal of Rare Diseases) ukazuje da nositelji rijetkih bolesti i njihovi njegovatelji ulažu veliki trud da pronađu nova rješenja. Više od polovine ispitanika u uzorku iz Portugala je prijavilo neka rješenja za koje tvde da su sami razvili. Nakon evaluacije eksperata, oko osam procenata od ukupnog broja ispitanika je prijavilo rješenja sa elementima novine za postojeću praksu u određenim bolestima. Kada smo istraživanje proširili na reprezentativan uzorak Portugala i sa fokusom na reumatološka oboljenja, ustanovili smo da su aktivnosti ispitanika sa klinički potvrđenim oboljenjima značajno manje.

Takođe, ciljevi su često drugačiji za istraživače i nosioce oboljenja. Prvi rade da pronađu lijek, a drugi svakodnevno rješavaju važne probleme koji interesuju samo njih i njima slične.. Pacijenti prirodno preuzimaju vodeću ulogu tamo gdje je usluga zdravstvenog sistema nedovoljna. Ako je cilj zdravstvenog sistema blagostanje i kvalitetan život u domenu mogućeg, onda je logično da se kao minimum treba podići svijest o kreativnim aktivnostima pacijenata.

Sa aspekta politike zdravstva ovo su važni rezultati, i ukazuju da se umjesto isključivo firmama i istraživačkim organizacijama, resursi za istraživanje i razvoj trebaju obezbijediti i pojedincima koji pokazuju kapacitet da dođu do rješenja. Pri tome, ne treba zaboraviti bezbjednost, koja je često nedovoljno ustanovljena kada su aktivnosti pacijenata u neformalnim relacijama i sivoj zoni. To je razlog više da se pažljivo pomogne pacijentima i njegovateljima u implementaciji kreativnih rješenja.

Hoćete li, u najkraćem, predstaviti vašu istraživačku grupu?

ZEJNILOVIĆ: Dio sam istraživačke grupe pri poslovnoj školi Catolica-Lisbon School of Business and Economics i koja se bavi izučavanjem inovacija. To je interdisciplinarna grupa koju vodi profesor Pedro Oliveira, akademski direktor poslovne škole. Savjetnik i naš saradnik je Eric von Hippel, profesor sa MIT-a i utemeljitelj koncepta korisničkih inovacija,

Medicinski aspekt grupe vodi doktorica Helena Kanjao, profesorica na medicinskom fakultetu Univerziteta u Lisabonu, i ujedno i klinički doktor bolnice Santa Maria u Lisabonu. Grupu čine i desetak profesora sa dvije vodeće poslovne škole u Lisabonu, i u prosjeku pet asistenata u istraživanju.

Moje čitatelje će sigurno zanimati da kažete nešto i o zemlji u kojoj trenutno živite. Kako biste u nekoliko rečenica opisali Portugal i njegove domicilne stanovnike, kakve ih vidite iznutra? Kakvi su prema strancima, odnosno prema Vama?

ZEJNILOVIĆ: Teško je odoljeti šarmu Portugal i ljepoti miru koji krasi ovo podneblje. Spoj kultura zapadne Evrope, maorskog uticaja, i elemenata kulture bogatih portugalskih kolonija, uz blagu klimu i prekrasnu obalu, učinila je Portugal posebno prijatnim mjestom.

Iznenađujuća je i opšte prihvaćena privrženost pozitivnim društvenim vrijednostima. Na svakom mjestu sa javnim pristupom, bilo to prodavnica, služba za strance, aeordrom, ili bolnica, ljudi sa fizičkim ograničenjima, stariji, i osobe sa malom djecom imaju prioritet. Izuzetno se cijeni istina, i ljudi pokazuju zahvalnost čak i za najmanje stvari. Prisnost je prirodna, i ogleda se čak i u samom pozdravu koji je uglavnom propraćen zagljajem ili poljupcem. Ljudi su jednostavni, prijatni, i vole da pomognu.  No, jezik nekada može biti prepreka.

Buka, galama, i žurba, jednostavno nisu dio ovdašnjeg mentalnog sklopa. Sve se odvija polako, odmjereno. Kako je vrijeme rasteziljiv pojam, a kašnjenje uobičajena pojava, čovjek nekada treba malo više strpljenja. Ipak sve funkcioniše, i to vrlo dobro.

Moja i iskustva moje porodice u Portugalu su odlična. Djeca su dobro prihvaćena u školi i van nje, i imamo dosta prijatelja.  Možda sam pristrasan u davanju ocjene, jer su moja iskustva uglavnom skoncetrisana na prijestonicu, Lisabon, i na akademsku zajednicu. Čak i ako izdvojim ostala iskustva u svakodnevnom životu, negativna iskustva su izuzetna rijetkost.

Za nas, starije generacije, koji pratimo nogomet, Portugal je bio poznat po “Benfici” i njenim tadašnjim asovima – pokojnom Eusebiju, Augustu, Simoesu, Coluni, Torresu…, a današnji tu zemlju, u nogometnom svijetu, vezu, ne bez razloga, za Ronalda. Da li će doći vrijeme da bi neki mogli pamtiti “Benficu” po jednom Zejniloviću?

ZEJNILOVIĆ: Benfika je i klub za koji tvrde da ima najmnogobrojnije udruženje simpatizera. Bilo bi zanimljivo vidjeti jednog Zejnilovića da zaigra u takvom klubu. Iako moj sin trenutno pohađa školu fudbala Benfike iz Lisabona, neizvjesno je hoće li ga taj interes držati dugo. Tradicionalno, porodični prioriteti i profesionalne naklonosti nam nisu u sportu, ali ko zna.

Koliko Bosanaca i Hercegovaca, otprilike, živi u Portugalu?

ZEJNILOVIĆ: Ne znam. Znam da ima desetak osoba iz Bosne i Hercegovine, a svako malo se pojavi informacija o još po nekom. One koje poznajem su izuzetno vrijedni mladi ljudi i često se družimo.

Na kraju, da li je ta zemlja Vaša trajnija destinacija življenja i znanstveno-istraživačkog rada?

ZEJNILOVIĆ: To zavisi od mnogo faktora. Jednom kada se familija pokrene i opredijeli se za život u znanstveno-istraživačkoj sferi, mjesto življena je podređeno mogućnostima daljeg razvoja. Ali sigurno je da su se tokom proteklih godina stvorile snažne veze sa akademskom zajednicom u Portugalu i da ćemo barem kroz saradnju biti još dugo ovdje prisutni.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

ZEJNILOVIĆ: Hvala Vama. Prijatno me je iznenadio Vaš poziv za intervju, i raduje me da sam mogao podijeliti dio moga iskustva sa čitaocima Vašeg bloga.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (692)

plitvice-ferhadija

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s