O mome dugogodišnjem brici iz ovdašnjeg komšiluka – POL (PAUL) JE DEFINITIVNO OTIŠAO

Posted: 11. Maj 2015. in Intervjui

SAM_3142

   Navikne insan i na prostorima gdje nas, nakon što nas iščupaše iz zavičajnih korjena i presadiše diljem ove planete, ne samo na prostor (uži ili širi) u kojem se kao živi, nego i na ljude s kojima radiš (ili si radio), komšiluk (makar to nije ni “k” od našeg poimanja komšiluka), a i na ljude na koje si upućen, iz ovih ili onih razloga.

   Dakle, i ovdje sam se trudio da imam jednog ljekara opće prakse što duže, jednog automehaničara i – jednog bricu. Moj i naš prvi ljekar opće prakse je umro prije 10-ak godina i sada smo kod njegovog nasljednika u jednoj te istoj ordinaciji, dugogodišnji moj automehaničar – Čileanac Alberto, je otišao prije mjesec dana pa sada moram tražiti drugoga, a brico… Eh, to i jeste tema ove priče. Naime, nakon lutanja sa bricama prvih godina ovdje, prije petnaest godina sam konačno našao onog pravog – ovdašnjeg “Smaju Ramića”. Našao sam Pola (Paul) koji, ne samo što mi je najbliži, nego se radi o čovjeku koji, kada mu sjedneš na stolicu, uvijek ima neku priču, pita za zdravlje, ponudi po đahkad i kafom (ako je on već pije) i uradi posao profesionalno i kvalitetno a da mu ti ništa ne objašnjavaš. Dječake koje bi ošišao redovno bi ponudio čokoladom ili bombonama. Njegova brijačnica je puna fotografija iz prošlosti, žuti mačak koji se mota mušterijama oko nogu ili skokne im u krilo, je dio ambijenta. Pune su rafe i kojekakvih suvenira među kojima su dominirale šoljice raznih veličina i dezena. Naravno, potrudio sam se da mu prije neku godinu donesem jednu iz Sarajeva i proširim mu asortiman.

     Koliko je Pol bio popularan i kod drugih mušterija (koristim baš ovaj naš – arhaični izraz, kako bi me bolje razumjeli) svjedoči i činjenica da kada jedan od njegovih pomoćnika završi sa svojim mušterijom prije nego Pol sa svojim, pita: “Ko je na redu, izvolite…”? Vrlo često se dešavalo da dobije odgovor od mnogih-takvih: “Hvala, ja čekam na Pola”! U početku mi je bilo nelagodno zbog pomoćnika, ali sam se brzo navikao jer sam se uvjerio da je i njemu tako nešto normalno.
 
    I, nanizah petnaest punih godina kod Pola. U povodu nekoliko posljednjih dolazaka u njegovu brijačnicu zbog šišanja primjetio sam da je puno izgubio na vagi – postao je “kost i koža”, što bi se kod nas reklo. Naravno, bilo bi neumjesno da ga bilo šta pitam, ali sam ga posljedni put, prije nekih 1,5 mjesec, zamolio da se slikamo “za uspomenu”. Nisam siguran da je razumio moje namjere.
 
   Jutros sam ponovo bio tamo. U radnji su bila dva njegova pomoćnika. Pitah jednog od njih za Pola i on mi reče: “Nema ga više, penzionisan je”. Nije on bio za penzije jer je prešao tek neku preko pedeset. Vjerovatno je njegova bolest, o kojoj nije govorio ali je njegov izgled govorio, zapravo, sve, je ubrzala njegov definitivni odlazak.
 
    Mladić me je ošišao a da nije riječ progovorio osim kada  me je pitao kako ovo, kako ono…, a ja mu morao objašnjavati šta će i kako će, maltene, crtati mu. Ali, ja ću i dalje dolaziti u tu radnju na šišanje, ne zbog blizine i kvaliteta usluga, nego zbog uspomene na Pola. A sjeta će trajati dugo….
 
   Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso
 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s