Iako je stvarnost takva kakva jest, ne može se zabiti glava u pijesak i jednostavno preskočiti 22. april te praviti se kao da ništa nije bilo, kao da je to kao i svaki drugi dan u mjesecu ili godini. Bilo je, itekako, i nije to baš obični dan za Banja Luku i sve njene građane, posebno domicilne i posebno antifašiste.
Oslobodioci su imali značajno mjesto u historiji i zbilji Grada
Decenijama se taj dan prigodno obilježavao kao Dan oslobođenja Banja Luke od okupatora i kvislinga iz Drugog svjetskog rata i svi mi, koji smo živjeli u tom gradu i s njim, bili smo ponosni na njega, posebno na njegove oslobodioce. Odstupit ću malkice ovdje od kodeksa i javno kazati da sam bio i ostao ponosan i na svoga rahmetli oca koji je učestvovao u operacijama oslobođenja Grada. Svim svojim herojima iz NOR-a 1941-1945 Banja Luka se na dostojan način decenijama oduživala. Nećemo ovdje stavljati u prvi plan ideološke premise pripadnika partizanskih jedinica koje su oslobodile Banja Luku jer među njima je bio i veliki broj onih koji nisu bili komunisti, ali jesu antifašisti (kao moj rahmetli otac, naprimjer) i to jeste bitno istaknuti u ovom prisjećanju na 70-tu obljetnicu njenog oslobođenja.
Od 1992. – nova ideologija i novi kriteriji za skicu grada koji je protjerao svoje vlastite oslobodioce (i desetine hiljada svojih živih građana)
Što je bilo od 22. aprila 1945., bilo je i trajalo je do 1991. kada su antifašisti iz Drugog svjetskog rata sklonjeni na margine ili potpuno izbrisani iz historije Grada, a gotovo svi oni čija imena je nosila velika većina banjalučkih ulica, trgova, škola ili naselja, doslovno protjerani. Ko ih je protjerao? Logika neka odgovori umjesto autora ovih redova: antifašiste mogu protjerati samo oni sa suprotne strane, dakle – fašisti.
Do 1991. godine 81 ulica u Banjoj Luci imala je imena predstavnika bošnjačkog naroda, 114 srpskog i 55 iz reda hrvatskog naroda, dok su 153 ulice nosile imena predstavnika ostalih naroda ili nekih stranih historijskih ili drugih ličnosti. Međutim, tokom 1992. godine i kasnije, 333 ulice nose imena Srba, svega tri Bošnjaka, a oko stotinu ulica je s imenima ostalih naroda. Tako danas u Banja Luci ne postoji više Titova ulica, Nurije Pozdreca, Vahide Maglajlić, Fadila Maglajlića, Braće Pavlić, Braće Odić, Braće Alagić, Redzepovića, Fahreta Dedića, Rize Golalića…, ni desetine njih takvih (mislim na njihova krvna zrnca), da ih ovdje nepotrebno ne nabrajam. Ali zato imamo ulice poput Kralja Petra I Karađorđevića (kakve on veze ima s Banja Lukom, molim vas lijepo?!), kao glavnu, pa Manjačkih ustanika…, pa Bulevar cara Dušana…, Ulicu Popa Jovice, Srđe Zlopogleđe, Vojvode (važno je ovo “vojvode”) Pere Krece…i tako dalje i tome isto ili slično.
Nije tema ovog osvrta samo promjena naziva banjalučkih ulica, trgova, naselja i sl., ali i to itekako spada u kontekst sjećanja (i) na 70-tu obljetnicu oslobođenja Banja Luke.
Banjalučke vlasti, dosljedne ideološkom i političkom kursu/trendu progona oslobodica Grada iz Drugog svjetskog rata, čak su u međuvremenu promijenile i naziv tog, jednog od najznačajnijih praznika u novijoj historiji Banja Luke, pa sada obilježavaju umjesto Dan oslobođenja, Dan Grada. Kojeg grada? Sigurno ne onog koji pripada nama i kojeg smo ponijeli sa sobom u zemlje nedođije a mnogi već i na Onaj svijet, nego ovog po njihovoj mjeri.
Bilo kako bilo i neovisno o anamo njima, svi mi koji nosimo Banjaluku u srcu i na koju smo bili i ostali ponosni kažimo:
NEKA TI JE SRETAN DAN OSLOBOĐENJA, GRADE NAŠ!
Bedrudin GUŠIĆ
bedrudingusic 